Trojna antanta

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Evropski vojni savezi pred Prvi svjetski ratTrojni savez i Trojna antanta
Ruski poster iz 1914. koji prikazuje neodlučnu Britaniju (desno) i Marijanu (levo) koje očekuju od Majke Rusije (u sredini) da ih predvodi u ratu.

Trojna antanta je bio sporazum o razumjevanju Ruske Imperije, Francuske Republike i Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Irske, nakon potpisivanja Anglo-ruskog saveza 30. avgusta 1907. godine. Razumjevanje između tri sile, dopunjeno je sporazumima sa Japanom i Portugalijom, predstavljalo je snažan protivteg Trojnom savezu Njemačkog carstva, Austrougarske i Kraljevine Italije, mada Italija nije stala na stranu Njemačke i Austrougarske tokom Prvog svjetskog rata, nego se pridružila Silama Antante (Londonski sporazum).

Istoričari i dalje vode polemiku o značaju sistema saveza u Velikom ratu. Na početku Prvog svjetskog rata 1914. godine, sve tri zemlje Trojne antante ušle su u rat kao Saveznice protiv Centralnih sila, Njemačka i Austrougarske.[1]

Porijeklo[uredi | uredi izvor]

Francuska izolacija[uredi | uredi izvor]

Rusija je ranije bila član Lige tri cara zajedno sa Njemačkom i Austrougarskom, savez osnovan 1873. godine između Aleksandra II Nikolajeviča, Franca Jozefa i Vilhelma I. Savez je bio dio plana njemačkog kancelara Ota fon Bizmarka koji je za cilj imao izolaciju francuske diplomatije; plašio se da Francuska ima revanšističke težnje i želju da povrati svoje gubitke od 1871. godine[2] i da se bori protiv progresivnih osjećanja koja su konzervativnim vladarima bila uznemirujuća, kao što je Prva internacionala.[3]

Međutim, Liga je bila suočena sa velikim problemima zbog rastućih tenzija između Rusije i Austrougarske. Ove tenzije su uglavnom bile vezane za Balkan gdje su se, sa rastom nacionalizma i nastavkom urušavanje Osmanskog carstva, vodile borbe za nezavisnost od Turske.[4]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Robert Gildea, Barricades and Borders: Europe 1800-1914 (3rd ed. 2003) ch 15
  2. ^ Feuchtwanger 2002. str. 216.
  3. ^ Gildea 2003. str. 237.
  4. ^ Henig 2002. str. 3.

Literatura[uredi | uredi izvor]