Četvorojevanđelje manastira Slepče

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Četvorojevanđelje manastira Slepče je srpski srednjovekovni rukopis iz 15. veka.

Rukopis potiče iz manastira Slepče kod Prilepa, gde je pronađen krajem 18. veka. Knjiga je pisana na hartiji i u sebi sadrži četvorojevanđelje Teofilaktove redakcije. Sadrži minijature na kojima se nalazi portret autora. Poređenjem sa freskama manastira Sveti Prohor Pčinjski, crkve Svetog Petra i Pavla u Orlici i isposnici svetog Grigorija u manastiru Gornjak, ukazuje da su delo istog autora u vremenu oko 1490. godine. [1] U nekim izvorima kao godina nastanka navodi se 1548. godina. Knjiga ima 266 lista uvezana u debele drvene korice prevučene platnom, a odozgo kožom, a rukopis je poluustav prve polovine 16. veka.[2]

Mastilo kojim je pisano je kestenjaste boje. Cinobar se upotrebljuje dosta često. Njime se pišu naslovi, početna slova svakog odeljka, primedbe i uputstva za upotrebu knjige. Knjiga je podeljena na sveske, po 8 lista u svakoj, a na svakom listu 24 reda teksta. U početku i na kraju svake sveske, dole, postavljen je njen broj. Prema tome je svih svezaka bilo 34. Iz prve su izgublьena tri lista. Poslednja sveska broji pet listova.[2]

Godine 1979. proglašena je retkom knjigom od izuzetnog značaja. [3]

Knjiga se danas čuva u Crkveno-istorijskom muzeju u Sofiji.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ [Međunarodni naučni skup „Standardizacija staroslovenskog ćiriličkog pisma i njegoaa registraciju u unokodu]
  2. ^ a b Četvorojevanđelje - V. Rozov
  3. ^ Odluka o utvrđivanju stare i retke knjige od izuzetnog značaja: 54/1979-2099

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]

Četvorojevanđelje - V. Rozov