Uskršnje ostrvo

Koordinate: 27° 07′ 01″ J; 109° 22′ 01″ Z / 27.117° J; 109.367° Z / -27.117; -109.367
S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Uskršnje ostrvo
Isla de Pascua
Uskršnje ostrvo na karti Pacific Ocean
Uskršnje ostrvo
Uskršnje ostrvo
Geografija
Koordinate27° 07′ 01″ J; 109° 22′ 01″ Z / 27.117° J; 109.367° Z / -27.117; -109.367
Površina163,6 km2
Najviši vrhMaunga Terevaka (601 m)
Administracija
Najveći gradHanga Roa
Demografija
Stanovništvo5761  (2012.)
Gustina st.35,21 stan./km2

Uskršnje ostrvo, (šp. Isla de Pascuarapa nuiRapa Nui, prevod: „Veliki Rapa“) jeste ostrvo i specijalna teritorija Čilea. Predstavlja jedno od najizolovanijih naseljenih mesta na svetu. Relativno je male veličine, oko 165 km², udaljeno je 3.200 km od najbližeg kontinentalnog kopna (Južna Amerika) i 2.074 km od najbližeg naseljenog mesta (ostrva Pitkern). Idilična slika ostrva koju gledamo danas sušta je suprotnost onoga što se dešavalo u proteklih 1.500 godina. Iako zbog same veličine ostrva priča o Uskršnjem ostrvu površinski deluje nevažno, ona može biti sumorno upozorenje ostatku sveta.[1]

Holandski admiral Jakob Rogeven bio je prvi čovek koji je posetio ostrvo i to na Uskrs 1722. godine, pa odatle i potiče naziv Uskršnje ostrvo. Tamo je zatekao primitivno društvo sa negde oko 2.000 domorodaca, zahvaćeno totalnim haosom, ratom ali i kanibalizmom usled nedostatka hrane. Tokom sledeće posete Evropljana 1770. godine, Španci su izvršili aneksiju ostrva, ali je ono bilo toliko udaljeno, retko naseljeno i oskudno resursima da formalna kolonijalna okupacija nikada nije ostvarena. Bilo je još nekoliko kratkih poseta ostrvu krajem osamnaestog veka, uključujući i onu kapetana Kuka 1774. godine. Početkom devetnaestog veka jedan američki brod odveo je 22 stanovnika na ostrvo Masafuera nedaleko od obale Čilea kako bi radili kao robovi.[2] Od tada, populacija je nastavila da opada, kao i uslovi života na ostrvu. Godine 1877. Peruanci su porobili skoro celu populaciju ostrva, ostavivši samo oko 110 starih i dece. Nakon svega ostrvo preuzimaju Čileanci i pretvaraju ga u ogromni ranč za 40.000 ovaca, a preostalo stanovništvo ostaje ograničeno na jedno malo selo. Ono što je i pored prljavštine i varvarizma zapanjilo i zaintrigiralo prve evropske posetioce jesu dokazi o nekada naprednom i uspešnom društvu. Rasutih preko celog ostrva bilo je preko 870 masivnih kamenih statua (Moaia), prosečne visine preko 6 metara.[3]

Istorija Uskršnjeg ostrva[uredi | uredi izvor]

Jedna od fotografija Moai kipa

Ostrvo je 5. aprila 1722. godine otkrio holandski moreplovac Jakob Rogeven. Kako je bio Uskrs, ostrvo je nazvano „Uskršnje“. Sve do 1888. godine ostrvo nije pripadao nikome, a onda je pripojen Čileu kao najbližoj državi. Dolaskom turista ostrvo je opet poprimilo stari naziv „Rapa Nui“. Najstariji naziv ostrva je Pito o Te Nehuna što znači „Pupak Zemlje“, u poslednje vreme je sve zagonetniji. Ne može se sa sigurnošću reći da li je Uskršnje ostrvo najusamljenije mesto na Zemlji, jer udaljenost od Čilea iznosi nešto više od 3600 km a od Tahitija, najistočnijeg ostrva Polinezije, Rapa Nui je udaljen oko 5000 km. Uskršnje ostrvo je opremljeno aerodromom velikih kapaciteta. Naime kad su stručnjaci Nase shvatili da je Uskršnje ostrvo tačno na putanji njihovih svemirskih letelica, na tom ostrvu su napravili jednu od najdužih sletno-uzletnih staza na svetu.[4]

Kolonizacija Uskršnjeg ostrva spada u poslednju fazu naseljavanja ljudi širom sveta. Prvi ljudi na Uskršnje ostrvo stigli su sredinom 5. veka, u periodu u kom je Rimsko carstvo u zapadnoj Evropi bilo pred raspadom, Kina je bila u haosu usled pada dinastije Han, u Indiji je došao kraj Gupta carstvu, a Teotihukan je bio najdominantniji grad srednje Amerike. Ti prvi ljudi bili su Polinežani, grupa naroda koja je zaslužna za proces istraživanja i naseljavanja širokih prostranstava Tihog okeana. Polinežani potiču iz jugoistočne Azije i smatra se da su Tongu i Samou naselili već 1000. godine pre nove ere.[5]

Idući dalje ka istoku, oko 300. godine n.e. naseljavaju Markiska ostrva, a odatle krećući se ka jugoistoku u 5. veku stižu i do Uskršnjeg ostrva. Nakon naseljavanja skoro svih ostrva Pacifika, Polinežani su bili najrasprostranjeniji narod na planeti, obuhvatajući prostor od Havaja na severu do Novog Zelanda na jugozapadu i Uskršnjeg ostrva na jugoistoku. Taj prostor naziva se Polinezijski trougao i dva puta je veći od kontinentalnog dela današnjih SAD.[6] Svoja duga putovanja obavljali su pomoću dvostrukih kanua, spojenih centralnom platformom koja je služila za transport i sklonište putnika, biljaka, životinja i hrane. Ta putovanja nisu bila slučajna i ona predstavljaju značajne uspehe u plovidbi i pomorstvu s obzirom da su preovlađujuće struje i vetrovi suprotnog smera od onog kojim je tekla kolonizacija.[7]

Mapa i položaj Uskršnjeg ostrva

Kada su prvi ljudi otkrili Uskršnje ostrvo, zatekli su svet sa malo resursa. Iako je ostrvo vulkansko, sva tri vulkana na ostrvu bila su neaktivna najmanje 400 godina pre njihovog dolaska. Dočekala ih je umerena klima i uglavnom ujednačena topografija sa manjkom dubokih dolina.[8] Vulkansko poreklo omogućilo je plodnost zemljišta, ali geologija ostrva i njegova niska nadmorska visina ograničavale su zalihe sveže vode. Nije bilo površinskih tokova, a jedini izvor sveže vode bila su jezera unutar kratera ugašenih vulkana. Zbog svoje udaljenosti, ostrvo je bilo stanište za mali broj biljnih i životinjskih vrsta. Bilo je prisutno 30 domaćih vrsta biljaka, oko 30 vrsta ptica, par vrsta insekata i dve vrste malih guštera.[9] Sisari nisu bili prisutni, a vode oko ostrva sadržale su samo nekoliko vrsta riba. Sa dolaskom čoveka, došlo je i do introdukovanja novih biljnih i životinjskih vrsta. Polinežani su na svojim rodnim ostrvima zavisili od relativno malog broja biljaka i životinja. Jedine pripitomljene životinje bile su kokoške, svinje, psi i polinezijski pacov, dok su glavne biljne vrste bile hlebno drvo, tropske biljke taro i jam, banana, kokos i indijski krompir.[10] Doseljenici su sa sobom od životinjskih vrsta doneli samo kokoške i pacove, a ubrzo su shvatili da klima nije odgovarala suptropskim vrstama kao što su hlebno drvo i kokosova palma, dok su dve osnovne vrste u njihovoj ishrani (taro i jam) jedva opstajale. Stoga se njihova ishrana sastojala uglavnom od indijskog krompira i kokošijeg mesa. Jedina prednost te monotone (ali ipak nutritivno adekvatne) ishrane bila je ta što se krompir sa lakoćom uzgajao i ostavljao je dosta vremena za druge aktivnosti.[11]

I dalje je nepoznato koliko je prvobitnih doseljenika bilo, ali se procenjuje da taj broj varira između dvadeset i trideset ljudi. Kako je populacija ostrva rasla, usvajale su se i forme socijalne organizacije slične onima u ostatku Polinezije. Osnovna socijalna jedinica bila je proširena porodica. Zemlja je bila u zajedničkom vlasništvu i zajedno se obrađivala. Blisko povezana domaćinstva obrazovala su klanove, od kojih je svaki imao sopstveni centar za religiozne i ceremonijalne aktivnosti. Svakim klanom upravljao je starešina koji je bio zadužen da organizuje i diktira aktivnosti, kao i da bude centralna figura u raspodeli hrane i drugih bitnih potrepština. Upravo je ovaj vid organizacije društva i borbi (verovatno i konflikata) između klanova doveo do najvećih dostignuća civilizacije Uskršnjeg ostrva, a na kraju i do njenog kolapsa.[12]

Uzorak od rongorongo

Naselja su bila rasprostranjena po celom ostrvu, a najčešći vid organizacije bile su male grupe koliba sa usevima na prostoru između njih. Društvene aktivnosti odigravale su se oko odvojenog ceremonijalnog centra koji je korišćen većim delom godine.[10] Glavni spomenici bile su velike kamene platforme pod nazivom ahu, slične onima u ostalim delovima Polinezije. Te platforme koristile su se za sahrane, obožavanje predaka i komemoraciju preminulih vođa. Ono što je Uskršnje ostrvo činilo drugačijim od ostalih jeste činjenica da obrada useva nije zahtevala previše vremena

Motu Nui ostrvce

i napora, pa su zbog toga imali dosta slobodnog vremena za ceremonijalne aktivnosti. Rezultat toga je kreacija najrazvijenijeg od svih polinežanskih društava, ali i jedno od najkompleksnnjih na svetu, uzimajući u obzir ograničenu količinu resursa. Ostrvljani su pridavali veliki značaj održavanju složenih rituala i izgradnji spomenika.[11] Neke od ceremonija podrazumevale su i recitacije tekstova iz jedinog poznatog oblika pisanja u Polineziji zvanog „rongorongo”. Jedan set kompleksnih rituala vezanih za kult čoveka ptice održavao se u Orongu, naselju sastavljenom od 47 specijalnih kamenih kuća i brojnih platformi. Orongo se nalazi na jugozapadnom kraju ostrva, sa jedne strane na ivici kratera vulkana Rano Kau, a sa druge na 250 m visokoj litici. Glavni centri ceremonijalnih aktivnosti bili su ahu. Preko 300 ovih platformi izgrađeno je na ostrvu, uglavnom blizu obale. Nivo intelektualnog dostignuća barem jednog dela društva Uskršnjeg ostrva može se zaključiti na osnovu činjenice da je veliki broj ahua imao precizna astronomska poravnanja, uglavnom prema zimskoj kratkodnevici i ravnodnevici.[12] Na njima su podizali između jednog i petnaest ogromnih spomenika (moai) koji i danas opstaju kao podsetnik na uništeno društvo Uskršnjeg ostrva. Skoro svi (95%) moai izrezbareni su od prepoznatljivog, zbijenog vulkanskog tufa koji se nalazio na samo jednom mestu na celom ostrvu - unutar kratera ugašenog vulkana Rano Raraku. Pri njihovoj izradi ostrvljani su koristili samo bazaltna kamena dleta koja se još uvek mogu naći širom kamenoloma.[13] Iako ih često nazivaju „glave sa Uskršnjeg ostrva”, statue predstavljaju stilizovane torzoe muškaraca. Izrada i transport 887 statua koliko ih je zabeleženo do danas, zahtevala je ogromne kreativne i fizičke napore. Najviši moai, nazvan Paro, dostiže visinu od 10 m i teži preko 75 t. Jedan nezavršeni moai, dugačak je 21 m i procenjuje se da bi po završetku težio oko 270 t. Na vrh glave postavljao se „šešir” od crvenog kamena težine i do 10 tona, koji se donosio iz kamenoloma na suprotnoj strani ostrva. Izrada statua nije predstavljala težak zadatak, ali je zahtevala dosta vremena. Najveći problem predstavljao je transport statua od kamenoloma do ahua koji su se često nalazili na udaljenosti većoj od 15 km.[14]

Otkrivanje ostrva[uredi | uredi izvor]

Početkom 18. veka ljudska mašta je nepoznatom „Južnom kontinentu” pripisivala raznovrsna blaga i čudesa, a u potragu za nepoznatim dao se i holandski admiral Jakob Rogeven, koji je krstario sa svojom posadom bespućima Tihog okeana. Oko 27° južne paralele, 3.600 km zapadno od najbliže obale Južne Amerike, 2.700 km istočno od najbližeg polinezijskog ostrva, Pepete, slučajno su ugledali malo usamljeno ostrvo. Usred te vodene pustinje, uzdizao se pred njima poput ogromne piramide. Kroz durbin su na obali ugledali gigantske zidine, iznad kojih su stajale glave nekakvih divova s ogromnim kacigama. Misleći da su to vojnička utvrđenja nekih kiklopskih stvorenja, Rogeven je preduzeo sve mere opreza i sutradan ujutru se iskrcao sa svojom posadom.[8] Tu su ih dočekala nova iznenađenja. Među ogromnim kamenim terasama koje su se okomito spuštale u more, iznad kojih su, poput kamenih čuvara, stajale gigantske statue s ogromnim crvenim kacigama, ugledali su ljude normalnog rasta. Videli su kako pri izlazećem suncu u nekom ceremonijalnom položaju pale vatre ispred statua. Predeo oko pobožnih urođenika i kamenih likova sastojao se od uređenih plantaža krompira i banana. Iznad njih su se uzdizali zeleni obronci ugašenih vulkana, čiji su mrtvi krateri davali jedinu pitku vodu na ostrvu. Rogeven o tom susretu ovako piše: Silno smo se začudili ugledavši one statue. Nismo mogli da shvatimo kako je bilo moguće da su ljudi bez konopca i bez skela mogli da takve statue usprave.[15]

„Kraljičina Majka” Koreto sa svojim kćerkama „Kraljicama” Karolin i Harijet 1877.

Zahvaljujući jednom od njegovih vojnika, Karlu F. Behrensu, koji je kasnije objavio čak dve knjige o svojim doživljajima na Pacifiku, imamo prva svedočanstva o staroj ostrvskoj kulturi koja do danas slovi za najveću zagonetku etnologije. Prema njegovom opisu, ostrvljani su bili svetloputi, živahni i prijatni ljudi, nimalo ratoborni, više bojažljivi. Kako i ne bi bili bojažljivi, zaključuje Behrens, kad je Rogeven, uplašen njihovim velikim zanimanjem za došljake i brojnošću, naredio vojsci da pucaju prema njima ne bi li ih rasterao. Ostrvljani pak, piše dalje Behrens, uopšte nisu imali oružja jer oni su se sasvim pouzdali u svoje idole ili kumire[16]

Najzanimljiviji deo njegove knjige Putovanje kroz južne zemlje i oko sveta je poglavlje koje govori o tim „kumirima”: Bilo ih je vrlo mnogo uspravljenih na obali. Ljudi su pred njima padali na kolena i molili im se. Te statue su bile isklesane od kamena i imale su oblik čoveka dugih ušiju, s krunom na glavi. Sve je bilo izrađeno vrlo umetnički, čemu smo se veoma čudili. Kamene statue ostrvljani su nazivali Ahu i Moai, a šta predstavljaju, kada su i zašto nastale, to nisu znali ili nisu hteli da im objasne.[8]

Behrensove i Rogevenove doživljaje čini dodatno zanimljivim činjenica da su nezavisno jedan od drugog zapisali kako su videli i „bradate divove” s kojima nisu uspeli da stupe u dodir. Nakon što su obišli ostrvo i ustanovili kako nema ni strateške ni ekonomske važnosti, što je za Rogevenovu misiju bilo jedino važno, ucrtao ga je u svoju kartu i otplovio. Budući da su se na ostrvo iskrcali na sam Uskrs 1722. g., Rogeven mu je dao današnji naziv „Uskršnje ostrvo”. Međutim, kako tom otkriću, osim Behrensa, niko nije pridavao posebnu važnost, ostrvo je do daljnjeg ostalo zaštićeno u svojoj osami.[15]

Moai[uredi | uredi izvor]

Sedam moai na Ahu Akivima

Moai statue su napravljene od monolitnog kamenja, vulkanske sedre, i isklesane na obodu vulkana Rano Raraku, gde ih ima najviše, blizu 400 u nizu. Stotine njih je transportovano odatle i postavljeno na kamene platforme duž oboda ostrva. Nešto manje od 100 statua ostalo je nedovršeno (što ukazuje na to da je kamenolom iznenada morao da bude napušten), oko 300 njih je položeno na tlu, a ostale su poređane po putevima duž ostrva. Statue su izgledom veoma slične, ali su različitih dimenzija – većina ih je visine do 3,5 metara, a najviša od njih visoka je 21 metar.[17] Mase najvećih statau premašuju i sto tona. Gotovo sve imaju veoma velike glave, koje čine tri petine njihovih tela i kojima je posvećivana najveća pažnja pri izradi. Naime, ti kipovi predstavljaju prave stilizovane ljudske glave – čela su im ispupčena, u udubljenjima za oči usađeni su ispolirani komadi korala, nos je dugačak, a obrazi glatki. Statue su još stajale kad su prvi Evropljani pristigli na ostrvo, ali je većina srušena tokom kasnijih konflikta između klanova.[18]

Statua moai na Uskršnjem ostrvu

Za moai statue vezane su mnoge misterije i nepoznanice. Datiraju iz vremena između 1000. i 1600. godine, ali najprihvaćenije mišljenje je da su ih pre otprilike 500 godina isklesali stanovnici polinezijskih ostrva. Verovatno su napravljeni kao kameni simboli koji predstavljaju pretke ili važne žive ličnosti. S obzirom na karakteristike moaija, gotovo je nezamislivo da je ljudska snaga bila dovoljna za izradu, transport po ostrvu i postavljanje tih statua, jer je za izradu svake od njih bilo potrebno nekoliko godina, a njihov prenos do određenog mesta bi bio veoma težak posao, imajući u vidu njihove dimenzije i masu.[19] Neke od njih su čak imale i veliki šešir, nazvan pukao, od crvenog kamena, takođe vulkanskog porekla, koji je bio težak oko 10 tona. Iz tog razloga, pojedini arheolozi veruju da je za izradu i transport moai statua primenjena impresivna tehnologija vanzemaljskog porekla, iako je poslednjih godina dokazano da su stanovnici ostrva mogli da prenose velike težine uz pomoć razrađenog sistema klade i konopca. Uprkos mnogim istraživanjima, moai statue ostaju obavijene velom tajne. Ni danas se sa sigurnošću ne zna kako su napravljene i prenesene te ogromne skulpture.[20]

Kultura izrade moai[uredi | uredi izvor]

Ahu Akivi, jedini moai okrenuti ka okeanu

Danas je ostrvo poprilično pusto, sa biljem koje retko formira čak i nisko rastinje ili višu travu. Ranije, ostrvo je bilo šumovito, te je osnovna pretpostavka da su domoroci iskoristili sve šume na ostrvu kako bi izradili kipove. Arheološka istraživanja pokazuju da su za izradu kipova korišteni drveni kalupi, te da su se donosili na trenutne lokacije pomoću drvenih okvira za vreme obreda (Rapanuiska se tradicija metaforički odnosila na duhovnu snagu).[21] Još jedna činjenica je da su klimatski uslovi za vreme manjeg ledenog doba (od oko 1650. do 1850) verovatno još doprineli nestajanju šuma na ostrvu, kao i drugim promenama.[22]

Moai danas[uredi | uredi izvor]

Danas je stručno prihvaćeno da moajia ima više od hiljadu, a starost im se procenjuje između 400 i 1.000 godina. Sve statue su izrađene iz crvenkasto-tamnosmeđeg vulkanske zemlje. Moai su izgledom vrlo slični, ali su različitih dimenzija. Prosečna visina tih kamenih divova u proseku doseže pet metara, ali ima ih mnogo viših čija visina doseže i 20 (m). Masa nekih premašuje i 100 tona.[23] Samo šešir nekih moaija teži i do 10 tona. Posebno je zanimljivo pitanje kako su stanovnici Rapa Nuija transportovali i uspravljali moajie u vreme dok na ostvu nije bilo mehanizacije. Najviše kipova ima oko vulkanskih kratera – oko kratera Rana Kao tj. na padinama vulkana Rano Ravaku ili podno najvišeg vulkanskog vrha na ostrvu Tera Vaka. Svaki od njih oduševljava i zbunjuje kako turiste tako i arheologe, etnologe i istoričare. Nameću se mnoga pitanja za koja do danas nema odgovora.[23]

Ostrvo danas[uredi | uredi izvor]

Pogled na spomenika Uskršnjeg ostrva, Rapa Nui, c. 1775-1776 Villiam Hodges.

Jedna od kontroverznih činjenica oko stanovnika ostrva jeste porijeklo moai kipova. Mnogi evropski posjetioci nisu mogli prihvatiti činjenicu da su kipove izgradili Polinežani (često smatrani „običnim divljacima”). 1960-ih, Erih fon Deniken objavio je teoriju da su bića sa drugih planeta, koja su nekako završila na ostrvu, izgradila kipove sa ultramodernim alatom. Njihovo nepostojanje danas objašnjava drugom teorijom o tome kako su u međuvremenu spašeni.[24]

Rapa Nui zapravo nije prvobitno ime ostrva; skovali su ga doseljeni radnici iz Rape u Bassovom arhipelagu, kojima je bio nalik na njihovo zavičajno ostrvo. Rapanujansko ime za Rapa Nui bilo je Te pito o te henua zbog svoje izolacije, ali, izgleda da i to verovatno proizlazi sa druge lokacije. Drugo domorodačko ime za ostrvo je Mata ki te rangi („Oči koje gledaju nebo”).[25]

Nedavna događanja pokazuju veliki porast turizma na ostrvu; popraćen velikim brojem ljudi evropskog porijekla iz Čilea, koji prijete narušavanju polinezijskog porijekla ostrva. Prepirke na kopnu stvorile su političke napetosti od 80-ih godina 20. veka, gde se dio domorodaca Rapa nui protivi privatnom vlasništvu u korist tradicionalnog vlasništva zajednice.[26]

Međunarodni aerodrom Mataveri jedini je na ostrvu sa pistom dugom 2903 m procenjena je i kao alternativna sletna pista svemirskog programa Sjedinjenih Američkih Država u slučaju nesreće ili hitnog slučaja.[27]

Ekologija[uredi | uredi izvor]

Zajedno sa svojim najbližim susedom, sitnim ostrvcem Sala-y-Gomez 400 km istočnije, Uskršnje ostrvo ekolozi smatraju odvojenom ekoregijom, zvanom Rapa Nui podtropske velikolisne šume. Malo kiše na ostrvu je doprinelo uništavanju šuma. Prvobitne tropske šume na ostrvu više ne postoje, ali paleontološka istraživanja fosila i ostataka, koji su ostali ispod slojeva gde je tekla magma ukazuju na činjenicu da je ostrvo pre bilo pošumljeno drvećem, travama, šikarama i papratima.[28] Velika palma (koja je u rodu sa Čileanskom vinskom palmom) Jubaea chilensis, bila je jedno od dominantnih drveća na ostrvu, zajedno sa toromiro drvetom (Sophora toromiro). Palma je do danas istrijebljena kao i toromiro (ali samo u prirodi), tako da danas celo ostrvo većinom prekrivaju travnata područja (livade). Ipak, grupe naučnika i ekologa iz Kraljevskih botaničkih vrtova u Kevu i Geteborških botaničkih vrtova trude se ponovo pošumiti toromiro po ostrvu.[29]

Kontakt s Evropom[uredi | uredi izvor]

Kada su prvi Evropljani u 17. veku posetili ostrvo zatekli su samo šačicu izolovanih stabala na dnu najdubljeg vulkanskog kratera Rano Kao. Skorašnja istraživanja pokazala su da je u vreme naseljavanja Uskršnje ostrvo bilo prekriveno gustom vegetacijom uključujući i prostrane šume. Sa porastom populacije drveće se seklo radi ogreva, konstrukcionog materijala, stvaranja poljoprivrednih površina, izgradnju čamaca itd.[30] Najveća potrošnja bila je radi transporta velikog broja statua do ceremonijalnih mesta širom ostrva. Jedini način na koji je to moglo da se uradi jeste guranjem i klizanjem statua preko na zemlji poređanih stabala. Uzimajući u obzir rastojanja između kamenoloma i ahua i rivalstvo među klanovima, taj posao zahtevao je ogromne količine drveta. Kao rezultat toga, do 1600. godine ostrvo je potpuno ogoljeno, a izgradnja i podizanje statua potpuno je obustavljeno ostavljajući veliki broj moaia na samom kamenolomu.[30]

Deforestacija ostrva nije uticala samo na složeni društveni i ceremonijalni život, nego i na svakodnevni život celokupne populacije. Od 1500. godine, nedostatak drveta naterao je mnoge stanovnike ostrva da napuste život u drvenim kućama i presele se u pećine, a vek kasnije usled potpunog nestanka, svi su morali da koriste materijale koji su im preostali.[31] Bili su ograničeni na kamena skloništa ukopana u brda ili klimave kućice od trske koja je rasla na ivicama jezera. Nisu više mogli da prave kanue, već samo čamce od trske koji nisu bili adekvatni za duža putovanja. Ribolov je takođe bio otežan jer su mreže pravili od drveta koje više nije postojalo. Uklanjanje šumskog pokrivača imalo je veliki uticaj na zemljište koje je već bilo osiromašeno neophodnim komponentama usled dugotrajnog obrađivanja. Ogoljenost je dovela do erozije i do dodatnog odnošenja esencijalnih nutrijenata, a samim tim i do smanjenja prinosa useva.[32]

Klima[uredi | uredi izvor]

Tropska. Period suše traje od juna do oktobra. Prosečna temperatura u januaru iznosi 25 °C, a u julu 19 °C.[33]

Kultura[uredi | uredi izvor]

Tipičan pejzaž na Uskršnjem ostrvu

vidi:

Zahvaljujući skulpturama moai ostrvo je postalo poznato u svetu. Znamo gde su skulpture nastale. Nastale su u lomovima kratera Rano Raku gde leži još jedna nezavršena skulptura. Ukupno ih je 300 ali ih je daleko više na lomu ili na putu do visoravni ahu na kojim je trebalo da budu postavljene i koje su služile kao neka vrsta hramova odnosno sastajališta. Većina skulptura je visine do 3,5 metara, ali ih ima i 12 metara visine.

Osim neuobičajenog oblika - nemaju noge, a telo je samo naznačeno, najveći rad se posvećivao glavi. Na nekim skulpturama se vidi šešir ali izgleda ipak da se tu radi o nekoj vrsti frizure koja je tu predstavljena.

Istorija po vekovima[uredi | uredi izvor]

Sedam moai na Ahu Akivima

V-VIII vek nove ere:[uredi | uredi izvor]

Na ostrvo stižu prvi naseljenici. Genetske analize zuba i mitohondrijalne DNK pokazuju da su ovi ljudi stigli sa Markeskih ostrva u Francuskoj Polineziji, udaljenih od Uskršnjeg ostrva 4.185 kilometara ka zapadu. Najstarija ostrvska statua potiče iz 5. veka nove ere i neverovatno je slična Tiki statuama sa Markeskih ostrva.[14]

IX-XI vek nove ere:[uredi | uredi izvor]

Rađanje civilizacije Rapa Nui. Svaki klan pokušava da napravi najveći i najbolji Moai - gigantsku skulpturu koja predstavlja njihove pretke. Bavili su se ribolovom, poljoprivredom i gajenjem živine.[32]

XII-XVI vek nove ere:[uredi | uredi izvor]

Vrhunac Moai religije. Rapa Nui su svoje džinovske skulpture transportovali pomoću drvenih oblica, napravljenih od stabala drveća.[34]

XVI vek:[uredi | uredi izvor]

Siromaštvo morskih resursa, nateralo je ljude da gotovo potpuno iscrpe zemljište. Previše stabala je posečeno da bi se transportovale skulpture. Ljudi su izgubili veru u pretke i Moai religija je napuštena. Međusobno zaraćeni klanovi se bore za prevlast nad ograničenim ostrvskim resursima hrane, a kanibalizam postaje svakodnevna pojava.[34]

XVII-XVIII vek:[uredi | uredi izvor]

Religija Čoveka - Ptice se uzdiže na vreme da spreči pojavu potpune anarhije na ostrvu. Petroglifi pokazuju da je šampion takmičenja Čoveka - Ptice bio izuzetno poštovan i obožavan.[35]

XVIII-XIX vek:[uredi | uredi izvor]

Početkom XVIII veka Uskršnje ostrvo je još uvek bilo egzotični rajski kutak. Obale ostrva bile su prekrivene šumama, a njegovi stanovnici bavili su se poljoprivredom i gajenjem voća. Tako je izgledalo ostrvo 1722.[15] kada ga je otkrio admiral Rogeven. Engleski i francuski istraživači, koji su na ostrvo stigli krajem veka, zatekli su sasvim drugačije prilike. Njih su dočekale opustele njive i posečeno drveće, a čuvene statue bile su porušene.[36] Od stanovništva, čiji je broj nekada iznosio između deset i petnaest hiljada, ostalo je samo hiljadu. Nedostatak hrane usled prenaseljenosti i erozije kao i nemogućnosti da se napusti ostrvo zbog nedostatka drvnog materijala za gradnju čamaca, doveli su do bratoubilačkih ratova. Pripadnici protivničkih plemena, dugouhi i kratkouhi, postali su kanibali.[32] Srušili su statue, verujući da na taj način lišavaju svoje protivnike podrške predaka i magijskih moći (mana). Kasnije porušene statue postale su simbol propasti ostrva. Tokom XIX veka ovde su stigli lovci na kitove i trgovci robljem, koji su sa sobom odvodili meštane. Kada su 1864. na Uskršnje ostrvo stigli misionari sa Tihitija, zatekli su samo sto jedanaest stanovnika. Uskršnje ostrvo danas je deo Čileanske države i ima više od 3.800 žitelja, od kojih četvrtina čine Čileanci.[37]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Hunt, Terry (2006). „Rethinking the Fall of Easter Island”. American Scientist. 94 (5): 412. doi:10.1511/2006.61.1002. 
  2. ^ „Portal RapaNui, the island's official website”. Arhivirano iz originala 14. 01. 2012. g. Pristupljeno 15. 05. 2017. 
  3. ^ Thomas Brinkhoff (1 February 2013). "Pitcairn Islands"citypopulation.de. Thomas Brinkhoff. Retrieved 8 November 2013.
  4. ^ Hunt, Terry L.; Lipo, Carl P. (2006). „Late Colonization of Easter Island”. Science. 311 (5767): 1603—1606. Bibcode:2006Sci...311.1603H. PMID 16527931. S2CID 41685107. doi:10.1126/science.1121879. 
  5. ^ Hunt & Lipo 2011
  6. ^ Rank, Michael (2013) Lost Civilizations. Seattle: CreateSpace Independent Publishing Platform. str. 46–47.
  7. ^ "The Voyage to Rapa Nui 1999–2000" Arhivirano na sajtu Wayback Machine (12. novembar 2010). Polynesian Voyaging Society.
  8. ^ a b v „Rapa Nui - HISTORIA[[Kategorija:Botovski naslovi]]”. Arhivirano iz originala 05. 04. 2017. g. Pristupljeno 15. 05. 2017.  Sukob URL—vikiveza (pomoć)
  9. ^  Easter IslandNational Geographic.
  10. ^ a b Rothstein 2005, str. 20
  11. ^ a b West 2010, str. 684
  12. ^ a b Royale 2014, str. 65
  13. ^ Diamond 2005, pp. 103–107
  14. ^ a b Haun, Beverley (2008). Inventing 'Easter Island'. University of Toronto Press. str. 8. ISBN 978-0-8020-9888-7. 
  15. ^ a b v History of Easter Island
  16. ^ Uskršnje ostrvo na stranicama Čileanskog kulturnog društva (engl.)
  17. ^ McCall, Grant . "Rapanui (Easter Island)". Pacific Islands Year Book 17th Edition. Fiji Times., Pristupljeno 8. 8. 2005.
  18. ^ Thor Heyerdahl. Skjølsvold, Arne. Pavel Pavel. The "Walking" Moai of Easter Island., Pristupljeno 8. 8. 2005.
  19. ^ Pelta, Kathy (1995). Rediscovering Easter Island. Lerner Publishing Group. ISBN 978-0-8225-4890-4. 
  20. ^ Van Tilburg, Jo Anne (2001). "Easter Island". In P.N. Peregine and M. Ember (eds.), Encyclopedia of Prehistory, Volume 3: East Asia and Oceania. Kluwer Academic/Plenum Publishers. 2001. ISBN 978-0-306-46257-3.
  21. ^ Van Tilburg, Jo Anne . Remote Possibilities: Hoa Hakananai'a and HMS Topaze on Rapa Nui. British Museum Research Papers.
  22. ^ Katherine Routledge (1919) The Mystery of Easter Island 2006. ISBN 978-0-932813-48-0.
  23. ^ a b Island Info - Easter Island Spirit
  24. ^ Pablo Hernandez Mares (November 2016), Illegal Fishing Threatens Easter Island’s Natural Resources, Mongabay, retrieved 16 November 2016
  25. ^ Chilean Law 20,193 Arhivirano na sajtu Wayback Machine (1. oktobar 2007), National Congress of Chile
  26. ^ "Eclipse fever focuses on remote Easter Island" Arhivirano na sajtu Wayback Machine (5. novembar 2012). MSNBC.
  27. ^ Allen, Gerald R. (1970). "Two New Species of Frogfishes (Antennaridae) from Easter Island"Pacific Science24 (4): 521. Archived from the original on 26 October 2011.
  28. ^ Baker, P. E.; Buckley, F.; Holland, J. G. (1974). „Petrology and geochemistry of Easter Island”. Contributions to Mineralogy and Petrology. 44 (2): 85—100. Bibcode:1974CoMP...44...85B. S2CID 140720604. doi:10.1007/BF00385783. 
  29. ^ Haase, K. M.; Stoffers, P.; Garbe-Schonberg, C. D. (1997). „The Petrogenetic Evolution of Lavas from Easter Island and Neighbouring Seamounts, Near-ridge Hotspot Volcanoes in the SE Pacific”. Journal of Petrology. 38 (6): 785—813. doi:10.1093/petroj/38.6.785. 
  30. ^ a b  Owsley, Douglas W. et al. "Biological effects of European contact on Easter Island" C.S. Larson and G.R. Milner, eds. In the Wake of Contact: Biological Responses to Conquest 1994
  31. ^ [„Isla de Pascua - Informacion - Portal Rapa Nui[[Kategorija:Botovski naslovi]]”. Arhivirano iz originala 14. 01. 2012. g. Pristupljeno 15. 05. 2017.  Sukob URL—vikiveza (pomoć) Isla de Pascua - Informacion - Portal Rapa Nui]
  32. ^ a b v Routledge 1919, p. 208
  33. ^ Weather, Easter Island Foundation, archived from the original on 2 October 2009
  34. ^ a b Easter Island - Facts & Summary - HISTORY.com
  35. ^ Diamond 2005, p. 171
  36. ^ "Sentinels in Stone – The Collapse of Easter Island's Culture"Bradshaw Foundation. Retrieved 2015-11-04.
  37. ^ "Collapse of island's demographics in the 1860s and 1870s". Rongorongo.org. Retrieved 23 June 2012.

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]