Вук

Uredi veze
S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Za druge upotrebe pogledajte stranicu Vuk (višeznačna odrednica).

Vuk
Vremenski raspon: 0.81–0 Ma
↓
srednji pleistocen — holocen[1]
Evroazijski vuk (Canis lupus lupus) u Zoološkom vrtu Kolmorden u Švedskoj
Zavijanje čopora vukova
CITES Appendix II (CITES)[3][a]
Naučna klasifikacija uredi
Domen: Eukaryota
Carstvo: Animalia
Tip: Chordata
Klasa: Mammalia
Red: Carnivora
Porodica: Canidae
Rod: Canis
Vrsta:
C. lupus
Binomno ime
Canis lupus
Podvrste

Vidi podvrste Canis lupus

Areal rasprostranjenosti vukova

Vuk (lat. Canis lupus), poznat i kao sivi vuk, vrsta je iz roda Canis koja živi u divljini i udaljenim područjima Evroazije i Sjeverne Amerike. Najveći je postojeći član svoje porodice, sa prosječnom težinom mužjaka od 40 kg i ženki 35,5—37,7 kg. Razlikuje se od ostalih vrsta roda Canis po manje istaknutim osobinama, naročito na ušima i njušci. Zimsko krzno je dugo i gusto i pretežno šareno sive boje, iako se javlja skoro potpuno bijelo, crveno i smeđe do crno krzno. Vrste sisara svijeta (3. izdanje, 2005), standardni referentni rad iz zoologije, priznaje 38 podvrsta vuka.

Vuk je najspecijalizovaniji pripadnik roda Canis za zajednički lov na krupnu divljač, što pokazuje njihovu sposobnost fizičkog prilagođavanja za borbu protiv krupnog plijena, njihovu društvenu prirodu i veoma napredno ekspresivno ponašanje. Ipak, dovoljno je srodan sa manjim vrstama roda Canis, tačnije sa kojotom i zlatnim šakalom, da sa njima može stvoriti plodne hibride. Jedina je vrsta roda Canis koja živi i u Evroaziji i u Sjevernoj Americi. Putuje u nuklearnoj porodici koju čini par u pratnji odraslog potomstva. Vuk je uglavnom mesojed i hrani se prvenstveno velikim divljim kopitarima, iako se hrani i manjim životinja, stokom, strvinama i otpacima.

Ukupna populacija vukova na svijetu se procjenjuje na 300.000 jedinki. Ima dugu istoriju povezanosti sa ljudima, pošto je u većini pastoralnih zajednica preziran i lovljen zbog napada na stoku, dok je suprotno tome u agrarnim i lovačko-sakupljačkim zajednicama bio poštovan. Iako je strah od vukova raširen u mnogim ljudskim društvima, većina zabilježenih napada na ljude pripisana je životinjama oboljelim od bjesnila. Vukovi koji nisu imali bjesnilo su napadali i ubijali ljude, uglavnom djecu, ali to je rijetkost jer su vukovi malobrojni, žive daleko od ljudi i razvili su strah od ljudi zbog iskustva sa lovcima i pastirima.

Etimologija[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Vuk (ime)

Srpska riječ vuk, kao i nazivi u ostalim slovenskim jezicima,[b] izvedene su iz praslovenskog korijena *vьlkъ. Praslovenski korijen je izveden iz prabaltoslovenskog *wilkás, a on iz praindoevropskog *wĺ̥kʷos.

Vuk je muško ime koje je veoma često kod Srba, ali se javlja i kod Hrvata, Bugara, Slovenaca, Rusa i Ukrajinaca.[5] Srpski filolog i etnograf Vuk Stefanović Karadžić je objasnio tradicionalnu, apotropnu upotrebu imena: „kada se kakvoj ženi ne dadu đeca, onda nađene đetetu ime vuk (da ga ne mogu vještice izjesti: zato su i meni ovako ime nađeli)”.[6] U srpskoj epskoj poeziji, vuk je simbol neustrašivosti.[5]

Taksonomija[uredi | uredi izvor]

Filogenija pasa sa godinama divergencije
 
 
 
 
 
 
 
 

Sivi vuk

 
 

Kojot

 
1,10 pmg
 

Afrički zlatni vuk

 
1,32 pmg
 

Etiopski vuk

 
1,62 pmg
 

Zlatni šakal

 
1,92 pmg
 

Azijski divlji pas

 
2,74 pmg
 

Afrički divlji pas

 
3.06 pmg
 
 

Prugasti šakal

 
 

Crnoleđi šakal

 
2,62 pmg
3,50 pmg
Kladogram i divergencija vuka (uključujući i domaćeg psa) sa najbližim srodnicima[7]

Švedski botaničar i zoolog Karl fon Line je 1758. godine objavio u Systema Naturae binomnu nomenklaturu.[4] Canis je latinska riječ koja znači „pas”,[8] a pod ovaj rod je naveo psolike mesojede, kao što su domaći psi, vukovi i šakali. Domaćeg psa je klasifikovao kao Canis familiaris, a vuka kao Canis lupus.[4] Line je domaćeg psa smatrao različitom vrstom od vuka zbog cauda recurvata — njegovog nagore izvrnutog repa — koji nema nijedan drugi kanid.[9]

Podvrste[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Podvrste vuka

U 3. izdanju Vrsta sisara svijeta objavljeno 2005. godine, mamolog Volas Kris Vozenkraft pod C. lupus naveo je 36 divljih podvrsta i predložio dvije dodatne podvrste: familiaris (Linnaeus, 1758) i dingo (Meyer, 1793). Vozenkraft je uključio hallstromi — novogvinejski pjevajući pas — kao taksonomski sinonim za dinga. Vozenkraft je naveo studiju mitohondrijskog genoma kao jedan od vodiča u formiranju svoje odluke, naveo je 38 podvrsta C. lupus-a pod biološkim imenom „vuk”, nomiotipska podvrsta je evroazijski vuk (C. l. lupus) zasnovana na tipskom uzorku koji je proučavao Line u Švedskoj.[10] Studije pomoću paleogenomske tehnike otkrivaju da su savremeni vuk i pas sestrinski taksoni, jer savremeni vukovi nisu usko povezani sa populacijom vukova koja je prva pripitomljena.[11] Tokom 2019, radionica koju je organizovala Međunarodna unija za zaštitu prirode / Kanidska specijalistička skupina Komisije za opstanak vrsta odlučila je da su novogvinejski pjevajući pas i dingo divlji psi Canis familiaris i da ih prema tome ne treba ocjenjivati na Crvenom spisku MUZP-a.[12]

Evolucija[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Evolucija vuka
Za više informacija pogledajte: Porijeklo domaćeg psa
Lobanja Canis etruscus u Paleontološkom muzeju Montevarki

Filogenetsko porijeklo današnjeg vuka C. lupus od C. etruscus kroz C. mosbachensis široko je prihvaćeno.[13] Najstariji fosili C. lupus pronađeni na onome što je nekada bila istočna Beringija, u kanadskom naselju Old Krou u Jukonu i u Kripl Krik Sampu u Ferbanksu u Aljasci. Starost nije tačno određena, ali bi fosili mogli datirati od prije milion godina. Do kasnog pleistocena među vukovima je postojala znatna morfološka raznolikost. Imali su snažnije lobanje i zube u poređenju sa savremenim vukom, često kraću njušku, izraženo razvijen sljepoočni mišić i snažne pretkutnjake. Jedna od mogućnosti je da su ove karakteristike bile specijalizovane adaptacije za obradu strvina i kostiju pleistocenske megafaune. U poređenju sa savremenim vukovima, kod nekih pleistocenskih vukova uočeno je povećano pokvarenih zuba slično onome koje se vidi kod izumrlog strašnog vuka (C. dirus). To sugeriše ili da su često jeli strvine ili da su se takmičili sa drugim mesojedima i morali brzo da pojedu svoj plijen. U poređenju sa onima koje imaju savremene pjegave hijene, učestalost i lokacija lomova zuba kod ovih vukova ukazuje da im je bilo uobičajeno drobljenje kostiju.[14]

Genomske studije sugerišu da savremeni vukovi i psi potiču iz zajedničke populacije predaka vuka,[15][16][17] koja je postojala prije 20.000 godina.[15] Studije iz 2017. i 2018. otkrile su da je himalajski vuk dio loze koja je osnovna za ostale vuke i od koje su se odvojili prije 691.000—740.000 godina.[18][19] Izgleda su ostali vukovi nastali u Beringiji u ekspanziji koja je vođena ogromnih ekološkim promjenama koje su se dogodile tokom zatvaranja kasnog pleistocena.[19] Studija iz 2016. ukazuje na to da je usko grlo populacije bilo praćeno brzom radijacijom od populacije predaka u vrijeme, ili neposredno nakon, posljednjeg glacijalnog maksimuma. To podrazumjeva da su prvobitne morfološki raznolike populacije vukova nadmašene i zamjenjene savremenim vukovima.[20]

Genomska studija iz 2016. sugeriše da su se vukovi Starog svijeta i Novog svijeta razišli prije oko 12.500 godina, prateći divergenciju loze koja je dovela do pasa od drugih vukova Starog svijeta prije oko 11.100—12.300 godina.[17] Izumrli megafaunski vuk možda je predak pasa,[21][14] s tim da je sličnost psa sa savremenim vukom rezultat genetske mješavine između njih dvoje.[14] Dingo, basendži, tibetanski mastif i kineske autohtone rase su osnovni članovi kladusa domaćih pasa. Vrijeme divergencije vukova u Evropi, Srednjem istoku i Aziji procjenjuje se na relativno skorije vrijeme prije oko 1.600 godina. Među vukovima Novog svijeta, vrijeme divergencije meksičkog vuka je prije oko 5.400 godina.[17]

Miješanje sa drugim kanidima[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Hindrid kanida
Hibridi vuka i psa u parku divljih života u Kadzidlovu u Poljskoj. Lijevo: potomak mužjaka vuka i ženke španijela. Desno: potomak ženke vuka i mužjaka zapadnosibirske lajke.

U dalekoj prošlosti postojao je protok gena između afričkih vukova, zlatnih šakala i sivih vukova. Afrički vuk je potomak genetski pomiješanog kanida, koji ima porijelo 72% od sivog vuka i 28% od etiopskog vuka. Jedan afrički vuk sa egipatskog Sinajskog poluostrva pokazuje mješavinu sa bliskoistočnim sivim vukovima i psima.[22] Postoje dokazi o protoku gena između zlatnih šakala i bliskoistočnih vukova, manje od evropskih i azijskih vukova, a najmanje kod sjevernoameričkih vukova. Ovo ukazuje na to da je porijeklo zlatno šakala pronađeno kod sjevernoameričkih vukova možda nastalo prije divergencije evroazijskih i sjevernoameričkih vukova.[23]

Zajednički predak kojota i vuka pomiješao se sa populacijom duhova izumrlog neidentifikovanog kanida. Ovaj kanid je genetski blizak azijskom divljem psu i evoluirao je nakon odstupanja afričkog divljeg psa od drugih vrsta kanida. Pretpostavlja se da je bazalni položaj kojota u poređenju sa vukom posljedica toga što kojot zadržava više mitohondrijalnog genoma ovog neidentifikovanog kanida.[22] Slično, muzejski primjerak vuka iz južne Kine sakupljen 1963. pokazao je genom koji je imao 12—14% primjese ovog nepoznatog kanida.[24] U Sjevernoj Americi, većina kojota i vukova pokazuje različite stepene prošlih genetskih primjesa. Crveni vuk na jugoistoku Sjedinjenih Država je hibridna životinja sa 40% : 60% porijekla vuka i kojota. Pored toga, otkriveno je da je 60% : 40% genetike vuka i kojota kod istočnih vukova, a 75% : 25% kod vukova u regiji Velikih jezera.[23]

U novije vrijeme, neki mužjaci italijanskih vukova imaju pseće porijeklo, što ukazuje da će se ženke vukova razmnožvati sa mužjacima pasa u divljini.[25] U planinama Kavkaza, 10% pasa, uključujući pse čuvare stoke, hibridi su prve generacije. Iako nikada nije primjećeno parenje šakala i vuka, dokazi o hibridizaciji šakala i vuka otkriveni su analizom mitohondrijalne DNK šakala koji žive u planinama Kavkaza[26] i u Bugarskoj.[27]

Genetska studija iz 2021. otkrila je da je sličnost psa sa postojećim sivim vukom rezultat značajnog protoka gena od psa ka vuku, sa skoro zanemarljivim protokm gena od vuka ka psu od pripitomljavanja pasa. Neke sivi vukov bili su u srodstvu sa svim drevnim i savremenim psima.[28]

Osobine[uredi | uredi izvor]

Sjeveroamerički vuk.

Vuk je najveći pripadnik porodice pasa,[29] a od kojota i šakala se vuk razlikuje po široj njušcim kraćim ušima, kraćem torzu i dužem repu.[30] Vitki su i snažno građeni sa velikim, duboko spuštenim grudnim košom, nagnutim leđima i jako mišićavim vratom.[31] Noge vuka su umjereno duže od nogu drugih pripadnika roda, što životinji omogućava brže kretanje i lakše savladavanje dubokog snijega koji pokriva većinu njegovog životnog areala.[32] Uši su relativno male i trouglaste.[31] Vučja glava je velika i teška, sa širokim čelom, jakom vilicom i dugom, tupom njuškom.[33] Lobanja je u prosjeku duga 280 mm i široka 130—150 mm.[34] Zubi su snažni i veliki, što ih čini pogodnijim za drobljenje kostiju nego kod ostalih kanida, iako za to nisu specijalizovani kao hijene.[35] Njihovi kutnjaci imaju ravnu površinu pogodnu za žvakanje, ali ne u istoj mjeri kao oni kod kojota, čija ishrana sadrži više biljnih materija.[36] Ženke imaju uske njuške i čela, tanje vratove, nešto kraće noge i manje masivna ramena od mužjaka.[37]

Skelet vuka koji se nalazi u Muzeju vukova u Nacionalnom parku Abruco, Lacio i Molize u Italiji

U prosjeku, kod odraslih vukova ramena su dužine 105—160 cm i visine 80—85 cm.[33] Rep je dug 29—50 cm, uši su široke 90—110 mm, a zadnje noge 220—250 cm.[38] Veličina i težina savremenog vuka proporcijalno se povećava sa geografskom širom prema Bergmanovom pravilu.[39] Srednja tjelesna masa vuka je 40 kg, a najmanjem primjerku je zabilježena masa od 12 kg, dok je najveći imao 79,4 kg.[40] U prosjeku, evropski vukovi mogu težiti 38,5 kg, sjevernoamerički 36 kg, a indijski i arabijski 25 kg.[41] Ženke u bilo kojoj populaciji vukova obično teže 2,3—4,5 kg manje od mužjaka.[42] Vukovi koji imaju težinu veću od 54 kg su neuobičajeni, mada su zabilježeni izuzetno velike jedinke u Kanadi i Aljasci;[42] u srednjoj Rusiji, najveći izmjereni vukovu su imali 69—79 kg.[38]

Krzno[uredi | uredi izvor]

Vuk u dolini Spiti, sjeverna Indija.

Vuk ima vrlo gusto i lepršavo zimsko krzno, sa kratkom poddlakom i dugom, grubom zaštitnom dlakom.[33] Veći dio poddlake i nešto zaštitne dlake spada u proljeće i ponovo raste u jesen.[41] Najduža dlaka se nalazi na leđima, posebnom na prednjoj četvrtini i vratu. Dlaka je naročito duga na ramenima i gotovo formira grivu u gornjem dijelu vrata. Dlake na obrazima su izdužene i formiraju snopove. Uši su pokrivene kratkom dlakom, koja snažno strči iz krzna. Kratke, elastične i gusto raspoređene dlake nalaze se na udovima od lakta do Ahilove tetive.[33] Zimsko krzno je veoma otporno na hladnoću, a vukovi u sjevernim područjima se mogu udobno odmarati na otvorenim prostorima sa temperaturom od −40 °C, postavljanjem njuške između zadnjih nogu i prekrivajući svoje lice repom. Vučje krzno pruža bolju izolaciju od psećeg krzna i ne skuplja led kada se topli dah kondenzuje ispod njega.[41]

U hladnim klimatskim uslovima, vuk može smanjiti protok krvi u blizini kože kako bi sačuvao tjelesnu temperaturu. Toplota jastučića na stopalima se reguliše nezavisno od ostatka tijela i održava se na tačno iznad tačke smrzavanja tkiva gdje jastučići dolaze u kontakt sa ledom i snijegom.[43] U toplim klimama, krzno je grublje i oskudnije od krzna vukova u sjevernim područjima.[33] Ženke vukova imaju glađe dlake na udovima od mužjaka i kako stare uglavnom im krzno postaje sve glađe. Stariji vukovi obično imaju više bijelih dlaka na vrhu repa, duž nosa i na čelu. Zimsko krzno zadržavaju najduže ženke koje doje, iako imaju nešto gubitka dlake oko usta.[37] Dužina dlake na sredini leđa je 60—70 mm, a dužina zaštitne dlake na ramenima ne prelazi 90 mm, ali može dostići 110—130 mm.[33]

Vukovi sa crnim i bijelom krznom u zoološkom vrtu u Boasjeru di Doru u Francuskoj

Boja krzna vuka određena je bojom zaštitne dlake. Osim bijelih vukova, svi ostali vukovi obično imaju i pojedine dlake koje su bijele, smeđe, sive, crne i prugaste.[44] Krzno evroazijskog vuka je mješavina oker (žuta ka narandžastoj) i rđave oker (narandžasta/crvena/smeđa) boje sa svijetlo sivom. Njuška je blijedo oker siva, dok je područje oko usana, obraza, brade i vrata bijele boje. Vrh glave, čelo, ispod i između očiju i između očiju i ušiju je sive boje sa crvenkastim slojem. Vrat je oker boje. Dugi, crni vrhovi na dlakama duž leđa formiraju široku prugu, sa crnim vrhovima dlaka na ramenima, gornjem dijelu grudi i zadnjem dijelu tijela. Bočne strane tijela, rep i spoljašnje strane udova su blijedo prljave oker boje, dok su unutrašnja strana udova, stomak i prepone bijele. Osim onih vukova koji su bijeli ili crni, tonovi boja se mogu razlikovati po geografskom području. Međutim, obrazac ovih boja se razliku od jedinke do jedinke.[45]

U Sjevernoj Americi, boja vučje krzna prati Glogerovo pravilo, s tim da su vukovi na kanadskom Artiku bijeli, a oni na jugu Kanade, u SAD i Meksiku su pretežno sivi. U nekim dijelovima Stjenovitih planina u Alberti i Britanskoj Kolumbiji, boja krzna je pretežno crna, od čega su neke plavo-sive, a neke crno-srebrene boje.[44] U Evroaziji nema razlike u boju krzna između polova,[46] dok u Sjevernoj Americi ženke imaju crvenije tonove.[47] Crni vukovi u Sjevernoj Americi su svoju boju dobili vučjo-psećoj primjesom nakon prvog dolaska pasa koji su pratili ljude preko Beringovog moreuza prije 12.000—14.000 godina.[48] Istraživanja nasljeđivanja bijele boje od pasa vukovima tek treba da budu sprovedeno.[49]

Ekologija[uredi | uredi izvor]

Rasprostranjenost i stanište[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Rasprostranjenost vukova
Vuk u planinskom staništu u dolini Spiti u Himačal Pradešu u Indiji

Prvobitno, vukovi su se nalazili širom Evroazije iznad 12 °sgš i Sjeverne Amerike iznad 15 °sgš. Međutim, namjerni progon od strane ljudi smanjio je njihovo stanište na otprilike jednu trećinu od onoga šta je nekada bilo, zbog napada na stoku i straha od napada na ljude. Vuk je sada iskorijenjen u velikom dijelu zapadne Evrope, Meksika i velikog dijela SAD. U savremeno doba, vuk se javlja uglavnom u divljini i zabačenim predjelima, posebno u Kanadi, Aljasci i sjeveru SAD, Evrope i Azije od oko 75 °sgš do 12 °sgš.[2] Vuk se može pronaći na nadmorskoj visini između nivoa mora i 3.000 m. Živi u šumama, močvarama, grmlju, travnjacima (uključujući arktičku tundru), pašnjacima, pustinjama i stjenovitim vrhovima planina.[2] Korišćenje staništa uglavnom zavisi od obilja plena, sniježnih uslova, odsustva ili niske gustine stoke, gustine puteva, ljudskog prisustva i topografije.[50]

Ishrana[uredi | uredi izvor]

Vuk nosi nogu irvasa u Nacionalnom parku Denali u Aljasci

Kao i svi kopneni sisari, koji su lovci u čoporu, vuk se pretežno hrani sisarima biljojedima koji imaju tjelesnu masu približnu kombinovanoj masi pripadnika čopora.[51][52] Vuk je specijalizovao lov na ranjive jedinke krupnog plijena,[36] dok čopor može oboriti losa mase i do 500 kg.[53] Vukovi mogu svariti svoj obrok za nekoliko sati i mogu se hraniti nekoliko puta tokom dana, brzo koristeći velike količine mesa.[54] Dobro uhranjeni vuk skladišti masnoću ispod kože, oko srca, crijeva, bubrega i koštane srži, posebno tokom jeseni i zime.[55]

Vukovi se širom svog životnog prostora uglavnom hrane divljim kopitarima koji se mogu podijeliti na velike 240—650 kg i srednje veličine 23—130 kg. Varijacije u ishrani vukova koji žive na različitim kontinentima zasniva se na različitim vrstama kopitara i na manjem domaćem plenu koji je dostupan. U Sjevernoj Americi, ishranom vuka dominiraju divlji veliki kopitari i sisari srednje veličine. U Evroaziji, njihovom ishranom dominiraju divlji kopitari srednje veličine i domaće vrste. Vuk zavisi od divljih vrsta, a ako one nisu lako dostupne, kao što je slučaj u Aziji, vuk se više oslanja na domaće vrste.[56] Širom Evroazije, vukovi uglavnom love losove, crvene jelene, srne i divlje svinje.[57] U Sjevernoj Americi, vukovi love vapite, losove, irvase, bjelorepe jelene i ušate jelene.[58]

Bez obzira na to, vukovi nisu probirljivi. Manje životinje koje mogu nadopuniti prehranu uključuju glodare, zečeve, bubojede i manji mesojedi. Često jedu vodene ptice i njihova jaja. Kada je takva hrana nedovoljna, plijen su im gušteri, zmije, žabe i veliki insekti.[59] Vukovi će jesti skakavce kada ih ima dovoljno, pri čemu u Ajdahu pronađen uzorak fekalija koji je sadržao ostatke 181 insekta.[60] Vukovi u sjevernoj Minesoti love štuke u slatkovodnim potocima.[61] Ishrana priobalnih vukova u Aljasci uključuje 20% pastrmke,[62] dok ishrana obalnih vukova u Britanskoj Kolumbiji uključuje 25% hrane morskog porijekla, a kod oni na obližnjim ostrvima je 75%.[63]

U Evropi, vukovi jedu jabuke, kruške, smokve, dinje, bobice i trešnje. U Sjevernoj Americi, vukovi jedu borovnice i maline. Takođe, jedu i travu, koja ima može obezbijediti neke vitamine.[64] Poznato je da jedu bobice jarebike, đurđevak, borovnicu, brusnicu, pomoćnicu, žitarice i izdanke trske.[59]

U vrijeme nestašice hrane, vukovi će bez problema pojesti strvinu.[59] U dijelovima Evroazije sa gustom populacijom ljudi mnoge populacije vukova su primorane da svoj opstanak osiguraju hraniće se stokom i otpacima.[57] Plijen sjevernoameričkih vukova uglavnom nastanjuje po vukove pogodna staništa sa niskom ljudskom populacijom i slučajevi ishrane strvinama i ostacima su veoma rijetki.[65] Kanibalizam nije rijetkost kod vukova tokom oštrih zima, kada čopori često napadaju slabe ili povrijeđene vukove, a mogu pojesti i strvinu mrtvih članova čopora.[66]

Interakcije s drugim predatorima[uredi | uredi izvor]

Vukovi obično dominiraju nad drugim vrstama kanida u oblastima u kojima se zajedno nalaze. U Sjevernoj Americi, incidenti u kojima vukovi ubijaju kojote su česti, naročito zimi, kada se kojoti hrane plijenom koji vukovi ubiju. Vukovi mogu napasti jazbine kojota, pri tom izvući i ubiti njihovu štenad, ali ih rijetko jedu. Nije zabilježeno da su kojoti ubijali vukove, mada kojoti mogu progoniti vukove ako ih nadvladaju.[67] Prema saopštenju za štampu američkog Ministarstva poljoprivrede iz 1921. godine, zloglasni Kaster Volf se oslanjao na kojote, koji su ga pratili i upozoravali na opasnost. Iako su se hranili njegovim plijenom, nikada nije dozvolio da mu priđu.[68] Interakcije između vukova i zlatnih šakala su primjećene u Evroaziji, pri čemu je populacija šakala veoma mala u oblastima sa velikom gustinom vukova.[69][70] Vukovi takođe ubijaju riđe, polarne i stepske lisice, uglavnom tokom borbi oko strvine, a ponekad ih i jedu.[71]

Vuk, medvjed, kojoti i gavranovi se nadmeću za plijen.

Mrki medvjed obično nadjača čopor vukova u sukobu oko plijena, dok čopor vukova uglavnom nadjača medvjeda kada brane svoju jazbinu. Obje vrste ubijaju mladunčad druge vrste. Vukovi jedu smeđe medvjede koje ubiju, dok medvjedi jedu samo mlade vukove koje ubiju.[72] Interakcija vukova sa američkim crnim medvjedom je mnogo rijeđa zbog razlika u staništu. Zabilježeno je da su vukovi aktivno tražili crne medvjede u njihovim jazbinama i ubijali ih, ali ih pri tom nisu jeli. Za razliku od mrkog medvjeda, američke crne medvjede vukovi često nadjačaju u sporovima oko plijena.[73] Vukovi često dominiraju i ponekad ubijaju žderavce, a tjeraće one koji pokušaju preoteti njihov plijen. Žderavci bježe od vukova u pećine ili na drveće.[74]

Vukovi mogu komunicirati i nadmetati se sa raznim felidama, kao što je evroazijski ris, koji se može hraniti manjim plijenom na mjestima gdje su vukovi prisutni[75] i može ih potisnuti velika populacija vukova.[76] Vukovi se susreću sa pumama duž Stjenovitih planina i obližnjih planinskih vijenaca. Vukovi i pume se obično izbjegavaju, tako što love na različitim visinama i različit plijen (podjela niša). Tokom zime kada sniježne akumulacije primoraju njihov plijen da siđe u doline, interakcije između dvije vrste postaje vjerovatnija. Vukovi u čoporima obično dominiraju nad pumama i mogu preoteti njihov plijen ili čak ubiti i njih,[77] dok u susretima jedan na jedan najčešće dominira mačka, a postoji i nekoliko dokumentovanih slučajeva u kojima su pume ubile vukove.[78] Vukovi utiču na dinamiku i rasprostranjenost populacije puma dominirajući teritorijom i plijenom, narušavajući navike mačke.[79] Interakcije između vuka i sibirskog tigra su dobro zabilježene na Ruskom dalekom istoku, gdje tigrovi značajno utiču na brojnost vukova, ponekad do tačke lokalnog izumiranja.[75][80]

Vukovi u Izraelu, Palestini, srednjoj Aziji i Indiji se mogu susresti sa prugastim hijenama, uglavnom u sukobima oko strvina. Prugasta hijena se često hrani strvinama koje vuk ubije u područjima gdje se ove vrste susreću. Jedan na jedan, hijena dominira nad vukom i može mu preoteti plijen,[81] ali čopor vukova može otjerati jednu ili više hijena.[82][83] Postoji najmanje jedan slučaju u Izraelu da se hijena udružila i sarađivala sa vučjim čoporom.[84]

Infekcije[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Paraziti i patogeni kod vukova
Vuk sa šugom u Nacionalnom parku Jelouston.

Virusne bolesti koje prenose vukovi su: bjesnilo, štenećak, pseći parvovirus, infektivni pseći hepatitis, papilomatoza i pseći koronavirus. Kod vukova, period inkubacije bjesnila traje 8—21 dan, a dovodi do uznemirenosti domaćina, napuštanja čopora i kretanja do 80 km dnevno, čime se povećava rizik od zaraze drugih vukova. Iako je štenećak smrtonosan za pse, nije zabilježena smrt vukova, osim u Kanadi i Aljasci. Pseći parvovirus, koji uzrokuje smrt dehidratacijom, poremećajem ravnoteže elektrolita i endotoksičnim šokom ili sepsom, vukovi uglavnom mogu preživjeti, ali može biti smrtonosan za mladunce.[85] Bakterijske bolesti koje prenose vukovi uključuju: bruceloza, lajmska bolest, leptospiroza, tularemija, goveđa tuberkuloza,[86] listerioza i antraks.[87] Iako lajmska bolest može oslabiti vuka pojedinačno, ipak ne utiče značajno na populaciju vukova. Leptospirozom se može zaraziti kontaktom sa zaraženim plijenom ili urinom i može izazvati groznicu, anoreksiju, povraćanje, anemiju, hematuriju, žuticu i smrt.[86]

Vukovi nerijetko mogu biti zaraženi raznim egzoparazitima artropoda, uključujući buve, krpelje, vaške i grinje. Najštetnija za vukove, posebno za mladunčad, jeste grinja (Sarcoptes scabiei),[88] iako se kod njih rijetko razvija šuga u puno formi, za razliku od lisica.[33] Endoparaziti za koje se zna da inficiraju vukove: protozoe i helminte (metilji, trakavice, valjkasti crvi i bodljikavi crvi). Većina vrsta metilja živi u crijevima vuka. Trakavice se obično nalaze kod vukova, koje dobijaju preko plijena, a generalno nanose malo štete vukovima, iako to zavisi od broja i veličine parazita i osjetljivost domaćina. Simptomi često uključuju zatvor, toksične i alergijske reakcije, iritaciju crijevne sluzokože i neuhranjenost. Vukovi mogu da nose preko 30 vrsta valjkastih crva, iako većina infekcija valjkastih crkva izgleda benigno, u zavisnost od broja crva i starosti domaćina.[88]

Ponašanje[uredi | uredi izvor]

Društvena struktura[uredi | uredi izvor]

Čopor italijanskih vukova se odmara u hladu

Vuk je društvena životinja.[33] Njihova populacija se sastoji od čopora i usamljenih vukova, pri čemu je većina usamljenih vukova privremeno usamljena poslije odvajanja od čopora kako bi osnovali svoj čopor ili se pridružili drugom.[89] Osnovna društvena jedinica vukova je nuklearna porodica koja se sastoji od roditeljskog para i njihovog potomstva.[33] Prosječna veličina čopora u Sjevernoj Americi je 8 jedinki, a u Evropi 5,5 jedinki.[90] Prosječan čopor u Evroaziji sastoji se od porodice od 8 vukova (2 odrasla, maloljetnici i jednogodišnjaci)[33] ili ponekad od dvije ili tri takve porodice,[36] sa poznatim primjerima izuzetno velikih čopora koji se sastoje i do 42 vuka.[91] Nivo kortizola kod vukova značajno raste kada umre član čopora, što ukazuje na prisustvo stresa.[92] Tokom vremena sa obiljem plijena, koja je nastalo zbog velikog broja mladunčadi ili imigracije, različiti vučji čopori mogu se privremeno spojiti.[33]

Potomci obično ostaju u čoporu 10—54 mjeseca prije nego što se osamostale.[93] Okidač za osamostaljenje uključuje početak polne zrelosti i nadmetanje unutar čopora za hranu.[94] Udaljenost koju osamljeni vuk pređe uveliko varira; neki ostaju u blizini roditeljske grupe, dok drugi mogu preći razdaljinu i do 206 km, 390 km i 670 km od njihovog rodnog čopora.[95] Novi čopor obično zasnivaju nepovezani mužjak i ženka koju putuju zajedno u potrazi za prostorom lišenim od drugih neprijateljskih čopora.[96] Čopor rijetko prihvata druge vukove u svoj sastav i obično ih ubijaju. U rijetkim slučajevima kada su prihvaćeni drugi vukovi, te jedinke su obično nezrele životinje starosti 1—3 godine i mala je vjerovatnoća da se nadmetati za pravo za parenja sa roditeljskim parom. To se obično dešava između februara i maja. Usvojeni mužjaci se mogu parititi sa raspoloživom ženkom u čoporu i zatim obrazovati sopstveni čopor. U nekim slučajevima, usamljenog vuka prihvataju u čopor kako bi njima zamijenili preminulog člana roditeljskog para.[91]

Vukovi su veoma teritorijalni i uopšteno uspostavljaju teritorije daleko veće nego što je potrebno za opstanak, što im omogućava stalno snabdijevanje plijenom. Veličina teritorije u velikoj mjeri zavisi od količine dostupnog plijena i starosti štenaca i ima tendenciju povećavanja u područjima sa niskom populacijom plijena[97] ili kada štenci dostignu starost od šest mjeseci kada imaju iste nutritivne potrebe kao odrasli.[98] Vučji čopor se stalno kreće u potrazi za plijenom, prelazeći otprilike 9% svoje teritorije dnevno, u prosjeku 25 km dnevno. Srž njihove teritorije je u prosjeku 35 km², u kojem provode 50% svog vremena.[97] Gustina plijena je obično znatno veća na periferiji teritorije, mada vukovi teže da izbjegnu lov na rubu teritorije, željeći time da izbjegnu moguću fatalnu konfrontaciju sa susjednim čoporom.[99] Najmanju zabilježenu teritoriju držao je čopor od šest vukova u sjeveroistočnoj Minesoti, a koja je zauzimala površinu od 33 km², dok je najveći zabilježenu držao čopor od deset vukova u Aljasci sa površinom od 6.272 km².[98] Vučji čopori obično imaju stalno mjesto boravka, ali svoje navike mijenjaju usljed ozbiljnog nedostatka hrane.[33] Teritorijalne borbe su među glavnim uzrocima smrti vukova, a jedno istraživanje zaključuje da je 14—65% smrtnih slučajeva vukova u Minesoti i Nacionalnom parku i rezervatu Denali posljedica borbi s drugim vukovima.[100]

Komunikacija[uredi | uredi izvor]

Zavijanje vukova
Zavijanje za okupljanje čoropa
Imate poteškoće pri redprodukciji ovih zapisa?
Pogledajte VP:Pomoć oko snimaka.

Vukovi komuniciraju pomoću vokalizacija, položaja tijela, mirisa, dodira i ukusa.[101] Mjeseče mjene nemaju nikakvog uticaja na vokalizaciju vukova i vukovi ne zavijaju na Mjesec, uprkos popularnom vjerovanju.[102] Vukovi zavijaju da bi okupili čopor obično prije i poslije lova, da bi upozorili ostale, obično na mjestu jazbine, da bi pronašli jedni druge tokom oluje, dok prelaze nepoznatu teritoriju i da bi komunicirali na velikim udaljenostima.[103] Zavijanje vukova se pod određenim uslovima može čuti na površini do 130 m².[36] Ostale vokalizacije uključuju režanje, lajanje i cviljenje. Vukovi ne laju tako glasno ili neprekidno kao psi u sukobima, radije laju nekoliko puta, a zatim se povlače od uočene opasnosti.[104] Agresivne ili samopouzdane vukove odlikuju spori i namjerni pokreti, visoko držanje tijela i nakostriješena dlaka, dok pokorni vukovi postavljaju tijelo niže, obaraju dlaku, uši i rep.[105]

Označavanjem mirisom uključuje mirise urina, izmeta i analnih žlijezda. To je djelotvornije od zavijanja i često se koristili zajedno sa tragovima grebanja. Vukovi povećavaju svoju stopu označavanja mirisa kada naiđu na tragove vukova iz drugih čopora. Vukovi samotnjaci rijetko ostavljaju tragove, a novospojeni par najčešće ostavlja mirisna obilježja.[36] Ovi tragovi se uglavnom ostavljaju na svakih 240 m širom teritorije na redovnim putevima i raskrsnicama. Takve oznake mogu da traju dvije do tri sedmice[98] i obično se postavljaju u blizini stijena, drveća ili skeleta velikih životinja.[33] Mokrenje s podignutom nogom smatra se jednim od najvažnijih oblika komunikacije mirisima kod vukova, a čine 60—80% svih uočenih mirisnih tragova.[106]

Razmnožavanje[uredi | uredi izvor]

Korejski vukovi se pare u Zoološkom vrtu Tama u Japanu

Vukovi su monogamni, spareni par obično ostaje zajedno tokom života. Ukoliko jedno umre, drugo brzo pronalazi drugog partnera.[107] U povoljnim uslovima, ponekad postoji više od jednog rasplodnog para unutar natalnog čopora. Ovaj par se kasnije može preseliti u područje koje je pored teritorije čopora ili se preklapa sa njom. Neki vukovi mogu napustiti čopor, ali ostaju na teritoriji čopora, čekajući da umre jedan od roditelja prije nego što se pari. Većinu stranih zrelih vukova ubija čopor, osim ako čopor ne mora zamijeniti člana roditeljskog para. Ponekad će strani vuk biti usvojen i biće mu pružena roditeljska briga od strane čopora koji već ima roditeljski par, a to se obično dešava između februara i maja. Ovi usvojeni vukovi su obično mužjaci i između jedne i tri godine starosti. Usvojeni mužjaci se mogu pariti sa raspoloživim ženkama u čoporu kako bi osnovali svoj čopor.[108] Kod vukova u divljini, ne može se dogoditi parenje između bližih srodnika tamo gdje je moguće parenje sa nesrodnicima.[109] Vukovi postaju zreli sa dvije godine, a polno su zreli već sa tri godine.[107] Vrijeme prvog parenja u velikoj mjeri zavisi od faktora životne sredine: kada je hrana obilna ili kada se populacijom vukova teško upravlja, vukovi mogu odvesti štence u mlađem dobu kako bi što bolje iskoristili obilna sredstva. Ženke su sposobne da daju štence svake godine, što je prosjek od jednog legla godišnje. Za razliku od kojota, ženke vuka nikada ne dostignu menopauzu.[110] Estrus i sezona parenja počinju u drugoj polovini zime i traju dvije sedmice.[107]

Štenci iberijskog vuka podstiču majku da povrati hranu

Jazbina za štence se obično obrazuje tokom ljeta. Do završetka jazbine, ženke koriste prirodna skloništa poput pukotina u stijenama, litice koje natkrivaju rijeke i rupe koje prekriva gusta vegetacija. Ponekad, jazbina je odgovarajuće sklonište manjim životinja, kao što su lisice, jazavci ili mrmoti. Odgovarajuća jazbina je često prostrana i dijelom prepravljena. U rijetkim prilikama, vučice same kopaju skloništa, koja su obično mala i kratka sa jednim do tri otvora. Jazbina se obično ne pravi 500 m dalje od vode za piće. Obično je okrenuta prema jugu gdje je bolje izložena sunčevoj svjetlosti, a snijeg se brže otapa. Mjesto za odmor, igralište za štence i ostaci hrane obično se nalaze u blizini vučje jazbine. Miris urina i trule hrane koji potiču iz jazbine, često privlače lešinare kao što su svrake i gavrani. Pošto je malo pogodnih mjesta za sklonište, vučje jazbine obično zauzimaju životinje iz iste porodice. Iako uglavnom izbjegavaju područja unutar ljudskog opsega, poznato je da se vukovi mogu smjestiti u blizini domova, asfaltiranih puteva i željezničkih pruga.[111] Tokom trudnoće, vučice ostaju u jazbini koja se nalazi dalje od periferije njihove teritorije, jer je u tim područjima postoji veća šansa da se dogodi nasilan susret s drugim čoporima.[112]

Status i zaštita[uredi | uredi izvor]

Za više informacija pogledajte: Spisak populacije vukova po zemljama

Globalna populacija vukova 2003. godine procijenjena je na 300.000 jedinki.[113] Pad populacije vukova je zaustavljen sedamdesetih godina 20. vijeka. To je podstaknuto rekolonizacijom i ponovnim uvođenjem u dijelove nekadašnjeg areala kao rezultat pravne zaštite, promjenama u korišćenju zemljišta i migracijom ruralnog ljudskog stanovništva u urbana područja. Nadmetanje sa ljudima sa stoku i divljač, zabrinutost zbog opasnosti koje vukovi predstavljaju ljudima i fragmentacija staništa predstavlja stalnu pretnju vuku. Uprkos ovim prijetnjama, MUZP klasifikuje vuka kao najmanje ugroženog zbog njegovog relativno širokog raspona i stabilne populacije. Vrsta je navedena u Konvenciji o međunarodnom prometu ugroženih vrsta divlje flore i faune u 2. prilogu, što ukazuje da vuku ne prijeti izumiranje. Međutim, populacije vukova koje žive u Butanu, Indiji, Nepalu i Pakistanu navedene su u 1. prilogu, što ukazuje da one mogu izumrijeti bez ograničenja njihove trgovine.[2]

Evroazija[uredi | uredi izvor]

Rasprostranjenost vukova u Evropi i okolnim područjima od 2015. Svijetlo zelena pokazuje populaciju nižu od 800, dok tamnozelena pokazuje populaciju vukova veću od 800 jedinki. Obratiti pažnju da se boja populacije zasniva na multinacionalnim populacijama, a ne podnacionalnim.

Evropa, ne računajući Bjelorusiju, Rusiju i Ukrajinu, ima populaciju od 17.000 vukova u preko 28 zemalja.[114] U Evropskoj uniji, vuk je strogo zaštićen Bernskom konvencijom o očuvanju evropske divljine i prirodnih staništa (2. prilog) i Direktivom Savjeta 92/43/EEC o očuvanju prirodnih staništa i divlje faune i flore 1992. (2. i 4. aneks). Postoji velika pravna zaštita u mnogim evropskim zemljama, mada postoje nacionalni izuzeci i primjena je promjenljiva i često ne postoji.[2]

Vukovi su u Evropi progonjeni vijekovima, a u Velikoj Britaniji su istrebljeni do 1684, u Irskoj 1770, u srednjoj Evropi 1899, u Francuskoj 1930-ih i u većem dijelu Skandinavije do početka 1970-ih. Oni su opstali u dijelovima Finske, južne i istočne Evrope.[115] Od 1980, evropski vukovi su obnovili populaciju i proširili se na dijelove svog bivšeg areala. Pad tradicionalne pastoralne i ruralne privrede je vjerovatno uticao na okončanje potrebe za istrebljenjem vukova u dijelovima Evrope.[116] Od 2016. procjene brojnosti populacije vukova su sljedeće: 4.000 na Balkanskom poluostrvu, 3.460—3.849 na Karpatskim planinama, 1.700—2.240 u baltičkim državama, 1.100—2.400 na Apeninskom poluostrvu i oko 2.500 na sjeverozapadu Pirinejskog poluostrva do 2007. godine.[114]

U bivšem Sovjetskom Savezu, vučja populacija je zadržala veliki dio svog istorijskog areala uprkos velikim kampanjama istrebljenja u sovjetskom periodu. Njihov broj se kreće od 1.500 u Gruziji, do 20.000 u Kazahstanu i do 45.000 u Rusiji.[117] Vuk se u Rusiji smatra štetočinom zbog napada na stoku, a upravljanje vukovima znači kontrolisanje njihovog broja ubijanjem tokom cijele godine. Ruska istorija tokom prošlog vijeka pokazala je da smanjeni lov dovodi do obilja vukova.[118] Ruska vlada je nastavila da plaća bogate nagrade za vukove, a čini se da godišnji odstrel od 20—30% i ne utiče mnogo na njihovu brojnost.[119]

Vuk u južnom Izraelu

Tokom 19. vijeka, vukovi su bili rasprostranjeni u mnogim dijelovima Svete zemlje istočno i zapadno od rijeke Jordan, ali se populacija znatno smanjila između 1964. i 1980, uglavnom zbog progona poljoprivrednika.[120] Na Srednjem istoku, samo Izrael i Oman pružaju vukovima izričitu pravnu zaštitu.[121] Izrael je zaštitio vukove 1954. i održao je umjerenu veličinu populacije od 150 jedinki, iako efikasno sprovodi politiku zaštite. Ovi vukovi su se preselili u susjedne zemlje. Otprilike 300—600 vukova nastanjuje Arabijsko poluostrvo.[122] Vukovi su široko rasprostranjeni u Iranu.[123] Procjenjuje se da u Turskoj ima oko 7.000 vukova.[124] Izvan Turske, populacija vukova na Bliskom istoku iznosi 1.000—2.000 jedinki.[121]

U južnoj Aziji, sjeverni dijelovi Avganistana i Pakistana su važna uporišta vukova. Vuk je zaštićen u Indiji od 1972. godine.[125] Hindusi su tradicionalno smatrali lov na vukove, čak i na one opasne, tabuom zbog straha da zbog toga ne bi došlo do loše žetve. Santali su ih smatrali razumnom metom za napad, kao i sve druge životinje u šumi.[126] Tokom britanske vladavine u Indiji, vukovi se nisu svrstavali u divljač, ali ubijali su ih prije svega kao odgovor na njihove napade na divljač, stoku i ljude.[127] Indijski vuk je raspoređen po državama Gudžarat, Radžastan, Harajana, Utar Pradeš, Madja Pradeš, Maharaštra, Karnataka i Andra Pradeš.[128] Od 2019, procjenjuje se da u zemlji živi oko 2.000—3.000 indijskih vukova.[129] U istočnoj Aziji, mongolska populacija iznosi 10.000—20.000. U Kini, Hejlungđang ima oko 650, Sinkjang oko 10.000 i Tibet oko 2.000.[130] Dokazi iz 2017. govore da se vučja populacija proteže širom kontinentalne Kine.[131] Vukovi su proganjani u Kini kroz istoriju,[132] ali su pravno zaštićeni od 1998. godine.[133] Posljednji japanski vuk je uhvaćen i ubijen 1905. godine.[134]

Sjeverna Amerika[uredi | uredi izvor]

Meksički vuk u zatočeništvu koji se nalazi u Nacionalnom skloništu za divlji svijet Sevilita u Novom Meksiku

U Kanadi 50.000—60.000 vukova živi na 80% njihovog istorijskog areala, što Kanadu čini važnim uporištem vrste.[36] Prema kanadskom zakonu, pripadnici Prvih naroda mogu loviti vukove bez ograničenja, ali drugi građani moraju da nabave dozvole za lov i postavljanje zamki. U Kanadi se svake godine može odstrijeliti čak 4.000 vukova.[116] Vuk je zaštićena vrsta u nacionalnim parkovima prema Kanadskom zakonu o nacionalnim parkovima.[135] U Aljasci, na 85% površine države pronađeno je 7.000—11.000 vukova. Vukovi mogu biti lovljeni ili hvatani zamkama uz dozvolu; godišnje se odstrijeli oko 1.200 vukova.[136]

U kontinentalnom dijelu Sjedinjenih Američkih Država, izuzev Aljaske, opadanje broja vukova prouzrokovano je ekspanzijom poljoprivrede, opadanjem broja vrste koja je glavni vukov plijen (kao što je američki bizon) i kampanjama odstrjela.[36] Vukovi su stavljeni pod zaštitu Zakonom o ugroženim vrstama iz 1973. i od tada su se vratili u dijelove svog nekadašnjeg areala zahvaljujući prirodnim rekolonizacijama i ponovnim dovođenjem.[137] Populacija vukova u državama Velikih jezera — Minesota, Viskonsin i Mičigen — iznosila je preko 4.000 2018. godine.[138] Vukovi takođe zauzimaju veći dio sjeverne regije Stjenovitih planina, sa najmanje 1.704 vukova u Montani, Ajdahu i Vajomingu 2015. godine. Takođe su uspostavili populaciju u Vašingtonu i Oregonu.[139] U Meksiku i dijelu jugozapadnih američkih država, meksička i američka vlada sarađivale su od 1977. do 1980. u hvatanju svih meksičkih vukova koji su ostali u divljini kako bi se spriječilo njihovo izumiranje i uspostavio program uzgoja u zatočeništvu za ponovo uvođenje.[140] Od 2018. godine, u Meksiku su živjelo 230 meksičkih vukova, u Arizoni 64, u Novom Meksiku 67, a 240 u programima odgoja u zatočeništvu u obje zemlje.[141]

Povezanost s ljudima[uredi | uredi izvor]

U kulturi[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Spisak fiktivnih vukova

U mitologiji i folkloru[uredi | uredi izvor]

Glavni članci: Vukovi u folkloru, religiji i mitologiji i Vuk (slovenska mitologija)
Kapitolska vučica, skulptura mitske vučice kako hrani blizance Romula i Rema, iz legende o osnivanju Rima

Vuk je uobičajen motiv u mitologijama i kosmologijama naroda širom njegovog istorijskog životnog prostora. Antički Grci vukove su povezivali sa Apolonom, bogom svjetlosti i istine.[142] Antički Rimljani su povezivali vukove sa Marsom, bogom rata i poljoprivrede,[143] i vjerovali su da je njihove osnivače Romula i Rema dojila vučica.[144]

Vuk kao mitološko biće je uveliko povezan sa Balkanom i srpskom mitologijom i kultovima.[145] Važan je dio srpske mitologije.[146] U slovenskoj i srpskoj staroj vjeri, vuk je korišten kao totem.[147] U srpskoj epskoj poeziji, vuk je simbol neustrašivosti.[5] U nordijskoj mitologiji se pominje preplašeni džinovski vuk Fenrir, najstarije dijete Lokija i Angrbode,[148] i Geri i Freki, Odinovi vijerni ljubimci.[149]

U mitu o stvaranju Pauni naroda, vuk je bio prva životinja koja je došla na Zemlju. Kada su ga ljudi ubili, kažnjeni su smrću, uništenjem i gubitkom besmrtnosti.[150] Za Paune, Sirijus je bio „Vučja zvijezda”, a njegovo nestajanje i ponovno pojavljivanje značile su da se vuk ulazio u napuštao svijet duhova. I Pauni i Blekfuti su Mliječni put zvali „Vučji trag”.[151] U kineskoj astronomiji, vuk je predstavljao Sirijus kao „plava zvijer”, a sama zvijezda se zvala „nebeski vuk”.[152]

Koncept prema kojem se ljudi pretvaraju u vukove prisutan je u mnogim kulturama. Prema jednom grčkom mitu Likaona je Zevs pretvorio u vuka kao kaznu za njegova zla djela.[153] Legenda o vukodlaku je rasprostranjena u evropskom folkloru i uključuje ljude koji se voljno pretvaraju u vukove kako bi napali ili ubili ljude.[154] Narod Navaho je tradicionalno vjerovao da će se vještice pretvoriti u vukove ako navuku vučje krzno i da će ubijati ljude i skrnaviti groblja.[155] Denaina narod vjeruje da su vukovi nekada bili ljudi i gledaju ih kao svoju braću.[142]

U basnama i književnosti[uredi | uredi izvor]

Vidi još: Vuk i ždral, Veliki zli vuk i Vuk u ovčijoj koži
Crvenkapa (1883), autora Gistava Dorea

Ezop prikazuje vuka u nekoliko svojih basni, igrajući na brigu starogrčkog agrarnog društva. Njegova najpoznatija bajka je Dječak koji je vikao vuk, koja je govori o onima koji svjesno podižu lažne uzbune. Neke njegove basne se koncentrišu na održavanje povjerenja između pastira i psa čuvara u njihovom oprezu na vukove, kao i na brige zbog bliske veze između psa i vuka. Iako Ezop vuka koristi da opomene, kritiku i moralizuje o ljudskom ponašanju, njegovi prikazi dodatno su uticali na slici vuka kao zlobne i opasne životinje.[156] U Svetom pismu se vuk pominje trinaest puta, uglavnom kao metafora za destrukciju i pohlepu. U Novom zavjetu, Isus je koristio vuka kao ilustraciju za opasnosti s kojima bi se njegovi sljedbenici, koje je on predstavlja kao ovce, suočili ako ga slijede.[157] Isengrim Vuk, lik koji se prvi put javlja u latinskoj poemi iz 12. vijeka, glavni je lik Rejnardovog ciklusa, koji se zalaže za niže plemstvo, dok njegov protivnik, Rejnard Lisica, predstavlja seljačkog junaka. Iako je prikazan kao lojalan, pošten i moralan, Isengrim je vječna žrtva Rejnardove duhovitosti i okrutnosti i često umire na kraju svake priče.[158]

Smatra se da je priča Crvenkapa, koju je prvi zapisao Šarl Pero 1697. godine, imala više uticaja nego bilo koji drugi književni izvor u kovanju vukove negativne reputacije u zapadnom svijetu. Vuk je u ovoj priči predstavljen kao seksualni predator sposoban da oponaša ljudski govor.[159] Slični likovi vuka javljaju se u Tri praseta i Vuk i sedam jarića.[160] Lov na vukove i vučji napadi na ljude i stoku posebno se ističu u ruskoj književnosti, uključujući djela Lava Tolstoja, Antona Čehova, Nikolaja Nekrasova, Ivana Bunjina i Leonida Sabanjeva. I Tolstojev Rat i mir i Čehovi Seljaci imaju scene u kojima se love vukovi pomoću pasa goniča i ruskog hrta.[161] Vukovi su među centralnim likovima Kiplingove Knjige o džungli. Njegove portrete vukova su pohvalili biolozi: umjesto da ih prikazuje kao zlobne i bahate, što je bilo uobičajeno u vrijeme objavljivanja knjige, prikazuje kako žive u prijateljskim porodičnim grupama i oslanjaju se na iskustvo nemoćnih, ali i iskustvo starijih članova čopora. Vučji moto, „snaga vuka je čopor, a snaga čopora je vuk”, potvrđena je terenskim studijama koja pokazuje da stopa uspjeha u lovu i odbijanju uljeza zavisi od veličine čopora i broja odraslih mužjaka ili starijih vukova.[162] Pretežna fikcija Farlija Moueta Nikad ne viči „vuk” smatra se najpopularnijom knjigom o vukovima, adaptirana je u nekoliko holivudskih filmova i u nekoliko škola se našla kao lektira. Iako je zaslužan jer je promijenio popularnu percepciju o vukovima, prikazujući kao nježne, kooperativne i plemenite, kritikovan je zbog idealizacije vukova i faktičnih netačnosti.[163][164][165]

Sukobi[uredi | uredi izvor]

Prisustvo ljudi izgleda stresno utiče na vukove, što se vidi i po povećanom nivou kortizola kada se motorne sanke nalaze u blizini njihove teritorije.[166]

Napadi na stoku[uredi | uredi izvor]

Napadi na stoku je jedan od glavnih razloga lova na vukove i može predstavljati ozbiljan problem u očuvanju vukova. Uz to što uzrokuje ekonomske gubitke, prijetnja od vučjeg predatorstva izaziva veliki stres za stočare, a nije pronađeno nijedno rješenje za sprječavanje takvih napada, osim odstrjela vukova.[167] Neke države pomažu u nadoknađivanju ekonomskih gubitaka kroz programe kompenzacije ili državnog osiguranja.[168] Domaće životinje su veoma lak plijen za vukove, jer su uzgajane pod stalnom ljudskom zaštitom, pa se stoga ne mogu dobro braniti.[169] Vukovi obično pribjegavaju napadima na stoku, kada je iscrpljen plijen u divljini. U Evroaziji, veliki dio ishrane populacije vukova sastoji se od stoke, dok su takvi incidenti rijetkost u Sjevernoj Americi, gdje je zdravlja populacija divljeg plijena uglavnom obnovljena.[167] Većina gubitaka nastaje tokom ljetnjeg perioda ispaša, pri čemu je stoka bez nadzora u zabačenim pašnjacima najranjivije plijen vukova.[170] Najčešće ciljane vrste stoke su ovce (Evropa), irvasi (sjeverna Skandinavija), koze (Indija), konji (Mongolija), goveda i ćurke (Sjeverna Amerika).[167] Broj ubijenih životinja u jednom napadu varira u zavisnosti od vrste: većina napada na goveda i konje rezultira jednom ubijenom jedinkom, dok može biti ubijeno višak ćurki, ovca i jelena.[171] Vukovi uglavnom napadaju stoku tokom paše, mada povremeno upadnu i u ograđeno područje.[172]

Sukobi s psima[uredi | uredi izvor]

Pregledom studija o konkurentskom dejstvu pasa na simpatričke mesojede nije pronađeno nijedno istraživanje o konkurenciji pasa i vukova.[173][174] Konkurentnost bi bila u korist vuka, za kojeg je poznato da ubija pse; međutim, vukovi obično žive u parovima ili u manjim čoporima u područjima gdje su izloženi velikom progonu od strane ljudi, što ih čini manje konkurentnim u odnosu na velike grupe pasa.[173][175]

Vukovi povremeno ubijaju pse, a neke populacije vukova oslanjaju se na pse kao važne izvore hrane. U Hrvatskoj, vukovi ubijaju više pasa nego ovaca, a čini se da u Rusiji vukovi ograničavaju populaciju pasa lutalica. Vukovi mogu pokazati neobično smjelo ponašanje kada napadaju pse u pratnji ljudi, ponekad ignorišući obližnje ljude. Napadi vukova na pse mogu se desiti kako u dvorištima, tako i u šumama. Napadi vukova na lovačke pse smatraju se velikim problemom u Skandinaviji i Vinskonsinu.[167][176] Najčešće ubijene pasmine lovačkih pasa u Skandinaviji su harijeri, starije životinje su najugroženije, vjerovatno zato što su manje plašljive od mlađih životinja, a na prisustvo vukova reaguju drugačije. Veći lovački psi poput jemthunda češće prežive napad vuka, zbog svoje bolje odbrambene sposobnosti.[176]

Iako je broj pasa koje vukovi svake godine ubiju relativno nizak, izaziva strah od mogućnosti pretvaranja sela i dvorišta u vučja lovišta. U mnogim kulturama, psi se smatraju članovima porodice ili barem članovima radnog tima, a gubitak jednog može dovesti do snažnih emocionalnih reakcija kao što su zahtijevanje liberalnih propisa lova na vukove.[173]

Psi koji čuvaju ovce pomažu u ublažavanju sukoba čovjeka i vuka i često se predlažu kao jedan od nesmrtonosnih alata za zaštitu od vukova.[173][177] Pastirski psi nisu naročito agresivni, ali mogu poremetiti potencijalnu grabežljivost vuka, pokazujući ono što je za vuka dvosmisleno ponašanje, poput lajanja, društvenog pozdrava, poziva na igru ili agresije. Istorijska upotreba pastirskih pasa šurom Evroazije bila je djelotvorna protiv grabežljivosti vuka,[173][178] naročito kada se ovce drže u prisustvu nekoliko pasa čuvara stoke.[173][179] Vukovi ponekad ubijaju i pastirske pse.[173]

Napadi vukova na ljude[uredi | uredi izvor]

Strah od vukova bio je rasprostranjen u mnogim društvima, mada ljudi nisu prirodni plijen vukova.[180] Kako će vukovi reagovati na ljude, u velikoj mjeri zavisi od njihovog ranije iskustva s ljudima: vukovi kojima nemaju bilo kakvo negativno iskustvo s ljudima, ili koji su uslovljeni hranom, mogu da pokažu malo straha od ljudi.[181] Iako vukovi mogu agresivno reagovati kada se izazivaju, takvi napadi su uglavnom ograničeni na brze ujede po udovima.[180]

Predatorskim napadima može prethoditi duži period navikavanja, tokom kojeg vukovi postepeno gube strah od ljudi. Žrtve grizu više puta po vratu i licu, a potom ih odvlače i konzumiraju, osim ako ih neko ne otjera. Ovakvi napadi se obično dešavaju na određenim područjima i ne prestaju sve dok predatori ne budu eliminisani. Napada grabežljivaca se mogu dogoditi u bilo koje doba godine, a vrhunac je period jun—avgust, kada ljudi češće odlaze u šume (zbog ispaše stoke ili borbe divljih bobica i gljiva).[180] Slučajevi napada vukova tokom zime zabilježeni su u Bjelorusiji, ruskoj Kirovskoj i Irkutskoj oblasti, Kareliji i Ukrajini. Takođe, vukovi sa mladuncima doživljavaju veće stresove zbog hrane u ovom periodu.[33] Većina žrtava napada grabežljivih vukova su djeca mlađa od 18 godina, a u rijetkim slučajevima napada na odrasle, žrtve su gotovo uvijek žene.[180]

Slučajevi bijesnih vukova su rijetki u poređenju s drugim vrstama, jer vukovi nisu primarni izvor bolesti, ali ih mogu zaraziti druge životinje, npr. psi, šakali i lisice. Incidenti s bijesnim vukovima su veoma rijetki u Sjevernoj Americi, ali su brojni u istočnom Sredozemlju, Bliskom istoku i srednjoj Aziji. Vukovi očigledno razvijaju „divlju” fazu bjesnila u veoma visokom stepenu. To, u kombinaciji sa njihovom veličinom i snagom, čini vukove s bjesnilom možda najopasnijim od svih bijesnih životinja.[180] Ujedi bijesnih vukova su 15 puta opasniji od ujeda bijesnih pasa.[182] Bijesni vukovi obično djeluju sami, prelaze veću razdaljinu i često ujedaju veliki broj ljudi i domaćih životinja. Većina napada bijesnih vukova događa se u proljetnom i jesenjem dobu. Za razliku od napada predatora, bijesni vukovi ne jedu žrtve, a napadi se dešavaju samo u jednom danu. Žrtve biraju nasumično, mada većina slučajeva uključuje odrasle muškarce. Od 1952. do 2002. bilo je osam smrtnih napada u Evropi i Rusiji, a više od 200 u južnoj Aziji.[180]

Ljudski lov na vukove[uredi | uredi izvor]

Glavni članci: Lov na vukove i Lov na vukove sa psima
Leševi ulovljenih vukova u Volgogradskoj oblasti u Rusiji

Teodor Ruzvelt je izjavio da je vukove teško loviti zbog njihove lukavosti, oštrih čula, visoke izdržljivosti i sposobnosti brzog onesposobljavanja i ubijanja lovačkih pasa.[183] Istorijske metode su uključivale ubijanje proljećnih legla u svojim jazbinama, hajke sa psima (obično kombinacija hrtova, bladhundova i foks terijera), trovanje strihninom i postavljanje zamki.[184][185]

Popularna metoda lova na vukove u Rusiji uključuje zarobljavanje čopora na malom prostoru tako što ga okružuju mrežastim stupovima koji nosi ljudski miris. Ovaj metod se u velikoj mjeri oslanja na vukov strah od ljudskih mirisa, mada može izgubiti djelotvornost kada se vukovi naviknu na miris. Neki lovci mogu namamiti vukove oponašajući njihovo oglašavanje. U Kazahstanu i Mongoliji, vukovi se tradicionalno love s orlovima i sokolovima, iako ova praksa opada, jer iskusni sokolari postaju malobrojni. Odstrel vukova iz aviona je veoma efikasan, zbog povećane vidljivosti i neposredne linije vatre.[185] Nekoliko rasa pasa, barzoj i tajgan, posebno su uzgajani za lov na vukove.[173]

Kao ljubimci i radne životinje[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Vukovi kao ljubimci i radne životinje

Vukovi i hibridi vuka i psa se ponekad drže kao egzotični ljubimci. Iako su usko povezani sa domaćim psima, vukovi ne pokazuju istu poslušnost kao psi u životu pored ljudi, uopšteno manje reagujući na ljudske naredbe i vjerovatnije je da će djelovati agresivnije. Vjerovatnije je da će osobu napasti vuk ili hibrid vuka i psa koji se drže kao ljubimci, nego pas.[186]

Zanimljivosti[uredi | uredi izvor]

Pavle Rovinski je zapisao da je narod u Crnoj Gori u njegovo vreme imao izreku Stidi se, kao vuk u jamu. Razlog nastanka izreke je bio na osnovu zapažanja pastira da vuk koji upadna u zamku-jamu sa jagnjetom ili ovcom, da ih ne napada. Čim shvati da ne može da izađe gubi volju za lovom. Isto se dešavalo ako bi upao i u tor (priboj) iz kojega nije mogao da izađe.[187]

Napomene[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Populacije Butana, Indije, Nepala i Pakistana uključene su u Appendix I. Ne uključuje pripitomljene oblike i dinga, koji se navode kao Canus lupus familiaris i Canus lupus dingo.
  2. ^ Ruska волк, bugarska вълк, slovenačka vоɫk, slovačka i češka vlk, poljska wilk, bjeloruska воўк i ukrajinska вовк.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Tedford, Richard H.; Wang, Xiaoming; Taylor, Beryl E. (2009). „Phylogenetic Systematics of the North American Fossil Caninae (Carnivora: Canidae)”. Bulletin of the American Museum of Natural History (na jeziku: engleski). 325: 1—218. doi:10.1206/574.1. Pristupljeno 7. 12. 2019. 
  2. ^ a b v g d Boitani, L.; Phillips, M.; Jhala, Y. (2018). „Canis lupus”. The IUCN Red List of Threatened Species (na jeziku: engleski). IUCN. 2018. e.T3746A119623865. doi:10.2305/IUCN.UK.2018-2.RLTS.T3746A119623865.en Slobodan pristup. Pristupljeno 7. 12. 2019. 
  3. ^ „Appendices | CITES”. cites.org. Pristupljeno 2022-01-14. 
  4. ^ a b v Linné & Salvius 1758, str. 39–40.
  5. ^ a b v Miklosich 1860, str. 44–45.
  6. ^ Stefanović Karadžić 1818, str. 78.
  7. ^ Koepfli, Klaus-Peter; Pollinger, John; Godinho, Raquel; Robinson, Jacqueline; Lea, Amanda; Hendricks, Sarah; Schweizer, Rena M.; Thalmann, Olaf; Silva, Pedro; Fan, Zhenxin; Yurchenko, Andrey A.; Dobrynin, Pavel; Makunin, Alexey; Cahill, James A.; Shapiro, Beth; Álvares, Francisco; Brito, José C.; Geffen, Eli; Leonard, Jennifer A.; Helgen, Kristofer M.; Johnson, Warren E.; O’Brien, Stephen J.; Van Valkenburgh, Blaire; Wayne, Robert K. (17. 8. 2015). „Genome-wide Evidence Reveals that African and Eurasian Golden Jackals Are Distinct Species”. Current Biology (na jeziku: engleski). 25 (16): 2158—2165. ISSN 0960-9822. doi:10.1016/j.cub.2015.06.060. Pristupljeno 26. 4. 2020. 
  8. ^ Harper, Douglas. „canine | Origin and meaning of canine by Online Etymology Dictionary”. www.etymonline.com (na jeziku: engleski). Pristupljeno 26. 4. 2020. 
  9. ^ Clutton-Brock 1995, str. 7–20.
  10. ^ Wozencraft 2005, str. 575–577.
  11. ^ Larson, Greger; Bradley, Daniel G.; Andersson, Leif (16. 1. 2014). „How Much Is That in Dog Years? The Advent of Canine Population Genomics”. PLOS Genetics (na jeziku: engleski). 10 (1): e1004093. ISSN 1553-7404. doi:10.1371/journal.pgen.1004093. Pristupljeno 26. 4. 2020. 
  12. ^ Viranta-Kovanen, Suvi; Alvares, Francisco; Bogdanowicz, Wieslaw; Cambell, Liz A. D.; Godinho, Raquel; Hatlauf, Jennifer; Jhala, Yadvendradev V.; Kitchener, Andrew C.; Koepfli, Klaus-Peter; Krofel, Miha; Moehlman, Patricia; Senn, Helen; Sillero-Zubiri, Claudio; Werhahn, Geraldine (30. 12. 2019). „Old Wolrd Canis spp. with taxonomic ambiguity: Workshop conclusions and recommendations Vairao, Portugal, 28th-30th May 2019” (PDF). Canid News (Online Edition) (na jeziku: engleski): 21.4. ISSN 1478-2677. Pristupljeno 26. 4. 2020. 
  13. ^ Mech & Boitani 2003, str. 239–245.
  14. ^ a b v Thalmann, O.; Perri, A.R. (2018). Lindqvist, C.; Rajora, O., ur. „Paleogenomic Inferences of Dog Domestication”. Paleogenomics. Population Genomics (na jeziku: engleski). Springer, Cham: 273—306. doi:10.1007/13836_2018_27. Pristupljeno 13. 6. 2020. 
  15. ^ a b Freedman, Adam H.; Gronau, Ilan; Schweizer, Rena M.; Ortega-Del Vecchyo, Diego; Han, Eunjung; Silva, Pedro M.; Galaverni, Marco; Fan, Zhenxin; Marx, Peter; Lorente-Galdos, Belen; Beale, Holly; Ramirez, Oscar; Hormozdiari, Farhad; Alkan, Can; Vilà, Carles; Squire, Kevin; Geffen, Eli; Kusak, Josip; Boyko, Adam R.; Parker, Heidi G.; Lee, Clarence; Tadigotla, Vasisht; Siepel, Adam; Bustamante, Carlos D.; Harkins, Timothy T.; Nelson, Stanley F.; Ostrander, Elaine A.; Marques-Bonet, Tomas; Wayne, Robert K.; Novembre, John; Andersson, Leif (16. 1. 2014). „Genome Sequencing Highlights the Dynamic Early History of Dogs”. PLoS Genetics (na jeziku: engleski). 10 (1): e1004016. doi:10.1371/journal.pgen.1004016. Pristupljeno 13. 6. 2020. 
  16. ^ Skoglund, Pontus; Ersmark, Erik; Palkopoulou, Eleftheria; Dalén, Love (jun 2015). „Ancient Wolf Genome Reveals an Early Divergence of Domestic Dog Ancestors and Admixture into High-Latitude Breeds”. Current Biology (na jeziku: engleski). 25 (11): 1515—1519. doi:10.1016/j.cub.2015.04.019. 
  17. ^ a b v Fan, Zhenxin; Silva, Pedro; Gronau, Ilan; Wang, Shuoguo; Armero, Aitor Serres; Schweizer, Rena M.; Ramirez, Oscar; Pollinger, John; Galaverni, Marco; Del-Vecchyo, Diego Ortega; Du, Lianming; Zhang, Wenping; Zhang, Zhihe; Xing, Jinchuan; Vilà, Carles; Marques-Bonet, Tomas; Godinho, Raquel; Yue, Bisong; Wayne, Robert K. (1. 2. 2016). „Worldwide patterns of genomic variation and admixture in gray wolves”. Genome Research (na jeziku: engleski). 26 (2): 163—173. ISSN 1088-9051. doi:10.1101/gr.197517.115. 
  18. ^ Werhahn, Geraldine; Senn, Helen; Kaden, Jennifer; Joshi, Jyoti; Bhattarai, Susmita; Kusi, Naresh; Sillero-Zubiri, Claudio; Macdonald, David W. (jun 2017). „Phylogenetic evidence for the ancient Himalayan wolf: towards a clarification of its taxonomic status based on genetic sampling from western Nepal”. Royal Society Open Science (na jeziku: engleski). 4 (6): 170—186. doi:10.1098/rsos.170186. 
  19. ^ a b Werhahn, Geraldine; Senn, Helen; Ghazali, Muhammad; Karmacharya, Dibesh; Sherchan, Adarsh Man; Joshi, Jyoti; Kusi, Naresh; López-Bao, José Vincente; Rosen, Tanya; Kachel, Shannon; Sillero-Zubiri, Claudio; Macdonald, David W. (oktobar 2018). „The unique genetic adaptation of the Himalayan wolf to high-altitudes and consequences for conservation”. Global Ecology and Conservation. 16: e00455. doi:10.1016/j.gecco.2018.e00455. Pristupljeno 4. 2. 2021. 
  20. ^ Koblmüller, Stephan; Vilà, Carles; Lorente‐Galdos, Belen; Dabad, Marc; Ramirez, Oscar; Marques‐Bonet, Tomas; Wayne, Robert K.; Leonard, Jennifer A. (2016). „Whole mitochondrial genomes illuminate ancient intercontinental dispersals of grey wolves (Canis lupus)”. Journal of Biogeography (na jeziku: engleski). 43 (9): 1728—1738. ISSN 1365-2699. doi:10.1111/jbi.12765. 
  21. ^ Freedman, Adam H.; Wayne, Robert K. (8. 2. 2017). „Deciphering the Origin of Dogs: From Fossils to Genomes”. Annual Review of Animal Biosciences (na jeziku: engleski). 5 (1): 281—307. ISSN 2165-8102. doi:10.1146/annurev-animal-022114-110937. Arhivirano iz originala 13. 02. 2021. g. Pristupljeno 04. 02. 2021. 
  22. ^ a b Gopalakrishnan, Shyam; Sinding, Mikkel-Holger S.; Ramos-Madrigal, Jazmín; Niemann, Jonas; Castruita, Jose A. Samaniego; Vieira, Filipe G.; Carøe, Christian; Montero, Marc de Manuel; Kuderna, Lukas; Serres, Aitor; González-Basallote, Víctor Manuel; Liu, Yan-Hu; Wang, Guo-Dong; Marques-Bonet, Tomas; Mirarab, Siavash; Fernandes, Carlos; Gaubert, Philippe; Koepfli, Klaus-Peter; Budd, Jane; Rueness, Eli Knispel; Sillero, Claudio; Heide-Jørgensen, Mads Peter; Petersen, Bent; Sicheritz-Ponten, Thomas; Bachmann, Lutz; Wiig, Øystein; Hansen, Anders J.; Gilbert, M. Thomas P. (5. 11. 2018). „Interspecific Gene Flow Shaped the Evolution of the Genus Canis”. Current Biology (na jeziku: engleski). 28 (21): 3441—3449.e5. ISSN 0960-9822. doi:10.1016/j.cub.2018.08.041. Pristupljeno 10. 4. 2022. 
  23. ^ a b Sinding, Mikkel-Holger S.; Gopalakrishan, Shyam; Vieira, Filipe G.; Samaniego Castruita, Jose A.; Raundrup, Katrine; Heide Jørgensen, Mads Peter; Meldgaard, Morten; Petersen, Bent; Sicheritz-Ponten, Thomas; Mikkelsen, Johan Brus; Marquard-Petersen, Ulf; Dietz, Rune; Sonne, Christian; Dalén, Love; Bachmann, Lutz; Wiig, Øystein; Hansen, Anders J.; Gilbert, M. Thomas P. (12. 11. 2018). „Population genomics of grey wolves and wolf-like canids in North America”. PLOS Genetics (na jeziku: engleski). 14 (11): e1007745. ISSN 1553-7404. doi:10.1371/journal.pgen.1007745. Pristupljeno 10. 4. 2022. 
  24. ^ Wang, Guo-Dong; Zhang, Ming; Wang, Xuan; Yang, Melinda A.; Cao, Peng; Liu, Feng; Lu, Heng; Feng, Xiaotian; Skoglund, Pontus; Wang, Lu; Fu, Qiaomei; Zhang, Ya-Ping (25. 10. 2019). „Genomic Approaches Reveal an Endemic Subpopulation of Gray Wolves in Southern China”. iScience (na jeziku: engleski). 20: 110—118. ISSN 2589-0042. doi:10.1016/j.isci.2019.09.008. Pristupljeno 10. 4. 2022. 
  25. ^ Iacolina, Laura; Scandura, Massimo; Gazzola, Andrea; Cappai, Nadia; Capitani, Claudia; Mattioli, Luca; Vercillo, Francesca; Apollonio, Marco (1. 7. 2010). „Y-chromosome microsatellite variation in Italian wolves: A contribution to the study of wolf-dog hybridization patterns”. Mammalian Biology (na jeziku: engleski). 75 (4): 341—347. ISSN 1616-5047. doi:10.1016/j.mambio.2010.02.004. Pristupljeno 10. 4. 2022. 
  26. ^ Kopaliani, Natia; Shakarashvili, Maia; Gurielidze, Zurab; Qurkhuli, Tamar; Tarkhnishvili, David (1. 5. 2014). „Gene Flow between Wolf and Shepherd Dog Populations in Georgia (Caucasus)”. Journal of Heredity. 105 (3): 345—353. ISSN 0022-1503. doi:10.1093/jhered/esu014. Pristupljeno 10. 4. 2022. 
  27. ^ Moura, Andre E.; Tsingarska, Elena; Dąbrowski, Michał J.; Czarnomska, Sylwia D.; Jędrzejewska, Bogumiła; Pilot, Małgorzata (1. 4. 2014). „Unregulated hunting and genetic recovery from a severe population decline: the cautionary case of Bulgarian wolves”. Conservation Genetics (na jeziku: engleski). 15 (2): 405—417. ISSN 1572-9737. doi:10.1007/s10592-013-0547-y. Pristupljeno 10. 4. 2022. 
  28. ^ Bergström, Anders; Frantz, Laurent; Schmidt, Ryan; Ersmark, Erik; Lebrasseur, Ophelie; Girdland-Flink, Linus; Lin, Audrey T.; Storå, Jan; Sjögren, Karl-Göran; Anthony, David; Antipina, Ekaterina; Amiri, Sarieh; Bar-Oz, Guy; Bazaliiskii, Vladimir I.; Bulatović, Jelena; Brown, Dorcas; Carmagnini, Alberto; Davy, Tom; Fedorov, Sergey; Fiore, Ivana; Fulton, Deirdre; Germonpré, Mietje; Haile, James; Irving-Pease, Evan K.; Jamieson, Alexandra; Janssens, Luc; Kirillova, Irina; Horwitz, Liora Kolska; Kuzmanovic-Cvetković, Julka; Kuzmin, Yaroslav; Losey, Robert J.; Dizdar, Daria Ložnjak; Mashkour, Marjan; Novak, Mario; Onar, Vedat; Orton, David; Pasarić, Maja; Radivojević, Miljana; Rajković, Dragana; Roberts, Benjamin; Ryan, Hannah; Sablin, Mikhail; Shidlovskiy, Fedor; Stojanović, Ivana; Tagliacozzo, Antonio; Trantalidou, Katerina; Ullén, Inga; Villaluenga, Aritza; Wapnish, Paula; Dobney, Keith; Götherström, Anders; Linderholm, Anna; Dalén, Love; Pinhasi, Ron; Larson, Greger; Skoglund, Pontus (30. 10. 2020). „Origins and genetic legacy of prehistoric dogs”. Science (na jeziku: engleski). 370 (6516): 557—564. ISSN 0036-8075. doi:10.1126/science.aba9572. Pristupljeno 10. 4. 2022. 
  29. ^ Mech 1974, str. 1–6.
  30. ^ Heptner & Naumov 1998, str. 129–132; Mech 1974, str. 1–6.
  31. ^ a b Heptner & Naumov 1998, str. 166.
  32. ^ Mech 1981, str. 13.
  33. ^ a b v g d đ e ž z i j k l lj Heptner & Naumov 1998, str. 164–270.
  34. ^ Mech 1981, str. 14.
  35. ^ Therrien 2005, str. 249—270; Mech & Boitani 2003, str. 112.
  36. ^ a b v g d đ e Paquet & Carbyn 2003, str. 482—510.
  37. ^ a b Lopez 1978, str. 23.
  38. ^ a b Heptner & Naumov 1998, str. 174.
  39. ^ Miklosi 2015, str. 110—112, ch. Wolves.
  40. ^ Heptner & Naumov 1998, str. 164–270; Macdonald & Norris 2001, str. 45.
  41. ^ a b v Lopez 1978, str. 19.
  42. ^ a b Lopez 1978, str. 18.
  43. ^ Lopez 1978, str. 19–20.
  44. ^ a b Gipson, Philip S.; Bangs, Edward E.; Bailey, Theodore N.; Boyd, Diane K.; Cluff, H. Dean; Smith, Douglas W.; Jiminez, Michael D. (2002). „Color Patterns among Wolves in Western North America”. Wildlife Society Bulletin (1973-2006) (na jeziku: engleski). 30 (3): 821—830. ISSN 0091-7648. Pristupljeno 10. 12. 2019. 
  45. ^ Heptner & Naumov 1998, str. 168–169.
  46. ^ Heptner & Naumov 1998, str. 168.
  47. ^ Lopez 1978, str. 22.
  48. ^ Anderson, T. M.; vonHoldt, B. M.; Candille, S. I.; Musiani, M.; Greco, C.; Stahler, D. R.; Smith, D. W.; Padhukasahasram, B.; Randi, E.; Leonard, J. A.; Bustamante, C. D.; Ostrander, E. A.; Tang, H.; Wayne, R. K.; Barsh, G. S. (6. 3. 2009). „Molecular and Evolutionary History of Melanism in North American Gray Wolves”. Science (na jeziku: engleski). 323 (5919): 1339—1343. doi:10.1126/science.1165448. 
  49. ^ Hedrick, P. W. (15. 7. 2009). „Wolf of a different colour”. Heredity (na jeziku: engleski). 103 (6): 435—436. doi:10.1038/hdy.2009.77. 
  50. ^ Paquet & Carbyn 2003, str. 482–510.
  51. ^ Earle, Michael (1987). „A Flexible Body Mass in Social Carnivores”. The American Naturalist. 129 (5): 755—760. doi:10.1086/284670. 
  52. ^ Sorkin, Boris (2008). „A biomechanical constraint on body mass in terrestrial mammalian predators”. Lethaia. 41 (4): 333—347. doi:10.1111/j.1502-3931.2007.00091.x. 
  53. ^ Mech & United States National Park Service 1966, str. 76.
  54. ^ Mech 1981, str. 172.
  55. ^ Mech & Boitani 2003, str. 201.
  56. ^ Newsome, Thomas M.; Boitani, Luigi; Chapron, Guillaume; Ciucci, Paolo; Dickman, Christopher R.; Dellinger, Justin A.; López-Bao, José V.; Peterson, Rolf O.; Shores, Carolyn R.; Wirsing, Aaron J.; Ripple, William J. (2016). „Food habits of the world's grey wolves”. Mammal Review. 46 (4): 255—269. doi:10.1111/mam.12067. 
  57. ^ a b Mech & Boitani 2003, str. 107.
  58. ^ Mech & Boitani 2003, str. 109—110.
  59. ^ a b v Heptner & Naumov 1998, str. 213–231.
  60. ^ Barton, Brandon T.; Hill, JoVonn G.; Wolff, Carter L.; Newsome, Thomas M.; Ripple, William J.; Lashley, Marcus A. (9. 10. 2019). „Grasshopper consumption by grey wolves and implications for ecosystems”. Ecology. doi:10.1002/ecy.2892. 
  61. ^ Gable, Thomas D.; Windels, Steve K.; Homkes, Austin T. (2018). „Do wolves hunt freshwater fish in spring as a food source?”. Mammalian Biology. 91: 30—33. doi:10.1016/j.mambio.2018.03.007. 
  62. ^ Woodford, Riley (2004). „Alaska’s Salmon-Eating Wolves, Alaska Department of Fish and Game”. www.adfg.alaska.gov (na jeziku: engleski). Arhivirano iz originala 26. 7. 2019. g. Pristupljeno 11. 12. 2019. 
  63. ^ McAllister 2007, str. 144.
  64. ^ Fuller 2019, str. 53, ch. What wolves eat.
  65. ^ Mech & Boitani 2003, str. 109.
  66. ^ Heptner & Naumov 1998, str. 213–231; Mech 1981, str. 180; Klein 1995, str. 275–280, ch. The introduction, increase, and demise of wolves on Coronation Island, Alaska.
  67. ^ Mech & Boitani 2003, str. 266—268.
  68. ^ Merrit, Dixon (7. 1. 1921). „World's Greatest Animal Dead” (PDF) (na jeziku: engleski). US Department of Agriculture Division of Publications. str. 2. Arhivirano iz originala (PDF) 24. 07. 2019. g. Pristupljeno 12. 12. 2019. 
  69. ^ Heptner & Naumov 1998, str. 164–270; 2a1?Mech, str. 266–268.
  70. ^ Giannatos, G. (april 2004). „Conservation Action Plan for the golden jackal Canis aureus L. in Greece” (PDF) (na jeziku: engleski). World Wildlife Fund Greece. str. 1—47. Pristupljeno 12. 12. 2019. 
  71. ^ Heptner & Naumov 1998, str. 164–270; Mech & Boitani 2003, str. 269.
  72. ^ Mech & Boitani 2003, str. 261—263.
  73. ^ Mech & Boitani 2003, str. 263—264.
  74. ^ Mech & Boitani 2003, str. 266.
  75. ^ a b Mech & Boitani 2003, str. 265.
  76. ^ Sunquist & Sunquist 2002, str. 167.
  77. ^ Mech & Boitani 2003, str. 264—265.
  78. ^ Jimenez, Michael D.; Asher, Valpa J.; Bergman, Carita; Bangs, Edward E.; Woodruff, Susannah P. (2008). „Gray Wolves, Canis lupus, Killed by Cougars, Puma concolor, and a Grizzly Bear, Ursus arctos, in Montana, Alberta, and Wyoming”. The Canadian Field-Naturalist. 122 (1): 76. doi:10.22621/cfn.v122i1.550. 
  79. ^ Elbroch, L Mark; Lendrum, Patrick E; Newby, Jesse; Quigley, Howard; Thompson, Daniel J (14. 5. 2015). „Recolonizing wolves influence the realized niche of resident cougars”. Zoological Studies. 54 (1). doi:10.1186/s40555-015-0122-y. 
  80. ^ Miquelle, D. G.; Stephens, P. A.; Smirnov, E. N.; Goodrich, J. M.; Zaumyslova, O. J.; Myslenkov, A. E. (2013). „Tigers and Wolves in the Russian Far East: Competitive Exclusion, Functional Redundancy and Conservation Implications”. Ur.: Ray, Justina; Redford, Kent H.; Steneck, Robert; Berger, Joel. Large Carnivores and the Conservation of Biodiversity (na jeziku: engleski). Island Press. str. 179—207. ISBN 978-1-59726-609-3. Pristupljeno 12. 12. 2019. 
  81. ^ Monchot, H.; Mashkour, H. (2010). „Hyenas around the cities. The case of Kaftarkhoun (Kashan- Iran)”. Journal of Taphonomy (na jeziku: engleski). 8 (1): 17—32. 
  82. ^ Mills, M. G. L.; Mills, Gus; Hofer, Heribert (1998). Hyaenas: status survey and conservation action plan (na jeziku: engleski). IUCN. str. 24—25. ISBN 978-2-8317-0442-5. Pristupljeno 12. 12. 2019. 
  83. ^ Nayak, S.; Shah, S.; Borah, J. (2015). „Going for the kill: an observation of wolf-hyaena interaction in Kailadevi Wildlife Sanctuary, Rajasthan, India” (PDF). Canid Biology & Conservation (na jeziku: engleski). 18 (7): 27—29. Pristupljeno 12. 12. 2019. 
  84. ^ Dinets, Vladimir; Eligulashvili, Beniamin (10. 2. 2016). „Striped Hyaenas (Hyaena hyaena) in Grey Wolf (Canis lupus) packs: Cooperation, commensalism or singular aberration?”. Zoology in the Middle East. 62 (1): 85—87. doi:10.1080/09397140.2016.1144292. 
  85. ^ Mech & Boitani 2003, str. 208–211.
  86. ^ a b Mech & Boitani 2003, str. 211–213.
  87. ^ Graves 2007, str. 77–85.
  88. ^ a b Mech & Boitani 2003, str. 202–208.
  89. ^ Mech & Boitani 2003, str. 164.
  90. ^ Miklosi 2015, str. 111.
  91. ^ a b Mech & Boitani 2003, str. 2–3, 28.
  92. ^ Molnar, Barbara; Fattebert, Julien; Palme, Rupert; Ciucci, Paolo; Betschart, Bruno; Smith, Douglas W.; Diehl, Peter-Allan; Bump, Joseph K. (23. 9. 2015). „Environmental and Intrinsic Correlates of Stress in Free-Ranging Wolves”. PLOS ONE. 10 (9): e0137378. doi:10.1371/journal.pone.0137378. 
  93. ^ Mech & Boitani 2003, str. 1–2.
  94. ^ Mech & Boitani 2003, str. 12–13.
  95. ^ Nowak & Paradiso 1983, str. 953.
  96. ^ Mech & Boitani 2003, str. 38.
  97. ^ a b J drzejewski, Włodzimierz; Schmidt, Krzysztof; Theuerkauf, Jörn; J drzejewska, Bogumiła; Kowalczyk, Rafał (2007). „Territory size of wolves Canis lupus: Linking local (Białowieża Primeval Forest, Poland) and Holarctic-scale patterns”. Ecography. 30 (1): 66—76. doi:10.1111/j.0906-7590.2007.04826.x. 
  98. ^ a b v Mech & Boitani 2003, str. 19–26.
  99. ^ Mech, L. D. (1977). „Wolf-Pack Buffer Zones as Prey Reservoirs”. Science. 198 (4314): 320—321. doi:10.1126/science.198.4314.320. 
  100. ^ Mech, L. David (2003). „The Denali Wolf-Prey System”. The Wolves of Denali (na jeziku: engleski). U of Minnesota Press. str. 163. ISBN 978-0-8166-2959-6. Pristupljeno 13. 12. 2019. 
  101. ^ Mech & Boitani 2003, str. 66–103.
  102. ^ Busch 2007, str. 59.
  103. ^ Lopez 1978, str. 38.
  104. ^ Lopez 1978, str. 39–41.
  105. ^ Mech & Boitani 2003, str. 90.
  106. ^ Peters, Roger P.; Mech, L. David (1. 11. 1975). „Scent-Marking in Wolves”. American Scientist (na jeziku: engleski). 63: 628—637. ISSN 0003-0996. 
  107. ^ a b v Heptner & Naumov 1998, str. 248.
  108. ^ Mech & Boitani 2003, str. 2-3.
  109. ^ Mech & Boitani 2003, str. 5.
  110. ^ Mech & Boitani 2003, str. 175.
  111. ^ Heptner & Naumov 1998, str. 234–238.
  112. ^ Mech & Boitani 2003, str. 42–46.
  113. ^ Mech & Boitani 2003, str. 230.
  114. ^ a b „Guidelines for Population Level Management Plans for Large Carnivores - Environment - European Commission”. ec.europa.eu (na jeziku: engleski). European Commission. 7. 11. 2019. Pristupljeno 25. 4. 2020. 
  115. ^ Mech & Boitani 2003, str. 318–320.
  116. ^ a b Mech & Boitani 2003, str. 321–324.
  117. ^ Goldthorpe, Gareth (2016). „The wolf in Eurasia - a regional approach to the conservation and management of a top-predator in Central Asia and the South Caucasus”. Fauna & Flora International (na jeziku: engleski). doi:10.13140/RG.2.2.10128.20480. Pristupljeno 25. 4. 2020. 
  118. ^ Baskin, Leonid (2016). „Hunting as Sustainable Wildlife Management”. Mammal Study (na jeziku: engleski). 41 (4): 173—180. ISSN 1343-4152. doi:10.3106/041.041.0402. Pristupljeno 25. 4. 2020. 
  119. ^ „The Wolf in Russia - situations and problems” (PDF) (na jeziku: engleski). Wolves and Humans Foundation. Arhivirano iz originala (PDF) 23. 9. 2007. g. Pristupljeno 2. 9. 2019. 
  120. ^ Qumsiyeh, Mazin B. (1996). Mammals of the Holy Land (na jeziku: engleski). Texas Tech University Press. str. 146—148. ISBN 978-0-89672-364-1. Pristupljeno 25. 4. 2020. 
  121. ^ a b Fisher, Amanda (9. 4. 2015). „Conservation in conflict: Advancement and the Arabian wolf”. Middle East Eye (na jeziku: engleski). Pristupljeno 25. 4. 2020. 
  122. ^ Mech & Boitani 2003, str. 323, 327.
  123. ^ Busch 2007, str. 231.
  124. ^ Şekercioğlu, Çağan (15. 12. 2013). „Turkey's Wolves Are Texting Their Travels to Scientists”. National Geographic Society Newsroom (na jeziku: engleski). Pristupljeno 25. 4. 2020. 
  125. ^ Mech & Boitani 2003, str. 327.
  126. ^ Maclean, Charles (1977). The wolf children (na jeziku: engleski). Allen Lane. str. 336. Pristupljeno 25. 4. 2020. 
  127. ^ Bright, Michael (2002). Man-Eaters (na jeziku: engleski). Macmillan. str. 304. ISBN 978-0-312-98156-3. Pristupljeno 25. 4. 2020. 
  128. ^ Jhala, Yadvendradev V.; Giles, Robert H. (1991). „The Status and Conservation of the Wolf in Gujarat and Rajasthan, India”. Conservation Biology (na jeziku: engleski). 5 (4): 476—483. ISSN 1523-1739. doi:10.1111/j.1523-1739.1991.tb00354.x. Arhivirano iz originala 16. 10. 2020. g. Pristupljeno 25. 04. 2020. 
  129. ^ Sharma, Lalit Kumar; Mukherjee, Tanoy; Saren, Phakir Chandra; Chandra, Kailash; Umapathy, Govindhaswamy (10. 4. 2019). „Identifying suitable habitat and corridors for Indian Grey Wolf (Canis lupus pallipes) in Chotta Nagpur Plateau and Lower Gangetic Planes: A species with differential management needs”. PLOS ONE (na jeziku: engleski). 14 (4): e0215019. ISSN 1932-6203. doi:10.1371/journal.pone.0215019. Pristupljeno 25. 4. 2020. 
  130. ^ Mech & Boitani 2003, str. 328.
  131. ^ Larson, Greger (18. 5. 2017). „Reconsidering the distribution of gray wolves”. Zoological Research (na jeziku: engleski). 38 (3): 115—116. ISSN 2095-8137. doi:10.24272/j.issn.2095-8137.2017.021. 
  132. ^ Busch 2007, str. 232.
  133. ^ Xu, Yu; Yang, Biao; Dou, Liang (9. 6. 2015). „Local villagers’ perceptions of wolves in Jiuzhaigou County, western China”. PeerJ (na jeziku: engleski). 3: e982. ISSN 2167-8359. doi:10.7717/peerj.982. Pristupljeno 25. 4. 2020. 
  134. ^ Ishiguro, Naotaka; Inoshima, Yasuo; Shigehara, Nobuo (2009). „Mitochondrial DNA Analysis of the Japanese Wolf (Canis Lupus Hodophilax Temminck, 1839) and Comparison with Representative Wolf and Domestic Dog Haplotypes”. Zoological Science (na jeziku: engleski). 26 (11): 765—770. ISSN 0289-0003. doi:10.2108/zsj.26.765. 
  135. ^ „SCHEDULE 3 (Section 26) Protected Species — Canada National Parks Act”. laws-lois.justice.gc.ca (na jeziku: engleski). Legislative Services Branch. 4. 9. 2019. Arhivirano iz originala 23. 02. 2020. g. Pristupljeno 26. 4. 2020. 
  136. ^ „Wolf Hunting Information, Alaska Department of Fish and Game”. www.adfg.alaska.gov (na jeziku: engleski). Alaska Department of Fish and Game. Pristupljeno 26. 4. 2020. 
  137. ^ „Wolf Recovery under the Endangered Species Act” (PDF) (na jeziku: engleski). US Fish and Wildlife Service. februar 2007. Arhivirano iz originala (PDF) 03. 08. 2019. g. Pristupljeno 26. 4. 2020. 
  138. ^ „Gray Wolf Numbers in Minnesota, Wisconsin, and Michigan”. www.fws.gov (na jeziku: engleski). USFWS. Pristupljeno 26. 4. 2020. 
  139. ^ „Northern Rocky Mountain Wolf Recovery Program 2015 Interagency Annual Report” (PDF) (na jeziku: engleski). US Fish and Wildlife Service. 18. 4. 2016. Arhivirano iz originala (PDF) 25. 06. 2017. g. Pristupljeno 26. 4. 2020. 
  140. ^ Nie, Martin A. (2003). Beyond Wolves: The Politics of Wolf Recovery and Management (na jeziku: engleski). U of Minnesota Press. str. 118—119. ISBN 978-1-4529-0577-8. Pristupljeno 26. 4. 2020. 
  141. ^ „2018 Mexican Wolf Count Cause for Optimism”. www.fws.gov (na jeziku: engleski). U. S. Fish and Wildlife Service. 8. 4. 2019. Pristupljeno 26. 4. 2020. 
  142. ^ a b Mech & Boitani 2003, str. 292.
  143. ^ Lopez 1978, str. 210.
  144. ^ Marvin 2012, str. 128.
  145. ^ Marjanović, Vesna (2005). Maske, maskiranje i rituali u Srbiji (na jeziku: srpski). Čigoja štampa. str. 257. ISBN 978-86-7558-557-2. Pristupljeno 22. 12. 2019. „Vuk kao mitska životinja dubo- ko je vezan za balkansku i srpsku mitologiju i kultove. Zapravo, to je životinja koja je bila rasprostranjena u južnoslovenskim krajevima i koja je predstavljala stalnu opasnost kako za stoku ...” 
  146. ^ Brankovo kolo za zabavu, pouku i književnost (na jeziku: srpski). 1910. str. 221. Pristupljeno 22. 12. 2019. „Tako stoji i ea ostalim atributima despota Vuka. Po- znata je stvar, da i vuk (životinja) ima zpatnu ulo- I u u mitologiji” 
  147. ^ Petković, Novica (1997). Poezija Vaska Pope: zbornik radova (na jeziku: srpski). Institut za književnost i umetnost. str. 133. Pristupljeno 22. 12. 2019. „U staroj srpskoj re- ligiji i mitologiji vuk je bio tabuirana i totemska životinja.” 
  148. ^ Simek, Rudolf (1996). Dictionary of Northern Mythology (na jeziku: engleski). D.S. Brewer. str. 81. ISBN 978-0-85991-513-7. Pristupljeno 22. 12. 2019. 
  149. ^ Marvin 2012, str. 78.
  150. ^ Lopez 1978, str. 133.
  151. ^ Busch 2007, str. 110.
  152. ^ Brosch, Noah (2008). Sirius Matters (na jeziku: engleski). Springer Science & Business Media. str. 29. ISBN 978-1-4020-8319-8. Pristupljeno 22. 12. 2019. 
  153. ^ Marvin 2012, str. 47.
  154. ^ Marvin 2012, str. 50.
  155. ^ Lopez 1978, str. 123.
  156. ^ Marvin 2012, str. 38–40.
  157. ^ Bright, Michael (2006). Beasts of the Field: The Revealing Natural History of Animals of the Bible (na jeziku: engleski). Pavilion Books. str. 115—116. ISBN 978-1-86105-831-7. Pristupljeno 24. 12. 2019. 
  158. ^ Lopez 1978, str. 259.
  159. ^ Marvin 2012, str. 64–70.
  160. ^ Lopez 1978, str. 263.
  161. ^ Graves 2007, str. 21, 123.
  162. ^ Cassidy, K; Smith, D. W.; Mech, L. D.; MacNulty, D. R.; Stahler, D. R.; Metz, M. C. (2006). „Territoriality and interpack aggression in wolves: Shaping a social carnivore's life history. Rudyard Kipling's Law of the Jungle Meets Yellowstone's Law of the Mountains”. Yellowstone Science (na jeziku: engleski). 24 (1): 37—41. 
  163. ^ Mech & Boitani 2003, str. 294.
  164. ^ Jones, Karen (2003). „Never Cry Wolf: Science, Sentiment, and the Literary Rehabilitation of Canis Lupus”. The Canadian Historical Review (na jeziku: engleski). 84 (1): 65—93. ISSN 1710-1093. Pristupljeno 24. 12. 2019. 
  165. ^ Grooms, Steve (2008). „The Mixed Legacy of Never Cry Wolf” (PDF). International Wolf (na jeziku: engleski). 18 (3): 11—13. 
  166. ^ Creel, Scott; Fox, Jennifer E.; Hardy, Amanda; Sands, Jennifer; Garrott, Bob; Peterson, Rolf O. (jun 2002). „Snowmobile Activity and Glucocorticoid Stress Responses in Wolves and Elk”. Conservation Biology. 16 (3): 809—814. doi:10.1046/j.1523-1739.2002.00554.x. Arhivirano iz originala 21. 02. 2020. g. Pristupljeno 20. 2. 2020. 
  167. ^ a b v g Mech & Boitani 2003, str. 305.
  168. ^ Mech & Boitani 2003, str. 309.
  169. ^ Mech 1981, str. 173.
  170. ^ Mech & Boitani 2003, str. 307.
  171. ^ Mech & Boitani 2003, str. 306.
  172. ^ Graves 2007, str. 45.
  173. ^ a b v g d đ e ž Lescureux & Linnell 2014, str. 232–245.
  174. ^ Gompper, Matthew E. (2013). Free-Ranging Dogs and Wildlife Conservation (na jeziku: engleski). Oxford: Oxford University Press. str. 69—93. ISBN 978-0-19-966321-7. Pristupljeno 3. 2. 2021. 
  175. ^ Boitani, L. (1983). „Wolf and dog competition in Italy”. Acta Zoologica Fennica (174): 259—264. 
  176. ^ a b Backeryd, J. (2007). „Wolf attacks on dogs in Scandinavia 1995–2005—Will wolves in Scandinavia go extinct if dog owners are allowed to kill a wolf attacking a dog?” (PDF). Examensarbete, Institutionen för ekologi, Grimsö forskningsstation. Sveriges Lantbruksuniversitet. Arhivirano iz originala (PDF) 2019-07-17. g. Pristupljeno 2019-07-17. 
  177. ^ Shivik, John A. (1. 3. 2006). „Tools for the Edge: What's New for Conserving Carnivores”. BioScience (na jeziku: engleski). 56 (3): 253—259. ISSN 0006-3568. doi:10.1641/0006-3568(2006)056[0253:TFTEWN]2.0.CO;2. 
  178. ^ Coppinger, R.; Schneider, R. (1995). „Evolution of working dogs”. Ur.: Serpell, J. The Domestic Dog: Its Evolution, Behaviour and Interactions With People. University Press, Cambridge. str. 21—47. ISBN 9780521425377. 
  179. ^ Espuno, Nathalie; Lequette, Benoit; Poulle, Marie-Lazarine; Migot, Pierre; Lebreton, Jean-Dominique (2004). „Heterogeneous response to preventive sheep husbandry during wolf recolonization of the French Alps”. Wildlife Society Bulletin (na jeziku: engleski). 32 (4): 1195—1208. ISSN 1938-5463. doi:10.2193/0091-7648(2004)032[1195:HRTPSH]2.0.CO;2. 
  180. ^ a b v g d đ Linnell, John; Andersen, Reidar; Andersone, Zanete; Balciauskas, Linas; Blanco, Juan; Boitani, Luigi; Brainerd, Scott; Breitenmoser, Urs; Kojola, Ilpo; Liberg, Olof; Loe, Jonny; Okarma, Henryk; Pedersen, Hans; Sand, Hakan; Solberg, Erling; Valdmann, Harri; Wabakken, Peter (1. 1. 2002). „The fear of wolves: A review of wolf attacks on humans”. Rocky Mountain Wolf Recovery Annual Reports (na jeziku: engleski). Norsk Institutt for Naturforskning (NINA). 
  181. ^ Mech & Boitani 2003, str. 300–304.
  182. ^ Heptner & Naumov 1998, str. 267.
  183. ^ Roosevelt, Theodore (1900). Hunting the grisly and other sketches; an account of the big game of the United States and its chase with horse, hound, and rifle, (na jeziku: engleski). New York, London: G. P. Putnam's sons. str. 179—207. Pristupljeno 24. 4. 2020. 
  184. ^ Lopez 1978, str. 108.
  185. ^ a b Graves 2007, str. 121–140.
  186. ^ Tucker, P.; Weide, B. (1998). „Can You Turn a Wolf into a Dog” (PDF). Wild Sentry. Arhivirano iz originala (PDF) 8. 12. 2015. g. 
  187. ^ Rovinski 1998, str. 321.

Literatura[uredi | uredi izvor]

Knjige:

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]

Vuk na Vikimedijinoj ostavi.
Vikivrste imaju više informacija o članku Vuk.
Vikicitat ima citate vezane za članak Vuk.
Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Вук&oldid=27769659”