Ova stranica je zaključana od daljih izmena anonimnih korisnika i novajlija zbog sumnjivog doprinosa istih, koji treba da se raspravi na stranici za razgovor

Srpska ćirilica

Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigaciju, pretragu
Srpska ćirilica
Serbian Cyrillic Cursive.png
Tip alfabet
Jezici Srpski jezik
Bošnjački jezik
Vremenski period
od 1814.
Porodica
Grčko (djelimično glagoljica)
Dječiji sistem
Makedonska ćirilica
Pravac Slijeva nadesno
ISO 15924 Cyrl, 220
Unikod naziv
Cyrillic
Podskup ćirilice (U+0400...U+04F0)

Srpska ćirilica je adaptacija ćirilice za srpski jezik, koju je 1811. godine uobličio srpski lingvista Vuk Stefanović Karadžić. Pismo se koristi u srpskom i bošnjačkom jeziku. Neznatno izmijenjeni oblik se koristi u crnogorskom jeziku.

Karadžić je srpsku ćirilicu zasnovao na prethodnom „slavenosrpskom” pismu, po principu „piši kao što govoriš, a čitaj kao što je napisano”, uklanjajući zastarjela slova i slova koja predstavljaju jotovane samoglasnike, uvodeći slovo Ј iz latinice umjesto njih, i dodavaju nekoliko suglasnika za specifičke zvuke u srpskoj fonologiji. Hrvatski lingvista Ljudevit Gaj 1835. godine, vodeći se istim principima, uobličio je hrvatsku latinicu zasnivajući je na češkoj latinici.

Bošnjački[1] i srpski jezik[2] pravopisom određuju jednaku upotrebu ćirilice i latinice. Srpsku ćirilicu su kao osnov za makedonsku ćirlicu koristili Krste Misirkov i Venko Markovski.

Zvanična upotreba

Srpska ćirilica je prema ustavu Srbije službeno pismo.[3] Ustav Bosne i Hercegovine se ne bavi službenim pismom, dok ustavi oba entiteta, Ustav Republike Srpske[4] i Ustav Federacije Bosne i Hercegovine[5] određuju jednaku upotrebu ćiriličnog i latiničnog pisma. Srpski jezik u Hrvatskoj je zvaničnoj priznat kao manjinski jezik; međutim, upotreba ćirilice u dvojezičkim natpisima izazvala je proteste i vandalizme.[6][7]

Ćirilica je važan simbol srpskog nacionalnog identiteta.[8] Iako je u Srbiji ćirilica zvanično pismo, prema istraživanju iz 2014. godine, 47% stanovništva piše latinicom, a 36% ćirilicom.[9]

Pismo

Primjer pravilnog kurzivnog pisma savremene srpske ćirilice
Velika slova srpske ćirilice

Na sljedećoj tabeli nalaze velika i mala slova srpske ćirilice, zajedno sa simbolima međunarodne fonetske abecede:

Ćirilica MFA
А а /ä/
Б б /b/
В в /v/
Г г /ɡ/
Д д /d/
Ђ ђ //
Е е /e/
Ж ж /ʐ/
З з /z/
И и /i/
Ј ј /ʝ/
К к /k/
Л л /l/
Љ љ /ʎ/
М м /m/
Ćirilica MFA
Н н /n/
Њ њ /ɲ/
О о /ɔ/
П п /p/
Р р /ɾ/
С с /s/
Т т /t/
Ћ ћ //
У у /u/
Ф ф /f/
Х х /x/
Ц ц /ts/
Ч ч /ʈʂ/
Џ џ /ɖʐ/
Ш ш /ʂ/

Rana istorija

Srpska ćirilica iz Komparativne ortografija evropskih jezika. Izvor: „Srpske narodne pjesme” Vuka Stefanovića Karadžića, Beč, 1841

Staroslovenska azbuka

Prema tradiciji, glagoljicu su stvorili vizantijski hrišćanski misionari i braća Ćirilo i Metodije šezdesetih godina 9. vijeka, tokom pokrštavanja Slovena. Glagoljica je izgleda starija, nastala je prije uvođenja hrišća, a Ćirilo ju je samo formalizovao i proširio tako da pokrije negrčke glasove. Ćirilicu je stvorio Ćirilov učenik po nalogu bugarskog kneza Borisa I, vjerovatno u Preslavskoj književnoj školi devedesetih godina 9. vijeka.[10]

Najraniji oblik ćirilice bio je „ustav”, zasnovan na grčkom uncijalnom pismu, ojačan ligaturama i slovima iz glagoljice koja nisu postojala u grčkom pismu. Nije postojala razlika između velikih i malih slova. Književni slovenski jezik bio je zasnovan na dijalektu makedonskih Slovena iz okoline Soluna.[10]

Srednjovjekovna srpska ćirilica

Dio srpske književne baštine iz srednjeg vijeka su djela kao što su Vukanovo jevanđelje, Zakonopravilo, Dušanov zakonik, Minhenski psaltir i ostali. Prva knjiga štampana na srpskom je Cetinjski oktoih, štampana 1494. godine.

Vukova reforma

Vuk Stefanović Karadžić odlazi iz Srbije tokom Srpske revolucije 1813. godine u Beč. Tu se sreće sa Jernejem Kopitarom, lingivstom koji se bavio slavistikom. Kopitar i Sava Mrkalj pomogli su Vuku da reformiše srpski jezik i njegov pravopis. Vuk je svoju reformu ćirilice izveo prilikom objavljivanja Srpskog rječnika 1818. godine.

Vuk je reformisao srpski književni jezik i standardizovao srpsku ćirilicu prateći stroge fonetske principe modela Johana Kristofa Adelunga i češke latinice Jana Husa. Karadžićeva reforma osavremenila je i udaljila srpski književni jezik od srpskog i ruskog crkvenoslovenskog jezika, približavajući ga običnom narodnom govoru, određenije, istočnohercegovačkom dijelektu kojim je on govorio. Karadžić je, zajedno sa Đurom Daničićem, bio glavni srpski potpisnik Bečkog književnog dogovora 1850. godine, koji je, ohrabljen od tadašnjih austrijskih vlasti, postavio temelje srpskom jeziku, koji u različitim oblicima danas govore Srbi u Srbiji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Karadžić je preveo Novi zavjet na srpski, a prevod je objavljen 1868. godine.

Napisao je nekoliko knjiga; „Mala prostonarodna slaveno-serbska pesnarica” i „Pismenica serbskoga jezika” 1814, i još dvije 1815. i 1818, sve su sadržale staru ćirilicu. U svojim pismima iz perioda 1815—1818. još uvijek koristi slova Ю, Я, Ы i Ѳ. U knjizi „Narodna serbska pesnarica” 1815. godine izbacio je slovo Ѣ.[11]

Vukova reforma srpskog jezika i standardizacija srpske ćirilice zvanično je priznata 1868. godine, četiri godine nakon njegove smrti.[12]

Iz staroslovenske azbuke Vuk je zadržao sljedeća 24 slova:

А а Б б В в Г г Д д Е е Ж ж З з
И и К к Л л М м Н н О о П п Р р
С с Т т У у Ф ф Х х Ц ц Ч ч Ш ш

Njima je dodao jedno iz latinice:

Ј ј
Korice Srpskog rječnika iz 1818. godine

I pet novih:

Lj lj Nj nj Ć ć Đ đ Dž dž

Izbacio je sljedeća slova:

Ѥ ѥ (je) Ѣ, ѣ (jat) І ї (i) Ѵ ѵ (i) Ѹ ѹ (u) Ѡ ѡ (o) Ѧ ѧ (mali jus) Ѫ ѫ (veliki jus) Ы ы (jeri, tvrdo i)
Ю ю (ju) Ѿ ѿ (ot) Ѳ ѳ (t) Ѕ ѕ (dz) Щ щ (št) Ѯ ѯ (ks) Ѱ ѱ (ps) Ъ ъ (tvrdi poluglas) Ь ь (meki poluglas) Я я (ja)

Savremena istorija

Austrougarska

Zakonsku odredbu protiv ćirilice još u Austrijskom carstvu, prvo je donijela Marija Terezija (1740—1780). Tada je bečki dvor izdao naredbu da se u srpskim školama uvede isključivo latinica. Carica Marija Terezija je ubrzo morala da povuče tu uredbu, jer se tome odlučno suprotstavila pravoslavna crkva i srpski narod. Odmah poslije nje i car Franc Jozef (1848—1916) donio je sličnu uredbu, ali ju je i on još brže povukao zbog ponovnih žestokih protesta Srba.[13]

Tokom Prvog svjetskog rata ćirilicu su austrougarske okupacione vlasti zvanično zabranile na prostoru današnje Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore[14] i Srbije, a u škole su dovođeni učitelji iz Austrougarske (u najvećem broju Hrvati) da predaju srpskoj djeci u školama isključivo na latinici.

Hrvatski sabor je 13. oktobra 1914. godine donio odluku o zabrani ćirilice u Hrvatskoj i Slavoniji. U nastavku ovog pohoda 11. novembra 1915. godine i Bosansko-hercegovački sabor donio je odluku o zabrani ćirilice u Bosni i Hercegovini. Tom prilikom Stjepan Sarkotić, guverner Bosne i Hercegovine, u Saboru je rekao da „Srbi u BiH sa svojim ćiriličnim pismom predstavljaju neprijateljsko tijelo istoka u borbenoj zoni zapada”.

Drugi svjetski rat

Nezavisna Država Hrvatska

U Drugom svjetskom ratu u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj ćirilica je bila zabranjena jednim od prvih zakona koji je donio ustaški režim u Zagrebu. 21. aprila 1941. godine objavljena je „Zakonska odredba o zabrani ćirilice”, koju je potpisao Ante Pavelića. Stupila je na snagu 25. aprila 1941. godine (11 dana nakon proglašenja NDH). Štampana je za javnost u zagrebačkim „Narodnim novinama” br. 11 od 25. aprila 1941. i imala je samo dva člana:

Prva naredba ustaških vlasti bila je u Bosanskom Novom „da se premazuju svi natpisi ćirilicom na trgovačkim radnjama i gostionama“, a drugom naredbom je zbrisana upotreba ćirilice u crkvenom poslovanju.

U mržnji prema ćirilici u Bosni, ustaše su išle tako daleko da su uništavali letke koje su Nijemci štampali ćirilicom.

Zabrana ćirilice u javnoj i privatnoj upotrebi u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj trajala je sve do njene propasti maja 1945. godine.[15]

Jugoslavija

Srpska ćirilica je bilo jedno od dva pisma zvaničnih jezika u Kraljevini Jugoslaviji i Sofijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji još od 1918. godine.

Raspadom Jugoslavije devedesetih godina 20. vijeka, jezičke norme iz kojih je nastao srpskohrvatski jezik su se ponovo odvojile i ćirilica više nije bila zvanično pismo u Hrvatskoj, dok je u Srbiji, Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini ostala zvanično ustavno pismo.[16]

Posebna slova

Ligature Lj i Nj, zajedno sa slovima Dž, Đ i Ć, razvijene su posebno za srpsku ćirilicu.

  • Karadžić je zasnovao slova Lj i Nj na dizajnu Save Mrkalja, kombinujući slova L i N sa Ь (mekim poluglasom).
  • Karadžić je zasnovao slovo Dž na slovu Gea iz rumunske ćirilice.
  • Ć je Karadžić usvojio predstavljajući bezvučni palatalni afrikat. Slovo je zasnovano na, ali se razlikuju po uzgledu, dvanaestom slovu glagoljice Đerv; to slovo je dio srpske pismenosti od 12. vijeka, predstavljajući glasove /ɡʲ/, /// i //.
  • Karadžić je prihatio dizajn Lukijana Mušickog za slovo Đ. Zaslovano je na slovu Ć, koje je Karadžić prilagodio.
  • J je usvojio iz latinice.

Slova Lj, Nj i Dž su kasnije prihvaćena i u makedonskoj ćirilici.

Razlike od ostalih ćiriličkih pisama

Nekurzivni i kurzivni glifovi slova „b, g, d, p, t” u različitim jezicima; napomena da su oba oblika slova d prihvatljiva u pisanom ruskom kurzivu

Srpska ćirilica ne koristi nekoliko slova koja se koriste u ostalim slovenskim ćirilicama. Ne koristi tvrdi poluglas (Ъ) i meki poluglas (Ь), ali se meki poluglas koristi kao dio ligature. Nema ruskog i bjeloruskog slova Э, polusamoglasnika Й ili Ў, ni jotvanih slova Я (ruski i bugarski), Є (ukrajinski), Ї (ukrajinski), Ё (ruski) i Ю (isločnoslovenski i bugarski), umjesto kojih se koriste po dva odvojena slova: Ja, Je, Ji, Jo, Jy. Slovo J može biti korišteno kao polusamoglasnik, umjesto Й. Slovo Щ se ne koristi, kada je potrebno može se transkribovati kao Šč ili Št.

Kurzivni oblik srpskih i makedonskih ćiriličkih malih slova b, g, d, p i t, razlikuje se od onih koji se koriste u drugim ćiriličkim pismima (u srpskoj ćirilici malo slovo š može biti podvučeno, dok to u makedonskoj ćirilici nije slučaj). To predstavlja prepreku u Unikod kodiranju, jer se slova razlikuju samo u kurzivnim oblicima, a istorijski nekurzivna slova se koriste na istim pozicijama. Srpska profesionalna tipografija koristi fontove posebno stvorene za jezik kao bi se ovaj problem prevazišao, ali tekstovi štampani sa običnih računara češće sadrže istočnoevropske, a rjeđe srpske kurzivne glifove.[17] Ćirilički fontovi sa Adoba,[18] Vindovsa (Vista i noviji) i nekoliko drugih fontovnih porodica sadrže srpske varijante (i običnu i kurzivnu).

Ako osnovni font i veb tehnologija pružaju podršku, pravi glifovi mogu se dobiti obilježavanjem teksta odgovorajućim jezičkim kodovima. Tako, u nekurzivnom obliku, dobijamo:

  • <span lang="sr">бгдпт</span>, daje bgdpt, isto (izuzev oblika b) kao
  • <span lang="ru">бгдпт</span>, daje bgdpt

Kurzivni oblik:

  • <span lang="sr" style="font-style: italic">бгдпт</span> daje bgdpt i
  • <span lang="ru" style="font-style: italic">бгдпт</span> daje bgdpt.

S obzirom da Unikod ujednačava različite znakove u istom pismu,[19] OpenType locl (locale) podrška mora prikazati tačnu varijantu. Programi kao Mozila fajerfoks, Libreofis (trenutno samo na Linuksu) i još neki obezbjeđuju potrebnu OpenType podršku. Krenući od CSS 3, veb autori takođe moraju korisiti ovo: font-feature-settings: 'locl';. Naravno, fontske porodice kao GNU FreeFont, DejaVu, Ubuntu, Microsoft "C*" fontovi sa Vindous viste i novijih verzija OS moraju se koristiti.

Ćirilički domen Srbije

Zvanični ćirilički internet domen Srbije je .srb.[20] Registracija je počela 27. januara 2012.[21]

Vidi još

Reference

  1. Halilović, Senahid (1996). Pravopis bošnjačkog jezika. Sarajevo: Preporod. str. 15. 
  2. (srpski) Jerković, Jovan; Pižurica, Mato; Pešikan, Mitar (2010). „Pismo”. Pravopis srpskoga jezika (PDF). Redakcija: Mato Pižurica (glavni redaktor), Milorad Dešić, Branislav Ostojić, Živojin Stanojčić; Recenzenti: Ivan Klajn, Drago Ćupić (Izmenjeno i dopunjeno ekavsko izd.). Novi Sad: Matica srpska. str. 15—21. ISBN 978-86-7946-079-0. 256189191. Pristupljeno 24. oktobar 2017 — preko Google Drive. 
  3. Wikisource link to Члан 10. — Устав Републике Србије. Викизворник. 2006. 
  4. Wikisource link to Члан 7. — Устав Републике Српске. Викизворник. 
  5. „Član 6. — Ustav Federacije Bosne i Hercegovine” (PDF). Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine. Sarajevo. 30. 3. 1994. Pristupljeno 1. 8. 2016. 
  6. BBC (2. 9. 2013). „Croatians tear down Serbian signs”. Pristupljeno 24. 5. 2017. 
  7. BBC (3. 1. 2013). „Croatia plans Cyrillic signs for Serbs in Vukovar”. Pristupljeno 24. 5. 2017. 
  8. Entangled Histories of the Balkans: Volume One: National Ideologies and Language Policies. BRILL. 13. 6. 2013. str. 414—. ISBN 978-90-04-25076-5. 
  9. Ivanović, Dejana. „Ćirilica ispred latinice samo na jugu i istoku Srbije”. Politika Online. Pristupljeno 23. 5. 2017. 
  10. 10,0 10,1 Daniels, edited by Peter T.; Bright, William (1995). The world's writing systems ([Nachdr.] izd.). Oxford: Oxford Univ. Press. ISBN 0-19-507993-0. 
  11. Wilson (1970). str. 387.
  12. Kecmanović (1956). str. 40.
  13. Glas javnosti” - Od Marije Terezije do današnjih dana”. Glas-javnosti.rs. Pristupljeno 3. 1. 2012. 
  14. Srpski jezik odavno potiskuju u Crnoj Gori („Politika“, 25. jun 2014)
  15. Glas javnosti” - Pismo čuva naš identitet”. Arhiva.glas-javnosti.rs. Pristupljeno 3. 1. 2012. 
  16. Yugoslav Survey. 43. Jugoslavija Publishing House. 2002. Pristupljeno 24. 5. 2017. 
  17. Janko Stamenović. „Serbian Cyrillic Letters BE, GHE, DE, PE, TE* (collection of related items from Unicode mailing list)”. Pristupljeno 2008-06-30. 
  18. http://www.adobe.com/devnet/font/pdfs/5013.Cyrillic_Font_Spec.pdf
  19. Unicode 8.0.0 ch.02 p.14-15
  20. „Adopted Board Resolutions | Special Meeting of the Board of Directors | 21 April 2011”. ICANN. Pristupljeno 3. 1. 2012. 
  21. „Registracija. SRB domena” Proverite vrednost parametra |url= (pomoć). Registar nacionalnog internet domena Srbije. Pristupljeno 8. 2. 2013. 

Literatura

  • Zoran Pejašinović; Željko Grbić; Ivan Jevđović (2008). „Godišnjak 104. generacije banjalučke gimnazije”. 280: 21—23. ISBN 978-99938-53-23-7. 
  • Wilson, Duncan (1986). The life and times of Vuk Stefanović Karadzić, 1787-1864 : literacy, literature, and national independence in Serbia (Repr. izd.). Ann Arbor, Mich.: Michigan Slavic Publications. ISBN 0930042638. 
  • Kecmanović, Ilija (1956). Vuk Karadžić. Sarajevo: Svjetlost. 

Spoljašnje veze