Veliko Trnovo

Koordinate: 43° 04′ 54″ S; 25° 37′ 55″ I / 43.08173° S; 25.63182° I / 43.08173; 25.63182
S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Veliko Trnovo
bug. Велико Търново

Zastava
Zastava
Grb
Administrativni podaci
Država Bugarska
OblastVelikotrnovska oblast
Stanovništvo
Stanovništvo
 — 2010.102.105
 — gustina3.403,5 st./km2
Geografske karakteristike
Koordinate43° 04′ 54″ S; 25° 37′ 55″ I / 43.08173° S; 25.63182° I / 43.08173; 25.63182
Aps. visina325 m
Površina30 km2
Veliko Trnovo na karti Bugarske
Veliko Trnovo
Veliko Trnovo
Veliko Trnovo na karti Bugarske
Ostali podaci
GradonačelnikRumen Rašev
Veb-sajt
www.veliko-turnovo.bg

Veliko Trnovo (bug. Велико Търново [Veliko Tarnovo] — Veliko Tarnovo) je važan grad u Bugarskoj, u središnjem delu zemlje. Grad je i sedište istoimene opštine i Velikotrnovskoj oblasti.

Veliko Trnovo ima izuzetno velik značaj za bugarsku kutluru i istoriju. Grad je bio središte bugarske države tokom zadnjih vekova srednjeg veka („Grad careva“), a danas je to grad sa dobro očuvanim srednjovekovnim crkvama i starim gradskim jezgro iz vremena bugarskog narodnog preporoda.

Naziv naselja[uredi | uredi izvor]

U srednjem veku grad je nosio naziv „Trnovgrad“ (Търновград [Tarnovgrad] — Tarnovgrad), koji je postepeno postao poznat kao „Trnovo“ (Търново [Tarnovo] — Tarnovo). Godine 1965, naziv grada je promenjen u „Veliko Trnovo“ (Велико Търново [Veliko Tarnovo] — Veliko Tarnovo). Naziv „Trnovo“ se i dan danas veoma često koristi u bugarskom govornom jeziku.[traži se izvor]

Geografija[uredi | uredi izvor]

Veliko Trnovo se nalazi u središnjem delu zemlje, približno podjednako udaljeno od važnih tačaka u državi: Varna i Crno more — 228 km, Sofija — 241 km, Ruse — 107 km, Plovdiv — 180 km.

Grad je smešten na severnim padinama Stare planine (Balkana). Nadmorska visina grada je 325 m. Veliko Trnovo se smestilo u klisuri reke Jantre, koja u rejonu grada pravi nekoliko okuka. Ovo sadejstvo reke sa gradom stvara veoma lep odnos prirode i graditeljstva. Vlaška nizija počinje 20ak km severno od grada.

Klima u gradu kontinentalna.

Istorija[uredi | uredi izvor]

Plan starog dela grada

Područje Velikog Trnova je prvobitno bilo naseljeno Tračanima, a kasnije i Rimljanima. Međutim, obrazovanje grada i njegov najviši zenit desili su u srednjem veku. Grad je bio središte Drugog bugarskog carstva od 1185. do 1393. godine.

Tokom većeg dela srednjeg veka grad bio u sastavu Bugarske. U 14. veku grad je pao pod vlast Osmanlija. U 19. veku Sliven je postao jedno od središta bugarskog narodnog preporoda. Godine 1885, grad je postao deo savremene bugarske države. Tokom ovog razdoblja podignuto je više velelepnih crkava, gradske zidine, a grad je imao multinacionalni karakter (Bugari, Jermeni, Jevreji, „Latini“). U Velikom Trnovu je umro prvi srpski arhiepiskop Sveti Sava 1236.

Godine 1393, Trnovo zauzimaju i većim delom razaraju Turci Osmanlije. Grad se obnovio, nikada nije povrato staru slavu. Tome su doprineli i mesni ustanci protiv Turaka, ukupno tri. Prvi ustanak je bio 1598, drugi 1686. i treći, uspešan iz 1876. je doveo do Rusko-turskog rata 1877-78, kojim je Bugarska dobila autonomiju.

Tokom 19. veka grad je bio i stecište bugarskog narodnog preporoda, koji se danas ogleda u dobro očuvanom i veoma vrednom starom gradskom jezgru sa brojnim srednjovekovnim crkvama i kućama u balkanskom stilu. Objavljen je 1894. godine popis u Trnovu, iz kojeg se vidi da tu živi 12.858 stanovnika.

Srbi u Velikom Trnovu[uredi | uredi izvor]

Trnovo je bilo mesto upokojenja najvećeg srpskog svetitelja Sv. Save Nemanjića. On se tu navratio nakon drugog pokloničkog puta u Svetu zemlju (Palestinu). Dočekali su ga sa najvećim počastima bugarski car Asen i patrijarh Joakim. Sava je domaćinima dao deo crkvenog umetničkog blaga koje je doneo sa istoka. Umro je od posledica groznice koja ga je uzela, 14. januara 1235. godine. Sahranjen je uz najviše počasti u pravoslavnoj crkvi Četrdesetorice mučenika u Trnovu. Savin brat srpski kralj Stefan je više puta tražio da mu tast - bugarski car da mošti Sv. Save. Navodno je bugarski car sanjao Savu koji mu je u snu preneo zapovest od Boga, da njegovo telo preda Srbima. Netruležno i miomirisno telo srpskog svetitelja pokazalo se prilikom otvaranja sarkofaga. Sve dok nisu prenete u Srbiju, njegove čudotvorne mošti su izlečile mnoge Bugare, koji su tu tražili isceljenje i utehu. Mošti su prenete u crkvu manastira Vaznesenja Gospodnjeg, u srpskom manastiru Mileševi, zadužbini tadašnjeg srpskog kralja.[1]

U Trnovu i drugim gradovima Bugarske bilo je u 16. i 17. veku mnogo Dubrovčana trgovaca. Bili su to Srbi katolici i pravoslavci. [2] Njih je još bugarski car Asen II pozivao da razvijaju trgovinu po njegovoj zemlji. Dubrovčani su posle pada Trnova, tu nastavili da posluju i čak naselili svoju veliku trgovačku koloniju. Kod Dubrovčana katolika okupila se u Trnovu preostala bugarska vlastela, tražeći zaštitu od Pape, preko ispostave njegove katoličke crkve. Naselili su se ti bugarski bojari (vlastelini) u tzv. "Bojarskoj ulici" u Trnovu. Dubrovčani su bili uticajni, i pomogli su nekoliko puta i kod podizanja buna protiv Turaka. Glavna i vodeća ličnost ustanka podignut 1595. godine u Trnovu, bio je Dubrovčanin, Sarkočević. Uspeli su Bugari da za kratko oružjem stvore novu slobodnu i samostalnu bugarsku državu. Prestonica je postala Trnovo, a vladar izabran kao potomak Šišmanovića - Šišman IV. Međutim turska sila je savladala otpor bugarskih pobunjenika, "država" je ukinuta a Šišman je prebegao u Rusiju. Surovi Sinam-paša je raspršio sve bugarske nade. Dubrovčani su zbog podsticanja i umešanosti u bugarsku pobunu od tada u nemilosti Turaka. To je njihov neočekivan a tragičan kraj - pre svega trgovine. Njihova viševekovna prisutnost i polet počinju od tada da slabe, i potpuno zamiru na celoj bugarskoj teritoriji.[3]

Priručnik za izučavanje grčkog i srpskog jezika naručili su u Trnovu 1845. godine, arhimandrit Maksim i trgovac Evstatije Kirijak (iz Beograda).[4] Kupci jedne srpske knjige u Beogradu, bili su 1847. godine dva Trnovčana: Kirijak Evstatijev i Nikola Dimzović.[5] Iste, 1847. godine Momčilovićeva "Pismenica" je kupovana i u Trnovu, od strane tamošnjih Bugara i Srba, koje su oni negirali, nazivajući - "Slavjani". Među tim Srbima koji su već bili na putu asimilacije pominju se u spisku prenumeranata: Stefan Pešović "ahtar", Jovanča Penčović i desetak učenika - Belović, Cotović, Georgije Jovanović, Nikolaj Dončović, Nikolaj Atanasović, Sava Gajović, Minčović, Dimitrije i Stefan Gašović.[6] Jednu srpsku knjigu je pribavio drugom prilikom, Atanas Nikolajević trgovac iz "Velike Trnove".

Život Napoleonov koji je opisao francuski književnik Dima, preveo je na srpski Ljubomir Nenadović. Na poziv Jovana Jovičića "kamaraša" u Ruščuku, tamo su se pisali za pretplatnike i čitaoci iz Velikog Trnova: Hadži Atanasije Mihajlović i Petraći Š. Ćimišoglu tamošnji trgovci.[7]

Knjigu o crnogorskom junaštvu koje su gusle opevale, štampanu u Beogradu, nabavio je "časni" Dionizije arhimandrit trnovski iz Trnova(4 egzemplara).[8]

Stanovništvo[uredi | uredi izvor]

Demografija

Po procenama iz 2007. grad Veliko Trnovo ima 63.859 stanovnika. Najveći procenat stanovništva su etnički Bugari pravoslavne veroispovesti. Ostatak su mahom Romi.

Poslednjih 20-ak godina grad gubi stanovništvo zbog udaljenosti od glavnih tokova razvoja u zemlji, ali je ovo daleko manje izraženo nego kod istih gradova u zemlji. Razlog ovome su razvijen obrazovni sistem (sedište važnog državnog univerziteta) i naglasak na kulturno-turističkim delatnostima.

Znamenitosti[uredi | uredi izvor]

Veliko Trnovo je veoma važno turističko odredište u Bugarskoj i verovatno najvažnija turistička tačka po pitanju hodočasničkog i kulturološkog turizma u državi. Grad, kao nekadašnje važno stecište bugarskog narodnog preporoda, poseduje dobro očuvano staro gradsko jezgro sa brojnim kućama u balkanskom stilu.

Grad je najviše poznat po nizu dobro očuvanih crkava, od kojih su najpoznatije:

Partnerski gradovi[uredi | uredi izvor]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ "Sveti Sava, princ i prosvetitelj", Cetinje - Beograd 2007.
  2. ^ "Beogradske opštinske novine", Beograd 1899. godine
  3. ^ "Pravda", Beograd 11.4.1931. godine
  4. ^ Georgije Kiridis, Eftimije Avramović: "Rukovodstvo brzom i lakom naučanju grečeskog i srbskog jezika", Beograd 1845.
  5. ^ Uroš Milanković: "Naše vreme", Beograd 1847. godine
  6. ^ Ivan Momčilović: "Pismenica na slavjanski jazik", Beograd 1847. godine
  7. ^ Aleksandar Dima: "Napoleon Bonaparta ili trideset godina francuske revolucije", Beograd 1850. godine
  8. ^ Filip Radičević: "Gusle crnogorske: pjesme iz razni vremena...", Beograd 1870. godine

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]