Erih Ludendorf

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Erih Ludendorf
Erih Ludendorf
Lični podaci
Puno imeErih Fridrih Vilhelm Ludendorf
Datum rođenja(1865-04-09)9. april 1865.
Mjesto rođenjaKruševnja, Pruska
Datum smrti20. decembar 1937.(1937-12-20) (72 god.)
Mjesto smrtiMinhen, Treći rajh
ObrazovanjeVojna akademija u Berlinu
Vojna karijera
Služba1883–1918.
Vojska Prusko kraljevstvo
 Njemačko carstvo
Čingeneral pješadije
Učešće u ratovima
spisak

Prvi svjetski rat

OdlikovanjaPlavi Maks
Gvozdeni krst

Erih Fridrih Vilhelm Ludendorf (njem. Erich Friedrich Wilhelm Ludendorff; Kruševnja, 9. april 1865 — Minhen, 20. decembar 1937) bio je njemački general i vojni teoretičar.[1] Jedan je od najznačajnijih rukovodilaca njemačke armije i organizatora ratne privrede u Prvom svjetskom ratu i otvoreni eksponent njemačkog militarizma.[2]

Potekao je iz skromne pruske porodice sa područja današnje Poljske. Sa dvanaest godina je upisao kadetsku školu u Plenu. Školovanje je nastavio u Berlinu, da bi uslijed odličnih rezultata i brzog napretka postao član Njemačkog generalštaba početkom 20. vijeka. Tu se upoznao sa čuvenim pruskim generalom Alfredom fon Šlifenom, na čijim idejama se temeljio plan za rat koji je uslijedio. Interesovao se za proučavanje i analizu tih ideja. Kao uticajan poručnik u sklopu generalštaba, ukazivao je na slabo brojno stanje u vojsci Njemačkog carstva pred rat. Zbog ignorisanja autoriteta kajzera Vilhelma II i predstavnika ministarstva rata, izgubio je mjesto u generalštabu početkom 1913.

U mjesecima koji su prethodili ratu, obavljao je manje značajne vojne obaveze u Diseldorfu i Strazburu. Svoju ulogu je ponovo pronašao u avgustu 1914, kada je nadzirao opsadu Liježa u toku njemačke invazije na Belgiju. Reputacija mu je posebno porasla nakon Bitke kod Tanenberga, jedne od najznačajnijih pobjeda u istoriji njemačke vojske. Poslije niza uspješnih akcija na istočnom frontu, zajedno sa Paulom fon Hindenburgom se preselio na zapad, gdje su komandovali 1. i 2. njemačkom armijom u teškim, rovovskim bitkama. Još tokom boravka na istočnom frontu, Ludendorf se sukobljavao sa mnogim uticajnim ličnostima, kako vojnim tako i političkim. U avgustu 1916, preuzima mjesto generala pješadije u generalštabu. Zajedno sa Hindenburgom postaje glavni faktor njemačke Vrhovne komande i de fakto preuzima vlast u čitavoj državi. Sprovodio je vojnu diktaturu i zadirao u mnoge državne aspekte nevezane za svoju poziciju, prvenstveno politiku i industriju. Do samog kraja se zalagao za totalni rat i odbijao je ideje o primirju.

Bio je uticajna ličnost u Njemačkoj i u poslijeratnim vremenima. Formirao je kontroverzne stavove u vezi poraza njemačke vojske, kojeg je pripisivao političarima i Jevrejima. Smatrao je da Njemačka nikad nije poražena na ratištu i da joj je „zaboden nož u leđa“. Njegovu popularnost i mišljenja iskoristio je Adolf Hitler za uspon Nacističke partije. Učestvovao je u pokušajima puča protiv vlade Vajmarske republike u Berlinu i Minhenu. Napisao je nekoliko djela koja su se bazirala na vojnim analizama u vezi sa proteklim ratom.

Djetinjstvo i odrastanje[uredi | uredi izvor]

Erih Fridrih Vilhelm Ludendorf je rođen 9. aprila 1865. godine u selu Kruševnja u pruskoj provinciji Pozen[3] koju je činila oblast oko današnjeg grada Poznanja u Poljskoj. Bio je treće od šestoro djece svojih roditelja,[4] oca Augusta Vilhelma Ludendorfa i majke Klare fon Tempelhof. Njegova majka je poticala iz plemićke, ali siromašne porodice.[3] Otac je bio potomak trgovačke porodice sa područja Pomeranije.[5] Bio je vlasnik manjih imanja među kojima je bila i skromna farma na kojoj je Erih Ludendorf odrastao.[3]

Iako je stasavao u relativno mirnoj, ruralnoj sredini, period Ludendorfovog djetinjstva i odrastanja poklopio se sa najburnijim vremenima pruske istorije. Samo godinu dana nakon njegovog rođenja, Oto fon Bizmark vodio je rat sa Austrougarskom, a pet godina kasnije i sa Francuskom.[3]

Osnovno obrazovanje Ludendorf je započeo u lokalnoj školi. Značajno mjesto u obučavanju imala je njegova tetka.[6] Upamćen je kao tih dječak koji nije lako sklapao prijateljstva. Bio je disciplinovan i davao je prednost učenju u odnosu na igru s vršnjacima. Obraćao je pažnju na čistoću; nije volio da se igra jer bi tako isprljao inače čiste cipele.[4] Rano je razvio interesovanje za matematiku, istoriju i geografiju. Još u ranim tinejdžerskim godinama, odlučio se na podsticanje vojne karijere. Ova ideja bila je prihvaćena u porodici, s obzirom na stalne finansijske probleme. Kada je imao dvanaest godina, Ludendorf je upisan u kadetsku školu u Plenu, u današnjoj njemačkoj saveznoj državi Šlezvig-Holštajn.[4] Tu se pokazalo da nema posebne fizičke predispozicije, ali je postizao zadivljujuće rezultate u učenju. Tri godine kasnije, Ludendorf je napustio Plen i upisao se u Vojnu akademiju u Lihterfeldeu, opštini Berlina.[4] Njegov pristup se ni tu nije mijenjao; ignorisao je ponašanje ostalih učenika i nastavio je sa intenzivnim učenjem. Tako se sve više izolovao od okoline.[7]

Vojna karijera i život prije Prvog svjetskog rata[uredi | uredi izvor]

Sedamnaestogodišnji Erih Ludendorf, 1882.

Devetnaestogodišnji Ludendorf je 1885. postao potporučnik 57. pješadijskog puka u Vezelu u današnjoj Njemačkoj. U narednih osam godina, služio je vojsku u Kilu i Frankfurtu na Odri.[8] U ovom periodu, Ludendorf je razvio snažnu disciplinu. Nije stvarao prijateljstva, zadatke je obavljao besprijekorno i bio je fokusiran isključivo na svoje vojne obaveze. Zato je njegov potencijal prepoznat i 1893. postao je član Pruske vojne akademije u Berlinu. General Jakob Mekel ga je preporučio Generalštabu, te je 1895. unaprijeđen u kapetana.[8] Komandovao je 5. korpusom u Pozenu, svojoj rodnoj provinciji. Tu se zadržao i nakon 1900. kad je postao major. Obavljao je funkciju višeg štabnog oficira 5. korpusa od 1902. do 1904.[8]

Šlifenov plan i pripreme za rat[uredi | uredi izvor]

Prekretnica Ludendorfove vojne karijere bilo je povezivanje sa načelnikom Generalštaba Njemačkog carstva, feldmaršalom Alfredom fon Šlifenom u Berlinu, marta 1904.[8] Sljedeću godinu Ludendorf je proveo prateći ideje za formiranje plana za predstojeći rat, koji je kasnije dobio ime po Šlifenu. Plan se zasnivao na vođenju intenzivnog rata protiv Francuza na zapadnom frontu. Za to vrijeme bi se na istoku vodio dug i strpljiv rat protiv Rusije.[9] Ludendorf se slagao sa ovim planom, objašnjavajući da se on temeljio na pretpostavci da Francuska svakako neće poštovati belgijsku neutralnost, ili da će se Belgija priključiti Francuskoj u borbi protiv zajedničkog neprijatelja.[10] Šlifen se penzionisao nedugo nakon objavljivanja svog plana, a na njegovo mjesto stigao je Helmut fon Moltke Mlađi. Ludendorfova reputacija je rasla i za tri godine postao je potpukovnik i vođa sektora za raspoređivanje trupa. Čin pukovnika dobio je 1911.[11]

Ludendorf je u avgustu 1909. oženio Margaret Šmit Perne. Upoznali su se jedne kišne večeri u Berlinu. Tada je mladi oficir ponudio svoj kišobran i otpratio buduću suprugu do kuće.[4] Margaret Šmit je imala nesrećan brak i razvela se da bi se udala za Eriha Ludendorfa. Nikad nisu imali djecu, ali je Šmit imala tri sina i ćerku iz prvog braka kojima je Ludendorf posvetio veliku pažnju i odnosio se prema njima s ljubavlju.[12] Ipak, ni brak nije uspio da pokoleba disciplinu i vojnu odanost Eriha Ludendorfa.[12]

Kako se rat bližio, Ludendorf je izražavao svoju zabrinutost za njegov ishod, smatrajući da je brojno stanje u vojsci na kritičnom nivou.[13] Jaka i energična ofanziva na zapad i vođenje teških borbi sa Rusima na istoku zahtijevali su ogroman broj vojnika, koji njemačko ministarstvo rata nije odobravalo. Novi problem za Eriha Ludendorfa nastao je kada su u proljeće 1911. predstavnici italijanskog Generalštaba obavijestili Helmuta fon Moltkea da zbog ratne ekspedicije na sjeveru Afrike Njemačka neće moći da računa na italijanske vojnike u borbama na zapadnom frontu.[14] Ludendorf je smatrao da su hitno neophodna još tri dodatna korpusa. Početkom 1911, Ludendorf i Moltke su tražili dodatnih 300,000 vojnika. Rajhstag ih je odobrio svega 10,000 u februaru.[15] Ludendorfovu ideju nisu podržali ni ministar rata Jozias fon Heringen ni direktor ministarstva rata, Franc Vandel. Shvativši da takav način komunikacije neće obezbijediti potrebne trupe, Ludendorf je kontaktirao penzionisanog generala Augusta Kajma, koji je angažovao političara i predsjednika Pangermanskog saveza, Hajnriha Klasa i Ludendorfova želja je ispunjena.[16] On se tako oglušio o ustaljeno pravilo da se njemački generali ne miješaju u odluke kajzera ili kancelara. Zbog zanemarivanja odluka ministarstva rata Ludendorf je konačno razriješen dužnosti i napustio je Generalštab u januaru 1913.[11] Sljedeće zaduženje ga je dočekalo u Diseldorfu, gdje je bio komandujući oficir 39. rajnskog pješadijskog puka.[17] Ludendorf nije krio razočaranje, jer se nadao da će mu biti povjeren elitni Brandenburški puk, ali to se nije dogodilo.[18] Prvi put nakon trinaest godina, bilo mu je naređeno da komanduje pukom. Dodatna uvreda bila je činjenica da su mnogi njegovi neistomišljenici i protivnici unaprijeđeni. Među njima bio je i general Vandel, koji je dobio titulu plemstva i dodatak fon ispred prezimena.[19] Ipak, Erih Ludendorf je pokazao poslušnost i prihvatio odluku svojih nadređenih. Svojoj supruzi Margaret je tada rekao: „Ne postoje lični ciljevi koje vojnik treba da prati. On ide tamo gdje je poslat. Dosta o tome“.[19]

Ludendorf je pred odlazak iz Berlina čuo vijesti o smrti Alfreda fon Šlifena. Posljednji osvrt na svoj plan Šlifen je napisao nekoliko dana prije smrti i u njemu je još jednom naglasio da je početak rata blizu i da je potrebno napasti velika belgijska utvrđenja, prvenstveno Lijež.[19] Ludendorf se i tad slagao sa idejama preminulog feldmaršala, ali više nije bio u poziciji da ih sprovede u djelo.[20]

Ludendorfov doprinos u Diseldorfu bio je cijenjen i zapažen. Iako su se stariji oficiri podsmijevali njegovom pristupu, mladi vojnici su u njemu prepoznali očinsku figuru i posmatrali su ga sa velikim divljenjem.[21] U Diseldorfu je pronašao sreću i u privatnom životu. Njegova supruga se kasnije s radošću prisjećala vremena provedenog u tom gradu.[20] Vojnici i mlađi oficiri bili su tužni kada su ispraćali Eriha Ludendorfa na njegovu novu vojnu poziciju u proljeće 1914.[22] Tražio je da bude raspoređen u Frankfurt, ali mu ni tad želja nije ispunjena. Naređeno mu je da preuzme komandu nad 85. pješadijskom brigadom u Strazburu.[23]

Ludendorf je u junu 1914. vrijeme provodio sa sinovima svoje supruge, koji su, opčinjeni uspjesima svog očuha, započinjali vlastite vojne karijere.[22] Oni su potom otišli s majkom na odmor u Lucern gdje su se zadržali do kraja jula.[24] Ludendorf ih je tad, shvativši da će rat uskoro početi, upozorio i pozvao da se vrate u Njemačku. Prvo su se sreli u Strazburu, nakon čega je Margaret radi svoje sigurnosti otišla u Berlin posljednjeg dana jula.[25]

Prvi svjetski rat[uredi | uredi izvor]

Invazija Belgije i opsada Liježa[uredi | uredi izvor]

Ludendorf je početkom Prvog svjetskog rata postavljen na poziciju zamjenika načelnika štaba za drugu njemačku armiju u Ahenu, kojom je komandovao general Karl fon Bilov. Ludendorf je bio dobro upućen u predviđene zadatke ove jedinice, budući da su oni bili predočeni u Šlifenovom planu.[26] Glavni cilj druge armije bila je opsada grada Liježa u sklopu invazije Belgije. Ludendorf je još 1911. posjetio Lijež i ispitao njegove odbrambene snage. [27] U toku same opsade, Ludendorf je bio prisutan kao posmatrač dejstava šest kombinovanih brigada kojim je komandovao general Oto von Emih. Ludendorf i fon Emih su se prvi put sreli 3. avgusta u Ahenu, odakle je armija krenula prema Belgiji narednog dana.[28]

Invazija Belgije započeta je u rano jutro, 4. avgusta 1914, kada su prve njemačke trupe ušle u belgijsku teritoriju i tako zanemarile njenu neutralnost. Kada se približio Liježu, Ludendorf se pridružio 14. pješadijskoj brigadi koju je vodio major-general Fridrih fon Vusov. Njemačke trupe su u Liježu naišle na jak otpor. Odbrambeni sistem ovog grada bio je jedan od najsigurnijih u to vrijeme. Nakon što je fon Vusov poginuo u borbi, Ludendorf je preuzeo kontrolu nad brigadom.[29][30] Njemačke snage su brzo napredovale i bilo je jasno da će preuzeti kontrolu nad gradom. Kada je Ludendorf greškom pomislio da je citadela zauzeta od strane pukovnika fon Ofena, zaputio se prema njoj.[31] U momentu kad su se vrata tvrđave otvorila pred njim, shvatio je da je sam među stotinama belgijskih vojnika, koji su se tada predali.[32][33] Novinski članci u Njemačkoj su pisali o njegovom herojstvu, iako je većina belgijskih trupa u momentu predaje grada već bila povučena. Odbrana Liježa je zvanično pala 16. avgusta. Eriha Ludendorfa je zbog ovog velikog podviga njemački car Vilhelm II odlikovao ordenom za zasluge 22. avgusta 1914. godine.[34]

Istočni front i Paul fon Hindenburg[uredi | uredi izvor]

Dok je javnost u Njemačkoj slavila početne uspjehe na zapadu, 8. njemačka armija pod vođstvom generala Maksa fon Pritvica se mučila da zadrži prodiranje Rusa sa istoka.[35] Dvije ruske armije su vršile ofanzivu na Istočnu Prusku koja je počela 12. avgusta 1914. Ne očekujući napad Rusa tako rano, general fon Pritvic je donio diskutabilnu odluku o povlačenju trupa zapadno od Visle.[33][36] Tu odluku on je telefonskim pozivom saopštio načelniku Generalštaba Moltkeu Mlađem. Ostali članovi štaba generala fon Pritvica nisu se slagali s ovom odlukom i ona je uskoro povučena. Ogorčen njegovom neodlučnošću, Moltke je 22. avgusta poslao pismo u kancelariju fon Bilova na ime Eriha Ludendorfa.[37] Ludendorfu je od strane Vrhovne komande Njemačke vojske (njem. Oberste Heeresleitung) povjerena pozicija načelnika štaba osme armije, a na mjesto novog komandanta trebalo je da dođe penzionisani general Paul fon Hindenburg.[38] Njih dvojica su se prvi put sreli na stanici u Hanoveru, kada je fon Hindenburg dočekao voz kojim su otputovali na istok.[39]

Ludendorf i Hindenburg su se usaglasili da sa dvije ruske armije treba da se bore pojedinačno; prvo se suprotstaviti bližoj, a nakon toga i preostaloj armiji.[40] Takođe su ustanovili da 8. armija treba da bude raspoređena istočno od Visle.[34] Kada tu stigli u Marijenburg 23. avgusta, saznali su da je po njihovom planu već postupio Ludendorfov poznanik iz Berlina,[41] potpukovnik Maks Hofman, koji je trupe 8. armije preusmjerio ka jugozapadu da bi okružio rusku vojsku.[42][36] Ludendorf je u narednim danima bio nervozan i predlagao je ideje o eventualnom povlačenju, ali Paul fon Hindenburg nije razmišljao o tome.[43] Potpuno izolovana 2. ruska armija generala Aleksandra Samsonova poražena je u Bici kod Tanenberga krajem avgusta 1914. Samsonov se, kada je prihvatio poraz, odlučio na samoubistvo. [44] Bio je to težak udarac za Ruse i jedna od najvećih ratnih pobjeda u njemačkoj istoriji.[44] Do sredine septembra, 1. ruska armija se povukla u Bici na Mazurskim jezerima, kako ne bi bila opkoljena od strane njemačkih trupa.[45][46]

Paul fon Hindenburg i Erih Ludendorf (desno), naslikao Hugo Fogel.

Nedugo nakon uspješnih akcija na istoku, Ludendorf je primio razočaravajuće vijesti od Helmuta fon Moltkea. Austrougarska vojska je poražena od strane Rusa u Gornjoj Šleskoj,[47] a ni situacija na zapadu nije zadovoljavala, jer su njemačke armije generala fon Kluka i fon Bilova doživjele sudbonosan poraz u Prvoj bici na Marni.[48] Ludendorfu je bilo jasno da je Šlifenov plan propao. Ovo je bio njegov posljednji zvanični razgovor sa fon Moltkeom, kojeg je 15. septembra 1914. zamijenio general Erih fon Falkenhajn, dotadašnji pruski ministar rata.[49] Očajan zbog loše situacije na ratištu, Ludendorf još nije saznao da mu je posinak Franc istog dana teško ranjen kod Bukonvila.[50][51][52]

Ludendorf je Generalštabu predložio da se dio 8. njemačke armije pridruži 1. austrougarskoj armiji u Gornjoj Šleskoj. Ta ideja je prihvaćena i formirana je nova 9. armija.[53] Armiju su vodili Hindenburg, koji je postao vrhovni komandant njemačkih trupa na Istočnom frontu, Ludendorf i Hofman.[54] Ludendorf je već 16. septembra stigao u Vroclav, gdje je počeo s planiranjem daljih akcija.[55] Krajem mjeseca, počela je Bitka za Varšavu.[55] Trupe 9. armije su do 9. oktobra stigle na rijeku Vislu, ali se ofanziva tu završila.[56] Ludendorf i Hofman su se žalili na nedovoljan moral i spremnost austrougarske vojske.[57][50] Do kraja oktobra, njemačka vojska se potpuno povukla. Ovaj poraz nije se smatrao apsolutnim neuspjehom, jer su prilikom povlačenja uništeni mostovi i pruge neophodni za dalji napredak Rusa ka zapadu.[58] Ludendorf je učestvovao u i Bici kod Lođa, koja je trajala od 11. novembra do 6. decembra 1914.[59][60] Iako su Rusi ostvarili taktičku pobjedu, njihova ofanziva na Šlesku je obustavljena.[36] Erih Ludendorf je bio ogorčen vojnom taktikom Eriha fon Falkenhajna, koji je istovremeno vodio Prvu iprsku bitku na zapadnom frontu.[61] U toj bici je poginulo preko 130,000 njemačkih vojnika, mahom mladića,[62][63] koje je Ludendorf smatrao potrebnim na istoku.[64] Iako nije stigao do potpune pobjede, dostignuća Eriha Ludendorfa na Istočnom frontu tokom 1914. bila su velika. Zato je 27. novembra 1914. dobio unapređenje i postao general-pukovnik.[65]

Odnosi između Eriha Ludendorfa i Eriha fon Falkenhajma su se vremenom pogoršavali. Ludendorf je uporno ukazivao na značaj pobjede nad ruskom vojskom na istoku, dok je Falkenhajn odbacivao njegove molbe za dodatne trupe i fokusirao se na borbe na francuskoj teritoriji.[66][64][67] Ludendorf i Hindenburg su u januaru 1915. poslali dio 9. armije vojsci Austrougarske. Falkenhajn je, isfrustriran njihovom odlukom, poslao naredbu po kojoj je Ludendorf trebalo da postane načelnik štaba generala fon Linzingena u južnoj njemačkoj armiji. Ova naredba nikad nije stupila na snagu, jer je fon Hindenburg tražio direktno od kajzera da je poništi. Osim toga, zahtijevao je i dodatna četiri korpusa za istočni front. Obje molbe su mu ispunjene.[68] Ludendorf i Hindenburg su u februaru 1915. vodili Drugu bitku na Mazurskim jezerima, gdje je njemačka vojska natjerala rusku na povlačenje prema zapadu.[69]

Erih Ludendorf (lijevo) i major Maks Hofman na istočnom frontu.

U oktobru 1915, Ludendorf, Hindenburg i Hofman odlaze na područje Kaunasa. Tu je premješteno sjedište Vrhovne komande njemačkih trupa Istočnog fronta (njem. Ober-Ost).[70] U toku posljednjih mjeseci 1915, Ludendorf se počeo interesovati za mnoge aspekte nevezane za njegov čin; zanimao se za osnove civilne uprave, politiku, industriju i ekonomiju. I dalje ga je mučila činjenica da je nedovoljan broj vojnika raspoređen za ratne potrebe, za šta je krivio korumpirane njemačke političare. Tada su počeli da se formiraju stavovi koje je Ludendorf koristio u svojoj političkoj karijeri u kasnijim godinama života. Za vrijeme boravka u Kaunasu, Ludendorf je imao priliku da viđa svoje sinove, uključujući i Franca, koji se oporavio od povrede. Sva trojica su postali članovi Njemačkog ratnog vazduhoplovstva i bili su raspoređeni na istočni front. Ludendorf je uživao u njihovom prisustvu.[71]

Već u martu 1916. dolazi do novih ruskih ofanziva na istoku.[72] Ludendorf se tada ponovo našao u problemu, jer se očekivalo da njemačke trupe odbrane istočni front, a sve više vojnika je bilo potrebno na zapadu. Naročska ofanziva u martu nije bila uspješna,[73] ali ruski general Aleksej Brusilov je pokrenuo novi napad početkom juna iste godine.[74] Brusilov je napadao oslabljenu austrougarsku vojsku generala Konrada fon Hecendorfa.[75] Ofanziva je trajala do 20. septembra i značajno je oslobodila savezničke trupe na zapadnom frontu pritiska. Rusi su napredovali sve do Karpata,[76] otpočevši tako Rumunsku kampanju.[77][78]

Povratak na zapadni front[uredi | uredi izvor]

Načelnik njemačkog Generalštaba, Erih fon Falkenhajn je i dalje vodio rovovske bitke na zapadnom frontu. Verdenska bitka, jedna od najdužih i najkrvavijih bitaka Prvog svjetskog rata, počela je 21. februara 1916. godine. Zbog očiglednih neuspjeha u Verdenskoj bici i nedovoljne podrške austrougarskoj vojsci u toku Brusilovljeve ofanzive,[79] fon Falkenhajn je smijenjen krajem avgusta 1916. i na njegovo mjesto je postavljen Paul fon Hindenburg. Tada je Erih Ludendorf postao general-intendant Generalštaba i unaprijeđen je u čin generala pješadije.[80][79] Njihovo novo sjedište bio je grad Pščina u današnjoj Poljskoj. Prvi problem s kojim se Ludendorf susreo na novoj poziciji je rumunska vojska koja se uključila u rat na istočnom frontu.[80] Istovremeno, Verdenska bitka i Bitka na Somi su još uvijek trajale. Za vođu operacija u sklopu Rumunske kampanje postavljen je fon Falkenhajn. Vojska Centralnih sila predvođena generalom Augustom fon Makenzenom je trijumfalno ušla u Bukurešt 6. decembra 1916.[81] Tako je napredovanje rumunskih snaga bar na kratko zaustavljeno i Ludendorf i Hindenburg su se mogli posvetiti situaciji na teritoriji Francuske. Obojica su smatrali da se Verdenska bitka i Bitka na Somi moraju okončati što prije.[82][83]

Program Hindenburg[uredi | uredi izvor]

Tek nekoliko mjeseci nakon što je stupio na novu poziciju u generalštabu, Erih Ludendorf se zajedno sa Paulom fon Hindenburgom počeo interesovati za promjene u njemačkoj vojnoj industriji. Oni su željeli da zastarjele ratne principe dotadašnjeg Ministarstva rata zamijene novim, radikalnijim metodama.[84] Do 1916. je u državi bilo zabranjeno da se političke ili vojne figure miješaju u pitanja industrije. Novi predstavnici Vrhovne komande nisu se na to obazirali.[85]

Erih Ludendorf u svojoj kancelariji, 1915.

Hindenburg se nadao stoprocentnom porastu u proizvodnji municije do 1917. Osim toga, nadao se da će dotad biti proizvedeno trostruko više topova i mitraljeza. Uticajni industrijalci su bili skeptični po pitanju ovih ideja. Od njih se očekivalo da smanje izvoz kako bi se pomogla njemačka industrije. Sa druge strane, bilo im je zaprijećeno da će se smanjiti profit od čelika kojeg su dotad prodavali vojsci.[86] Oni su ipak vjerovali da se projekat može izvesti, ako bi se riješio problem radne snage, koju je trebalo maksimalno eksploatisati. Ludendorf se dugo vodio idejom „totalnog rata“ u kojem je potrebno „ekonomsku, fizičku i moralnu snagu očevine podići na najviši nivo“. Da bi se to dogodilo, svaka sposobna osoba u Njemačkom carstvu trebalo je da da svoj doprinos; fabrike bi zapošljavale svakog pojedinca, muškarca ili ženu, spremnog na rad.[87] Zakon koji je to propisivao oformljen je 5. decembra 1916, odobren od strane vlade i Rajhstaga.[84][88] Ovim zakonom je propisano da svaka radno sposobna osoba starosti od 15 do 60 godina mora da obavlja rad koji će koristiti vojnoj industriji carstva.[89] Nije im bilo dozvoljeno da odbiju prisilni rad, jer bi u tom slučaju bili novčano ili zatvorski kažnjeni.[90] Hindenburg je kancelaru Njemačkog carstva Teobaldu fon Betman Holvegu objasnio situaciju: „Trenutno postoje hiljade žena bez djece, koje su samo finansijski teret države. Takođe, hiljade je sposobnih žena i djevojaka koje ne rade ništa ili su zaposlene na beznačajnim pozicijama. Princip da ko ne radi, ne treba da jede nikad nije bio tačniji, čak i kad se radi o ženama“.[89]

Program je stvorio dodatne probleme Njemačkom carstvu. Vojnici sa ratišta su smatrali da su radnici u fabrikama daleko bolje plaćeni, jer su radili za plate veće od njihovih.[91] Ni radnici nisu bili zadovoljni, pogotovo nakon hladne zime 1916. Vladala je glad i životni standard je bio nizak, suprotno onome što je bilo obećano. Zato su izbijali protesti.[92][93] Ciljevi Programa Hindenburg su od početka bili preambiciozni. Ludendorf, koji je sam plan podsticao, ga je kasnije opisao kao „ne samo nedovoljnim, nego čak i štetnim“.[94] Dovođeni su ratni zarobljenici iz Belgije i Poljske kako bi radili u fabrikama. Uslovi za rad su bili očajni; hladnoća i glad su sprečavali značajnije rezultate, a većina radnika je bila iscrpljena i neraspoložena za rad.[95] Do proljeća 1917. je postalo jasno da je ovaj plan propao.[96]

Upotreba podmornica u ratovanju[uredi | uredi izvor]

Dok su se Ludendorf i Hindenburg zalagali za „totalni rat“ i mobilizaciju što većeg broja vojnika, kancelar Betman Holveg je u septembru 1916. predlagao razmatranje mirovnog sporazuma sa Savezničkim silama.[97][98] Za takav sporazum se zalagao američki predsjednik Vudro Vilson. Ludendorf i Hindenburg nisu prihvatili ovu ideju. Oni su, nesigurni u konačnu pobjedu, bili svjesni da Saveznici neće pristati na uslove koji im u potpunosti ne odgovaraju, budući da imaju prednost na ratištu. Ludendorf je rekao: „Ako Njemačka sklopi mir bez profita, izgubila je rat“.[99]

Početkom jeseni 1916. se prvi put spominje upotreba njemačkih podmornica u borbi protiv savezničkih brodova.[100] Protiv ove odluke bili su i kancelar i kajzer, jer su u tom slučaju očekivali uključivanje SAD u rat. Upotrebu ovog oružja podržavao je i Erih fon Falkenhajn, što je kasnije dovelo do pogoršanja odnosa sa Vilhelmom II. Zato su Ludendorf i Hindenburg opreznije pristupili problemu: savjetovali su da je implementacija U-podmornica jedini način da se rat preokrene u korist Njemačkog carstva brzo i efikasno,[101] tako što bi se izvršila blokada Velike Britanije.[102] Osim toga, pokušaj kancelara Betmana Holvega da se izbori za mir nije uspio, jer su Savezničke sile to odbile. Početkom januara 1917. održana je sjednica na kojoj je razmatrana upotreba podmornica. Iako je kancelar znao da bi usvajanje takvog predloga moglo uključiti nesvrstane sile u rat, nije mogao da se suprotstavi vojnim savjetnicima, jer nije bio dovoljno kvalifikovan. Ludendorf je zajedno sa Hindeburgom ubijedio Vilhelma II da u toku večeri 9. januara 1917. u Pščini zvanično najavi početak upotrebe podmornica u ratu.[103] Ludendorf je početkom 1917. zaključio da se rat neće završiti uskoro i da predstoji velika borba za potpunu pobjedu ili poraz. Odlučio je da će prioritet biti odbrana. Austrougarska je tražila pomoć njemačke vojske u dejstvima u Južnom Tirolu, dok je bugarskoj vojsci trebala podrška u borbi protiv savezničkih sila u Makedoniji. Ludendorf je oba zahtjeva odbio.[104]

Učešće SAD i Ruske Imperije[uredi | uredi izvor]

U odlučujućim ratnim bitkama, značaj zapadnog fronta se posebno istakao. Borbe njemačke vojske na istoku su bivale sve rjeđe. Sjedište Generalštaba je krajem februara 1917. premješteno u Bad Krojcnah, bliže zapadnom frontu. U aprilu je do štaba stigla vijest da su SAD objavile rat Njemačkoj.[105] Tokom februara i marta, Erih Ludendorf je vodio Operaciju Alberih, kao odgovor na ofanzivu francuskog generala Robera Nivela. Cilj operacije je bilo povlačenje njemačke vojske na zapadnom frontu do defanzivnih pozicija koje su dobile ime Hindenburgova linija.[106] Njemačka vojska je u toku povlačenja palila i uništavala sve pred sobom, ostavljajući iza sebe pustoš.[107] Putevi, mostovi i pruge su minirani.[108] Sela i naselja su spaljena, izvori pitke vode uništeni ili zagađeni.[109] Nanesena je ogromna šteta lokalnom civilnom stanovništvu, prevashodno Francuzima. Ludendorf je bio zadovoljan ishodom operacije; širina fronta je značajno smanjena, omogućena je reorganizacija trupa, a saveznička vojska je bila potpuno iznenađena ovim povlačenjem.[110]

Ludendorf je imao uticaj i na rusko učešće u ratu. Početkom 1917, izuzetno burna politička zbivanja su pogodila Rusko carstvo. Car Nikolaj II se odrekao prestola u martu.[111] Ruski vojnici nisu bili raspoloženi za ratovanje. Boljševici, predvođeni Vladimirom Lenjinom, su se zalagali za okončanje rata.[112] Ludendorf je tada savjetovao marksistički ruski aktivista Aleksandar Parvus, koji je objasnio da bi Njemačka trebala dozvoliti Lenjinu povratak u Rusiju.[113] Lenjin se tada nalazio u Švajcarskoj. Njegovo učešće bilo je ključno za uspostavljanje kontrole boljševika i napuštanje rata od strane ruske vojske. Sredinom aprila, Ludendorf je obezbijedio zapečaćeni voz kojim je Lenjin iz Ciriha preko njemačkih teritorija otputovao u Petrograd (danas Sankt Petersburg).[114]

Erih Ludendorf (desno) sa Hindenburgom i kajzerom Vilhelmom II, 1917.

Moguće je da je Ludendorf potcijenio značaj ulaska SAD u rat na stranu savezničkih sila.[115][116] Njega je u proljeće 1917. više brinuo izvještaj o stanju na zapadnom frontu kojeg je dobio 9. aprila, na svoj 52. rođendan.[117] Francuska i britanska vojska su bile odlučne u namjeri da se rat okonča prije dolaska američkih trupa. Njihova zajednička ofanziva se odvijala u aprilu 1917. Predvodili su je francuski general Rober Nivel i britanski feldmaršal Daglas Hejg. Od Britanaca se očekivalo da izvrše pritisak na protivnika u okolini grada Arasa,[118] dok su Francuzi započeli proboj na području francuske provincije Šampanje i rijeke Ene.[119] Ofanziva je imala katastrofalne posljedice za francusku vojsku; u prvih deset dana napada koji je počeo 16. aprila, Francuska je izgubila oko 135.000 vojnika, a u mnogim divizijama je došlo do pobuna.[120] Ni Ludendorf, ni ostatak njemačkog generalštaba nije bio iznenađen ovim događajima. Poginuo je i ogroman broj njihovih vojnika. Ludendorf je mislio da su jedino neaktivnost i mirna situacija na istoku spriječili potpuni krah njemačke vojske.[119]

Kancelar Betman Holveg je i dalje savjetovao da rat treba da se završi što ranije, makar i potpisivanjem mirovnog sporazuma. Ludendorf se toj ideji protivio. Njegov nekadašnji prijatelj i savjetnik Maks Hofman se kasnije osvrnuo na Ludendorfovo mentalno stanje i stav tokom odlučujućih mjeseci krajem rata. Za razliku od ranijih vremena, Ludendorf više nije imao strpljenja da sluša tuđa mišljenja i bio je uporan u izvršenju svojih odluka, ma koliko one bile diskutabilne.[121] On je smatrao da učestvuje u vođenju rata unutar i van vlastite države. Prvenstveno mu je smetalo nametanje predloga o mirovnim pregovorima i odustajanju od ratnih akcija. Mir je dovodio u obzir samo u slučaju da Njemačka bira uslove kao nadmoćna sila.[122] Nije bio zadovoljan ni nivoom podrške pružene njemačkim vojnicima, čiji je moral vremenom slabio. Za ove probleme, krivce je pronalazio u političkim figurama, a najviše u kancelaru Betman Holvegu. Ludendorfa su sve češće suočavali sa evidentnim neuspjehom njemačkih podmornica u borbi sa britanskom flotom. Rezultati postignuti tim načinom ratovanja nisu zadovoljavali. Ove činjenice je predočio političar Matijas Ercberger u svom govoru 6. jula u Rajhstagu.[122] Statistički podaci koje je on imao jasno su ukazivali na nemoć podmornica u slabljenju britanske ekonomije.[123] U Rajhstagu su ove podatke shvatili ozbiljno pa je započet proces kreiranja mirovne rezolucije. Dvojica najvećih vojnih ličnosti u Njemačkoj, fon Hindenburg i Ludendorf, bili su ogorčeni i pojavili su se u Berlinu već narednog dana. Tada im je kajzer Vilhelm II objasnio da odluke Rajhstaga nisu njihova nadležnost te im je naredio da se hitno vrate u Krojcnah.[123][124] Ipak, u danima koji su uslijedili, veliki broj protivnika kancelara Betmana Holvega se oglasio. Mnogi njemački političari su bili ubijeđeni da se mir može postići isključivo ako kancelar podnese ostavku. To je primoralo kajzera da sazove sjednicu 12. jula, na kojoj je odlučeno o sudbini Betmana Holvega.[124] Kada su kontaktirani Ludendorf i Hindenburg, oni su kajzeru telegramom proslijedili svoje ostavke. Kajzer je ljutito primio ove vijesti. Betman Holveg nije mogao da prihvati da dva organizatora vojnih borbi odstupe, pa je sljedećeg dana kajzeru ponudio svoju ostavku, koja je odobrena.[125] Samim tim, Ludendorf i Hindenburg su sudbinu Njemačkog carstva preuzeli u svoje ruke.[97][126]

U ljeto 1917, borbe su se odvijale kako na zapadu, tako i na istoku. Rusi su, uprkos zapletenoj političkoj situaciji, početkom jula organizovali ofanzivu na području Galicije. Nju je naredio tadašnji ministar rata Privremene ruske vlade, Aleksandar Kerenski.[127] Centralne sile su očekivale ovaj napad, pa je Erih Ludendorf poslao šest njemačkih divizija. Nakon neuspješnog prvog napada, došlo je do nediscipline i pobuna u ruskoj vojsci. Nijemci su odgovorili kontraofanzivom 19. jula. Do početka avgusta, ruska vojska se potpuno povukla iz Galicije. Bila je to posljednja ruska ofanziva u Prvom svjetskom ratu.[128] Istovremeno, Savezničke sile predvođene britanskom vojskom su na u Flandriji učestvovale u Trećoj bici kod Ipra (poznata i kao Bitka kod Pašendala). Bitka je počela u rano jutro 31. jula.[129] Njemačku odbrambenu liniju kontrolisali su Fridrih Sikst fon Armin i šef njegovog štaba, general Fric fon Losberg, u kojeg je Ludendorf imao mnogo povjerenja, budući da ga je smatrao genijalnim organizatorom odbrambenih dejstava.[130] Cilj savezničke akcije bio je prodor kroz Belgiju do njemačkih podmorničkih baza. Uslovi za teritorijalno napredovanje bili su gotovo nemogući, s obzirom da je usljed obilnih padavina blato sprečavalo kretanje vojnika i vozila.[130]

Ludendorf je želio da što prije zaključi ratovanje na istočnom frontu. Tražio je od generala Hofmana[131] da izvrši ofanzivu na Rigu, sa ciljem da se otvori put ka Rusiji i njenoj predaji.[132] Ta ofanziva je počela 1. septembra i završila se relativno uspješno; Riga je zauzeta bez problema, ali broj zarobljenih i stradalih ruskih vojnika nije bio dovoljno velik, zato što su se ruske trupe povukle na vrijeme.[131]

Erih Ludendorf je početkom septembra stigao u Baden-Baden, gdje se sreo sa svojom suprugom Margaret. Tu je stigao kako bi joj prenio vijest o smrti njenog najstarijeg sina Franca.[133] Prvo joj je rekao da se njegov avion srušio iza neprijateljskih linija, da bi kasnije priznao kako je u stvari Franc završio u moru. Njegovo tijelo je kasnije pronađeno na obalama holandskog ostrva Visekerke.[134] Sahranjen je uz vojne počasti u Berlinu. Ludendorfu je teško pala smrt najstarijeg posinka, budući da je bio izuzetno ponosan na njegove vojne uspjehe. Posljednji put ga je vidio u Lilu, dvije nedjelje prije njegove pogibije.[134]

Erih Ludendorf (desno) i Paul fon Hindenburg, septembar 1916.

Iako je Ludendorf silno želio isključiti Rusiju iz rata, bilo je važnije zadržati Austrougarsku kao saveznika. Zato je krajem oktobra oformljena 14. njemačka armija sa ciljem da se pomogne austrougarska vojska u Bici kod Kobarida protiv Italije.[135] Tu njemačku vojsku činilo je šest divizija kojima je komandovao general Oto fon Belov.[135] Operacija je bila uspješna i Ludendorfove trupe su se vratile u Belgiju sredinom novembra. Tamo je još uvijek trajala Treća bitka kod Ipra. Nijemci su uspješno odbijali žestoke i česte napade britanske, kanadske i australijske vojske, ali je Ludendorf zbog tih napada bjesnio.[136][137] Zbog velikog broja žrtava, često se konsultovao sa svojim savjetnicima i obilazio je bojište kako bi dobijao izvještaje od oficira koji su učestvovali u borbama. Bitka za Pašendal je trajala sve do 10. novembra, kada je napredovanje Saveznika zaustavljeno uz ogromne gubitke sa obje strane.[137] Ludendorf je znao da uprkos trenutno zadovoljavajućoj situaciji, sudbina njemačke vojske na zapadnom frontu ne obećava, jer su Saveznici bili znatno brojniji; ogroman broj američkih vojnika preko Atlantskog okeana se uveliko pripremao za bitke u Evropi. Ni sam Ludendorf više nije vjerovao da će Njemačka mornarica spriječiti dolazak američkih trupa na evropsko tlo.[138]

Erih Ludendorf je nove loše vijesti čuo već 20. novembra, kada su Britanci započeli tenkovsku ofanzivu na francuski gradić Kambre.[139] Za razliku od prethodnih savezničkih akcija, ova je Ludendorfa potpuno iznenadila. Britanci su brzo napredovali prvog dana ofanzive, zarobivši oko 8,000 njemačkih vojnika, ali ponovo nisu uspjeli da iskoriste svoja osvajanja. Njemački kontranapad je uslijedio krajem novembra i neke britanske divizije su potisnute čak i iza početnih linija.[140][141]

Krajem oktobra 1917, bitaka na istočnom frontu gotovo da nije ni bilo. Boljševici na čelu sa Vladimirom Lenjinom su preuzeli vlast u Rusiji.[142] Mjesec dana kasnije, Eriha Ludendorfa je konaktirao vojni komandant Nikolaj Krilenko, kako bi inicirao dogovor o primirju. Ludendorf se potom konsultovao sa Maksom Hofmanom koji je cijeli rat proveo vodeći bitke na istoku.[143] Hofman je 2. decembra 1917. dočekao rusku delegaciju u Brest-Litovsku (danas Brest u Bjelorusiji). Pregovori o primirju su počeli.[144] O detaljima sporazuma se vijećalo u Krojcnahu 18. decembra. Tada je Ludendorf iznio svoj stav da se Rusiji trebaju oduzeti ogromne baltičke teritorije, čemu se protivio državni sekretar odjeljenja spoljnih poslova Rihard fon Kilman. Ludendorf, koji je konačno mogao da razmisli o vraćanju trupa sa istočnog fronta, proveo je Božić 1917. sa svojom suprugom Margaret.[145]

Ludendorfova ofanziva[uredi | uredi izvor]

Broj njemačkih vojnika na zapadnom frontu se očekivano povećao. Vjeruje se da je do marta 1918. taj broj bio veći za 30 procenata. Tako je Njemačka po prvi put u čitavom ratu bila brojno nadmoćna u odnosu na Saveznike. Na zapadni front je već u januaru 1918. bilo preko 200.000 američkih vojnika. Ludendorfov plan je bio da njemačka vojska napadne što prije.[146] On je svoje ideje u vezi Proljećne ofanzive objašnjavao još krajem prethodne godine. Prvih dana januara, došlo je do pogoršanja odnosa između Ludendorfa i njegovog dugogodišnjeg prijatelja i savjetnika, general-majora Maksa Hofmana.[147] Hofman se nije slagao ni sa Ludendorfovim zahtjevima vezanim za Mirovni sporazum u Brest-Litovsku; mislio je da je Njemačkoj dovoljan samo obruč poljske teritorije.[148] Takođe je smatrao da se protivnik ne može pobijediti na ratištu. On se zato zalagao za mir uz kompromis, na koji Ludendorf nikad nije bio spreman. Kada je Hofman svoja zapažanja predočio u Krojcnahu 2. januara, Ludendorfovo lice je poprimilo ljubičastu boju[148] i vikao je na sve prisutne, uključujući i kajzera Vilhelma II.[149][147] Njihov odnos se nikad nije poboljšao.[150] Ludendorf je ipak uspio da se izbori za svoje rigorozne uslove Mira u Brest-Litovsku koji je potpisan 3. marta 1918.[151]

Njemačka Proljećna ofanziva (često se zove i Ludendorfova ofanziva) zvanično je počela 21. marta u okolini grada San Kentena na sjeveru Francuske, relativno blizu Kambreu.[152] Ova uvodna vojna dejstva u okviru ofanzive nosila su ime Operacija Mihael.[153] Ludendorf je od samog početka operacije zahtijevao da nad njom ima potpunu kontrolu. On se nadao da će se izvesti snažan prodor na sjeverozapad i tako zauzeti važne luke na francuskoj obali. Takođe se nadao da će njemačka vojska na ovaj način odvojiti britansku vojsku od francuske i potisnuti je prema moru. [154][155][156] Njegovo mentalno stanje uoči događaja koji su uslijedili istoričari dovode u pitanje.[157] Za razliku od mirnog Hindenburga, Ludendorf je bio konstantno nervoran.[158] Neposredno prije početka ofanzive upozorio je kajzera: „Nemojte misliti da je pred nama ofanziva kakvu smo imali u Galiciji ili Italiji. Biće to ogromna borba koja će početi na jednom mjestu, nastaviti se na drugom, zahtijevati mnogo vremena, biti teška ali na kraju uspješna“.[159] Britanci su se oslanjali na odbranu u nadi da će opstati dok se američke trupe ne uključe u borbu. Operacija Mihael je trajala do 5. aprila. Iako je osvojena značajna teritorija, rezultat nije bio zadovoljavajući u strateškom smislu. Važni francuski gradovi nisu osvojeni, a broj njemačkih žrtava je bio velik.[160] Preživjeli vojnici bili su iscrpljeni i oslabljenog morala. U avionskim bitkama koje su vođene iznad Francuske, poginuo je i Erihov najmlađi posinak, njegov imenjak Erih.[161]

Ludendorf je kompletnu ofanzivu zamislio kao niz akcija čiji su se ciljevi mijenjali[162] u zavisnosti od protivničkih poteza i odluka koje je izdavao francuski general Ferdinand Foš. Operacija Mihael je u okolinu grada Amjena dovela brojne britanske divizije koje su se tu okupile zarad odbrane grada.[163] Bilo je prostora za njemačku vojsku da pritisne Britance u Flandriji i to na obje obale rijeke Lis.[164] To je bila operacija Žoržet, koja je počela u prvim danima aprila.[165] Kako je u njoj učestvovalo svega 11 divizija, napad je ubrzo propao. Ludendorf je obustavio operaciju 29. aprila, vidno razočaran. Posebno ga je ljutila činjenica da mnogi vojnici nisu bili motivisani i zainteresovani za borbu. Čak i oni najoptimističniji su tada prihvatili sudbinu i priznali da je poraz neizbježan. Ipak, Erih Ludendorf je naredio novi napad krajem maja. Operacija Bliher je počela 27. maja između Soasona i Remsa.[166] Cilj je još uvijek bio odvajanje francuskih i britanskih trupa i oslobađanje prostora prema sjeveru koji bi služio širenju njemačke vojske. Krajem maja se u rat na zapadnom frontu uključila američka vojska. Ludendorfove trupe su napredovale brzo i tri dana kasnije su stigle do rijeke Marne, odakle se Pariz činio kao dostižna meta. Kajzer se oduševljavao, ali Ludendorf je bio nezadovoljan jer je protivnička odbrana još jednom dobro ispratila njegov napad.[166] Taj napad je potpuno zaustavljen 5. juna, kada su se savezničke snage dovoljno pojačale.[167] Druga bitka na Marni, posljednji napad njemačke vojske u sklopu Proljećne ofanzive odigrala se između 15. i 18. jula. Sedma njemačka armija je prešla Marnu istočno od gradića Šato Tjerija, dok su prva i treća armija napale istočno od Remsa.[168] Otpor na koji su Nijemci naišli je bio toliko žestok, da je Ludendorf već 16. jula naredio povlačenje dveju od tri armije. Uslijedila je Bitka kod Soasona, od 18. do 22. jula, kao odgovor na njemačku ofanzivu. Ludendorf je prije Operacije Mihael na raspolaganju imao 207 divizija. Krajem jula, ostalo ih je svega 66.[169]

Ofanziva od sto dana i ostavka[uredi | uredi izvor]

Inicijativa je nakon 22. jula pripala Ferdinandu Fošu i tako je ostalo do kraja rata. Dana 8. avgusta 1918, Saveznici su započeli takozvanu Ofanzivu od sto dana. Ludendorf je taj dan proglasio „crnim danom njemačke vojske u istoriji ovog rata“.[170] Njegovo mentalno stanje se u tom periodu pogoršalo. Sve češće ga je obuzimala nervoza, a javljali su se i napadi panike i besmislen optimizam. Betman Holveg, tada kancelar Njemačke, jednom prilikom je sagovorniku admiralu fon Mileru rekao: „Vi ne poznajete Ludendorfa, koji je velik jedino u uspješnim vremenima. Kada stvari krenu po zlu, on izgubi živce. Vidio sam to na istočnom frontu“.[171] Nagle promjene u njegovom ponašanju su primijetili i članovi generalštaba, pa su angažovali poznatog psihijatra tog vremena, doktora Hohajmera.[172] Ludendorf nije znao pravi razlog njegove posjete. Nakon što je odlazio, dr Hohajmer je prokomentarisao da su Ludendorfova „snaga i kreativna moć oštećeni“ jer je u posljednje vrijeme „previše radio i nije imao dovoljno odmora“.[172] Ludendorf se djelimično složio, rekavši da i on to nekad osjeća. Hohajmer mu je odredio terapiju koju je Ludendorf poštovao. Ipak, navike u vezi sa ratištem nije mijenjao, pa je i dalje malo vremena provodio odmarajući.[171]

Erih Ludendorf (desno) sa Paulom fon Hindenburgom, 1918.

Maršal Ferdinand Foš je u ofanzivi koja je počela 8. avgusta primijenio identičnu taktiku kojom se Ludendorf služio u svojoj, neuspješnoj ofanzivi. Napadi koje su Saveznici izvodili bili su žestoki ali ograničeni, tako da se događaju u nizu na različitim mjestima.[173] Osnovni preduslov za uspjeh ovakve ofanzive su resursi, koje Ludendorf nije imao. On je tako posmatrao katastrofu koja se bližila njemačkoj vojsci. Šef njemačke vojne obavještajne službe Valter Nikolaj je u svom dnevniku krajem avgusta zapisao: „Po prvi put prepoznajem da je [Ludendorf] dostigao granicu svoje snage“.[174] Dr Hohajmer je pribilježio da je tada „Ludendorf bio pritisnut sa svih strana“.[175][176]

Mentalni problemi sa kojima se Erih Ludendorf suočavao kulminirali su krajem septembra.[177][178] Dana 28. septembra 1918. oko šest časova uveče, u gradu Spa (u današnjoj Belgiji), Ludendorf se zaputio do Hindenburgove kancelarije i objasnio potrebu za primirjem. Hindenburg je objema rukama uhvatio Ludendorfovu desnu i potvrdno klimnuo glavom.[178] Naredne večeri je Ludendorf isto ponovio Paulu fon Hinceu, njemačkom ministru spoljnih poslova, rekavši da će se saveznička ofanziva na zapadnom frontu pretvoriti u katastrofu ako se hitno ne ugovori primirje.[179]

Novi njemački kancelar, princ Maksimilijan fon Baden je početkom oktobra poslao pismo američkom predsjedniku Vilsonu, u kom je zatražio primirje.[180] Vilson je odgovorio da je spreman da svojim saveznicima predloži mir, ali da Njemačkoj ne bi bilo dozvoljeno da gradi uslove tog mira.[181] Svi zahtjevi Savezničkih sila bili bi zadovoljeni bez polemike. Kada su 24. oktobra čuli za ove neprihvatljive uslove, predstavnici Vrhovne komande Ludendorf i Hindenburg su kajzeru saopštili da je realnije da Njemačka nastavi rat.[182]

Kancelar fon Baden je 26. oktobra od kajzera zahtijevao da se Ludendorf razriješi dužnosti. Ludendorf je, kao i mnogo puta ranije, istog dana pripremio dokument u kojoj nudi ostavku. On je tada u Berlinu kajzeru rekao da više je osjeća njegovo povjerenje i zamolio je za svoj opoziv. Kajzer mu se zahvalio i prihvatio ostavku.[183] Ludendorf je tada salutirao i napustio prostoriju.[184] Kada je Hindenburg pitao da li kajzer želi i njegovu ostavku, kancelar fon Baden se izjasnio da je neophodno da se Hindenburg zadrži zbog „njegovog simboličnog značaja za njemački narod“. Kajzer se složio. Kada su napustili dvorac, Hindenburg je Ludendorfu predložio da se odatle zajedno odvezu automobilom. Ludendorf je to odbio.[184] Na pitanje zašto, odgovorio je: „Odbijam da imam posla sa tobom jer me tretiraš tako otrcano“. [185] Kada se sreo sa suprugom Margaret, Ludendorf je kratko izjavio: „Kajzer me otpustio. Razriješen sam dužnosti“. Supruga nije uspjela da ga nagovori na objašnjenje; dugo je sjedio mirno da bi nakon toga ustao i glasno rekao: „Za dvije sedmice nećemo imati ni carstvo ni cara. Vidjećeš“.[186]

Primirje je potpisano 11. novembra 1918. u Kompjenju. Ludendorf se do pred kraj rata nalazio u iznajmljenom stanu svoje supruge u Zapadnom Berlinu.[187] Dane je provodio neprestano sjedeći u tišini za svojim radnim stolom.[188]

Život nakon rata[uredi | uredi izvor]

Izgnanstvo[uredi | uredi izvor]

Margaret Ludendorf, prva supruga Eriha Ludendorfa.

Kako je saveznička ofanziva na zapadnom frontu napredovala, tako se situacija u Berlinu pogoršavala. Izbijali su masovni protesti i neredi.[189] Nezadovoljni narod je tražio krivce za poraz u ratu. Ludendorf je zahvaljujući vojnoj diktaturi koju je sprovodio u prethodne četiri godine bio na meti. Bio je svjestan svoje ugroženosti.[190] Kada se narod počeo okupljati oko ulice u kojoj je boravio, vlasnica stana mu je naredila da napusti zgradu da ne bi doveo u opasnost ostale stanare.[191] Zgradu je napustio 9. novembra uveče. Koristio je lažnu bradu i naočale kako ga ne bi prepoznali.[192][193] Prvo je otišao u Potsdam kod svog brata koji je predavao kao profesor na univerzitetu, da bi se već narednog dana vratio u Berlin.[193] Kada je shvatio da je u Berlinu nesiguran, napustio je državu 16. novembra i otputovao u Dansku. Supruga Margaret se sa ovom odlukom nikad nije složila i ostala je u Berlinu.[192]

Ludendorfa su vrlo brzo prepoznali u Danskoj. Postao je ozloglašen, pogotovo zbog oštrih kritika koje su iznošene u njemačkim novinama.[194] Sigurno se nije osjećala ni njegova supruga, jer se spominjalo da bi njeno eventualno zadržavanje moglo vratiti Ludendorfa u Njemačku. Ubrzo je i ona izbačena iz stana.[195] Mnogi njeni prijatelji se nisu usudili da joj pruže utočište, ali se ipak našao jedan bračni par koji je to učinio. „Dugujem im srčanu zahvalnost, jer mnogi nisu imali hrabrosti da ponude utočište ženi najomraženijeg čovjeka u čitavoj Njemačkoj“, prisjećala se kasnije Margaret.[196]

Ludendorf je u pismima koja je iz Kopenhagena slao supruzi otkrivao u kakvom se psihičkom rastrojstvu nalazi: „Živci su mi na ivici, često izgubim kontrolu nad govorom“, priznao je u jednom od pisama.[196] Takođe je bio „povrijeđen usljed nezahvalnosti njemačkog naroda“ i žalio je svoju „tešku sudbinu“.[196] Atmosfera u Danskoj je za njega postala neizdrživa, pa je već početkom decembra otišao u Švedsku,[196] gdje mu se pridružila i supruga nekoliko dana kasnije.[197]

Ludendorf se nastanio u Hesleholmu u blizini grada Malmea.[196] Vrijeme je u Švedskoj provodio radeći na svojoj autobiografiji.[198] Uprkos lošem pamćenju, želio je da taj rad završi što prije. U njemu je namjeravao da opravda svoje postupke. Margaret je ubrzo odlučila da se vrati u Njemačku, jer nije mogla da podnese da njena ćerka i sin trpe teškoće dok ona živi u miru daleko od njih.[199] Socijaldemokratski aktivisti u Švedskoj su zahtijevali da se Ludendorf izruči Njemačkoj.[200] Tada mu je ponuđen egzil u Finskoj, ali je on krajem februara 1919. odlučio da se vrati u svoju državu, procijenivši da će biti bezbjedan, jer su se revolucionarni neredi i ustanci smirili.[200]

Povratak u Njemačku i početak političke karijere[uredi | uredi izvor]

Ludendorf je po povratku u Berlin, za razliku od mnogih drugih njemačkih generala, bio izuzetno povlašćen. Čak i oni koji su krajem rata pričali o njegovim psihičkim ispadima, sada su to poricali.[200] Njemu i supruzi Margaret bila je povjeren luksuzni apartman u hotelu Adlon. Radi svoje sigurnosti, ljudima koje nije poznavao se predstavljao lažnim imenom Karl Nojman.[200] S obzirom da su u hotelu boravili i mnogi saveznički oficiri, Ludendorfu je obezbijeđen zadnji izlaz kako ih ne bi sretao, mada njemu samom nisu smetali takvi susreti. Mnogi britanski veterani su željno iščekivali da vide svog nekadašnjeg protivnika.[201] Ipak, on se nekoliko sedmica kasnije nastanio u Viktorijinoj ulici (njem. Viktoriastraße) u berlinskoj opštini Tirgarten.[202] Tu je takođe imao priliku da uživa u komforu na koji nije navikao.[203]

Kapov puč[uredi | uredi izvor]

Ludendorfovo ime je čak i nakon neuspjeha u Prvom svjetskom ratu imalo svoju težinu. Zato su mnogi u njemu prepoznali uticajnog političkog saradnika. Njegov stan u Viktorijinoj ulici redovno su posjećivale istaknute ličnosti novoproglašene Vajmarske republike. Najozbiljniji među njima bili su Valter fon Litvic i Volfgang Kap. Sastancima je prisustvovao i Erihov jedini preživjeli posinak Hajnc.[204]

Ludendorf je učestvovao u neuspjelom Kapovom puču koji se dogodio 13. marta 1920, sa ciljem da se sruši Vajmarska republika i uspostavi autokratska vlast. Fon Litvic i Kap bili su vođe puča. Predsjednik Fridrih Ebert je tada bio primoran da napusti Berlin, ali je bilo potrebno svega pet dana da se pučisti savladaju. Ludendorf je pobjegao u Bavarsku 15. marta 1920.[205] Za vrijeme planiranja puča, Ludendorfov odnos sa Margaret se znatno pogoršao. Njegovo novo napuštanje Berlina je dodatno ugrozio njihov brak. Ona mu se uskoro pridružila kada su se 20. avgusta nastanili u selu Ludvigshee u blizini Minhena. Ludendorf je kasnije objašnjavao kako su ga u Bavarsku odveli privatni razlozi, s obzirom da je tamo boravila njegova jedina živa sestra. Ipak, Minhen je bio idealno mjesto za njegovo političko dejstvovanje.[206]

Saradnja sa Hitlerom[uredi | uredi izvor]

U maju 1923. je Eriha Ludendorfa posjetio Rudolf Hes, koji je donio poziv za sastanak sa osnivačem Nacističke partije Adolfom Hitlerom.[207] Ludendorfove ideje su se poklapale sa Hitlerovim, posebno po pitanju Jevreja. On je smatrao da je Njemačka izgubila rat zbog unutrašnjih problema i da joj je „zaboden nož u leđa“.[208][202] Krivicu je pripisao ljevičarima, političkim figurama, komunistima i između ostalih – Jevrejima.[7] Na sastanak sa Hitlerom je pristao i on se dogodio nekoliko dana kasnije. Očekivano, rezultat je bio zadovoljavajući, budući da su jedan drugom saopštili ideje i viđenja oko kojih su se slagali.[209] Ludendorf je u mladom Hitleru prepoznao potencijalnog zagovornika radikalne desnice.[210] Kako je Njemačku uzdrmala politička nestabilnost, prvenstveno izazvana glađu i inflacijom, Hitler je koristio priliku da izaziva masovne proteste širom Bavarske. Ludendorf ga je redovno podržavao i stajao s njim rame uz rame. Takvi nastupi Nacističke partije su zabranjeni kada je Gustav fon Kar postao državni komesar u Bavarskoj, što je pogoršalo njegov odnos sa Hitlerom.[211] Karu su u sprovođenju političke diktature podršku pružali šef državne policije Hans fon Sajser i komandant Rajhsvera za bavarski distrikt Oto fon Losov.[212]

Pivnički puč[uredi | uredi izvor]

Adolf Hitler je iskoristio ugled i ratno iskustvo Eriha Ludendorfa kako bi pokušao preuzeti vlast u Bavarskoj krajem 1923. Planirao je da, nakon što sa Nacističkom partijom zauzme Minhen, odatle sruši trenutnu vlast. Ludendorf je nakon puča trebalo da vodi novu njemačku vojsku.[213][214]

Hitler je odlučio da se puč izvrši 8. novembra uveče, kada je Kar trebalo da održi govor u velikoj minhenskoj pivnici Birgenbreukeler pred oko tri hiljade ljudi.[215] Sajser i Losov su takođe bili očekivani.[216] Ludendorf se prvobitno zalagao za pomirenje Hitlera i Kara, budući da je Kar bio desničarski predstavnik i javno se protivio trenutnoj vladi Vejmarske republike. Smatrao je da bi ishod bio pozitivniji ako bi se i Kar uključio u izvođenje puča. Sastanak u tu svrhu se desio 7. novembra, ali nikakav dogovor nije postignut.[216][217]

Učesnici Pivničkog puča. Ludendorf se nalazi u sredini pored Adolfa Hitlera. Prvi s lijeve strane stoji Hajnc Perne, Ludendorfov posinak.

Adolf Hitler se 8. novembra u 8 i 40 uveče popeo na stolicu u minhenskoj pivnici i ispalio hitac koji je obilježio početak puča. Tada je objavio da je „izbila nacionalna revolucija i da je pivnicu opkolilo šest stotina naoružanih ljudi“. Takođe je upozorio da je pripremljen i mitraljez za slučaj potrebe.[215] Zatim je naredio da mu se Kar, Losov i Sajser pridruže u susjednoj prostoriji. Objasnio im je njihove uloge u budućoj vladi. Takođe im je rekao da u pištolju ima četiri metka; tri za njih u slučaju da mu se usprotive i jedan, posljednji, za sebe.[214] Erih Ludendorf se u tom momentu još uvijek nalazio u svojoj vili u Ludvigsheeu. Ubrzo je dobio telefonski poziv u kojem mu je objašnjeno da je njegovo prisustvo krucijalno. Po njega je stigao njegov posinak Hajnc Perne. Oni su se zatim, obojica u ratnoj uniformi, zaputili prema pivnici.[218] Kada je Ludendorf stigao, on se zajedno sa ostalim ključnim učesnicima puča pojavio na podijumu. Tu su redom govorili pred prisutnim.[214] Hitler je zatim napustio pivnicu kako bi se pozabavio drugim problemima.[219] Ludendorf je brzo raspustio Kara, Losova i Sajsera. Njima je tako omogućeno da odmah postupe suprotno obećanjima koje je od njih iznudio Hitler.[214]

Neredi i zbunjujuća atmosfera obilježili su noć. Situacija nije bila jasna ni Ludendorfu, koji je uporno pokušavao da stupi u kontakt sa Losovom. Kar se konačno oglasio u zoru 9. novembra, kada je otkazao proglašenja iznuđena prethodne noći.[220] Ludendorf se s tim nije pomirio; naredio je marš tri hiljade ljudi sa nenapunjenim puškama. Kada su naišli na oko 130 pripadnika policije, došlo je do sukoba u kom je poginulo 20 žrtava.[221] Ludendorf je uhapšen istog dana, dok su ostali nacisti pokušavali da pobjegnu. Hitler je uhvaćen tek dva dana kasnije.[222] Učesnicima puča je suđeno početkom 1924. godine. Za razliku od većine ostalih, uključujući i Hitlera,[a] Erih Ludendorf je oslobođen uz objašnjenje da je za vrijeme nereda bio toliko emocionalno potresen da nije bio svjestan svojih djela.[224] On je prokomentarisao odluku kao „sramotu koju moja uniforma i odlikovanja nisu zaslužili“.[225] Njegov posinak, koji je služio isključivo kao vozač, bio je osuđen na kraću zatvorsku kaznu uz novčanu naplatu od hiljadu maraka.[226] Ni odnos Ludendorfa i Hitlera nije bio isti nakon Pivničkog puča. Njihovi razgovori često su se završavali sukobom ideja.[227]

Kasnije godine i smrt[uredi | uredi izvor]

Matilda Ludendorf, druga supruga Eriha Ludendorfa, 1920.

Ludendorf je u proljeće 1924. godine dobio mjesto u Rajhstagu.[226] Nakon smrti predsjednika Eberta, kandidovao se na izborima kao predstavnik NSDAP. Rezultati koji su stigli krajem marta 1925. bili su poražavajući: Ludendorf se nalazio na dnu liste od sedam kandidata sa svega 1.1 procenata validnih glasova.[228] Kako nijedan od kandidata nije imao bar 50 procenata glasova, izbori su ponovljeni krajem aprila. Tada je pobjedu odnio Paul fon Hindenburg. Hitler se tada priklonio njemu u nadi da će moći da ga iskoristi za svoje političke planove. Ludendorf je, bijesan i razočaran, prekinuo kontakt kako sa Hitlerom i Nacističkom partijom, tako i sa Hindenburgom.[228]

Ludendorf je ljeta 1926. napustio svoju suprugu Margaret nakon sedamnaest godina braka. Dana 14. septembra, oženio je dr Matildu fon Kemnic, ekscentričnu specijalistkinju psihijatrije i osnivača Narodnog pokreta.[229] Imali su priliku da se sretnu ranije u Berlinu.[230] Sada su živjeli zajedno u njenoj vili u bavarskoj opštini Tucing. Ona se već tad isticala po ekstremnim stavovima vezanim za određene grupe u Njemačkoj. Bila je veliki protivnik hrišćanstva i okultizma. Zalagala se za „njemačko shvatanje Boga“ i kreiranje nove njemačke religije, koja je u svojoj srži bila antihrišćanska.[231] Ti stavovi su imali snažan uticaj na Eriha Ludendorfa.[232] U narednim godinama su zajedno izdali brojne časopise i knjige koje štampali u vlastitoj izdavačkoj kući u Minhenu.[229]

Na Ludendorfov 70. rođendan, 9. aprila 1935, Adolf Hitler se, iako nepozvan, pojavio u njegovoj kući. Želio je da ga unaprijedi u general-feldmaršala, najviši vojni čin u Njemačkoj. Ludendorf je pobjesnio, izjavivši da se ta titula „stiče na ratištu, a ne na rođendanskoj čajanci u mirnim vremenima“.[233]

Erih Ludendorf je umro 20. decembra 1937. godine u Minhenu u 73. godini života nakon bolesti mokraćne bešike.[234] Dva dana kasnije, kovčeg sa njegovim tijelom je počasno ispraćen kroz ulice Minhena. Ispoštovana je njegova želja da se sahrani u Tucingu. Sahrani je prisustvovao i Adolf Hitler, a kovčeg je bio prekriven zastavom na kojoj je bila svastika.[235]

Djela[uredi | uredi izvor]

  • Meine Kriegserinnerungen 1914–1918 (Moji ratni memoari 1914-1918), 1919.
  • Urkunden der Obersten Heeresleitung über ihre Tätigkeit 1916-18 (Dokumenti Vrhovne komande o njenim aktivnostima), 1919.
  • Das Friedens- und Waffenstillstandsangebot (Ponuda mira i primirja), 1919.
  • Das Verschieben der Verantwortlichkeiten (Prebacivanje odgovornosti), 1919.
  • Das Scheitern der neutralen Friedensvermittlung August/September 1918 (Propast neutralnih mirovnih pregovora u avgustu i septembru 1918), 1919.
  • Kriegsführung und Politik (Ratovanje i politika), 1921.
  • Vernichtung der Freimaurerei durch Enthüllungen ihrer Geheimnisse (Uništenje masonerije otkrivanjem njenih tajni), 1927.
  • Die überstaatlichen Mächte im letzten Jahre des Weltkrieges (Nadnacionalne sile u posljednjoj godini svjetskog rata), 1927.
  • Kriegshetze und Völkermorden (Ratno huškanje i genocid), 1928.
  • Mein militärischer Werdegang (Moja vojna karijera), 1933.
  • Der totale Krieg (Totalni rat), 1935.[236]

Napomene[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Adolf Hitler je nakon neuspjelog puča osuđen na minimalnu zatvorsku kaznu u trajanju od pet godina. Pomilovan je i oslobođen 20. decembra 1924.[223]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „Erich Friedrich Wilhelm Ludendorff Facts”. biography.yourdictionary.com. Arhivirano iz originala 31. 01. 2019. g. Pristupljeno 30. 1. 2019. 
  2. ^ „Erich Ludendorff | German general”. Encyclopedia Britannica (na jeziku: engleski). Pristupljeno 2021-01-31. 
  3. ^ a b v g Parkinson 1978, str. 11.
  4. ^ a b v g d Goodspeed 1966, str. 12.
  5. ^ Tschuppik 1932, str. 6.
  6. ^ Asprey 1991, str. 63.
  7. ^ a b Parkinson 1978, str. 13.
  8. ^ a b v g Parkinson 1978, str. 14.
  9. ^ King 1973, str. 1.
  10. ^ Parkinson 1978, str. 15.
  11. ^ a b Parkinson 1978, str. 21.
  12. ^ a b Parkinson 1978, str. 17.
  13. ^ Parkinson 1978, str. 18.
  14. ^ Goodspeed 1966, str. 16.
  15. ^ Parkinson 1978, str. 19.
  16. ^ Asprey 1991, str. 67.
  17. ^ Goodspeed 1966, str. 18.
  18. ^ Goodspeed 1966, str. 19.
  19. ^ a b v Parkinson 1978, str. 22.
  20. ^ a b Goodspeed 1966, str. 21.
  21. ^ Parkinson 1978, str. 25.
  22. ^ a b Parkinson 1978, str. 26.
  23. ^ Goodspeed 1966, str. 22.
  24. ^ Parkinson 1978, str. 27.
  25. ^ Parkinson 1978, str. 29.
  26. ^ Zuber 2014, str. 183.
  27. ^ Goodspeed 1966, str. 2.
  28. ^ Parkinson 1978, str. 32.
  29. ^ Tschuppik 1932, str. 1.
  30. ^ Goodspeed 1966, str. 51.
  31. ^ Hart 2014, str. 36.
  32. ^ Zuber 2014, str. 189.
  33. ^ a b Showalter 1991, str. 200.
  34. ^ a b Showalter 1991, str. 204.
  35. ^ Tucker 1998, str. 40.
  36. ^ a b v Tucker 1998, str. 41.
  37. ^ Showalter 1991, str. 199.
  38. ^ Showalter 1991, str. 200-202.
  39. ^ Tschuppik 1932, str. 4-5.
  40. ^ Tschuppik 1932, str. 9.
  41. ^ Showalter 1991, str. 205.
  42. ^ Clark 1971, str. 39.
  43. ^ Hart 2014, str. 88.
  44. ^ a b Tucker 1998, str. 43.
  45. ^ Clark 1971, str. 58.
  46. ^ Tucker 1998, str. 43-44.
  47. ^ Parkinson 1978, str. 72-73.
  48. ^ Parkinson 1978, str. 73.
  49. ^ Tucker 1998, str. 32.
  50. ^ a b Asprey 1991, str. 114.
  51. ^ Parkinson 1978, str. 74.
  52. ^ Goodspeed 1966, str. 125.
  53. ^ Tucker 1998, str. 46.
  54. ^ Tucker 1998, str. 42.
  55. ^ a b Parkinson 1978, str. 75.
  56. ^ Tucker 1998, str. 46-47.
  57. ^ Rothenberg 1976, str. 187.
  58. ^ Parkinson 1978, str. 77.
  59. ^ Hart 2014, str. 89-90.
  60. ^ Goodspeed 1966, str. 146.
  61. ^ Tucker 1998, str. 34.
  62. ^ Holmes 2008, str. 49.
  63. ^ Tucker 1998, str. 35.
  64. ^ a b Tucker 1998, str. 37.
  65. ^ Parkinson 1978, str. 81.
  66. ^ Hart 2014, str. 90.
  67. ^ Cecil 1996, str. 226-227.
  68. ^ Parkinson 1978, str. 84.
  69. ^ Hart 2014, str. 158-159.
  70. ^ Asprey 1991, str. 206.
  71. ^ Parkinson 1978, str. 97.
  72. ^ Parkinson 1978, str. 98.
  73. ^ Parkinson 1978, str. 99.
  74. ^ Clark 1971, str. 96.
  75. ^ Clark 1971, str. 188.
  76. ^ Sondhaus 2000, str. 189.
  77. ^ Clark 1971, str. 100.
  78. ^ Sondhaus 2000, str. 191.
  79. ^ a b Hart 2014, str. 231.
  80. ^ a b Tucker 1998, str. 105.
  81. ^ Asprey 1991, str. 276.
  82. ^ Parkinson 1978, str. 116.
  83. ^ Goodspeed 1966, str. 190.
  84. ^ a b Feldman 1966, str. 149.
  85. ^ Parkinson 1978, str. 119.
  86. ^ Feldman 1966, str. 158.
  87. ^ Asprey 1991, str. 284.
  88. ^ „Auxiliary Service Law (December 1916)”. GHDI German History in Documents and Images. Pristupljeno 25. 2. 2024. 
  89. ^ a b Asprey 1991, str. 285.
  90. ^ Parkinson 1978, str. 120.
  91. ^ Parkinson 1978, str. 121.
  92. ^ Parkinson 1978, str. 127.
  93. ^ Goodspeed 1966, str. 211.
  94. ^ Asprey 1991, str. 317.
  95. ^ Asprey 1991, str. 318.
  96. ^ Asprey 1991, str. 325.
  97. ^ a b Wheeler-Bennett 1963, str. 101.
  98. ^ Asprey 1991, str. 287.
  99. ^ Goodspeed 1966, str. 147.
  100. ^ Hardach 1977, str. 41.
  101. ^ Asprey 1991, str. 291.
  102. ^ King 1973, str. 276.
  103. ^ Goodspeed 1966, str. 203.
  104. ^ Goodspeed 1966, str. 209-210.
  105. ^ Tucker 1998, str. 131.
  106. ^ Tucker 1998, str. 111.
  107. ^ Holmes 2008, str. 161.
  108. ^ Terraine 1977, str. 41.
  109. ^ Goodspeed 1966, str. 210.
  110. ^ Tucker 1998, str. 127.
  111. ^ Holmes 2008, str. 216.
  112. ^ Wheeler-Bennett 1963, str. 37.
  113. ^ Parkinson 1978, str. 128.
  114. ^ Goodspeed 1966, str. 214.
  115. ^ Goodspeed 1966, str. 200.
  116. ^ Feldman 1966, str. 145.
  117. ^ Goodspeed 1966, str. 215.
  118. ^ Holmes 2008, str. 150.
  119. ^ a b Goodspeed 1966, str. 217.
  120. ^ Tucker 1998, str. 130-131.
  121. ^ Goodspeed 1966, str. 218.
  122. ^ a b Parkinson 1978, str. 131.
  123. ^ a b Goodspeed 1966, str. 220.
  124. ^ a b Parkinson 1978, str. 132.
  125. ^ Parkinson 1978, str. 133.
  126. ^ Cecil 1996, str. 238.
  127. ^ Goodspeed 1966, str. 221.
  128. ^ Tucker 1998, str. 149.
  129. ^ Terraine 1977, str. 214.
  130. ^ a b Asprey 1991, str. 336.
  131. ^ a b Tucker 1998, str. 151.
  132. ^ Clark 1971, str. 91.
  133. ^ Goodspeed 1966, str. 224.
  134. ^ a b Goodspeed 1966, str. 225.
  135. ^ a b Tucker 1998, str. 144.
  136. ^ Asprey 1991, str. 337.
  137. ^ a b Asprey 1991, str. 347.
  138. ^ Goodspeed 1966, str. 229.
  139. ^ Asprey 1991, str. 352.
  140. ^ Horsfall & Cave 1999, str. 65.
  141. ^ Goodspeed 1966, str. 230.
  142. ^ Wheeler-Bennett 1963, str. 79.
  143. ^ King 1973, str. 294-295.
  144. ^ Asprey 1991, str. 355.
  145. ^ Parkinson 1978, str. 143.
  146. ^ Holmes 2008, str. 191.
  147. ^ a b Parkinson 1978, str. 146.
  148. ^ a b Asprey 1991, str. 357.
  149. ^ Wheeler-Bennett 1963, str. 132.
  150. ^ Parkinson 1978, str. 147.
  151. ^ Parkinson 1978, str. 148.
  152. ^ Hart 2014, str. 417.
  153. ^ Hart 2014, str. 416.
  154. ^ Asprey 1991, str. 349.
  155. ^ Asprey 1991, str. 383.
  156. ^ Parkinson 1978, str. 155-156.
  157. ^ Asprey 1991, str. 384.
  158. ^ Asprey 1991, str. 382-383.
  159. ^ Asprey 1991, str. 365.
  160. ^ Hart 2014, str. 427.
  161. ^ Asprey 1991, str. 391-392.
  162. ^ Blaxland 1981, str. 26.
  163. ^ Asprey 1991, str. 392.
  164. ^ Hart 2014, str. 428.
  165. ^ Holmes 2008, str. 223.
  166. ^ a b Goodspeed 1966, str. 253.
  167. ^ Tschuppik 1932, str. 215.
  168. ^ Goodspeed 1966, str. 256.
  169. ^ Goodspeed 1966, str. 257.
  170. ^ Blaxland 1981, str. vii.
  171. ^ a b Goodspeed 1966, str. 261.
  172. ^ a b Goodspeed 1966, str. 260.
  173. ^ Goodspeed 1966, str. 262.
  174. ^ Goodspeed 1966, str. 262-263.
  175. ^ Asprey 1991, str. 467.
  176. ^ Parkinson 1978, str. 178.
  177. ^ Hart 2014, str. 462.
  178. ^ a b Goodspeed 1966, str. 264.
  179. ^ Holmes 2008, str. 234.
  180. ^ Tschuppik 1932, str. 260.
  181. ^ Tschuppik 1932, str. 265-266.
  182. ^ Goodspeed 1966, str. 269.
  183. ^ Tschuppik 1932, str. 267.
  184. ^ a b Goodspeed 1966, str. 271.
  185. ^ Goodspeed 1966, str. 271-272.
  186. ^ Goodspeed 1966, str. 272.
  187. ^ Parkinson 1978, str. 182.
  188. ^ Goodspeed 1966, str. 274.
  189. ^ Parkinson 1978, str. 185.
  190. ^ Parkinson 1978, str. 184.
  191. ^ Parkinson 1978, str. 185-186.
  192. ^ a b Goodspeed 1966, str. 276.
  193. ^ a b Parkinson 1978, str. 186.
  194. ^ Parkinson 1978, str. 187.
  195. ^ Goodspeed 1966, str. 277.
  196. ^ a b v g d Parkinson 1978, str. 188.
  197. ^ Parkinson 1978, str. 192.
  198. ^ Parkinson 1978, str. 193.
  199. ^ Goodspeed 1966, str. 278.
  200. ^ a b v g Goodspeed 1966, str. 279.
  201. ^ Goodspeed 1966, str. 279-280.
  202. ^ a b Goodspeed 1966, str. 280.
  203. ^ Parkinson 1978, str. 195.
  204. ^ Parkinson 1978, str. 194.
  205. ^ Parkinson 1978, str. 200.
  206. ^ Parkinson 1978, str. 202.
  207. ^ Parkinson 1978, str. 208.
  208. ^ Parkinson 1978, str. 197.
  209. ^ Parkinson 1978, str. 209.
  210. ^ Kershaw 1998, str. 194-195.
  211. ^ Parkinson 1978, str. 210.
  212. ^ Dornberg 1982, str. 4.
  213. ^ Dornberg 1982, str. 19.
  214. ^ a b v g Kershaw 1998, str. 207.
  215. ^ a b Kershaw 1998, str. 206.
  216. ^ a b Parkinson 1978, str. 211.
  217. ^ Dornberg 1982, str. 31.
  218. ^ Parkinson 1978, str. 213.
  219. ^ Dornberg 1982, str. 131.
  220. ^ Parkinson 1978, str. 216.
  221. ^ Goodspeed 1966, str. 303.
  222. ^ Parkinson 1978, str. 218.
  223. ^ Dornberg 1982, str. 339.
  224. ^ Goodspeed 1966, str. 304.
  225. ^ Dornberg 1982, str. 337.
  226. ^ a b Parkinson 1978, str. 220.
  227. ^ Parkinson 1978, str. 220-221.
  228. ^ a b Parkinson 1978, str. 222.
  229. ^ a b Parkinson 1978, str. 223.
  230. ^ Goodspeed 1966, str. 293.
  231. ^ Steigmann-Gall 2003, str. 87-88.
  232. ^ Steigmann-Gall 2003, str. 87.
  233. ^ Parkinson 1978, str. 224-225.
  234. ^ Parkinson 1978, str. 228.
  235. ^ Goodspeed 1966, str. 310.
  236. ^ „Erich Ludendorff 1865-1937”. deutsche-schutzgebiete.de. 23. 8. 2022. Pristupljeno 8. 3. 2024. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Cecil, Lamar (1996). Wilhelm II: Emperor and Exile, 1900 – 1941. Čapel Hil, Sjeverna Karolina (SAD): University of North Carolina Press. ISBN 978-0-8078-2283-8. 
  • Kershaw, Ian (1998). Hitler, 1889-1936: Hubris. London, UK: Penguin Books. ISBN 0-14-028898-8. 
  • Terraine, John (1977). The Road to Passchendaele: The Flanders Offensive 1917, A Study in Inevitability. London, UK: Leo Cooper. ISBN 0-436-51732-9. 
  • Tucker, Spencer (1998). The Great War: 1914–18. Blumington, Indijana (SAD): Indiana University Press. ISBN 0-253-33372-5. 

Dodatna literatura[uredi | uredi izvor]

Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Ерих_Лудендорф&oldid=27711117”