Pređi na sadržaj

Божић Херкула Поароа

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Božić Herkula Poaroa
Orig. naslovHercule Poirots Christmas
AutorAgata Kristi
ZemljaUjedinjeno Kraljevstvo
Jezikengleski
Sadržaj
Žanr / vrsta delakriminalistički
Mesto i vreme
radnje
UK
Izdavanje
Datum19. decembar 1938.
Klasifikacija
ISBN?0-425-17472-7
Hronologija
PrethodnikSastanak sa smrću
NaslednikUbistvo je lako

Božić Herkula Poaroa delo britanske spisateljice Agate Kristi objavljeno u Velikoj Britaniji od strane izdavačke kuće "Collins Crime Club" 19. decembra 1938. godine[1] (iako prvo izdanje sa autorskim pravom datira iz 1939. godine).[2] Prodavalo se za sedam šilinga i šest penija.[2]

U SAD ga je objavila izdavačka kuća "Dodd, Mead and Company" u februaru 1939. godine pod naslovom Ubistvo na Božić.[3] Ovo izdanje je koštalo 2 dolara.[3] izdanje sa mekim koricama u SAD izdala je izdavačka kuća "Avon books" 1947. godine, a naslov je ponovo promenjen u Praznik za ubistvo. U knjizi se pojavljuje belgijski detektiv Herkul Poaro, a radi se o zagonetki zaključane sobe. Priča se vrti oko porodičnog okupljanja za Božić, a domaćina kuće pronalaze ubijenog u njegovoj sobi.

Većina kritika u vreme objavljivanja bila je pozitivna, pozivajući se na „sjaj celokupne koncepcije“[4] i napominjući da „njegov [Poaroov] moćni mozak nikada nije funkcionisao sjajnije“.[5] Drugi su ovaj roman smatrali „velikim Kristijeve“ i izjavili da „pravila nisu napravljena za Agatu Kristi“.[6] Jedan recenzent je u tančine ispitao roman smatrajući da ovaj i noviji romani imaju previše obrazaca u zapletu i osećao je da Poaro „postaje previše bezbojni stručnjak“.[1] Kasniji Barnardov pregled bio je sažet, „Veličanstveno nagovešten“.[7]

Radnja[uredi | uredi izvor]

UPOZORENjE:Slede detalji zapleta ili kompletan opis knjige!

Milijarder Simion Li, slabašan i star, neočekivano poziva svoju porodicu da se okupi u njegovom domu za Božić. Gosti uz gest nailaze na sumnju. Simion nije prepušten toplim porodičnim osećanjima, a porodica nije u dobrim odnosima, pogotovo sa crnom ovcom u porodici, Harijem. Simion je takođe pozvao svoju unuku iz Španije Pilar Estravados koja je ostala siroče da živi u njegovoj kući. Niko od njih ranije nije upoznao ćerku svoje pokojne sestre Dženifer, a ona se pokazala divnom. Simion namerava da odigra okrutnu igru sa porodičnim osećanjima. Stiven Far, gost iznenađenja, stiže na Badnje veče. On je sin Simionovog bivšeg ortaka u rudniku dijamanata kog je Simion srdačno dočekao. Simion okuplja svoju porodicu tog popodneva, a oni su ga čuli kako razgovara preko telefona sa svojim zastupnikom i govori mu da želi da izmeni svoju oporuku posle Božića. Ovi nepotpuni podaci pobuđuju negativna osećanja njegovih sinova i snaja.

Posle Badnje večeri, nekolicina čuje zvuke rušenja nameštaja i grozni vrisak i otrčavaju u Simionovu sobu. Kad su došli do njegovih vrata, otkrivaju da su zaključana i razvaljuju ih. Unutra pronalaze ispreturan težak nameštaj, razbijeno posuđe i Simiona mrtvog, prerezanog grla, u ogromnoj lokvi krvi, grozan i potresan prizor. Mesni policijski nadzornik već je bio pred ulaznim vratima tako da niko nije morao da zove policiju. Nadzornik Sagden primećuje da je Pilar podigla nešto sa poda i navaljuje da mu da to malo parče gume i mali predmet od drveta.

Sagden objašnjava da je u kuću došao po prethodnom dogovoru sa žrtvom koja mu je poverila krađu značajne količine nebrušenih dijamanata iz svog sefa. Poaro dolazi sa pukovnikom Džonsonom da istraži ovo ubistvo. Ubistvo postavlja mnoga pitanja. Kako je žrtva ubijena u zaključanoj sobi? Da li je ubistvo povezano sa krađom dijamanata? A kakav je značaj malog trougla od gume i klina koje je prva primetila Pilar?

Poaroovo istražuje metodičnu i osvetoljubivu prirodu žrtve i način na koji se te osobine javljaju kod njegovih sinova, a takođe uočava i fizičke osobine. Svaki sin, a možda i jedna od supruga, pojavljuje se istražiteljima kao osumnjičeni. Kada je batler spomeneo svoju zbunjenost oko identiteta gostiju kuće, Poaro shvata da četvorica Simionovih sinova možda nisu jedini Simionovi sinovi prisutni u kući. Poaro pronalazi nebrušene dijamante pomešane sa kamenjem ukrasnog vrta na otvorenom što čini pljačku kao pobudu. Porodični zastupnik čita Simionovu oporuku kojom polovinu ostavlja sinu Alfredu koji vodi posao, a druga polovina deli se među ostalom decom. Pilar ne nasleđuje ništa jer je njena majka umrla godinu dana ranije, a njegova unuka nije posebno imenovana. Alfred, Dejvid i Hari pristaju da daju po deo nasledstva i Pilar. Ovaj topli gest zasnovan je na pravednosti kako joj je rekla Lidija, ali uznemirena Pilar to odbija. Konačni glavni trag dolazi od Pilar. Ona i Stiven igrali su se balonima i jedan je pukao. Ona je pomenula da je parče slično onom koji je našla na podu nakon što je Simion Li ubijen. Poaro je upozorava da bude „na oprezu“ jer zna više nego što shvata. Ubrzo je zamalo ubijena držačem za kamenom kuglom na vrhu postavljenim iznad vrata njene spavaće sobe.

Iz Južne Afrike dolazi izveštaj da je sin Simionovog ortaka mrtav. Stiven Far priznaje da mu je pravo ime Stiven Grant i da je boravio je u Engleskoj da bi upoznao svog oca koji je bio sa Simionom na poslednjem putovanju u Južnoj Africi pet godina nakon venčanja u Engleskoj. Nakon toga, Pilar otkriva priču o smrti prave Pilare dok su njih dve putovale Španijom tokom građanskog rata i svoj plan da umesto nje dođe u Englesku. Sa ovim saznanjem, Sagden pokušava da za ubistvo okrivi Pilar. Tada Poaro preuzima i objašnjava zločin. Poaro otkriva da je Sagden još jedno Simionovo vanbračno dete iz preljube sa jednom devojkom. Sagden je mrzeo čoveka koji je napustio njegovu majku. Sagden je pažljivo isplanirao osvetu i ubio oca nekoliko sati pre nego što je pokrenuo bučne zvučne efekte.

Dejvid je oslobođen višegodišnjeg besa prema ocu zbog lošeg postupanja prema majci. Stiven je otišao sa Pilar, odnosno Končitom Lopez, u Južnu Afriku da bi je oženio. Lidija će ih pozvati na pravi engleski Božić.

Likovi[uredi | uredi izvor]

  • Herkul Poaro, belgijski detektiv
  • Pukovnik Džonson, načelnik policije
  • Nadzornik Sagden, istražno lice
  • Simion Li, stari milioner
  • Alfred Li, Simionov sin koji živi sa ocem
  • Lidija Li, Alfredova supruga
  • Džordž Li, Simionov sin i narodni poslanik
  • Magdalena Li, Džordžova supruga
  • Dejvid Li, Simionov sin umetnik
  • Hilda Li, Dejvidova supruga
  • Hari Li, Simionov sin, prozvan za rasipnika
  • „Pilar Estravados“, Simionova jedina unuka, u stvari Končita Lopez
  • „Stiven Far“, sin Simionovog bivšeg poslovnog ortaka, u stvari Stiven Grant
  • Horburi, Simionov sobar
  • Tresilijan, batler
  • Volter, lakej

Glavne teme[uredi | uredi izvor]

Kao i ranije u knjizi Sastanak sa smrću (1938), i u ovom romanu je roditelj/žrtva bio mučitelj i tiranin čija je priroda neposredno dovela do njegovog/njenog ubistva. Ova tema se javlja u kasnijim delima Kristijeve poput Zle kuće (1949) i Nesreće nevinih (1958).

U nekim izdanjima, na početku romana je epigraf iz Magbeta koji se više puta pojavljuje u samom romanu: „Ipak, ko bi rekao da je starac imao toliko krvi u sebi?“, Izjava snaje Simiona Lija Lidije nakon što je porodica pronašla njegov leš.

Književni značaj i prijem[uredi | uredi izvor]

U časopisu Njujork tajms objavljenom 12. februara 1939. godine, Ajzak Anderson je zaključio: „Poaro je u svoje vreme rešio svakakve tajanstvene zagonetke, ali nikada njegov moćni mozak nije funkcionisao sjajnije nego u Ubistvu na Božić“.[5]

U časopisu Posmatrač 18. decembra 1938. godine, "Torkvejmada" (Edvard Povis Meters) završio je svoj pregled izjavivši u odbrani: "Da li je Božić Herkula Poaroa veliko delo Kristijeve? Ja mislim da jeste i to uprkos delu prilično nebitne vijugavosti u pitanju očaravanja Pilar Estravados i uprkos činjenici da stvar sa zastrašujućim vriskom verovatno neće predstavljati zagonetku za prosečnog čitaoca. Glavna stvar je, svakako, da je Agata Kristi još jednom napušteno izbacila ubicu nama ispred nosa i uspešno prkosila da ga vidimo. Siguran sam da neki puristi, preinačiću moju odluku na osnovu toga što je autorka svoj učinak prekršila, smatraju ovo jednim od glavnih pravila detektivskog pisanja, ali držim da bi u Poarovoj priči to trebalo da bude slučaj lektora, i da pravila nisu napravljena za Agatu Kristi“.[6]

E. R. Panšon iz časopisa Čuvar, u svojoj recenziji iz 13. januara 1939. godine napisao je da je Poaro „pažljivim i akutnim rezonovanjem mogao da pokaže da se može voditi ubedljiv slučaj protiv svih članova porodice sve dok zbunjeni čitalac ne bude spreman da su svi krivi sve dok Poaro u jednom od svojih poznatih prizora razrešenja ne ukaže na to ko je zapravo krivac. U ovoj vrsti detektivskog romana, koji gotovo u potpunosti zavisi od zanimanja za tačnost logičkog odbijanja zabeleženih činjenice, a opet i zbog drame koju igraju prepoznatljiva ljudska bića, gospođa Kristi ostaje vrhovna. Može se gunđati ... da ona previše zavisi od slučajnosti i proizvedenog učinka ... ali koliko su male takve mrlje u poređenju sa sjajem čitave koncepcije!"[4]

Moris Persi Aslim iz časopisa Književno vreme (17. decembra 1938.) imao je žalbu nakon rezimiranja zapleta: "Detektivske priče gospođe Kristi imaju tendenciju da slede obrazac. Prvo, uvek postoji skupina osumnjičenih od kojih svaki krije nešto iz svoje prošlosti; drugo, postoji velikodušna upotreba slučajnosti u okolnostima zločina; treće, ustupak ne mora nužno pojednostaviti rešenje. Gospođa Kristi ovde odstupa od svoje nedavne prakse, što objašnjava u svom predgovoru. Izgovorena je žalba da su njena ubistva postala suviše rafinirana - zapravo anemična. Dakle, ovo je „dobro nasilno ubistvo sa puno krvi“. Ali postoji, s druge strane, još jedno odstupanje od ranijih priča gospođe Kristi zbog kojeg se mora žaliti. Poaro u penziji postaje previše bezbojan stručnjak. Čovek oseća nostalgičnu čežnju za danima kada je mamio svog „dobrog prijatelja“ i saradnika Hejstingsa, kada je loše govorio engleski i zapanjio neznance svojom pametnom nadmenosti“.[1]

Robert Barnard rezimirao je roman kao "Prekid dobrodošlice u prazničnom vremenu kada je nestašna stara glava porodice, tiranin i grešnik dobio šta je zaslužio". Njegov sud o romanu iznet je u dve reči: „Veličanstveno nagovešten“.[7]

Pominjanje drugih dela[uredi | uredi izvor]

Lik pukovnika Džonsona ranije se pojavio u romanu Tragedija u tri čina (1935) i taj slučaj se pominje u 3. delu V odeljka ovog romana.

Prilagođavanja[uredi | uredi izvor]

Televizija[uredi | uredi izvor]

Britanska[uredi | uredi izvor]

Priča je prilagođena za televiziju 1994. godine u posebnu epizodu serije Poaro u kojoj Dejvid Sačet igra Herkula Poaroa, a koje je premijerno emitovana (u Velikoj Britaniji) 25. decembra 1994.[1] Ekranizacija je uglavnom veran romanu, ali su neki likovi su izostavljeni. Glavnog nadzornika pukovnika Džonsona koji se pojavljuje u romanu u ekranizaciji je zamenio epizodni lik glavni inspektor Džap. Izbačen je i Stiven Far, a njegova romantična zanimanja za Pilar prebačena su Hariju. Sagden u ekranizaciji dolazi iz Južne Afrike. Hilda i Dejvid Li se ne pojavljuju u ekranizaciji. Spoljni prizori snimani su u mestu Čilam u vili "Kent", a Čilam je korišćen kao Gorstonski dvori. Data je malo objašnjenje za Poaroovu nevoljnost da ide zbog činjenice da ostaje kod kuće za Božić i više voli centralno grejanje, ali njegov radijator je procureo, a majstori za njegovu zgradu moći će da ga poprave tek posle Božića. Pre nego što je otišao, Poaro je pitao Simiona Lija da li imaju centralno grejanje.[8]

Francuska[uredi | uredi izvor]

  • Priča je takođe prilagođena za francusku televiziju kao serija od četiri epizode pod nazivom Mala ubistva u porodici koja je emitovana na kanalu Frans 2 2006. i 2009. godine, a Poaro je zamenjen dvojcem novostvorenih likova koji nemaju nikakve veze sa Poaroom. Povrh toga, niko od likova nije zadržao imena iz romana.. Radnja je površno prilagođena s velikim proširenjem radnje romana i promenom njegovih likova. Ipak, Metju Pričard, unuk Agate Kristi, za televiziju Telerama rekao je da je to najbolja ekranizacija koju je video.
  • Roman je prilagođen kao epizoda francuske televizijske serije Mala ubistva Agate Kristi 2018. godine. U ovoj varijanti nema Božićne atmosfere.

Radio[uredi | uredi izvor]

Božić Herkula Poaroa za radio je prilagođen na radiju BBC Radio 4, a Peter Salis je glumio Poaroa. Ovo je bila drugo prilagođavanje nekog dela o Poarou za radio, a emitovano je 24. decembra 1986.[9]

Izvori[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b v Ashley, Maurice Percy (17. 12. 1938). „Review”. The Times Literary Supplement. str. 805. 
  2. ^ a b Peers, Chris; Spurrier, Ralph; Sturgeon, Jamie (1999). Collins Crime Club: a checklist of the first editions (2nd izd.). London: Dragonby Press. str. 15. 
  3. ^ a b „American Tribute to Agatha Christie, The Classic Years: 1935 - 1939”. J S Marcum. maj 2007. Pristupljeno 4. 5. 2014. 
  4. ^ a b Punshon, E R (13. 1. 1939). „Review”. The Guardian. str. 7. 
  5. ^ a b Anderson, Isaac (12. 2. 1939). „Review”. 'The New York Times Book Review. str. 20. 
  6. ^ a b Torquemada (18. 12. 1938). „Review”. The Observer. str. 6. 
  7. ^ a b Barnard, Robert (1990). A Talent to Deceive – an appreciation of Agatha Christie (Revised izd.). Fontana Books. str. 194. ISBN 0-00-637474-3. 
  8. ^ Kent Film Office. „Kent Film Office Hercule Poirots Christmas Film Focus”. 
  9. ^ „Hercule Poirot's Christmas”. Hercule Poirot on BBC Radio. 28. 8. 2001. Pristupljeno 7. 6. 2014.