Testament gosta Radina

Testament gosta Radina je srpski srednjovekovni rukopis u obliku testamenta.

Testament počinje znakom krsta, a zatim slede podaci o podeli njegove imovine. Od šest stotina dukata, koje je gost Radin odredio „za svoju dušu” i „za službu božiju”, tri stotine dukata pripalo je njegovom nećaku, gostu Radinu Seoničaninu sa obavezom da ih podeli „krštenima” koji su „prave vere apostolske”. „Kršteni” su dužni da „u svaki veliki dan i svetu nedelju i svetu petku” na zemlji kleče za dušu gosta Radina i da „govore svetu molitvu božiju, da  „krštenima” koji su „prave vere apostolske”. „Kršteni” su dužni da „u svaki veliki dan i svetu nedelju i svetu petku” na zemlji kleče za dušu gosta Radina i da „govore svetu molitvu božiju, da bi nas gospod izbavio od naših grehova i pomilovao na strašnom sudu”. Ostalih tri stotine dukata Radin je ostavio dvojici Dubrovčana, Andrušku Sarkočeviću i Tadijaku Marojeviću da ih podele „mrsnim ljudima” i to „prokaženim, slepim, hromim, gladnim i žednim, starcima i staricama”. I jednima i drugima novac da se deli „u svetu nedelju i u svetu petku”, a naročito „na dan svetog rođenja Hristova, na svete Blagovesti, na Vaskrsenije Gospodnje, na dan svetog Petra i na dan svetoga Pavla, na dan svetog Stefana Prvomučenika, na dan svetoga Arhanđela Mihaila, na dan svete Deve Marije i na dan Svih svetih”. Osim deljenja milostinje na ove svete dane „imaju se i sveće paliti za dušu moju, gosta Radina, u hramovima božijim”.

Gost Radin je određujući ostatak novca svojim bližim i daljim srodnicima, ostavio i sto četrdeset dukata „za hram i za grob gde mi kosti budu”.

Radin je istorijska ličnost Radin Butković. U crkvenom činu gosta Crkve bosanske (rang arhiepiskopa i mitropolita), pred kraj svog života bio je službenik humskog vlastelina Stjepana Vukčića Kosače, poznatog i kao herceg Stefan (1404-1466) . Iako pojedini istraživači svrstavaju gosta Radina u bogumile, u njegovom testamentu nema ni jedne reči koja bi se u ma čemu protivila dogmama pravoslavne crkve, a nema ni jedne činjenice koja bi ga ubrajala u pripadnika neke jeretičke ili bogomilske crkve. Ono što se jedino može zaključiti jeste da je gost Radin, visoki predstavnik jedne osamostaljene episkopije, čije se učenje ni jezički ni terminološki nije razlikovalo od učenja Srpske pravoslavne crkve.

Tekst

Ne znajući svršenje životu mojemu

Neka je svidenje svemogućega gospodina boga i u znanje samovladuštago i bogoljubimago gospodstva dubrovačkog:

Jere, ja, gost Radin, budući milostiju božijom namjestan u mojoj pameti, na svako cijelo i istino ufanje da mi je nepotvoreno, za mene i kon mene, postavih u kneza Tadioka Marojevića i u sinovca mu Maroja Noakovića, kako se i šta zdrži i uzdrži u zapisijeh i načinijeh, koja pisma jedna jesu u notariji gospodstva dubrovačkog, a druga pisma jesu u mene, u gosta Radina, za ti, za isti poklad.

Kada bi se što zgodilo mene, gostu Radinu, smrt li, ali kojim drugim uzrokom, taj pisma ostaju i jesu otajna boga, koji se zdrže u imenu, u više rečenijeh pismah i poveljah, za koji poklad sada odlučih i razredih na bolji i na praviji način – nego što se i kako imenuje u prvije pismah.

Sada, ovo i posljednje od prvijeh pismo učinismo, da združi sva ina, i po sem pismu mojem, gosta Radina, da se hoće i ima razrediti i učiniti za moje rečeno imanje... da se svakomu momu surodniku, a ili sluzi, ali prijatelju, na punu i na tvrdo, moje razređenje:

Najprvo, za moju dušu, gosta Radina, šest sat dukata zlatijeh da se dade na službu božiju...

Trista dukata da se imaju i hoće dati u ruke netja mi, gosta Radina Seoničanina, da on to razdijeli s pravom dušom i dobrijem načinom, krštenijem, koji su prave vjere apostolske, pravijem krstijanima (pravim hrišćanima – B. R.) – kmetom i pravijem kmeticima – krstijanicam...

Takođe i mrsnijem ljudem – prokaženijem i slijepim i hromim i gladnijem i žednijem i starcem i staricama – da se ima i hoće davati, kako koga videće, na blage dni...

Toj sve, više pisano i imenovano, kako se i što u sem pismu zdrži... rečenom gostu Radinu, svrhu njegove vjere koju vjeruje i posta koji posti, da ne može ni hoće na manje donesti ni učiniti... nego razdijeliti i razrediti pravo i cijelo i istino za moju dušu, kako se i što više imenuje – ako neće biti pričešnik božijem neposlušnikom, i ako hoće da mu je mirna i pokojna duša prid višnjijem gospodom bogom, i prid svetom trojicom nerazdjelimom (pred višnjim Bogom, i pred Svetom Trojicom nerazdjelivom – B. R.) – tijem pravo da upokoji moju dušu, koliko hoće gospodin bog svemogući.

Takođere, po ti način, riječ po riječ, slovo po slovo – od tijeh je najprije šest sat dukat ostalo na ufanje božije druga trista dukat, u oblast i razgledbu kneza Andruška Sorkočevića i Tadioka Marojevića, da su oni počelo i svrha razrediti i razdijeliti rečeno zadušje moje, gosta Radina, po pravom pravilu: ništetnijem i ubožijem, slijepijem i hromijem, sirotim udovicam, za sve to povje i ostavih u njih moje rečeno zadušje svrhu vjere i duše i plemenstva njih – da dijele kako koga vide...

Ja gost Radin, ne znaje svršenje životu mojemu – kada li, gdje li, u koje li vrijeme – naredih i sredih i raspisah ostalo pravo imanje moje, sve potpuno, meni za mene, na moju volju, po svem, i svem i posve...

Toj sve više pisano i imenovano, na ufanje božije razdijelismo, da dobar način i razdjelbu učine tomuj svemu više pisani, počteni i više imenovani vlastele, knez Andruško Sorkočević i knez Tadioko Marojević, i š njim moja dva sinovca, Vladislav i Tvrtko.

— gost Radin