Građanski rat u Mozambiku

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Građanski rat u Mozambiku
Deo Hladnog rata
Vreme30. maj 197715. oktobar 1992.
Mesto
Ishod

.

  • Ugovoren mirovni sporazum
  • održani višestranački izbori
Sukobljene strane
 Mozambik
Podrška:
 SSSR
 Tanzanija
 Zimbabve (od 1980)
 Malavi (od 1987)[1]
RENAMO
Podrška:
 Rodezija (do 1979)
 JAR (od 1980)
Komandanti i vođe
Mozambik Samora Mašel
Mozambik Žoakim Čisano
Zimbabve Robert Mugabe
Andre Macangaisa
Afonso Dlakama
Jačina
Mozambik: 80.000[2]
Zimbabve: 20.000[2]
Tanzanija: 7.000[2]
SSSR: 4.000[traži se izvor]
oko 20.000[2]

Građanski rat u Mozambiku je bio vojni sukob između vladajuće partije, Front za oslobođenje Mozambika (FRELIMO), i Mozambičkog nacionalnog otpora (RENAMO), finansiranog od strane Rodezije i Južnoafričke Republike. Rat je trajao od 1977. do 1992. godine.

Pozadina[uredi | uredi izvor]

Nakon Drugog svetskog rata započeo je nepovratni kolaps evropskih kolonijalnih carstava. Međutim, konzervativna vlada Portugalije je sopstvene kolonije, uključujući i Mozambik, smatrala kao sastavni deo države, te je očajnički pokušavala da ih zadrži. Godine 1964, domorodačko stanovništvo je na čelu s oslobodilačkim pokretom FRELIMO pokrenulo oružanu borbu protiv portugalskih kolonijalista. Sa sedištem u susednim zemljama, FRELIMO je, na čelu sa Samorom Mašelom, vodio gerilski rat i do sticanja nezavisnosti Mozambika, njegovi borci su kontrolisali veliki deo zemlje.

Nezavisnost i građanski rat[uredi | uredi izvor]

Geopolitička situacija 1965. Rodezija je obojana zeleno, a njene prijateljske zemlje (Južna Afrika i portugalske kolonije) su u plavom. Bečuana je postala nezavisna Bocvana 1966.
Geopolitička situacija nakon sticanja nezavisnosti Angole i Mozambika 1975. Rodezija (zeleno), Južnoafrička Republika i njen protektorat Jugozapadna Afrika (sada Namibija) su saveznici (plavo), dok su ostale države prijateljski nastrojene prema olsobodilačkoj gerili u Rodeziji (crveno).
1 = Malavi, 2 = Svazilend, 3 = Lesoto

Dana 25. aprila 1974. godine, diktatura u Portugaliji je bila srušena u karanfilskoj revoluciji. Nova levo orijentisana portugalska vlada pokrenula je s kolonijama pregovore za sitcanje nezavisnosti. U Mozambiku, FRELIMO je postala vodeća stranka, koja proglasila politiku izgradnje socijalizma i saradnju sa Sovjetskim Savezom[3] .

Nakon pada Portugalskog imperija, susedne zemlje koja su do tada sarađivalie s kolonijalnim vlastima, a i same su na vlasti imale rasističke vlade, Rodezija i Južnoafrička Republika, našle su se ugrožene i okružene marksističkim i levičarskim vladama u Mozambiku, Angoli i Zambiji[3]. S ciljem da destabilizuju nove mlade države, vlade Rodezije i JAR-a su finansirale i pomagale antimarksističke gerilske pokrete u tim zemljama (FNLA-u i UNITA-u u Angoli). Pošto u Mozambiku nakon sticanja nezavisnosti 1975. godine nije bilo političke grupacije koja je pružala otpor RENAMO-u, rodezijske tajne službe su na svojoj teritoriji okupile antimarksistički nastrojene ljude iz Mozambika na čelu s Afonsom Dlakamamom i pomogle im da osnuju sopstvenu organizaciju RENAMO[2], čiji je cilj bio da destabilizuje i nanese štetu vladi u Maputu. Sem toga je rodezijsko pomaganje RENAMO-a bio odogovor na stalno FRELIMO-ovo pomaganje gerilskih oslobodilačkih pokreta ZANU i ZAPU u borbi protiv rodezijske vlade.

Borci RENAMO-a su vodili gerilsku borbu protiv Mozambika u severnim i centralnim pokrajinama u zemlji i uživali potporu prvobitno samo Rodezije, a kasnije i Južnoafričke Republike. Njihova strategija je u osnovi bilo sabotiranje industrije i infrastrukture kako bi se povećala privredna šteta. RENAMO je posebno prisiljavao civile na služenje njihovim borcima. Vršene su masovne otmice dece koja su im služila kao vojnici. Procenjuje se da su jednu trećinu boraca RENAMO-a činili maloletnici[4]. RENAMO je prisiljavao civile da im proizvode hranu, prenose oružje i municiju, a žene su koristili kao seksualne robinje[5]. Među vojnicima FRELIMO-a takođe je bilo slučajeva silovanja i pljački, iako oni nisu bili uobičajena praksa kao kod RENAMO-a[6]. Radi poređenja, zločini počinjeni od FRELIMO-a nisu bili uobičajeni i sistematski sporovođeni: izbeglice koji su davali svoje izveštaje humantiranim organizacijama pripisivali su 94% ubistava, 94% otmica i 93% slučaja pljačkanja vojsci RENAMO-a[7].

Do 1980, jake uporišne tačke RENAMO-a nalazile su se u Rodeziji (danas Zimbabve), a u jednoj fazi bila je korištena i teritorija Malavija. Godine 1979. rasistička vlada Rodezije je sišla s vlasti i 1980. proglašena Republika Zimbabve. Na vlast u Zimbabveu je došao Robert Mugabe i pridružio se FRELIMO-u u borbi protiv RENAMO-a. RENAMO je uporište zadržao još samo u Južnoafričkoj Republici. FRELIMO je pomoć primao i u vidu vojne snage upućivane iz Tanzanije, Zimbabvea, te u kasnim 1980-ima i iz Malavija. U većini operacija od druge polovine 1980-ih vojska Zimbabvea odigrala je veliku ulogu.

Godine 1984, Južnoafrička Republika je formalno odlučila da prestane podržavati RENAMO u zamenu za ukidanje baza Afričkog nacionalnog kongresa u Mozambiku i omogućavanje trgovinskih povlastica (Nkomati sporazum), ali su obe vlade i dalje potajne nastavile sa starim aktivnostima. Dana 19. oktobra 1986, u avionskoj nesreći na teritroiji JAR-a, poginuo je predsednik Mozambika, Samora Mašel, jer je avion primao krive radioporuke iz stanice.

Kraj rata[uredi | uredi izvor]

Područja Mozambika pod kontrolom RENAMO-a do 1994.

Nakon Mašelove pogibije, na vlast u Mozambiku je došao Žoakim Čisano, koji je započeo proces liberalizacije javnog života i pokrenuo razgovore s opozicijom. U međuvremenu je do 1990. godine došlo do kraja Hladnog rata, zbog čega je propao i aparthejdski režim u JAR-u. Novim je ustavom u Mozambiku uvedeno višestranačje.

Dana 4. oktobra 1992. godine, u Rimu je potpisan mirovni sporazum između Čisana i Dlakame čime je zvanično bio okončan građanski rat u Mozamiku. U naredne dve godine je pod nadzorom misije OUN-a završen proces tranzicije na demokratski sistem.

Ukupno je u ratu na svim stranama stradalo milion ljudi, a pet miliona stanovnika (od tadašnjih 15 miliona stanovnika u Mozambiku) je zbog ratnih dejstava bilo raseljeno[8][9].

Ponovno izbijanje nemira[uredi | uredi izvor]

Sredinom 2013. godine, nakon više od dvadeset godina mira, pobuna RENAMO-a je obnovljena, uglavnom u centralnim i severnim regionima zemlje. Dana 5. septembra 2014. godine, bivši predsednik Armando Gebuza i lider RENAMO-a Afonso Dlakama potpisali su Sporazum o prekidu neprijateljstava, koji je zaustavio vojna dejstva i omogućio obema stranama da se koncentrišu na opšte izbore koji su se održali u oktobru 2014. godine. Ipak, nakon opštih izbora, pojavila se nova politička kriza i čini se da je zemlja ponovo na ivici nasilnog sukoba. RENAMO ne priznaje validnost izbornih rezultata i zahteva kontrolu nad šest provincija – Nampula, Niasa, Tete, Zambezija, Sofala i Manika – gde tvrde da su osvojili većinu.[10]

Dana 20. januara 2016, generalni sekretar RENAMO-a, Manuel Bisopo, povređen je u pucnjavi u kojoj je poginuo njegov telohranitelj. Međutim, na kraju je formirana zajednička komisija za politički dijalog između predsednika Republike Filipea Njusija i lidera RENAMO-a Afonsa Dlakame i održan je radni sastanak. Bio je to sastanak iza zatvorenih vrata koji je zakazao početak prethodnih tačaka koje su prethodile sastanku dva lidera.[11]

Dana 3. maja 2018, Afonso Dlakama, koji je vodio RENAMO od 1979, umro je u Gorongosi nakon što je doživeo srčani udar.[12] Njegova smrt ubrzala je rastakanje RENAMO-a na frakcije i polagano smirivanje borbenih dejstava protiv vlade Mozambika. Predsednik Mozambika Filipe Njusi i novi lider RENAMO-a Osufo Momade su 1. avgusta 2019. potpisali mirovni sporazum kojim je okončan šestogodišnji period oružanih sukoba.[13][14]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Arnold, Guy (2016). Wars in the Third World Since 1945. Oxford: Bloomsbury Publishing Plc. str. 211—213. ISBN 978-14742-9102-6. 
  2. ^ a b v g d „Our work | Conciliation Resources”. C-r.org. Arhivirano iz originala 29. 12. 2011. g. Pristupljeno 16. 2. 2013. 
  3. ^ a b „MOZAMBIQUE: Dismantling the Portuguese Empire”. jpires.org. Pristupljeno 16. 2. 2013. [mrtva veza]
  4. ^ ^ http://newhistories.group.shef.ac.uk/wordpress/wordpress/?p=2867 Arhivirano na sajtu Wayback Machine (30. decembar 2013)
  5. ^ Igreja, Victor 2007: The Monkey's Sworn Oath. Cultures of Engagement for Reconciliation and Healing in the Aftermath of the Civil War in Mozambique.https://openaccess.leidenuniv.nl/handle/1887/12089, pp. 153
  6. ^ Igreja 2007, str. 150.
  7. ^ *Gersony, Robert: Report of Mozambican Refugee Accounts of Principally Conflict-Related Experience in Mozambique, 1988, pp. 34-36.
  8. ^ „Mozambique”. State.gov. 4. 11. 2011. Pristupljeno 16. 2. 2013. 
  9. ^ „MOZAMBIQUE: population growth of the whole country”. Populstat.info. Arhivirano iz originala 19. 02. 2017. g. Pristupljeno 16. 2. 2013. 
  10. ^ Bueno, Natália. „Provincial Autonomy: The Territorial Dimension of Peace in Mozambique”. Academia. Pristupljeno 20. 2. 2019. 
  11. ^ Cortês, Emmanuel. „Porquê O Conflito Armado Em Moçambique? Enquadramento Teórico, Dominância e Dinâmica de Recrutamento Nos Partidos da Oposição”. 
  12. ^ „Mozambique's opposition leader dies aged 65”. Al Jazeera. 
  13. ^ „Mozambique's former civil war foes sign landmark peace deal”. France 24. 1. 8. 2019. 
  14. ^ „Mozambique president, Renamo leader sign peace deal”. Al Jazeera. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]