Edo Brajnik
edo brajnik | |||||||||||
---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
Lični podaci | |||||||||||
Datum rođenja | 16. avgust 1922. | ||||||||||
Mesto rođenja | Kamnik, Kraljevina SHS | ||||||||||
Datum smrti | 3. decembar 1983.61 god.) ( | ||||||||||
Mesto smrti | Ljubljana, SR Slovenija, SFR Jugoslavija | ||||||||||
Profesija | društveno-politički radnik | ||||||||||
Porodica | |||||||||||
Supružnik | Zdenka Brajnik | ||||||||||
Delovanje | |||||||||||
Član KPJ od | maja 1941. | ||||||||||
Učešće u ratovima | Narodnooslobodilačka borba | ||||||||||
Služba | NOV i PO Jugoslavije Jugoslovenska armija 1941 — 1945. | ||||||||||
Čin | pukovnik u rezervi | ||||||||||
Heroj | |||||||||||
Narodni heroj od | 20. decembra 1951. | ||||||||||
Odlikovanja |
|
Edo Brajnik — Štefan (Kamnik, 16. avgust 1922 — Ljubljana, 3. decembar 1983) bio je učesnik Narodnooslobodilačke borbe, društveno-politički radnik SFR Jugoslavije i SR Slovenije i narodni heroj Jugoslavije.
Biografija
[uredi | uredi izvor]Rođen je 16. avgusta 1922. godine u Kamniku, u skromnoj službeničkoj porodici, od oca Hinka (1885—1944), finansijskog službenika i majke Terezije, rođene Fabris (1894—1986), Italijanke iz Bracana, u Furlaniji-Julijskoj krajini, domaćice. Bio je predratni učenik. U Kamniku je završio četiri razreda osnovne škole, a zatim peti u Murskoj Soboti, gde mu je otac dobio službu. U Murskoj Soboti je pohađao gimnaziju zaključno sa šestim razredom, i sedmi i osmi razred gimnazije završio je u Ljubljani. Nakon što je porodica zapala u materijalne teškoće, uz skromnu roditeljsku pomoć, morao je sam da se izdržava.[1]
Za vreme školovanja je bio član „Sokola”, jer je bio vaspitan u nacionalističkom duhu. Od 1938. godine, Partija je pokrenula ovog mladog 16-godišnjeg dečaka na dosledan revolucionarni posao i poverila mu još veće organizacione poslove. Brajnik je postao član Saveza komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ) u oktobru 1939. Sa kapitulacijom Kraljevine Jugoslavije je preuzeo vođstvo sekundarnih organizacija u Ljubljani. Član Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) je postao u maju 1941.
U julu 1941, on je organizovao borbenu grupu „Skojevcev”, koja je postala jedna od najaktivnijih grupa u Ljubljani. Učestvovao je u mnogim kampanjama i borbama, vodio je bezbednosne grupe u Ljubljani od proleća 1942. godine. Tada je postao član koledža Službe obaveštavanja i bezbednosti (VOS), kasnije Centralnog komiteta. U Ljubljani, radio je kao komandant službi bezbednosti do odlaska partizana na početku maja 1943. godine.
Uprkos odlasku partizana u razvoju i izgradnji VOS-a je radila na njegovom ukidanju u februaru 1944. godine, kada je preuzeo rukovodstvo Odeljenja unutrašnjih poslova Biroa Slovenačkog narodnooslobodilačkog veća (SNOS).
Nakon uspostavljanja Odeljenja za zaštitu naroda (OZN), u maju 1944. godine, postavljen je za zamenika načelnika Prvog odseka i početkom 1945. godine kao šef odseka Ozne za Jugoslaviju.[1]
Posleratni period
[uredi | uredi izvor]Posle rata, radio je mnogo godina u Upravi državne bezbednosti (UDB) i u Saveznom sekretarijatu unutrašnjih poslova (SSUP) u Beogradu. U Udbi za Jugoslaviju obavljao je dužnost načelnika Prvog odeljenja od 1. novembra 1946. do 31. decembra 1960. godine, a u Saveznom SUP bio je najpre pomoćnik, od 1. januara 1961. do 20. maja 1964, a potom do 12. marta 1965. godine i zamenik Saveznog sekretara za unutrašnje poslove SFRJ, Vojina Lukića.[1]
U martu 1965. prelazi na republičke dužnosti u SR Sloveniji. Najpre na mestu člana Izvršnog veća Skupštine SR Slovenije, od 29. aprila 1965. do 31. maja 1967, potom predsednika Mandatno-imunitetnog odbora Republičke skupštine i Odbora za spoljne poslove Skupštine SR Slovenije, od 5. septembra 1967. do 31. januara 1975. godine, kada je penzionisan. Do smrti je bio član Saveta SR Slovenije.[1]
Nakon odlaska u penziju, Brajnik se posvetio prikupljanju dokumentacije i svedočanstava o delovanju bezbednosno-obaveštajnih službi u Sloveniji za vreme Drugog svetskog rata.[1]
Umro je 3. decembra 1983. godine u Ljubljani. Sahranjen je uz najviše državne počasti na Centralnom groblju Žale u Ljubljani.[1]
Nosilac je Partizanske spomenice 1941. i drugih jugoslovenskih odlikovanja, među kojima su — Orden bratstva i jedinstva sa zlatnim vencem, Orden jugoslovenske zvezde sa zlatnim vencem, Orden partizanske zvezde sa srebrnim vencem i Orden za hrabrost. Od inostranih, ističu se jedno poljsko i italijansko odlikovanje. Ordenom narodnog heroja je odlikovan 20. decembra 1951. godine.[1]
Reference
[uredi | uredi izvor]Literatura
[uredi | uredi izvor]- Ivan Lipar, Narodni heroji na Kamniškem, Kamniški zbornik, letnik VII, Ljubljana, 1961.
- Leksikon Slovenije, „Mladinska knjiga“, Ljubljana, 1987.
- Enciklopedija Slovenije; knjiga 1, Mladinska knjiga, Ljubljana, 1987.
- Svetko Kovač, Bojan Dimitrijević, Irena Popović Grigorov, Slučaj Ranković: iz arhiva KOS-a, Medija centar „Odbrana“, Beograd, 2015.
- Rođeni 1922.
- Umrli 1983.
- Kamničani
- Slovenci
- Komunisti Slovenije
- Jugoslovenski partizani
- Slovenija u Narodnooslobodilačkoj borbi
- Omladina u Narodnooslobodilačkoj borbi
- Oficiri JNA u rezervi
- Društveno-politički radnici SR Slovenije
- Društveno-politički radnici SFRJ
- Pripadnici Službe državne bezbednosti
- Nosioci Partizanske spomenice 1941.
- Narodni heroji - B
- Sokoli
- Sahranjeni u Ljubljani