Josip Vidmar

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
josip vidmar
Josip Vidmar
Lični podaci
Datum rođenja(1895-10-14)14. oktobar 1895.
Mesto rođenjaLjubljana, Austrougarska
Datum smrti11. april 1992.(1992-04-11) (96 god.)
Mesto smrtiLjubljana, Slovenija
Profesijadramaturg
Delovanje
Učešće u ratovimaPrvi svetski rat
Narodnooslobodilačka borba
SlužbaAustrougarska vojska
NOV i PO Jugoslavije
19141918.
19411945.
Predsednik Prezidijuma
Skupštine NR Slovenije
Periodapril 1945mart 1953.
Prethodnikniko
NaslednikMiha Marinko

Odlikovanja
Orden junaka socijalističkog rada Orden narodnog oslobođenja Orden Republike sa zlatnim vencem
Orden zasluga za narod sa zlatnim vencem Orden bratstva i jedinstva sa zlatnim vencem Partizanska spomenica 1941.

Josip Vidmar (Ljubljana, 14. oktobar 1895Ljubljana, 11. april 1992), kritičar, esejista, dramaturg, akademik, učesnik Narodnooslobodilačke borbe, društveno-politički radnik SFR Jugoslavije i SR Slovenije i junak socijalističkog rada. Od aprila 1945. do marta 1953. godine obavljao je funkciju predsednika Prezidijuma NR Slovenije.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Josip Vidmar rođen je 14. oktobra 1895. godine u Ljubljani. Nakon završetka gimnazije u rodnom gradu, 1914. godine upisao se na Visoku tehničku školu u Pragu, gde je bio mobilizovan u Austrougarsku vojsku. Od 1915. do 1918. godine nalazio se u zarobljeništvu u Rusiji.

Posle rata studirao je u Beču, Pragu, Parizu i Zagrebu, a diplomirao je u Ljubljani. Godine 1934. postao je dramaturg Narodnog kazališta u Ljubljani, gde je delovao do 1942. godine. Tada je prešao u ilegalnost, jer je učestvovao u organizovanju Društva prijatelja Sovjetskog Saveza i bio jedan od osnivača Osvobodilne fronte, osnovane 29. aprila 1941. godine u njegovom stanu.

Bio je član Izvršnog odbora Osvobodilne fronte, a od 14. januara 1943. do 27. aprila 1953. godine njegov predsednik. Kao njegov delegat, učestvovao je na Drugom zasedanju AVNOJ-a, na kojem je u ime slovenačke delegacije predložio da se Josipu Brozu Titu dodeli titula maršala Jugoslavije.

19. februara 1944. godine u Črnomlju je bio izabran za predsednika Slovenačkog narodnooslobodilačkog veća (SNOV), a 1945. godine za predsednika Veća naroda Narodne skupštine FNR Jugoslavije, funkcija na kojoj je ostao sve do 1953. godine. Od aprila 1945. do marta 1953. godine bio je predsednik Prezidijuma Narodne skupštine Slovenije i član Prezidijuma Savezne narodne skupštine do 1952. godine.

Osim političkih, obavljao je i mnoge društvene funkcije. Bio je redovni profesor za teoriju drame na ljubljanskoj Akademiji za igralsko umetnost od 1945. do 1950. godine, od 1949. član, a od 1950. do 1964. godine direktor Instituta za literature pri Slovenačkoj akademiji nauka i umetnosti (sl. Slovenska akademija znanosti in umetnosti). Od 1952. do 1976. godine bio je predsednik SAZU. Godine 1966. izabran je za počasnog doktora nauke o književnosti Ljubljanskog univerziteta.

Bio je poslanik u Republičkoj i Saveznoj skupštini, radio je u Nacionalnom komitetu za mir, Glavnom odboru Socijalističkog saveza radnog naroda Jugoslavije i SSRN Slovenije, te u Savezu komunista Jugoslavije (SKJ). Vršio je odgovorne funkcije i u Savezu književnika Jugoslavije i u Sterijinom pozorju.

Umro je 11. aprila 1992. godine u Ljubljani.

Nosilac je Partizanske spomenice 1941, i drugih jugoslovenskih odlikovanja, među kojima su Orden junaka socijalističkog rada, Orden narodnog oslobođenja, Orden zasluga za naroda sa zlatnom zvezdom i Orden bratstva i jedinstva sa zlatnim vencem.

Književni rad[uredi | uredi izvor]

Josip Vidmar je još za vreme studija počeo da se bavi književnošću, književnom istorijom i i kritikom. Sarađivao je u gotovo svim slovenačkim časopisima, od kojih su neki „Novi zapiski“, „Ljubljanski zvon“, „Dom in svet“ i „Modra ptica“. Osim časopisa „Trije labodi“ 1922, od 1925. godine pokrenuo je i gotovo sam ispunjavao „Kritiku“ sve do 1927. godine.

Kao dramaturg ljubljanske „Drame“ pisao je o pozorišnim i pozorišno-književnim problemima. Vidmarova predratna kritičko-esejistička aktivnost bila je okarakterizovana rehabilitovanjem kritičke misli, koja je posle Frana Levstika i Ivana Cankara zapala u krizu. U svome polemičkom kritikovanju borio se protiv reakcionarne katoličke misli, koja je katolički nazor postavljala iznad umetničkih postulata i šibao „naprednjake“ (liberali, demokrati), koji su hteli da slovenaštvo utope u jugoslovenštini. Njegovo najznačajnije delo, koje se dotiče odbrane slovenačkog identiteta za vreme Šestojanuarske diktature je brošura „Kulturni problemi slovenaštva“, izdana 1932. godine.

Kao pozorišni kritičar borio se protiv negativističkih i nihilističkih pogleda na svet, pisao je svoje eseje i razmišljanja, koja po svojoj idejnoj i estetičkoj vrednosti predstavljaju vrhunac slovenačke književnosti.

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]