Maksimilijan Baće

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
maksimilijan baće
Maksimilijan Baće Milić
Lični podaci
Datum rođenja(1914-10-12)12. oktobar 1914.
Mesto rođenjaPakoštane, kod Zadra, Austrougarska
Datum smrti4. decembar 2005.(2005-12-04) (91 god.)
Mesto smrtiSplit, Hrvatska
Profesijadiplomata,
društveno-politički radnik
Delovanje
Član KPJ od1932.
Učešće u ratovimaŠpanski građanski rat
Narodnooslobodilačka borba
SlužbaInternacionalne brigade
NOV i PO Jugoslavije
Jugoslovenska armija
19371939.
19411945.
Čingeneral-pukovnik u rezervi
Poslanik i ambasador FNRJ u Švedskoj
Period19551958.
PrethodnikDarko Černej
NaslednikMilijan Neoričić
Heroj
Narodni heroj od24. jula 1953.

Odlikovanja
Orden narodnog heroja
Orden partizanske zvezde sa zlatnim vencem Orden bratstva i jedinstva sa zlatnim vencem Orden za hrabrost
Partizanska spomenica 1941.

Maksimilijan Baće — Milić, Maks (Pakoštane, kod Zadra, 12. oktobar 1914Split, 4. decembar 2005) bio je učesnik Španskog građanskog rata i Narodnooslobodilačke borbe, društveno-politički radnik i ambasador SFRJ i narodni heroj Jugoslavije.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Još kao učenik klasične gimnazije u Splitu, preko starijeg brata Metea, pristupio je revolucionarnom omladinskom pokretu i istakao se u mnogim političkim akcijama koje je organizovala Komunistička partija Jugoslavije (KPJ), a 1932. godine je postao i njen član.[1]

Na Zagrebačkom sveučilištu je studirao filozofiju. Zbog političke aktivnosti, bio je pod prismotrom policije, a 1935. godine uhapšen je i na osnovu Zakona o zaštiti države osuđen na godinu dana zatvora. Posle izlaska iz zatvora, Maks je nastavio političku aktivnost. Godine 1936. godine, kada je otpočeo građanski rat u Španiji, on se među prvima prijavio za odlazak u Španiju.[1]

Posle diplomiranja, 1937. godine, otišao je u Španiju i ostao sve vreme građanskog rata, boreći se na raznim frontovima u redovima Internacionalnih brigada. Posle građanskog rata, s ostalim pripadnicima Internacionalnih brigada, prešao je na teritoriju Francuske i bio interniran u koncentracioni logor, odakle je 1940. godine pobegao i ilegalno se prebacio u Jugoslaviju.[1]

Narodnooslobodilačka borba[uredi | uredi izvor]

Štab Četvrte operativne zone, septembra 1942. godine, zdesna na levo: Maks Baće, Ivan Kukoč, Vicko Krstulović i Velimir Terzić

Dolaskom u Split, odmah se uključio u partijski rad. Po zadatku Komunističke partije, organizovao je razne akcije protiv režima i aktivno je radio u Pokrajinskom komitetu KP Hrvatske za Dalmaciju. Posle okupacije Kraljevine Jugoslavije Maks je bio jedan od organizatora Narodnooslobodilačke borbe u Dalmaciji. Za vreme formiranja prvog Mosorskog partizanskog voda, 1941. godine, bio je teško ranjen i ilegalno upućen u Split na lečenje. Čim je ozdravio, uključio se u organiziovanje partizanskih jedinica u Dalmaciji.[1]

Aprila 1942. godine, kada je formiran Štab Četvrte operativne zone Glavnog štaba NOV i PO Hrvatske, postavljen je za operativnog oficira Štaba, a u februaru 1943. godine za komandanta Grupe partizanskih odreda Dalmacije; na toj dužnosti ostaje do početka avgusta iste godine, kada je preuzeo dužnost političkog komesara Operativnog štaba za Dalmaciju. Prilikom formiranja Osmog dalmatinskog udarnog korpusa, 7. oktobra 1943. godine, preuzeo je dužnost načelnika Štaba, a u januaru 1944. godine komandovao je snagama NOVJ za odbranu luke Vis.[1]

Bio je jedan od potpisnika Sporazuma o predaji italijanske divizije „Bergamo“, u Splitu, 12. septembra 1943. godine. Kao predstavnik Osmog dalmatinskog korpusa, nekoliko puta je putovao u Italiju, zbog dogovora i saradnje sa savezničkim jedinicama. Prilikom formiranja Odeljenja za zaštitu naroda (OZN), avgusta 1944. godine, postavljen je za načelnika Prvog odseka, koji se bavio radom u inostranstvu i na okupiranoj teritoriji.[1]

Posleratni period[uredi | uredi izvor]

Posle oslobođenja Jugoslavije, obavljao je niz visokih državnih dužnosti: bio je jedan od rukovodilaca Uprave državne bezbednosti (UDB), ministar pomorstva u Saveznoj vladi, od 1951. do 1952, ambasador u Japanu, do 1954. godine, a od 1955. poslanik u Švedskoj. Na Petom zasedanju Generalne skupštine Organizacije ujedinjenih nacija (1950—1951) bio je član delegacije FNR Jugoslavije.[1]

Bio je predsednik Odbora Savezne narodne skupštine, potpredsednik Sabora Narodne Republike Hrvatske, 1969. godine i član Centralnog komiteta SK Hrvatske. Imao je čin rezervnog general-pukovnika JNA.[1]

Posle 1971. godine i učešća u Hrvatskom proljeću, penzionisan je i isključen iz Saveza komunista Jugoslavije. Godine 2003. u svojoj 89.-oj godini objavio je knjigu „Apsurdi Karla Marksa“. Umro je 4. decembra 2005. godine u Splitu. Sahranjen je na groblju Mirogoj u Zagrebu.

Nosilac je Partizanske spomenice 1941. i drugih jugoslovenskih odlikovanja, među kojima su — Orden partizanske zvezde sa zlatnim vencem, Orden bratstva i jedinstva sa zlatnim vencem i Orden za hrabrost. Ordenom narodnog heroja odlikovan je 24. jula 1953. godine.[1]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b v g d đ e ž z Narodni heroji 1982, str. 47.

Literatura[uredi | uredi izvor]