Reprezentacija Sovjetskog Saveza u hokeju na ledu
Sovjetski Savez | |
Nadimak | Crvena mašina |
---|---|
Savez | SHL SSSR |
Najviše nastupa | Aleksandar Maljcev (319) |
Najbolji strelac | Aleksandar Maljcev (212) |
Najviše poena | Sergej Makarov (248) |
IIHF šifra | URS |
Prva međunarodna utakmica | |
Istočna Nemačka 2:23 SSSR (Istočni Berlin, Istočna Nemačka; 22. april 1951) | |
Najveća pobeda | |
SSSR 28:2 Italija (Kolorado Springs, SAD; 26. decembar 1967) | |
Najveći poraz | |
Kanada 8:2 SSSR (Otava, Kanada; 9. januar 1968) Čehoslovačka 9:3 SSSR (Prag, Čehoslovačka; 21. mart 1975) | |
Svetsko prvenstvo | |
Učešća | 34 (prvi put 1954.) |
Najbolji rezultat | pobednici 22 puta |
Olimpijske igre | |
Učešća | 9 (prvi put 1956.) |
Najbolji rezultat | 7 zlatnih medalja |
Hokejaška reprezentacija Sovjetskog Saveza (rus. Сборная СССР по хоккею с шайбой), poznata i kao Crvena mašina (rus. Красная машина) bila je nacionalna selekcija u hokeju na ledu koja je predstavljala Sovjetski Savez u međunarodnim takmičenjima. Akcijama reprezentacije koordinirao je Savez hokeja na ledu Sovjetskog Saveza, sportska federacija koja je delovala od 1946. do 1992. godine. Hokejaški savez Sovjetskog Saveza punopravnim članom IIHF-a postao je 1. aprila 1952. godine. Prvu zvaničnu međunarodnu utakmicu Sovjeti su odigrali u Istočnom Berlinu protiv domaćina Istočne Nemačke, 22. aprila 1952, i tom prilikom slavili protiv domaćina sa ubedljivih 23:2.
Sovjeti su bili ubedljivo najuspešniji nacionalni tim u istoriji savremenog sporta, i to ne samo u hokeju na ledu. Od debitantskog nastupa na Svetskom prvenstvu 1954. godine, pa sve do raspada Sovjetskog Saveza 1991. godine, Crvena mašina je učestvovala na ukupno 34 svetska prvenstva i na 9 olimpijskih turnira. Sovjeti su bili jedini tim koji je na svim takmičenjima na kojima je učestvovao osvajao medalje, uključujući i 22 titule prvaka sveta (uz još 7 srebrnih i 5 bronzanih medalja) i 7 zlatnih olimpijskih medalja (uz još po jedno srebro i bronzu). Takav sportski niz uspeha nikada nije ponovila ni jedna nacionalna reprezentacija u bilo kojem sportu.
Nakon raspada Sovjetskog Saveza kontinuitet rezultata Sovjetskog tima prelazi na Savez hokeja na ledu Rusije, odnosno prenesen je na reprezentaciju Rusije.
Međunarodna hokejaška federacija je 2008. godine povodom obeležavanja 100 godina od svog osnivanja proglasila najbolju ekipu stoleća u ovom sportu. Ukupno 56 hokejaških stručnjaka iz 16 zemalja sveta u idealnu šestorku stoleća uvrstilo je čak 4 hokejaška reprezentativca Sovjetskog Saveza (golman Vladislav Tretjak, odbrambeni igrač Vjačeslav Fetisov, napadači Valerij Harlamov i Sergej Makarov).[1]
Reprezentacija Sovjetskog Saveza je zvanično odigrala 914 utakmica i ostvarila učinak od čak 738 pobeda, 65 utakmica je završeno nerešeno, a poraženi su u 110 utakmica. Najviše nastupa za nacionalni tim ostvario je Aleksandar Maljcev (319) koji je ujedno sa 212 postignutih pogodaka i najbolji strelac svih vremena. Najviše poena (kombinovano golova i asistencija) zabeležio je Sergej Makarov sa 248 poena (189 golova i 59 u 315 odigranih utakmica).
Istorijat
[uredi | uredi izvor]Iako se hokej na ledu na području Rusije igrao još krajem 19. veka, ovaj sport je ostao u senci hokeja sa loptom (bendija) koji je smatran ruskim nacionalnim sportom sve do sredine 20. veka. Iako hokej na ledu nije bila popularna igra u to vreme postojalo je nekoliko klubova čiji predstavnici su inicirali (zajedno sa predstavnicima hokejaškog sporta iz Francuske, Ujedinjenog Kraljevstva, Švajcarske, Belgije i Nemačke Imperije) i osnivanje Međunarodne lige hokeja na ledu (preteče IIHF-a). Međutim predstavnici ruske hokejaške škole se ipak nisu pojavili na inaugurativnoj sednici posvećenoj osnivanju MLHL koja je održana u Parizu 15. i 16. maja 1908. godine. Tadašnja Rusija postaje punopravnim članom Međunarodne hokejaške lige 17. februara 1911. Međutim kako članstvo u ovoj organizaciji nije donelo očekivani pozitivan uticaj na razvoj hokeja na ledu, Rusija se već 25. septembra iste godine povukla iz članstva. Reakcije sportske javnosti na novi vid hokeja (takozvani kanadski hokej) bile su veoma oštre i često se isticala sumnjičavost u vezi sa budućnošću ovog sporta. Tako je o novoj igri u magazinu Fizičko vaspitanje i sport (rus. Журнал Физкультура и спорт) iz 1932. (izdanje broj 9) pisalo kako „nova igra ima primitivan i individualan karakter, veliki nedostatak kreativnosti i da se ni po jednom osnovu ne može meriti sa hokejom sa loptom“.
Intenzivniji razvoj hokeja na ledu u Sovjetskom Savezu počinje sa odlukom Svesovjetskog komiteta za sport i fizičku kulturu iz 1946. o pokretanju nacionalnog prvenstva. Takmičenje je počelo 22. decembra iste godine utakmicama u Moskvi, Lenjingradu, Rigi, Kaunasu i Arhangelsku. Iste godine osnovana je i Svehokejaška sekcija (VSH) (rus. Всесоюзная секция хоккея) koja je pored hokeja na ledu bila zadužena i za hokej na travi i bendi.
Prvu međunarodnu utakmicu odigrali su hokejaši iz Moskve protiv čehoslovačke ekipe LTC iz Praga (i pobedili sa 6:3) 1948. godine. Tri godine kasnije, 1951. Olimpijski komitet Sovjetskog Saveza postao je punopravni član MOK-a, što je otvorilo prostor i za članstvo VSH u IIHF (što se i desilo 1. aprila 1952. godine). Članstvom u IIHF sovjetski hokejaši su dobili priliku da nastupaju u međunarodnim takmičenjima.
Svehokejaška sekcija je 1. jula 1959. preimenovana u „Federaciju hokeja na ledu i hokeja sa loptom Sovjetskog Saveza“ (rus. Федерация хоккея с шайбой и хоккея с мячом СССР). Posebno telo zaduženo isključivo za hokej na ledu osnovano je 17. oktobra 1967. kao „Sovjetska hokejaška federacija“ (rus. Федерация хоккея СССР). U okvirima nacionalne federacije postojala je i sekcija koja je bila zadužena isključivo za hokej na ledu u tadašnjoj Ruskoj SFSR. Kao nezavisno sportsko telo Hokejaška federacija Rusije (osnovana 12. novembra 1991) i službeno je 19. januara 1992. postala naslednik nekadašnje sovjetske federacije koja je prestala da postoji sa raspadom Sovjetskog Saveza.[2]
Poslednju zvaničnu utakmicu reprezentacija Sovjetskog Saveza odigrala je na „Kupu Nemačke” u Frankfurtu na Majni 10. novembra 1991. godine protiv selekcije Švedske. Rezultat je bio 2:2, a sovjetski tim je osvojio prvo mesto na tom turniru.
Nastupi na svetskim prvenstvima
[uredi | uredi izvor]Sovjetska reprezentacija debitovala je na velikoj sceni na Svetskom prvenstvu 1954. u Stokholmu. Od ukupno 7 odigranih utakmica na tom prvenstvu, sovjetski hokejaši su ostvarili 6 ubedljivih pobeda, dok su sa domaćinom Švedskom odigrali nerešeno (1:1) i potpuno neočekivano osvojili svoju prvu titulu svetskog prvaka. Ta godina je ujedno značila i početak gotovo 4 decenije dominacije sovjetskog tima na svetskim hokejaškim terenima. Istorijsku prvu titulu svetskog prvaka za sovjetski tim osvojili su Nikolaj Pučkov, Grigorij Mkrtičan (golmani), Alfred Kučevski, Dmitrij Ukolov, Aleksandar Vinogradov, Pavel Žiburtovič, Genrih Sidorenkov (odbrambeni igrači), i napadači Vsevolod Bobrov, Viktor Šuvalov, Aleksej Gurišev, Jurij Krilov, Mihail Bičkov, Aleksandar Uvarov, Valentin Kuzin, Jevgenij Babič, Nikolaj Hlistov i Aleksandar Komarov. Treneri su bili Arkadij Černišov i Vladimir Jegorov.
Na ukupno 34 nastupa na svetskim prvenstvima, Sovjeti su osvojili 34 medalje, od čega 22 zlata, 7 srebrnih i 5 bronzanih medalja. Jedino svetsko prvenstvo na kojem Sovjeti nisu osvojili medalju bilo je ono iz 1962. kada su domaćin bile Sjedinjene Države (gradovi Kolorado Springs i Denver), a koje je sovjetski tim bojkotovao zbog političkih razloga.
Napomena: U tabeli se ne nalaze rezultati ostvareni u okviru Zimskih olimpijskih igara čiji rezultati su se ujedno računali i kao rezultati svetskih prvenstava.
Sovjetski Savez je u 4 navrata bio organizator svetskih prvenstava, a sve utakmice igrale su se u Moskvi. Sovjeti su u tri navrata uspevali da na domaćem terenu osvoje zlatne medalje, i to sva tri puta bez i jednog izgubljenog boda. Na prvenstvu 1957. koje je takođe igrano u Moskvi, ekipa Sovjetskog Saveza osvojila je srebrnu medalju nakon dva remija, sa Čehoslovačkom (2:2) i Švedskom (4:4).
Kako su se u to vreme rezultati sa svetskih prvenstava prenosili i na evropska prvenstva Sovjetski Savez je osvojio 27 titula evropskih prvaka, 6 puta su bili srebrni, a jednom bronzani.
Nastupi na Zimskim olimpijskim igrama
[uredi | uredi izvor]Sovjetski tim je Zimskim olimpijskim igrama debitovao na turniru u italijanskoj Kortini d'Ampeco 1954. godine. Na tom turniru Sovjeti su ostvarili svih 7 pobeda i ubedljivo osvojili svoju prvu zlatnu olimpijsku medalju. Na olimpijskim turnirima sovjetski tim je nastupao ukupno 9 puta uz osvojenih 7 zlatnih, i po jednu srebrnu i bronzanu medalju.
Ekipa je na Olimpijskim igrama u periodu 1956—1992. odigrala ukupno 70 utakmica i ostvarila impresivne 62 pobede (uz još 6 poraza i 2 nerešena rezultata). Postigli su ukupno 467 golova, ili 6,67 golova po utakmici, dok su protivnički napadači 127 puta uspevali da upute pak iza leđa sovjetskih golmana (ili u proseku 1,81 primljeni go po utakmici).
Godina | Domaćin prvenstva | Rezultat |
---|---|---|
1956. | Kortina d'Ampeco (Italija) | Zlato |
1960. | Skvo Vali (SAD) | Bronza |
1964. | Inzbruk (Austrija) | Zlato |
1968. | Grenobl (Francuska) | Zlato |
1972. | Saporo (Japan) | Zlato |
1976. | Inzbruk (Austrija) | Zlato |
1980. | Lejk Plesid (SAD) | Srebro |
1984. | Sarajevo (SFR Jugoslavija) | Zlato |
1988. | Kalgari (Kanada) | Zlato |
Igračka statistika
[uredi | uredi izvor]Igrači sa najviše nastupa za reprezentaciju
[uredi | uredi izvor]Igrač | Broj nastupa | ||||
---|---|---|---|---|---|
Golmani | |||||
Vladislav Tretjak | 289 | ||||
Viktor Konovalenko | 117 | ||||
Nikolaj Pučkov | 89 | ||||
Odbrambeni igrači | |||||
Vjačeslav Fetisov | 309 | ||||
Aleksej Kasatonov | 299 | ||||
Valerij Vasiljev | 283 | ||||
Vasilij Pervuhin | 281 | ||||
Vladimir Lutčenko | 278 | ||||
Zinetula Biljaletdinov | 244 | ||||
Napadači | |||||
Aleksandar Maljcev | 319 | ||||
Sergej Makarov | 315 | ||||
Valerij Harlamov | 290 | ||||
Boris Mihajlov | 286 | ||||
Vladimir Petrov | 279 | ||||
Vladimir Krutov | 254 | ||||
Andrej Homutov | 226 | ||||
Aleksandar Jakušev | 221 | ||||
Sergej Kapustin | 208 | ||||
Igor Larionov | 200 | ||||
Vjačeslav Bikov | 198 | ||||
Viktor Žluktov | 196 |
Igrači sa najviše pogodaka za reprezentaciju
[uredi | uredi izvor]Igrač | Broj golova | ||||
---|---|---|---|---|---|
Odbrambeni igrači | |||||
Vjačeslav Fetisov | 96 | ||||
Aleksej Kasatonov | 58 | ||||
Valerij Vasiljev | 44 | ||||
Vladimir Lutčenko | 33 | ||||
Ivan Tregubov | 30 | ||||
Aleksandar Ragulin | 29 | ||||
Aleksandar Gusev | 29 | ||||
Napadači | |||||
Aleksandar Maljcev | 212 | ||||
Boris Mihajlov | 204 | ||||
Sergej Makarov | 190 | ||||
Valerij Harlamov | 189 | ||||
Vladimir Petrov | 185 | ||||
Vladimir Krutov | 149 | ||||
Vjačeslav Staršinov | 147 | ||||
Aleksandar Jakušev | 145 | ||||
Anatolij Firsov | 134 | ||||
Sergej Kapustin | 118 | ||||
Veniamin Aleksandrov | 113 | ||||
Vladimir Vikulov | 104 |
Treneri sovjetske reprezentacije
[uredi | uredi izvor]U periodu od 1953. do 1991. sovjetski tim je vodilo ukupno 5 trenera:[3]
Godine | Trener | Uspeh |
---|---|---|
1953. | Anatolij Tarasov | |
1953—1957. | Arkadij Černišov | 3 titule prvaka Evrope 2 titule prvaka sveta zlatna olimpijska medalja |
1958—1960. | Anatolij Tarasov | 3 titule prvaka Evrope |
1961—1972. | Arkadij Černišov | 8 titula prvaka Evrope 9 titula svetskog prvaka 3 zlatne olimpijske medalje |
1972—1974. | Vsevolod Bobrov | 2 titule prvaka sveta 2 titule prvaka Evrope |
1974—1977. | Boris Kulagin | titula prvaka sveta titula prvaka Evrope zlatna olimpijska medalja |
1977—1991. | Viktor Tihonov | 10 titula prvaka Evrope 8 titula svetskog prvaka 2 zlatne olimpijske medalje |
Vidi još
[uredi | uredi izvor]- Reprezentacija Rusije u hokeju na ledu
- Savez hokeja na ledu Rusije
- Tim stoleća IIHF-a
- Legenda broj 17
Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ „IIHF Centennial All-Star Team” (na jeziku: engleski). IIHF. 18. 5. 2008. Arhivirano iz originala 27. 2. 2014. g. Pristupljeno 15. 12. 2014.
- ^ Federaciя hokkeя Rossii - Istoriя Federacii. Arhivirano na sajtu Wayback Machine (24. april 2016) Pristupljeno 24. novembra 2013.
- ^ Сайт любителей хоккея World of Hokkey. Подраздел: Сборная России Архивирано на сајту Wayback Machine (18. април 2014)