Rako Mugoša
rako mugoša | |||
---|---|---|---|
Lični podaci | |||
Datum rođenja | 16. novembar 1920. | ||
Mesto rođenja | Lješkopolje, kod Podgorice, Kraljevstvo SHS | ||
Datum smrti | 13. mart 1947.26 god.) ( | ||
Mesto smrti | Cuce, kod Cetinja, NR Crna Gora, FNR Jugoslavija | ||
Profesija | vojno lice | ||
Delovanje | |||
Član KPJ od | novembra 1942. | ||
Učešće u ratovima | Narodnooslobodilačka borba | ||
Služba | NOV i PO Jugoslavije Jugoslovenska armija 1941 — 1947. | ||
Čin | kapetan | ||
Heroj | |||
Narodni heroj od | 16. aprila 1947. | ||
Odlikovanja |
|
Rako Mugoša (Lješkopolje, kod Podgorice, 16. novembar 1920 — Cuce, kod Cetinja, 13. mart 1947), učesnik Narodnooslobodilačke borbe, kapetan JA i narodni heroj Jugoslavije.
Biografija[uredi | uredi izvor]
Rođen je 16. novembra 1920. godine u Lješkopolju, kod Podgorice, u seljačkoj porodici. Po završenoj osnovnoj školi, bavio se zemljoradnjom. Kao član Saveza komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ), učestvovao je u brojnim akcijama koje je Komunistička partija Jugoslavije (KPJ) uoči rata organizovala i vodila u Podgorici i njenoj okolini.
Kapitulacija Kraljevine Jugoslavije aprila 1941. godine zatekla ga je kod kuće. Odmah se uključio u pripreme koje je KPJ vršila za ustanak. Po izbijanju Trinaestojulskog ustanka 1941. godine u Crnoj Gori, Rako je stupio u Goričku ustaničku četu, sa kojom je nekoliko dana boravio u Lješanskoj nahiji, a zatim je sa četom, u sastavu Lješkopoljskog ustaničkog bataljona, učestvovao u borbi na Veljem brdu. U drugoj polovini novembra 1941. godine, kao borac Zetskog bataljona (Lješkopoljsko-lješanska četa) Crnogorskog NOP odreda za operacije u Sandžaku, pošao je u Sandžak i 1. decembra iste godine učestvovao u bici kod Pljevalja. U toj borbi istakao se kao bombaš. Sa još dva druga bombaša omogućio je četi pristup okupatorskom vojnom logoru u Dolovima na periferiji Pljevalja, koji četa ipak nije mogla da osvoji i pored velikih žrtava (devet poginulih i 17 ranjenih).
Posle Pljevaljske bitke, ostao je u Sandžaku i kao borac Zetsko-podgoričke čete ušao je u sastav Prvog crnogorskog kombinovanog bataljona Crnogorsko-sandžačkog NOP odreda, u kome je ostao sve do rasformiranja tog odreda, početkom marta 1942. godine. Kao borac i kandidat za člana KPJ istakao se u svim borbama koje je njegova jedinica vodila u Sandžaku, a posebno u borbi protiv četnika Pavla Đurišića na planini Lisi, početkom februara 1942. godine.
Početkom marta 1942. godine, vratio se na teren Podgoričkog sreza u jeku žestokih borbi koje su partizanske jedinice vodile protiv okupatora i njegovih saradnika. Lješkopoljski NOP bataljon se u to vreme rasformirao i Rako je ušao u sastav novoformiranog kombinovanog Lješkopoljsko-lješansko-podgoričkog bataljona. Krajem istog meseca, na bazi pogrešne odluke rukovodstva, taj bataljon bio je rasformiran, a njegovo ljudstvo vraćeno u pozadinu, na teren koji su okupator i četnici već bili zauzeli. U datim uslovima, najveći broj boraca rasformiranog bataljona neminovno je pao u ruke neprijatelja, koji je više desetina boraca streljao. Rako Mugoša je bio među onima koji su ostali živi i koji su posle dva-tri meseca pušteni iz zatora.
Odmah po dolasku iz zatvora, Mugoša se uključio u politički život i bio jedan od najaktivnijih na terenu u održavanju veza sa partizanima—ilegalcima, naročito sa Dušanom Vukovićem i Milanom Raičkovićem. Između ostalih zadataka, održavao je vezu sa ilegalnim radnicima za Narodnooslobodilački pokret (NOP) u Podgorici i otuda iznosio propagandni i drugi materijal, izvodio pojedine aktiviste NOP-a i slično. Tada je, novembra 1942. godine, bio primljen u članstvo KPJ.
Godine 1943. KPJ ga je poslala u Petu proletersku crnogorsku udarnu brigadu, na dužnost zamenika političkog komesara čete u Četvrtom bataljonu. Tokom rata je bio pet puta ranjavan.
Posleratni period[uredi | uredi izvor]
Kad je formirano Odeljenje za zaštitu naroda (OZN) za Crnu Goru, pošao je u organe bezbednosti, gde je učestvovao u borbi protiv ostataka kolaboratorskih snaga tokom prvih godina postojanja Nove Jugoslavije. Bio je jedan od kadrova koji su učestvovali u hvatanju Draže Mihailovića. Zajedno sa Veljkom Milatovićem i Mihailom Brajovićem, bio je odabran za pripremu konačne zasede Krsti Popoviću, saradniku italijanskih okupacionih vlasti tokom rata. Dana 13. marta 1947. godine, Rako Mugoša poginuo je u Cucama (Cetinjski srez), u pucnjavi koja je usledila tokom zasede.
Nosilac Partizanske spomenice 1941, Ukazom Prezidijuma Narodne skupštine FNR Jugoslavije, 16. aprila 1947. godine, proglašen je za narodnog heroja Jugoslavije.[1]
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ „Sl. list FNRJ 89/47” (PDF). www.slvesnik.com.mk. 18. 10. 1947. str. 1281.
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Narodni heroji Jugoslavije tom I. Beograd: Narodna knjiga. 1982. COBISS.SR 48700167