Korisnik:Golija/Francuske veze sa Srbima
|
Ovaj članak ili jedan njegov deo kandidat je za premeštanje na Viki izvore. Ukoliko ovaj članak može biti izmenjen u enciklopedijski članak, molimo vas uradite to i obrišite ovu poruku. |
Veze između Srba i Francuza počele su još u ranom srednjem vijeku. Prvi krstaški pohod u Svetu zemlju išao je preko srpskih zemalja, dijelom carigradskim vojničkim drumom od Beograda do Niša i dalje, a dijelom preko primorskih oblasti (1096—97). Grof Rejmond Tuluški imao je tada prijateljski sastanak sa kraljem Bodinom u Skadru. Drugi krstaški pohod, pod vodstvom francuskog kralja Luja VII, prošao je opet kroz Srbiju (1147). Kad je u Carigradu 1204 osnovano Latinsko carstvo, sa grofom Balduinom Flandrijskim kao carem, veze između Srba i francuskih avanturista postale su češće i neposrednije. Jedno vrijeme one su bile i neprijateljske. Nasljednik i brat Balduinov, Heinrich, u srpskim izvorima nazvan Jeris Filander, želio je, da, u savezu najprije s Bugarima, a poslije sa Madžarima, proširi svoju vlast na račun Srbije. Stefan Nemanja uspio je da mu pokvari planove. Sa nasljednicima Heinrichovim odnosi su postali nešto bolji. Kralj Uroš I. oženio se (oko 1250) francuskinjom Jelenom, vrlo popularnom kraljicom, koja je bila u rodu sa kraljevskom dinastijom Anžujaca. Njena sestra Marija, udata za Anzelma de Šor živjela je kao udovica kod svoje sestre i a grad Ulcinj imala je kao svoje sjedište. Uslijed tih veza kralj Uroš ušao je u savez sa Epirskim vladarom Mihailom II. protiv Vizantije. Pored njega u tom savezu bio je Vilardun, knez od Ahaje, i sicilski kralj Manfred, zetovi Mihailovi.
Kad je 1266 Karlo I Anžujski, brat francuskog kralja Luja IX., pobijedio kralja Manfreda, i počeo svoju balkansku politiku, veze između Srba i Francuza postale su vrlo uske. Istina, poslije pada Latinskog carstva (1261), posljednji car Balduin L. u svom sporazumu sa Karlom, ustupio mu je ne samo vrhovnu vlast nad Ahajom, nego i trećinu eventualnih osvajanja u Epiru, Albaniji i Srbiji, ali je taj sporazum bio bez ikakve realne vrijednosti. Karlo I. osvojio je 1272 Drač, Berat i domalo ostalu Albaniju, zakoračio nogom na Balkansko poluostrvo i postao neposredan susjed Srba. Njegovi odnosi prema Srbima bili su izvjesno vrijeme prijateljski, jer ih je trebao kao saveznike protiv Vizantije.
Kad je u Mađarskoj izumrla dinastija Arpada (1301). napregli su Anžujci iz Italije svu svoju snagu da na madžarski prijesto dovedu jednog člana svoje dinastije. U tome su naišli na dosta odziva i kod Hrvata i kod Madžara. Kralj Dragutin, koji je bio pašanac Karlu II. Anžu, podržao je sa svoje strane tu politiku. I doista. Karlo Robert prešao je 1300 u Dalmaciju, a 1309 krunisan je i priznat za kralja. U Albaniji je bila secundo-genitura dinastije Anžu. Karlo II. predao je tamo vlast svome sinu Filipu Tarentskom, s kojim je kralj Milutin ušao u savez. Za vrijeme Milutinovo sklopljen je i zanimljiv, iako besplodan, ugovor sa Karlom Valoa, bratom francuskog kralja Filipa IV. Karlo se zanosio mišlju da obnovi Latinsko carstvo, i stupio je u veze s Milutinom da ga pridobije za saveznika. Po tom ugovoru, Milutinova kći imala je poći za Karlova sina, Milutin primiti katolicizam, a novi car će mu za to potvrditi posjed izvjesnih oblasti (1308). Pred kraj Milutinova života pomutili su se njegovi odnosi sa predstavnicima anžujske dinastije i u Madžarskoj i u Albaniji, a 1318—1319 došlo je čak i do rata, koji nije imao štetnih posljedica po Srbiju. 1323 želio je Stefan Dečanski da stupi u srodstvo s anžujskom dinastijom, zaprosio je kćer Filipa Tarentskog, ali je nije dobio, jer su Anžujci pomagali svog rođaka Vladislava, sina kralja Dragutina. Kralj i car Dušan potisnuo je potpuno anžujske vladare iz Albanije, kojima je ostao u vlasti jedino grad Drač. Sa Francuzima car Dušan je dolazio u dodir samo preko crkvenih krugova. Želeći dobiti slobodne ruke za borbu protiv Turaka, Dušan se bio obratio papi Inokentiju VI, da mu pruži moralnu podršku i titulu „hrišćanskog kapetana“, a on da će priznati njegovu vrhovnu vlast.
Papa, koji se tad nalazio u Avinjonu, poslao je učenog biskupa Francuza Petra Tomu u Srbiju, da dovrši pregovore (1355). Petrovom biografu Filipu Mézièresu zahvaljujemo nekoliko zanimljivih vijesti o caru i Srbiji, isto kao možda i barskom biskupu Gijomu Adamu, koji je kao vatren katolik preporučivao jednim spisom (1332.) francuskom kralju Filipu VI, da osvoji Srbiju. Poslije smrti mađarskog kralja Ludovika Velikog (1382) pomagali su napuljsku anžujsku dinastiju, da ponovno dođe do ugarskog prijestola, knez Lazar i kralj Tvrtko i njegovi nasljednici sve do 1408, kad je definitivno odnio pobjedu u južnoslovenskim zemljama kralj Sigismund iz dinastije Luksenburga. Francuski kralj Karlo VI Ludi kad mu je stigla vijest, da su Srbi odnijeli pobjedu nad Turcima na Kosovu 1389, dao je služiti zahvalnu misu u Bogorodičinoj crkvi u Parizu.
Dragocjenih vijesti o Srbiji dao je francuski vitez Bertrandon de La Broquière, koji je 1433 boravio u njoj na putu iz Sv. Zemlje. U hrišćanskim borbama protiv Turaka 1444—45 učestvovale su i lađe Burgundskog vojvode Filipa Dobrog, ali bez većeg uspjeha.
U 16—18 vijeku bile su dosta žive veze Dubrovačke republike sa francuskom kraljevinom. Ostale države u ropstvu pod Turcima, nisu imale direktnih veza sa velikom zapadnom kraljevinom, ali su često osjećale posljedice njene antihabsburške stoga turkofilske politike, kao u vrijeme Luja XIV.
Nove veze sa Francuzima počele su od 19 vijeka. U južnim zemljama one su bile neprijateljske. Francuska vojska, s maršalom Marmontom, ukinula je slobodu Dubrovačke republike (1808). Kao saveznici Rusa i Engleza, Crnogorci su ušli u borbe sa Francuzima u Boki Kotorskoj (1806 do 1814), koje su se ponekad prenosile i na susjedno hercegovačko, odnosno tursko područje. Napoleonova politika prema Turskoj bila je jedno vrijeme u staroj francuskoj tradiciji: otomansko carstvo ima da se održava i pomaže kao neprijatelj Austriji i kasnije Rusiji. Stoga je Napoleon bio i protiv Karađorđeva ustanka, nalazeći u njemu opasnost za mir i vojnu sposobnost Turske, i videći u Srbima rusko oruđe. Srbijanci, međutim, obaviješteni o Napoleonovim uspjesima, a ogorčeni na Ruse, naročito 1809. došli su na misao, da stupe u pregovore s Napoleonom, i da mu ponude protektorat nad svojom zemljom. U tom smislu bio je donesen čak i jedan zaključak Upravnog Savjeta 16/8 1809. Kao emisar francuskom caru bio je upućen kapetan Rade Vučinić Karlovčanin. Ali Francuska nije mogla, zbog svoje politike prema Porti, primiti srpsku ponudu, a poslije 1810 ni radi Austrije, koju je htjela pridobiti za savez protiv Rusije. 16/7 1810. u razgovoru s knezom Meternihom. Napoleon je čak izjavio, da Srbija mora pripasti jednog dana Austriji, i da se on nebi protivio ako austrijska vojska zaposjedne Beograd.
Francuski utjecaj u Srbiji i Crnoj Gori bio je vrlo jak za vlade Napoleona III. Njegova politika pomaganja pojedinih naroda u njihovim borbama za oslobođenje i ujedinjenje stekla je simpatije svega srpskog naroda. Knez Danilo napustio je tradicionalnu politiku Crne Gore oslanjanja na Rusiju, i 1857 išao je u Pariz Napoleonu III. Ovaj ga je doista otvoreno pomagao i protiv Turaka i protiv Austrije. Poslije pobjede Crne Gore na Grahovcu (1858) Napoleon III spriječio je tursku osvetu i uspio kod evropskih sila izraditi razgraničenje Crne Gore.
Isto tako je održavao uske veze s Napoleonom i knez Mihailo, i uzeo je čak jednog francuskog pukovnika za svog vojnog ministra. Poraz Francuske 1870 do 1871 donio je jačanje germanske opasnosti i njemačku politiku prema Balkanu i Istoku. U pripremama za obranu i borbu protiv toga Srbija je mogla uvijek da nađe razumijevanja kod Francuza, koji su i sami osjećali njemački pritisak. Življe pomaganje srpskih nastojanja počelo je kod Francuza naročito poslije aneksione krize 1908—09.
Osim ovih istorijsko-političkih veza i utjecaja postoji i mnogo duhovnih, naročito u književnosti i socijalnoj ideologiji. Pokret srpskih slobodnih mislilaca u 18 vijeku, francuskog je porijekla, a prve književne veze počele su još i ranije. Već u prvoj polovini 19 vijeka dobar dio srpske omladine školovao se u Francuskoj, a pre drugog rata francuski je bio uglavnom kulturni jezik srpske inteligencije.
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Narodna enciklopedija (1927 g.), članak napisao Vladimir Ćorović.