Zahumljani
Zahumljani (grč. Ζαχλοῦμοι) su bili stanovnici srpske srednjovekovne oblasti Zahumlja.[1] Zajedno sa ostalim srpskim oblasnim skupinama: Neretljanima, Travunjanima i Dukljanima, nastanjivali su Pomorsku zemlju, odnosno primorski deo srpskih zemalja, u koji su pored Zahumlja spadale i oblasti: Duklje, Travunije i Neretljanske krajine. Sedište Zahumljana bio je grad Ston, a njihov najpoznatiji vladar bio je knez Mihailo Višević (prva polovina 10. veka).[2][3]
U svom znamenitom istoriografskom delu, pod naslovom O upravljanju carstvom, vizantijski car i pisac Konstantin VII Porfirogenit (945-959) je Zahumljane pomenuo na nekoliko mesta, a prvenstveno u poglavlju koje nosi naslov: O Zahumljanima i zemlji u kojoj sada obitavaju (grč. Περὶ τῶν Ζαχλούμων καὶ ἧς νῦν οἰκοῦσι χώρας), gde se doslovno kaže:[4][5]
| „ | Οἱ δὲ νῦν οἰκοῦντες ἐκεῖσε Ζαχλοῦμοι Σέρβλοι τυγχάνουσιν ἐξ ἐκείνου τοῦ ἄρχοντος, τοῦ εἰς τὸν βασιλέα Ἡράκλειον προσφυγόντος. / Zahumljani koji sada tamo stanuju su Srbi, potičući iz vremena onog arhonta, koji je caru Irakliju bio prebegao. | ” |
Tadašnji opseg srpskog etničkog prostora u širem zahvatu istorijske Dalmacije na izričit način potvrđuje i franački hroničar Ajnhard, koji je u svojim Analima franačkog kraljevstva zabeležio, pod 822. godinom,[6] da su Srbi narod koji drži veliki deo Dalmacije (lat. ad Sorabos, quae natio magnam Dalmatiae partem obtinere dicitur).[7]
U vreme potonjeg uspona velikožupanske Srbije u drugoj polovini 12. veka, zemljom Zahumljana je kao udeonom oblašću upravljao knez Miroslav, brat srpskog velikog župana Stefana Nemanje, a istaknutu ilogu u kasnijim zbivanjima na istom prostoru imali su i Miroslavljevi potomci.[8] Zemlja Zahumljana je kao udeona oblast (Humska zemlja) u sastavu srednjovekovne Kraljevine Srbije često pominjana u proširenim naslovima srpskih kraljeva iz dinastije Nemanjića, pod čijom je vlašću ostala sve do treće decenije 14. veka.[9]
Povodom pitanja o etničkoj pripadnosti Zahumljana i poreklu roda zahumskog kneza Mihaila Viševića u istoriografiji su iznošene različite pretpostavke.[10] Iako su pojedini istrživači pokušali da ospore srpski identitet Zahumljana, takve teze nisu naišle na šire prihvatanje u nauci, te stoga i znatan deo stranih istraživača prihvata Porfirofenitovu izričitu identifikaciju Zahumljana kao Srba.[11][12]
Vidi još[uredi | uredi izvor]
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ Moravcsik 1967, str. 160-163.
- ^ Ferjančić 1959, str. 59-61.
- ^ Mišić 1996.
- ^ Ferjančić 1959, str. 59.
- ^ Moravcsik 1967, str. 160.
- ^ Scholz 1970, str. 111.
- ^ Pertz 1845, str. 83.
- ^ Porčić 2016, str. 203-220.
- ^ Isailović 2021, str. 13-37.
- ^ Novaković 1975, str. 19-43.
- ^ Litavrin 1985, str. 198.
- ^ Gusьkova 2014, str. 13.
Izvori i literatura[uredi | uredi izvor]
- Izvori
- Kunčer, Dragana (2009). Gesta Regum Sclavorum. 1. Beograd-Nikšić: Istorijski institut; Manastir Ostrog.
- Živković, Tibor (2009). Gesta Regum Sclavorum. 2. Beograd-Nikšić: Istorijski institut, Manastir Ostrog.
- Mijušković, Slavko, ur. (1988) [1967]. Ljetopis popa Dukljanina (2. izd.). Beograd: Prosveta & Srpska književna zadruga.
- Mošin, Vladimir, ur. (1950). Ljetopis popa Dukljanina. Zagreb: Matica hrvatska.
- Ostrogorski, Georgije; Barišić, Franjo, ur. (1966). Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije. 3. Beograd: Vizantološki institut.
- Pertz, Georg Heinrich, ur. (1845). Einhardi Annales. Hanover.
- Scholz, Bernhard Walter, ur. (1970). Carolingian Chronicles: Royal Frankish Annals and Nithard's Histories. University of Michigan Press.
- Thurn, Hans, ur. (1973). Ioannis Scylitzae Synopsis historiarum. Berlin-New York: De Gruyter.
- Ferjančić, Božidar (1959). „Konstantin VII Porfirogenit”. Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije. 2. Beograd: Vizantološki institut. str. 1—98.
- Flusin, Bernard; Cheynet, Jean-Claude, ur. (2003). John Scylitzès: Empereurs de Constantinople. Paris: Lethielleux.
- Šišić, Ferdo, ur. (1928). Letopis Popa Dukljanina. Beograd-Zagreb: Srpska kraljevska akademija.
- Wortley, John, ur. (2010). John Skylitzes: A Synopsis of Byzantine History, 811–1057. New York: Cambridge University Press.
- Literatura
- Blagojević, Miloš; Medaković, Dejan (2000). Istorija srpske državnosti. 1. Novi Sad: Ogranak SANU.
- Živković, Tibor (2002). Južni Sloveni pod vizantijskom vlašću (600-1025). Beograd: Istorijski institut; Službeni glasnik.
- Živković, Tibor (2004). Crkvena organizacija u srpskim zemljama: Rani srednji vek. Beograd: Istorijski institut; Službeni glasnik.
- Isailović, Neven (2021). „Hum i Humska zemlja u titulaturi srednjovekovnih vladara i velikaša” (PDF). Srpsko pisano nasljeđe i istorija srednjovjekovne Bosne, Huma i Travunije. Banja Luka: Filološki fakultet; Filozofski fakultet. str. 13—37.
- Mišić, Siniša (1996). Humska zemlja u srednjem veku. Beograd: DBR International Publishing.
- Mišić, Siniša (2014). Istorijska geografija srpskih zemalja od 6. do polovine 16. veka. Beograd: Magelan Pres.
- Novaković, Relja (1975). „Da li su svi Zahumljani poreklom Srbi? (Povodom roda Mihajla Viševića)”. Istorijski časopis. 22: 19—43.
- Porčić, Nebojša (2016). „Prilog istoriografskim portretima humskog kneza Miroslava i njegovih potomaka”. Spomenica dr Tibora Živkovića. Beograd: Istorijski institut. str. 203—220.
- Ćirković, Sima (1995). Srbi u srednjem veku. Beograd: Idea.
- Ćirković, Sima (2004). Srbi među evropskim narodima. Beograd: Equilibrium.
- Litavrin, G.G. (1985). Rannefeodalьnыe gosudarstva na Balkanah VI—XII vv. Moskva: Nauka.
- Gusьkova, E.Ю. (2014). Listaя stranicы serbskoй istorii. Moskva: Indrik.