Stefan (titula)

Povelja bosanskog kralja Stefana Dabiše; njegovo ime se nalazi u donjem desnom uglu

Ime Stefan, još u oblicima Stjepan, Stipan i drugi, dugo popularno među južnoslovenskim monarsima, a kao počasnu ili čak kao kraljevsku titulu koristili su razni srpski vladari i pretendenti na srpski prijesto, naročito kraljevi Srbije iz porodice Nemanjić i kraljevi Bosne iz porodice Kotromanić.

Onomastika

Ime Stefan je izvedeno iz grčke riječi Stefanos (grč. Στέφανος) koja znači „kruna”. Postoji nekoliko stotina varijacija u srpskom jeziku, od kojih su većina hipokoristici koji se sada mogu izvesti samo iz prezimena. Stari Sloveni nisu koristili glas f, pa je tako grčki Stefanos usvojen kao Stjepan i Stipan na prostoru današnje Bosne i Hercegovine i Hrvatske, kao Šćepan na prostoru Crne Gore i kao Stevan i Stepan na prostoru Srbije. Srpska pravoslavna crkva, međutim, zadržala je prvobitni izgovor (bez sifuksa -os) u liturgiji, zbog čega se oblik Stefan (Stєfanь) koristio za pominjanje (većine kanonizovanih) srpskih vladara. Švajcarski slavista Robert Cet je primjetio da je upotreba imena Stefan upućivala na društvenu hijerarhiju, s time da je bilo počasno, a ne kraljevsko ime: dok je Uroš I koristio oblik Stefan, njegov sin je kršten kao Stepan. Uroš IV Dušan se potpisivao kao Stefan, ali je u molitvenim spisima koristio ponizno ime Stepan. Neki srpski kraljevi kovali su novac, na kojima se na jednoj strani nalazio lik Svetog Stefana sa imenom Stefan, dok su na drugoj strani za sebe koristili ime Stepan.

Istorija

Ime Stefan je uvažavalo veliku popularnost među srednjovjekovnim južnoslovenskim vladarima. Sa pokrštavanjem Južnih Slovena, među vladarima pojavila su se i hrišćanska imena; u generaciji poslije srpskog vladara Mutimira, javljaju se imena Stefan i Petar. Nekoliko pripadnika hrvatske porodice Trpimirović imalo je ime Stjepan, kao što su Stjepan Držislav, Stjepan I i Stjepan II. Ime je takođe prihvaćeno i kao drugo ime, tako da je hrišćansko ime dodato slovenskom (narodnom) imenu, kao što je slučaj sa Stjepana Držislava, kao i nekoliko srpskih vladara, kao što su Stefan Vojislav i njegova braća Miroslav, Stracimir i Nemanja. Nekoliko bosanskih banova je slijedilo taj primjer: Stefan Vojislavljević, Stefan Kulinić i banovi iz porodice Kotromanić Stefan I i Stefan II.

Kraljevska tradicija upotrebe imena Stefan kao počasne titule dodate na prvobitno slovensko ime počela je sa srpskim velikim županom Nemanjom. Njegov sin Stefan je krunisan za kralja i svi kasniji kraljevi Srbije iz porodice Nemanjić su koristili počasnu titulu Stefan uz svoje slovensko ime. Popularnost imena u srednjovjekovnoj Srbiji potiče od uticaja vizantijske kulture i statusa Stefana Prvomučenika i kao sveca zaštitnika Srbije i kao simbola Vizantije. Poštovanje Svetog Stefana bilo je toliko važno da je bio prikazan na naličju kraljevskih pečata ranih vladara iz porodice Nemanjić i na njihovom osnovnom novcu. Istoričari, kao što su Dušan J. Popović i Džon van Antverp Fajn, tvrde da je Stefan srpskim vladarima bio više od „pukog imena” i bio je „blizu da bude dio titule”. Prema Simi Ćirkoviću, to je imalo posebno simboličko značenje za srpsku državu.

Potpis Stefana Tvrtka I

Kada je sa smrću Stefana Uroša V 1371. godine nestala i glavna porodična linija Nemanjića, srpski prijesto je ostalo prazan i zemlja se raspala. Bosanski ban Tvrtko I, praunuk Stefana Dragutina, počeo je da unapređuje svoju tvrdnju o propalom kraljevstv i onda se 1377. krunisao za kralja Srba i Bosne. U pokušaju da oponaša Nemanjiće, Tvrtko je svom imenu dodato ime Stefan i ponekad je čak izostavljao svoje pravo ime, koristeći samo počasnu titulu. Iako su pretenzije Kotromanića na Srbiju izgubile svaki praktični značaj poslije vladavine Tvrtka I, naredni bosanski kraljevi pratili su njegovo djelo i usvojili ime Stefan po stupanju na prijesto. Posljednji od njih, Stefan Tomašević, koji je kršten sa tim imenom, čak se nazivao Stefan Štipan ili Stefan Stipan, kada je stupio na prijesto.

Bosanski kraljevi nisu bili jedini koji su pretendovali na srpski prijesto. Njih nikada nisu prihvatili vladari malih država koje su nastale raspadom Srpskog carstva. Lazar Hrebeljanović i njegov zet Vuk Branković, koji su vladari dvjema od ovih država, ponekad su za sebe koristili naziv Stefan, iako nikada nisu tvrdili da su u rodbinskim vezama sa Nemanjićima.

Literatura

• Brković, Mirko (1998). Povelja bosanskog kralja Tvrtka I. Mlečanima iz godine 1385. (23. VIII); Latinska povelja bosanskog kralja Tvrtka I. izdana Braču godine 1390. Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru. 40. Zadar: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti. Zavod za povijesne znanosti Zadar. 
• Ćirković, Sima M. (1964). Istorija srednjovekovne bosanske države. Srpska književna zadruga. 
• Fine, John Van Antwerp, Jr. (1994). The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest. Michigan: University of Michigan Press. ISBN 978-0-472-08260-5. 
• Maguire, Henry (2004). Byzantine court culture from 829 to 1204. Dumbarton Oaks. ISBN 978-0-88402-308-1. 
• Marjanović-Dušanić, Smilja (1997). Vladarska ideologija Nemanjića: diplomatička studija. Srpska književna zadruga. 
• srpska, Matica (1975). Proceedings in history. Novi Sad: Odeljenje za društvene nauke, Matica srpska. 
• SANU (1959). Glasnik. 11. SANU. 
• Šimunović, Petar (1995). Hrvatska prezimena: podrijetlo, značenje, rasprostranjenost. Golden Marketing. ISBN 978-953-6168-16-3. 
• Vlasto, A. P. (1970). The Entry of the Slavs Into Christendom: An Introduction to the Medieval History of the Slavs. Cambridge University Press Archive. ISBN 978-0-521-07459-9.