Mihael Šumaher

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Mihael Šumaher
Šumaher na Velikoj nagradi Malezije 2010.
Lični podaci
Datum rođenja(1969-01-03)3. januar 1969.(55 god.)
Mesto rođenjaKerpen, Zapadna Nemačka
DržavljanstvoNemačka
Visina1,74 m[1]
Masa75 kg[1]
Aktivni period
1991Džordan
1991—1995Beneton
1996—2006Ferari
2010—2012Mercedes
Statistika karijere
Broj trka308 (306 startova)
Šampionati7 (1994,1995, 2000, 2001, 2002, 2003, 2004)
Pobede91
Podijumi155
Pol pozicija68
Najbrži krugovi77
Poena u karijeri1.566
Prva trkaVelika nagrada Belgije 1991.
Prva pobedaVelika nagrada Belgije 1992.
Poslednja pobedaVelika nagrada Kine 2006.
Poslednja trkaVelika nagrada Brazila 2012.

Potpis

Mihael Šumaher (nem. Michael Schumacher; Kerpen, 3. januar 1969) bivši je nemački vozač Formule 1 i sedmostruki šampion. Svoju karijeru u Formuli 1 započeo je 1991. godine vozeći za ekipu Džordan. U trci za Veliku Nagradu Belgije osvojio je sedmu startnu poziciju. Iste godine postigao je dogovor sa Flaviom Brijatorem i u sezoni 19921993. prešao je u tim Benetona. Sezonu je završio na 3. mestu, sa osvojenih 53 boda. Prva titula svetskog prvaka u sezoni 1994. sa 8 pobeda i 92 osvojena boda osvojio je sa ekipom Beneton-Ford. Godine 1996, prešao je u tim Ferarija. Od tada ne tako konkurentne ekipe napravio je svetskog prvaka i zajedno sa njom osvojio 5 uzastopnih svetskih šampionskih titula. Ovim podvigom ušao je u istoriju moto sporta kao jedini vozač sa osvojenih 7 šampionskih titula u najprestižnijoj kategoriji motor sporta.

Posle Velike nagrade Italije 2006., 10. septembra, povukao se iz Formule 1. Ipak, vratio se 2010. kao vozač ekipe Mercedes gran pri.

U decembru 2013. godine doživeo je nesreću kad je bio na skijanju na Alpima u Francuskoj, gde je pao i zadobio veće povrede glave i mozga i zapao u komu.[2] Iz kome je izašao u junu 2014. godine, a u septembru iste godine je prebačen na kućno lečenje.[3] Sin mu je Mik Šumaher, a Ralf Šumaher mu je mlađi brat.

Mladost[uredi | uredi izvor]

Mihaelov pobednički bolid Formule 3 iz 1990.

Mihael je sin Rolfa Šumahera, zidara, koji je bio vlasnik lokalne karting staze u njihovom rodnom Kerpenu, a majka Elizabeta radila je po kantinama. Sa 4 godine Mihael je vozio svoje prve karting trke, s bolidom koji je napravio njegov otac. To su bila obična dečja kolica malo ojačana konstrukcijom u koji je bio ugrađen motor od mopeda. U 6. godini Mihael je osvojio prvu titulu u lokanom prvenstvu malih kartinga i time je pokazao svoj talent za vožnju. Odmah se pokazao interes za njega i Mihael je s kartingom ušao malo dublje i ozbiljnije. Pored kartinga trenirao je i tekvondo. Od 1984. godine Šumaher je vozio nemačke i evropske serije u kartingu uključujući i Formulu Konig. Godine 1987, je osvojio nemačko i evropsko prvenstvo u kartingu, što je uzrokovalo i napuštanje škole, pa je počeo raditi kao mehaničar. Godine 1988, je počeo trke s formulama počevši sa Formulom Ford serijom, kasnije nastavlja s puno ozbiljnijom nemačkom Formulom 3 gde je u naredne dve godine vozio vrlo uspešno i osvojio titulu 1990. Krajem 1990. pridružio se Mercedesovom juniorskom programu trkačkih vozača i na zadnjoj trci te godine, u trci prototipova pobedio je na stazi Autodromo Hermanos Rodrigez. Godinu 1991. je nastavio u istom prvenstvu takođe pobedivši na zadnjoj trci u Japanu sa bolidom Zauber-Mercedes-Benz C291. Iste godine se takmičio se u još nekoliko prvenstava kao što su japanska Formula 3000. i DTM (nemačko prvenstvo turističkih automobila).

Formula 1[uredi | uredi izvor]

Debitantska trka za Džordan[uredi | uredi izvor]

Šumaher testira za Džordan Ford model Jordan 191 na Silverstonu u leto 1991.

Mihael je svoj debi nastup u Formuli 1 napravio 1991. godine na VN Belgije za tim Džordan Ford zamenivši Bertrana Gašoa koji je završio u britanskom zatvoru nakon tuče s policajcem. Budući da je još uvek bio pod ugovorom s Mercedesom potpisao je novi ugovor s Edijem Džordanom nakon impresivnih testiranja na Silverstonu nedelju dana pre debitantske trke. Njegov menadžer Vili Veber odigrao je tu ključnu ulogu u celom procesu rekavši Ediju da Mihael dobro poznaje belgijsku stazu (što je bila mala laž jer je Mihael bio na stazi samo s biciklom), na šta je Edi pristao i Mihael je debitovao. Kvalifikovao se na 7. mesto, što je za ekipu Džordan bio (ta sezona im je bila prva u Formuli 1) najbolji dotadašnji rezultat. U trci je odustao nakon samo 300-tinak metara zbog kvara na kvačilu.

Beneton[uredi | uredi izvor]

1991—1993.[uredi | uredi izvor]

Nakon debija na VN Belgije za Džordan Ford, Mihael je već sledeću trku na VN Italije bio u drugom bolidu, bolidu ekipe Beneton Forda. Prvu trku u Benetonu Šumaher je završio na 5. mestu ispred timskog kolege i trostrukog svetskog prvaka Nelsona Pikea. Sezonu u Benetonu odvezao je do kraja osvojivši 14. mesto u ukupnom poretku sa 4 osvojena boda.

U svojoj prvoj punoj sezoni 1992. Mihael počinje igrati značajniju ulogu u Formuli 1 kada ostvaruje prvi izlazak na podijum na VN Meksika. Svog novog timskog kolegu Martina Brundlea ostavljao je na kvalifikacijama i do sekunde zaostatka. Airtona Senu je kritikovao na VN Brazila zbog nepotrebnog ponovnog obilaženja, kada ga je Mihael već prošao jer je Sena imao već vidljive probleme na bolidu, te je kasnije odustao. Takođe su se sudarili i na Velika nagrada VN Francuske kada Mihael neoprezno i kasno kočio i udario u Senu. Na podijum se vratio na domaćem terenu na VN Nemačke na Hokenhajmu, a na VN Mađarske je izleteo sa staze kada mu je na ravnini ispao zadnji stabilizator. 30. avgusta Mihael je ostvario prvu pobedu na VN Belgije tačno godinu dana nakon debija. U celoj sezoni na startu se nije kvalifikovao slabije od 6. mesta. Sezonu je završio na 3. mestu s 53 boda iza Najdžela Mensela i Rišara Patresa koji su vozili za Vilijams, čiji su bolidi imali aktivno vešanje i kontrolu proklizavanja.

Godine 1993, Mihael nastavlja sa Benetonom. Na prvoj trci na VN Južnoafričke Republike u jednom duelu sa Senom prilikom Mihaelovog napada Sena je ušao na njegovu putanju i kako bi izbegao sudar, Mihael se okrenuo. Na VN Velike Britanije Šumaher je prestigao Senu u borbi za drugo mjesto. Kao i godinu ranije deklasirao je novog timskog kolegu i veterana Rišara Patresa, kojem je to ujedno bila i poslednja sezona u Formuli 1, na trkama, a pogotovo na kvalifikacijama ostavljajući ga vrlo često i preko sekunde zaostatka. Uspeo je ipak pobediti na VN Portugalije krajem sezone. Osvojio je 52 boda i završio sezonu na 4. mestu.

1994—1995.[uredi | uredi izvor]

Mihael je u sezonu 1994. ušao pobedivši 6 puta u prvih sedam odvoženih trka. Njegov Beneton kao i neki drugi bolidi bili su pod sumnjom da koriste nelegalna elektronska pomagala. Ta priča bila je aktuelna kroz čitavu sezonu i stalno su se vukli repovi na tu temu. Na Velika nagrada VN Velike Britanije u krugu za zagrevanje Mihael je prestigao Dejmona Hila i vozio se tako par zavoja dok ga nije propustio napred. To nije u skladu s pravilima i Mihael je zaradio kaznu stani-kreni kasnije u samoj trci. Ignorišući tu kaznu Mihael je nastavio voziti da bi kasnije zaradio crnu zastavu što je automatsko isključivanje sa trke, ali Šumaher nije poštovao zastavu i trku je završio u regularnim uslovima kao drugi. Kasnije je diskvalifikovan i još je zaradio kaznu zabrane učestvovanja na sve trke. Šumaher je kasnije objašnjavao da crnu zastavu nije video i da je slušao šta mu govore inženjeri preko radio veze da mora ignorisati sve kazne koje su mu bile namenjene jer navodno nisu u skladu sa pravilnikom za dodeljivanje kazni. Zabranu na 2 trke Mihael je zatražio da mu se računaju kasnije u sezoni jer je hteo voziti na domaćem Hokenhajmu i na stazi Spa Frankošamp. Međutim, upravo na trci u Spa na VN Belgije Šumaher je diskvalifikovan na kraju trke u kojoj je pobedio zbog 2 mm pretanke daske na podnožju bolida. Beneton je uložio žalbu da se daska izgrebala prilikom jednog Mihaelovog okretanja u trci koje je za Mihaela dobro prošlo. FIA za to nije priznala žalbu. Trke u Italiji na Monci i u Portugalu na stazi u Estorilu Mihael nije vozio, a njegov najveći konkurent Dejmon Hil je pobedio na obe trke i smanjio zaostatak za Mihaelom na samo bod. Taj bod razlike ostao je i na kraju kada su obojica pobedili na još naredne dve trke, Mihael u Herezu, a Hil na Suzuki za finalni rasplet na VN Australije kada se sudaraju u međusobnom dvoboju na stazi u borbi za titulu prvaka. Bolidi su bili previše oštećeni za nastavak trke i za obojicu to je značio kraj. Prva titula pripala je Mihaelu. U tek trećoj punoj sezoni osvojio je titulu prvaka i to kao drugi najmlađi prvak na večitoj listi iza Emersona Fitipaldija. titulu je posvetio ranije u sezonu tragično poginulom Airtonu Seni. Svoju prvu titulu prvaka Mihael je osvojio sa 8 postignutih pobeda i 92 osvojena boda.

Sezona 1995. bila je potpuno čista i bez ikakvih kontroverzi. Šumaher je ubedljivo trijumfovao i stigao do druge titule prvaka i postao najmlađi dvostruki svetski prvak. U njegov Beneton te je sezone bio ugrađen Renoov motor isti onakav kakav je bio i kod Vilijamsa. Mihael je te sezone ostvario čak 9 pobjeda čime je izjednačio Menselov rekord iz 1992. u broju postignutih pobeda u jednoj sezoni, a još na dve trke pobedio je njegov timski kolega Džoni Herbert. Jedna pobeda se naročito ističe te sezone koja je ostvarena na VN Belgije u koju je startao sa šesnaeste pozicije. Pored svih tih silnih uspjeha u sezoni, tu sezonu karakterišu i velike borbe između Šumahera i Dejmona Hila koje su gotovo uvek završavale sudarima. Prvi sudar dogodio se na VN Velike Britanije (domaća za Hila) kada je Hil pokušao prestići Šumahera, te je na kraju u neuspehu izbacio i sebe i Mihaela. Takođe, nešto slično dogodilo se na VN Italije kada je Hil prekasno kočio u jednoj šikani i direktno se zabio u Mihaela u zadnji dio bolida i obojica su bili van trke. Upravo je na te dve trke pobedio drugi Benetonov vozač Džoni Herbert. Šumaher je sezonu je završio za njega tada rekordnih osvojenih 102 boda.

Ferari[uredi | uredi izvor]

1996—1999.[uredi | uredi izvor]

Šumaher je 1996. prešao u Ferari, ekipu koja je titulu prvaka čekala još od 1979. Bolid Ferarija kog je on počeo voziti nakon dvojca Hauard BergerŽan Alesi bio je prvi desetocilindrični Ferarijev motor. Kako je još uvek sve bilo u razvojnoj fazi, Šumaher je kroz sezonu vozio dva različita modela Ferarijevog bolida. S prvim modelom pobedio je na VN Španije, a sa drugim na VN Belgije i VN Italije. Kasnije je Mihael rekao da su ti modeli bolida bili najgori bolidi u u celoj njegovoj karijeri od svih bolida koje je on vozio. Sa ukupno 3 pobede u sezoni Šumaher je završio sezonu na 3. mestu sa 59 osvojenih bodova.

Godine 1997, Mihael borio se sa Žakom Vilnevom za titulu svetskog prvaka koja se okončala na zadnjoj trci u Herezu kada se obojica sudaraju, a Vilnev odnosi svoj prvu i jedinu titulu. Sezona je bila poprilično neizvesna, a Ferarijev bolid nije bio spreman za to. U toj sezoni izdvaja se pobeda po kišnom Monte Karlu kada Šumaher ubedljivo trijumfuje nad konkurencijom. Šumaher je te sezone odneo 5 pobeda i osvojio 78 bodova. Zbog nesportskog poteza (sudar s Vilnevom) na zadnjoj trci za VN Evrope Mihaelu su oduzeti svi bodovi koje je osvojio u poretku vozača koji su ga držali na drugom mestu tako da se te sezone vodi kao diskvalifikovan za celu sezonu. Pobede su mu priznate kao i bodovi za Ferari.

Sledeće sezone 1998. Mika Hakinen je bio novi rival u borbi na titulu prvaka. Hakinen je pobedio na prve dve trke i napravio prednost od 16 bodova koje je Mihael tokom sezone sustigao i na 14. od 16 trka je izjednačio stanje, pa su obojica imala isti broj bodova, 80. Na preostale dve Hakinen je pobedio i osvojio titulu prvaka. Sezonu je obeležila VN Belgije i masovni sudar na startu u kom je učestvovalo 12 bolida, a i sudar između Hakinenovog klupskog kolege Dejvida Kultarda i Mihaela Šumahera kada ga je Mihael pokušao proći za ceo krug, ali je došlo do sudara. Mihael je tada ljutito izašao iz bolida i krenuo prema boksu Maklarena da bi se obračunao s Kultardom. Optužio ga je da ga je hteo ubiti. Taj trenutak je u završnim fazama sezone možda i odlučio rasplet sezone zbog kog je Mihael izgubio titulu i te sezone. Mihael je u sezoni ostvario 6 pobeda sa ukupnim zbirom od 86 bodova.

Godine 1999. Mihael je pomogao Ferariju da dođe, ako ne može već do pojedinačne titule, barem do titule prvaka u konkurenciji konstruktora.

Sezona je sve do sedme trke za VN Velike Britanije bila obećavajuća za Mihaela, ali onda se dogodila nesreća. Prilikom starta trke koji je naknadno već bio prekinut zbog sudara nekih vozača sa kraja startnog poretka, vozači koji su krenuli nastavili su s trkom ne znajući da više ne moraju voziti na limitu, nego samo da završe krug i da ponovno postave startni poredak. Mihael je bio u borbi za treće mesto sa timskim kolegom Edijem Irvajnom i prilikom ulaska u zavoj Stowe Mihael je samo produžio ravno u zid. Udario je u zid od guma pri brzini od 107 km/h i zadobio je dvostruki prelom desne noge tako da je izostao sa sledećih šest trka. Vratio se na VN Malezije, predzadnju trku sezone, i pomogao je Irvajnu da pobedi, dok je on na toj trci bio drugi. Na poslednjoj trci na VN Japana u Suzuki takođe osvaja drugo mesto iza Hakinena, ali nije bio u poziciji da pomogne Irvajnu da osvoji titulu. Kasnije je izjavio da je Hakinen protivnik kojeg najviše poštuje od svih protivnika dosad. Sezonu je završio na 5 mestu sa 44 bodova.

2000—2002.[uredi | uredi izvor]

Godine 2000, Mihael konačno osvaja svoju treću titulu prvaka nakon velike borbe s Hakinenom. Pobedio je za redom u prve tri trke, fenomenalno startujući u sezoni. Sredinom sezone beleži tri odustajanja za redom (dva već na samom startu u prvim krivinama) koja su Hakinenu vratila zaostatak za Mihaelom, te je još naknadno pobedio na dve trke, što je smanjilo Mihaelovu prednost na minimum. Sezonu završava u stilu pobedivši na svim preostalim trkama do kraja sezone i osvaja titulu na predzadnjoj trci u Suzuki.

Na VN Italije izjednačio je broj pobeda sa Senom i na novinarsko pitanje u vezi tog velikog postignuća pada u kolaps i rasplakao se na novinarskoj konferenciji uživo u TV prenosu.

Ukupno je pobedio 9 puta i osvojio rekordnih 108 bodova.

Godine 2001, Mihael osvaja i četvrtu titulu prvaka i ponavlja rekord od 9 pobeda u sezoni. Sezonu obeležava sjajnim bratskim dvobojima sa bratom Ralfom kada ga čak mlađi brat uspeva i pobediti na VN Kanade, a ističe se i pobeda na VN Belgije na kojoj Mihael ruši rekord Alena Prosta u broju pobeda u karijeri (52 pobede). titulu osvaja 4 trke pre kraja sezone, a sezonu završava sa 123 boda, čak 58 više od drugoplasiranog Kultarda.

Godine 2002. je bila sezona pune dominacije i pobede Ferarija na 15 od 17 trka, a Mihael je postavio novi rekord u broju pobeda u sezoni i on sad iznosi 11 pobeda. Predominanta sezona u kojoj se Mihael samo prošetao do 5. titulue prvaka i izjednačuje se sa Hanom Manuelom Fanđom. U sezoni se ističe i jedna pomalo čudna pobeda na VN Austrije kada Mihael kao pobednik biva izviždan od publike jer ga je na samom cilju propustio timski kolega Baričelo. Cela situacija bila je izrežirana od vođe Ferarija Žana Toda. Sezonu završava s rekordnih 144 boda, 60 bodova više od timskog kolege Baričela. S Baričelom osvaja čak 9 dvostrukih pobeda za Ferari u 17 odvoženih trka.

2003—2004.[uredi | uredi izvor]

Šumaher u Indijanapolisu 2004.

2003. godine. Mihael ruši jedan od najvažnijih rekorda uopšte u F1 ikada postignutih, a to su titule svetskog prvaka. Te godine postaje šesti put svetski prvak, a rekord je do tada držao Huan Manuel Fanđo s 5 osvojenih prvenstava. Te godine najveći rivali su mu bili vozači Vilijamsa BMW-a (uključujući brata Ralfa) i Maklaren Mercedesa. Sezona je bila jedna od najnepredvidljivijih u poslednjih nekoliko godina i odluka o prvaku je pala na zadnjoj trci u Suzuki, kada je Kimi Raikonen imao minimalne šanse da osvoji prvenstvo. Trku pre na trci za VN SAD u Indijanapolisu veliku šansu je imao i Huan Pablo Montoja.

Od početka sezone Mihael i Ferari mučili su se sa mnogim problemima, tako da prvi deo sezone pobedama i pobeđuje tri trke za redom. Sredinom sezone se totalno izgubio i upao je u senu mlađeg brata koji je u tom delu sezone bio bolji Šumaher. U sezoni, koja je bila pravi metež za sve vraća sve sa pobedama u Ferarijevom dvorištu i na prekookeanskoj turneji u Americi kada njegovi ključni suparnici posustaju u trci. Na zadnjoj trci za VN Japana bio mu je potreban samo 1 bod da osvoji titulu što se tačno tako i dogodilo, jer je trku završio tek kao osmi sa puno sudara i nepredvidivih izletanja (uključujući i borbe sa Ralfom). Sezonu je završio s 93 osvojena boda.

Godine 2004, je bila prava rekordna sezona Mihaela Šumahera. Pobedio je u prvih 13 trka čak 12 puta što u istoriji takmičenja Formule 1 nikada nije bilo ubeleženo. Prošetao je do svoje rekordne 7 (kasnije će pokazati, da je to bila poslednja titula) titule svetskog prvaka i jednostavno je bio u svom elementu, na drugoj planeti. Kroz sezonu je imao dva incidenta sa Hunom Pablom Montojom na VN San Marina kada je skoro izbacio Kolumbijca iz trke, koji ga je kasnije optužio da je glup ili slep ako nije video njegov bolid kako ga pokušava preteći. Radilo se samo o laganom dodiru koji je pomalo bio dvojben jer je izgledalo da je Mihael zaista namerno pokušao izbaciti Montoju sa staze. A drugi se dogodio u tunelu Monaka kada se Montoja prilikom faze sejfti-kara zaleće u Mihaela. Mihael je zagrevao kočnice i gume i naglo usporio na šta je Montoja prekasno reagovao i zaleteo se u njega. To je ujedno bilo i jedino odustajanje Mihaela te sezone. Ukupno je pobedio u 18 trka čak 13 puta i time je postavio i taj novi rekord. Sezonu je završio sa 148 osvojenih bodova.

2005—2006.[uredi | uredi izvor]

Šumaher u borbi sa Kimijem Raikonenom tokom VN Kanade

Sezona 2005. za Mihaela je bila jedna od najtežih sezona u karijeri, jer je sa vrlo moćnim bolidom, koji svih proteklih godina bio nepobediv te sezone je upao u totalni prosek, a jednu jedinu pobedu te sezone ostvario je na VN SAD u trci šest bolida, koji su bili sa Bridžstonovim gumama, jer su se svi koji su bili sa Mišlenovim gumama povukli s trke radi sigurnosnih razloga. Te sezone su se promenila pravila s gumama, koje se više nisu menjala tokom trke, a jedan set guma morao je izdržati čitavu trku. To je bio glavni razlog slabe Ferarijeve forme te sezone radi Bridžston guma, i Mihael je bio totalno nemoćan da išta promeni. Od pravih trka beleži se sjajna borba sa Alonsom na VN San Marina, kad ga je Mihael stiskao zadnjih 12 krugova u borbi za prvo mesto, ali na kraju ipak nije uspeo. Odustao je šest puta u 19 trka i osvojio 62 boda što je bilo dovoljno za njega mizerno tek treće mesto u poretku.

Godine 2006, je bila poslednja Mihaelova sezona u Formuli 1. Nakon tri trke osvojio je 11 bodova i bio već 17 bodova u zaostatku za Fernandom Alonsom aktualnim svetskim prvakom. Pobeđuje u naredne dve trke nakon 18 meseci suše ne brojeći pobedu na VN SAD, kada su se sve ekipe na Mišlenu povukle sa trke. Nakon VN Kanade zaostatak za Alonsom je dostigao vrhunac i iznosio je 25 bodova. U sledeće tri trke Mihael se vraća i smanjuje na prihvatljivijih 11 bodova. U nastavku sezone pobeđuje na VN Italije i VN Kine kada po prvi put prelazi u vodstvo u sezoni. Ostvaruje jedan od najvećih preobrata u sezoni u istoriji Formule 1. Sve se poklapalo savršeno u završnici sezone, da Mihael osvoji rekordni 8 naslov svetskoga prvaka, ali kvar na motoru na VN Japana upropaštava sve. Bio je to kvar kakav se nije dogodio još od VN Francuske 2000. i za Mihaela je sezona bila izgubljena. Alonsu je u završnici bio potreban samo bod da potvrdi svoj drugi naslov, što se na kraju i dogodilo. Mihael je svoju poslednju trku završio kao 4 s mnogo problema uoči same trke, koje su se događale i tokom trke, od problema pumpe za gorivo do ispuštanja gume prilikom dodira sa Fizikelom. Uprkos svim problemima, koje su se događali na toj trci po Mihaelu, trka je otišla u istoriju kao njegova zadnja trka u Formuli 1 i kao jedna koju je odvezao na jedan od najveličanstvenijih načina koji je to mogao odvesti u svom pravom stilu kada je sve ostale vozača učinio prosečnima bez obzira na konačan ishod rezultata, koji je ostvario na toj trci.

Povlačenje iz Formule 1[uredi | uredi izvor]

Dok su se još prskali šampanjcem na pobedničkom podijumu i dobijali pobedničke pokale, pobednički trojac VN Italije 2006. godine, Mihael Šumaher, Kimi Raikonen i Robert Kubica, Ferari je počeo lansirati vesti novinskim agencijama da se Šumaher krajem godine povlači iz Formule 1. Nekoliko minuta kasnije uživo pred milionima gledalaca na novinarskoj konferenciji nakon trke Mihael konačno sam objavljuje vest, koja se mesecima vukla kao jedna od mogućnosti i epilog je dostigao kraj. Mihael objavljuje kraj trkačke karijere na kraju sezone i zahvaljuje se celoj porodici, posebno ocu, koji ga je okrenuo da krene tim putem. Spomenuo je svoju celu 30-godišnju trkačku karijeru i sve što su mu trke donele kroz to razdoblje.

2009.[uredi | uredi izvor]

Nakon udesa Felipea Mase tokom kvalifikacija za Veliku Nagradu Mađarske na Hungaroringu[4] i nakon što je postalo jasno da Masa neće moći da vozi na sledećim trkama, Mihael Šumaher je odlučio da se vrati u Formulu 1 i zameni povređenog Masu.[5] Prva trka na kojoj će voziti će biti Velika Nagrada Evrope koja se održava na uličnoj trci u Valensiji 23. avgusta 2009. godine. Zbog zabrane testiranja u Formuli 1 od 2009. godine i zbog odluke Vilijamsa, Red Bula i Toro Rosoa da ne dopuste da se napravi izuzetak u tom pravilu, Šumaher neće biti u mogućnosti da testira ovogodišnji bolid pre prvog zvaničnog treninga u Valensiji. Ipak, zbog rupe u pravilima, Šumaher je bio u mogućnosti da testira Ferarijev bolid iz 2007. godine na koji su bile postavljene slik gume iz GP2 šampionata. Šumaher se dao u pune pripreme, kako na stazi, tako i van nje. Koliko se radovao povratku u bolid, govori i činjenica da je za kratko vrijeme smršao čak 4kg. Osim toga čekalo ga je 3,5 miliona evra po trci. Ali, na kraju mu se ipak nije dalo da ponovo sjedne u bolid. Prepreka su bili izvještaji ljekara koje je Mihail sproveo radi utvrđivanja u kakvom mu je stanju vrat, jer se bio povrijedio na trci motora u njemačkom šampionatu. Rezultat testova je bio negativan. Šumaherove nade da će se vratiti trkama su svedene na minimum, ali on nije prestao da trenira. Kasnije će se ispostaviti da te pripreme nisu bile uzaludne... Ferari je umjesto Felipea Mase angažovao italijanskog veterana Luku Badoera koji je zbog lošeg učinke na VN Evrope u Valensiji, i na VN Belgije na Spa-frnkošampu, otpušten. Tada u tim dolazi Đankarlo Fizikela, mada ni on do kraja sezone nije osvojio ni bod u 5 trka. Krajem 2009. Šumaherov povratak na stazu bio je izvjestan. Jedino je bilo neizvjesno u kojem će timu voziti jer je Ferari već bio odredio vozače za 2010. godinu. Osim oporavljenog Felipea Mase, angažovan je i dvostruki svjetski šampion Španac Fernando Alonso, dok će test-vozač biti Đankarlo Fizikela. U međuvremenu se dešavaju i druge aktuelnosti u F1. Od Bron-GP-a koji je osvojio duplu krunu, Ros Bron je napravio pravi njemački tim. Mercedes se nakon dugogodišnje saradnje odvojio od Maklarena i, pod upraviteljstvom Rosa Brona formirao sopstveni tim — Mercedes-GP. Kao prvi vozač angažovan je Nijemac Niko Rozberg, a nešto kasnije i Šumaher. Šumaher je potpisao jednogodišnji ugovor sa Mercedesom vrijedan 7 miliona evra. Najavljeno je da bi se saradnja mogla produžiti u slučaju osvajanja titule.[6]

2013—2014.[uredi | uredi izvor]

Dana 29. decembra 2013. godine doživeo je nesreću kad je bio na skijanju na Alpima u Francuskoj kada pao i udario glavu o kamen, zadobivši teže povrede.[2] Nakon pada i povrede bio je u svesnom stanju, ali vidno potresen i odmah je helikopterom prebačen u bolnicu u Grenoblu. Od posledica pada pretrpeo je oštećenje mozga i zapao je u komu sa kratkim buđenjima u kojoj je ostao više meseci. Iako su novinari i Šumaherovi fanovi danima čekali ispred bolnice, posebno na njegov rođendan 3. januara[7], porodica Šumaher je zahtevala privatnost i do šire javnosti nije stizalo detaljnijih informacija o njegovom zdravstvenom stanju i oporavku. Iz kome je izašao u junu 2014. godine i iz bolnice u Grenoblu prebačen je u Lozanu, a njegova menadžerka, Sabina Kem, saopštila je da je početkom septembra Mihael izašao iz bolnice i otišao na kućno lečenje.[3] Filip Stref, bivši vozač formule i veliki prijatelj porodice Šumaher, u novembru 2014. godine izjavio je da je Mihael Šumaher u invalidskim kolicima, da je paralizovan, teško govori i ima problem s pamćenjem. Šumaherova menadžerka je demantovala ove informacije kao zvanične i navela kako je Stref zaključke izveo samostalno i nije imao kontakt sa porodicom.[8]

Potpuni popis rezultata u Formuli 1[uredi | uredi izvor]

(Trke koje su podebljane označavaju pol poziciju, a trke koje su zakrivljene označavaju najbrži krug u trci.)

Godina Tim Šasija Motor 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17. 18. 19. 20. Poz. Bodovi
1991. Tim 7UP Džordan Džordan 191 Ford HB 3.5 V8 SAD BRA SMR MON KAN MEK FRA VBR NEM MAĐ BEL
NZ
14. 4
Kamel Beneton Ford Beneton B191 ITA
5.
POR
6.
ŠPA
6.
JAP
NZ
AUS
NZ
1992. Kamel Beneton Ford Beneton B191B Ford HB 3.5 V8 JAR
4.
MEK
3.
BRA
3.
3. 53
Beneton B192 ŠPA
2.
SMR
NZ
MON
4.
KAN
2.
FRA
NZ
VBR
4.
NEM
3.
MAĐ
NZ
BEL
1.
ITA
3.
POR
7.
JAP
NZ
AUS
2.
1993. Kamel Beneton Ford Beneton B193 Ford HB 3.5 V8 JAR
NZ
BRA
3.
4. 52
Beneton B193B EVR
NZ
SMR
2.
ŠPA
3.
MON
NZ
KAN
2.
FRA
3.
VBR
2.
NEM
2.
MAĐ
NZ
BEL
2.
ITA
NZ
POR
1.
JAP
NZ
AUS
NZ
1994. Mild Sevn Beneton Ford Beneton B194 Ford Zetec-R 3.5 V8 BRA
1.
PAC
1.
SMR
1.
MON
1.
ŠPA
2.
KAN
1.
FRA
1.
VBR
DIS
NEM
NZ
MAĐ
1.
BEL
DIS
ITA
IZ
POR
IZ
EVR
1.
JAP
2.
AUS
NZ
1. 92
1995. Mild Sevn Beneton Reno Beneton B195 Reno RS7 3.0 V10 BRA
1.
ARG
3.
SMR
NZ
ŠPA
1.
MON
1.
KAN
5.
FRA
1.
VBR
NZ
NEM
1.
MAĐ
NZ
BEL
1.
ITA
NZ
POR
2.
EVR
1.
PAC
1.
JAP
1.
AUS
NZ
1. 102
1996. Skuderija Ferari a. d. Ferari F310 Ferari 046 3.0 V10 AUS
NZ
BRA
3.
ARG
NZ
EVR
2.
SMR
2.
MON
NZ
ŠPA
1.
KAN
NZ
FRA
NK
VBR
NZ
NEM
4.
MAĐ
9.
BEL
1.
ITA
1.
POR
3.
JAP
2.
3. 59
1997. Skuderija Ferari Malboro Ferari F310B Ferari 046/2 3.0 V10 AUS
2.
BRA
5.
ARG
NZ
SMR
2.
MON
1.
ŠPA
4.
KAN
1.
FRA
1.
VBR
NZ
NEM
2.
MAĐ
4.
BEL
1.
ITA
6.
AUT
6.
LUK
NZ
JAP
1.
EVR
NZ
DIS* 78
1998. Skuderija Ferari Malboro Ferari F300 Ferari 047 3.0 V10 AUS
NZ
BRA
3.
ARG
1.
SMR
2.
ŠPA
3.
MON
10.
KAN
1.
FRA
1.
VBR
1.
AUT
3.
NEM
5.
MAĐ
1.
BEL
NZ
ITA
1.
LUK
2.
JAP
NZ
2. 86
1999. Skuderija Ferari Malboro Ferari F399 Ferari 048 3.0 V10 AUS
8.
BRA
2.
SMR
1.
MON
1.
ŠPA
3.
KAN
NZ
FRA
5.
VBR
NK
AUT
POV
NEM
POV
MAĐ
POV
BEL
POV
ITA
POV
EVR
POV
MAL
2.
JAP
2.
5. 44
2000. Skuderija Ferari Malboro Ferari F1-2000 Ferari 049 3.0 V10 AUS
1.
BRA
1.
SMR
1.
VBR
3.
ŠPA
5.
EVR
1.
MON
NZ
KAN
1.
FRA
NZ
AUT
NZ
NEM
NZ
MAĐ
2.
BEL
2.
ITA
1.
SAD
1.
JAP
1.
MAL
1.
1. 108
2001. Skuderija Ferari Malboro Ferari F2001 Ferari 050 3.0 V10 AUS
1.
MAL
1.
BRA
2.
SMR
NZ
ŠPA
1.
AUT
2.
MON
1.
KAN
2.
EVR
1.
FRA
1.
VBR
2.
NEM
NZ
MAĐ
1.
BEL
1.
ITA
4.
SAD
2.
JAP
1.
1. 123
2002. Skuderija Ferari Malboro Ferari F2001 Ferari 050 3.0 V10 AUS
1.
MAL
3.
1. 144
Ferari F2002 Ferari 051 3.0 V10 BRA
1.
SMR
1.
ŠPA
1.
AUT
1.
MON
2.
KAN
1.
EVR
2.
VBR
1.
FRA
1.
NEM
1.
MAĐ
2.
BEL
1.
ITA
2.
SAD
2.
JAP
1.
2003. Skuderija Ferari Malboro Ferari F2002 Ferari 051 3.0 V10 AUS
4.
MAL
6.
BRA
NZ
SMR
1.
1. 93
Ferari F2003-GA Ferari 052 3.0 V10 ŠPA
1.
AUT
1.
MON
3.
KAN
1.
EVR
5.
FRA
3.
VBR
4.
NEM
7.
MAĐ
8.
ITA
1.
SAD
1.
JAP
8.
2004. Skuderija Ferari Malboro Ferari F2004 Ferari 053 3.0 V10 AUS
1.
MAL
1.
BAH
1.
SMR
1.
ŠPA
1.
MON
NZ
EVR
1.
KAN
1.
SAD
1.
FRA
1.
VBR
1.
NEM
1.
MAĐ
1.
BEL
2.
ITA
2.
KIN
12.
JAP
1.
BRA
7.
1. 148
2005. Skuderija Ferari Malboro Ferari F2004M Ferari 054 3.0 V10 AUS
NZ
MAL
7.
3. 62
Ferari F2005 Ferari 055 3.0 V10 BAH
NZ
SMR
2.
ŠPA
NZ
MON
7.
EVR
5.
KAN
2.
SAD
1.
FRA
3.
VBR
6.
NEM
5.
MAĐ
2.
TUR
NZ
ITA
10.
BEL
NZ
BRA
4.
JAP
7.
KIN
NZ
2006. Skuderija Ferari Malboro Ferari 248 F1 Ferari 056 2.4 V8 BAH
2.
MAL
6.
AUS
NZ
SMR
1.
EVR
1.
ŠPA
2.
MON
5.
VBR
2.
KAN
2.
SAD
1.
FRA
1.
NEM
1.
MAĐ
8.
TUR
3.
ITA
1.
KIN
1.
JAP
NZ
BRA
4.
2. 121
2010. Mercedes Mercedes MGP V01 Mercedes FO 108X 2.4 V8 BAH
6.
AUS
10.
MAL
NZ
KIN
10.
ŠPA
4.
MON
12.
TUR
4.
KAN
11.
EUR
15.
VBR
9.
NEM
9.
MAĐ
11.
BEL
7.
ITA
9.
SIN
13.
JAP
6.
KOR
4.
BRA
7.
ABU
NZ
9. 72
2011. Mercedes Mercedes MGP V02 Mercedes FO 108Y 2.4 V8 AUS
NZ
MAL
9.
KIN
8.
TUR
12.
ŠPA
6.
MON
NZ
KAN
4.
EUR
17.
VBR
9.
NEM
8.
MAĐ
NZ
BEL
5.
ITA
5.
SIN
NZ
JAP
6.
KOR
NZ
IND
5.
ABU
7.
BRA
15.
8. 76
2012. Mercedes Mercedes F1 V03 Mercedes FO 108Z 2.4 V8 AUS
NZ
MAL
10.
KIN
NZ
BAH
10.
ŠPA
NZ
MON
NZ
KAN
NZ
EUR
3.
VBR
7.
NEM
7.
MAĐ
NZ
BEL
7.
ITA
6.
SIN
NZ
JAP
11.
KOR
13.
IND
22.
ABU
11.
SAD
16.
BRA
7.
13. 49

(Legenda) (NZ — Nije završio.) (NK — Nije krenuo.) (IZ — Izbačen.) (POV — Povređen.)

* Šumaher je diskvalifikovan iz takmičenja 1997. godine zbog opasne vožnje tokom Velike nagrade Evrope, u kojoj je imao udes sa Vilnevom koji je mogao izbeći. Da nije došlo do sudara, bio bi drugi u svetskom prvenstvu.

Rekordi[uredi | uredi izvor]

Do kraja sezone 2007, Mihael Šumaher drži sledeće rekorde:

Rekord Broj
1 Osvojeni šampionati 7 (1994, 1995, 2000, 2001, 2002, 2003, 2004)
2 Uzastopno osvojeni šampionati 5 (2000-2004)
3 Pobede u trkama 91
4 Uzastopne pobede u trkama 7 (2004, od VN Evrope do VN Mađarske)
5 Pobede u jednoj ekipi 72 (Ferari)
6 Pobede na istoj VN 8 (Francuska)
7 Pobede na različitim VN 22
8 Najduži period između prve i zadnje pobede na trci 14 godina, 1 mesec i 2 dana
9 Druga mesta 43
10 Podijumi 154
11 Uzastopni podijumi 19 (od VN Sjedinjenih Država 2001. do VN Japana 2002)
12 Završnica u bodovima 190
13 Krugovi u vodstvu 4741 (22,155 km)
14 Pol pozicije 68
15 Startovi iz prvog reda 115
16 Najbrži krugovi 76
17 Pobede sa pol pozicije 40
18 Pobede sa pol pozicije uz najbrži krug 22
19 Bodovi u šampionatu 1,369
20 Uzstopno završene trke bez odustajanja 24 (od VN Mađarske 2001. do VN Malezije 2003)
21 Broj bodova u sezoni u kojoj je bio drugi 121 (od mogućih 180) (2006)
22 Pobede u sezoni u kojoj je bio drugi 7 (2006)
23 Pobede na Indiju (bilo koja klasa) 5
24 Pobede na Monci (formula 1) 5
25 Pobede u sezoni 13 (2004)
26 Najbrži krugovi u sezoni 10 (2004)
27 Bodovi u sezoni 148 (2004)
28 Podijumi u sezoni 17 (100%) (2002)
29 Trka do kraja uz već osvojen naslov 6 (2002)
30 Uzastopne godine sa bar jednom pobedom u godini 15 (1992-2006)
31 Uzastopan broj dana kao šampion 1813 (od 8. oktobra 2000. do 25. septembra 2005)

Napomene za rekorde pod rednim brojem:

  • 4 — Rekord deli sa Albertom Askarijem. Neki izvori Askariju pripisuju devet uzastopnih pobeda, isključujući Indi 500 1953. godine kada, zbog specifičnosti pravila pod kojima se održavala ta trka, gde mnogi vozači nisu vozili, Askari takođe nije vozio.
  • 22 — Rekord deli sa Kimijem Raikonenom (2005) i Alenom Prostom (1984. i 1988).
  • 26 — Rekord deli sa Kimijem Raikonenom (2005).

Reference[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]