Lindon Džonson

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Lindon Bejns Džonson
Lični podaci
NadimakEl-Bi-Džej (inicijali imena na engleskom jeziku)
Datum rođenja(1908-08-27)27. avgust 1908.
Mesto rođenjaStounvol, Teksas, SAD
Datum smrti22. januar 1973.(1973-01-22) (64 god.)
Mesto smrtiStounvol, Teksas[1], SAD
Uzrok smrtiInfarkt
DržavljanstvoSAD
Porodica
SupružnikLejdi Berd Džonson (Tejlor) (v. 1934 —  njegova smrt 1973)
DecaLinda i Lusi
Politička karijera
Politička
stranka
Demokratska stranka
22. novembar 1963 — 20. januar 1969.
IzboriPredsednički izbori 1964.
PotpredsednikHjubert Hamfri
PrethodnikDžon Ficdžerald Kenedi
NaslednikRičard Nikson
20. januar 1961 — 22. novembar 1963.
IzboriPredsednički izbori 1960.
PredsednikDžon F. Kenedi
PrethodnikRičard Nikson
NaslednikHjubert Hamfri

Potpis

Lindon Bejns Džonson (engl. Lyndon Baines Johnson; Stounvol, 27. avgust 1908Stounvol, 22. januar 1973) bio je 36. predsednik SAD od 1963 do 1969. On je bio je 37. potpredsednik SAD od 1960. godine, za vreme mandata Džona Kenedija, a postao je predsednik kada je Kenedi ubijen u Dalasu 1963. godine, da bi pobedio na predsedničkim izborima 1964. Tokom njegovog mandata došlo do eskalacije rata u Vijetnamu, što je u svetu i u SAD izazvalo oštre kritike njegove politike. Jedan je od samo četvorice ljudi [a] koji su imali sve četiri federalne izborne pozicije u Sjedinjenim Državama: predstavnik, senator, potpredsednik i predsednik.[2]

Rođen u seoskoj kući u Stounvolu u Teksasu, Džonson je radio kao srednjoškolski nastavnik i pomoćnik u Kongresu pre nego što je pobedio na izborima za Predstavnički dom SAD 1937. Džonson je pobedio na izborima za Senat Sjedinjenih Država iz Teksasa 1948. godine, nakon što je tesno osvojio nominaciju Demokratske partije.[3] Na poziciju lidera većinske partije u Senatu imenovan je 1951. On jue postao senatski lider demokrata 1953. Džonson je postao poznat po svojoj dominantnoj ličnosti i „Džonsonovom tretmanu“, agresivnoj prisili moćnih političara da unaprede zakonodavstvo. Džonson se kandidovao za demokratsku nominaciju na predsedničkim izborima 1960. Iako neuspešan, postao je izborni partner nominovanog senatora Jona F. Kenedija i oni su pobedili na izborima sa malom većinom. Dana 22. novembra 1963. godine izvršen je atentat na Kenedija, a Džonson ga je nasledio na mestu predsednika. Sledeće godine Džonson je ubedljivo pobedio na izborima, porazivši senatora Barija Goldvatera iz Arizone. Sa 61,1 odsto glasova glasova, Džonson je osvojio najveći udeo u glasovima od bilo kog kandidata od 1820. godine.

U unutrašnjoj politici, Džonsonovi programi „Veliko društvo“ i „Rat protiv siromaštva“ doveli su do zakona kojima se proširuju građanska prava, javno emitovanje, zdravstveno osiguranje, zdravstvena pomoć, pomože obrazovanju i umetnosti, urbanom i ruralnom razvoju i javnim uslugama. Potpomognut snažnom ekonomijom, Rat protiv siromaštva pomogao je milionima Amerikanaca da se uzdignu iznad granice siromaštva tokom njegove administracije.[4] Za razliku od većine južnih političara, on se usprotivio rasnoj segregaciji, potpisivanjem zakona o građanskim pravima za zabranu rasne diskriminacije u javnim objektima, međudržavnoj trgovini, na radnom mestu i u stanovanju. Zakon o biračkim pravima okončao je masovnu obespravljenost Afroamerikanaca na jugu, a Zakon o imigraciji i državljanstvu iz 1965. godine dozvolio je veću imigraciju iz regiona izvan Evrope. Džonsonovo predsedništvo označilo je vrhunac modernog liberalizma u Sjedinjenim Državama.

U spoljnoj politici, Džonson je eskalirao američko učešće u Vijetnamskom ratu. Kongres je 1964. godine usvojio Rezoluciju o zalivu Tonkin, kojom je Džonson dobio moć da koristi vojnu silu u jugoistočnoj Aziji, bez potrebe za zvaničnom objavom rata. Broj američkog vojnog osoblja u Vijetnamu dramatično se povećao, sa 16.000 savetnika u neborbenim ulogama 1963. na 525.000 1967, mnogi u borbenim ulogama. Američke žrtve su porasle, a mirovni proces je stagnirao. Sve veća nelagoda zbog rata stimulisala je veliki, gnevni antiratni pokret baziran uglavnom među studentima regrutnog uzrasta u univerzitetskim kampusima. Džonson se suočio sa daljim nevoljama kada su 1965. započeli letnji neredi u većim gradovima i kada je stopa kriminala porasla, dok su njegovi desničarski protivnici postavljali zahteve za politiku „reda i zakona”. Dok je Džonson započeo svoje predsedništvo sa širokim odobravanjem, podrška mu je opala kako je javnost postala frustrirana ratom i socijalnim nemirima. Godine 1968, okončao je svoju kandidaturu za ponovnu nominaciju nakon razočaravajućeg rezultata na predizboru u Nju Hempširu. Nasledio ga je Ričard Nikson u januaru 1969. Po okončanju svog predsedničkog mandata, Džonson se vratio na svoj teksaški ranč, gde je umro od srčanog udara četiri godine kasnije.

Mnogi istoričari su Džonsona pozitivno rangirali zbog njegove unutrašnje politike i usvajanja mnogih glavnih zakona koji su uticali na građanska prava, kontrolu oružja, očuvanje divljine i socijalno osiguranje, iako je takođe privukao značajne kritike zbog eskalacije Vijetnamskog rata.[5][6]

Stvari u kojima je bio prvi među predsednicima SAD[uredi | uredi izvor]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Napomene[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Ostala trojica ljudi koji su imali sve četiri izborne funkcije su bili Džon Tajler, Endru Džonson i Ričard Nikson.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „The Johnson Family Cemetery on the grounds of the LBJ Ranch near Stonewall, Texas. The two slightly larger middle stones mark the final resting places of First Lady Claudia Taylor 'Lady Bird' Johnson (somewhat more brightly illuminated by the sun) and President Lyndon B. Johnson”. Library of Congress. 
  2. ^ Foley, Thomas (25. 01. 1973). „Thousands in Washington Brave Cold to Say Goodbye to Johnson”. The Los Angeles Times. str. A1. 
  3. ^ „Lyndon Baines Johnson, 37th Vice President (1961-1963)”. US Senate. Pristupljeno 5. 10. 2019. 
  4. ^ Califano Jr., Joseph A. (oktobar 1999). „What Was Really Great About The Great Society: The truth behind the conservative myths”. Washington Monthly. Arhivirano iz originala 26. 3. 2014. g. Pristupljeno 21. 5. 2013. 
  5. ^ Dallek, Robert. „Presidency: How Do Historians Evaluate the Administration of Lyndon Johnson?”. History News Network. Arhivirano iz originala 2021-01-09. g. Pristupljeno 17. 6. 2010. 
  6. ^ „Survey of Presidential Leadership – Lyndon Johnson”. C-SPAN. Arhivirano iz originala 9. 2. 2011. g. Pristupljeno 17. 6. 2010. 
  7. ^ „U.S. Senate: Majority and Minority Leaders”. www.senate.gov. 
  8. ^ „U.S. Senate: Party Whips”. www.senate.gov. 
  9. ^ „Presidents' Travels to Australia”. U.S. Department of State Office of the Historian. 
  10. ^ „Presidents' Travels to New Zealand”. U.S. Department of State Office of the Historian. 
  11. ^ „Presidents' Travels to Vietnam”. U.S. Department of State Office of the Historian. 
  12. ^ „Presidents' Travels to Thailand”. U.S. Department of State Office of the Historian. 
  13. ^ „Presidents' Travels to Malaysia”. U.S. Department of State Office of the Historian. 
  14. ^ „Presidents' Travels to Suriname”. U.S. Department of State Office of the Historian. 
  15. ^ „Presidents' Travels to Guatemala”. U.S. Department of State Office of the Historian. 
  16. ^ „LBJ (Part of the collection: The Presidents).”. American Experience. 
  17. ^ Kiger, Patrick J. (15. 2. 2019). „LBJ's Luckiest Bathroom Break”. HISTORY. Pristupljeno 15. februar 2021. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]