Ante Roje
ante roje | |||||||||||
---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
Lični podaci | |||||||||||
Datum rođenja | 7. februar 1914. | ||||||||||
Mesto rođenja | Split, Austrougarska | ||||||||||
Datum smrti | 24. oktobar 1982.68 god.) ( | ||||||||||
Mesto smrti | Zagreb, SR Hrvatska, SFR Jugoslavija | ||||||||||
Profesija | društveno-politički radnik | ||||||||||
Delovanje | |||||||||||
Član KPJ od | 1939. | ||||||||||
Učešće u ratovima | Narodnooslobodilačka borba | ||||||||||
Služba | NOV i PO Jugoslavije | ||||||||||
Čin | potpukovnik u rezervi | ||||||||||
Heroj | |||||||||||
Narodni heroj od | 27. novembra 1953. | ||||||||||
Odlikovanja |
|
Ante Roje (Split, 7. februar 1914 — Zagreb, 24. oktobar 1982) bio je učesnik Narodnooslobodilačke borbe, društveno-politički radnik SR Hrvatske i narodni heroj Jugoslavije.
Biografija[uredi | uredi izvor]
Rođen je 1914. godine u Splitu, u siromašnoj porodici. Završio je zanat električara i zaposlio se u splitskom brodogradilištu. Bio je aktivan u radničkim društvima i organizacijama. Godine 1933. postao je član URS-ovih sindikata. Članovi sindikata ubrzo su ga izabrali za poverenika podružnice metalaca URS-ovih sindikata. Početkom 1937. godine, javio se za dobrovoljca u Internacionalnim brigadama, ali je cela grupa od 180 dobrovoljaca bila uhapšena. Policija ga je tukla i prisiljavala da oda organizatore, ali im ništa nije priznao, pa je posle mesec dana pušten. Godine 1939. bio je primljen za člana Komunističke partije Jugoslavije.
Bio je aktivan u sprovođenju odluka novog Centralnog komiteta KPJ, na čelu s Josipom Brozom, u radu na organizacionom i idejnom sređivanju i jačanju partijske organizacije u Splitu. Bio je jedan od istaknutijih članova novog Pokrajinskog komiteta KPH za Dalmaciju u borbi protiv frakcionaštva i oportunizma i organizatora demonstracija povodom godišnjice napada nacističke Nemačke na Poljsku i generalnog štrajka radnika, težaka i omladine, zbog ubistva radnika Vicka Buljanovića i zatvaranja Radničkog doma u prvoj polovini septembra 1940. godine. Zbog toga je bio uhapšen i zatvoren u Lepoglavu, gde je nastavio partijski rad i pohađao marksističku školu. Posle povratka s robije, Mesni komitet KPH za Split mu je poverio dužnost partijskog sekretara rejona Manuš.
Narodnooslobodilačka borba[uredi | uredi izvor]
Posle kapitulacije Jugoslavije 1941, Ante se, po direktivi PK KPH za Dalmaciju, povukao u ilegalnost. Maja 1941. godine postao je član borbenog odreda za izvođenje akcija, a krajem jula 1941. rukovodio je udarnim grupama. Odlukom PK KPH za Dalmaciju od 9. avgusta 1941, bio je postavljen i za komandira Kaštelansko-trogirskog partizanskog odreda. Prva uspela akcija ovog odreda bilo je rušenje voza na pruzi Split-Perković, kod Kaštela.
Pošto plan PK KPH za Dalmaciju o prebacivanju promorskih partizanskih odreda na Dinaru nije mogao da se ostvari, PK KPH je dao Roji zadatak da organizuje udarne grupe i izvodi oružane akcije u okupiranom Splitu, što je s uspehom ostvario. Među ostalim, sa sekretarom CK KPH Radom Končarom, Roje je sačinio plan i neposredno rukovodio uspešim oružanim napadom na italijaniku muzičku grupu i počasni odred divizije „Kačatori dele Alpi“ uveče 9. novembra 1941. godine.
Posle niza borbenih akcija, kada sa više nije mogao održati u gradu, PK KPH ga je uputio u Mosorski partizanski odred za komandira čete, a sredinom marta 1942. bio je postavljen za komandira Trogirsko-rogozničke čete. Krajem juna 1942. bio je postavljen za političkog komesara Srednjodalmatinskog partizanskog odreda. Istakao se u organizovanju odbrane slobodne teritorije na Dinari i razbijanju ofanzive italijanskih snaga, ustaša i četnika u julu 1942. godine.
Sredinom novembra 1942. bio je postavljen za zamenika političkog komesara Treće dalmatinske udarne brigade, i s njom učestvovao u Četvrtoj i Petoj neprijateljskoj ofanzivi. Tada je bio i jedan od organizatora zadatka prenosa velikog broja ranjenika. Posle bitke na Gornjim Barama, bio je postavljen za političkog komesara Druge dalmatinske brigade. Posle uspešnog proboja sa Sutjeske u istočnu Bosnu, Roje je u borbama na Ozrenu bio teško ranjen.
Posle izlaska iz bolnice, po odluci Vrhovnog štaba NOV i POJ, otišao je na rad u Dalmaciju. PK KPH mu je poverio, sredinom novembra 1943, dužnost sekretara OK KPH za centralnu Dalmaciju. Kada su jake nemačke snage, 4. marta 1944, iznenada okružile Osmu dalmatinsku brigadu, okružne komitete KPH i SKOJ-a i više vojnopozadinskih ustanova u rejonu sela Blizna, Roje je organizovao proboj, odlučnim napadom razbio obruč i omogućio izvlačenje. Nekoliko dana kasnije, sa zaštitnim vodom koji se nalazio pri OK KPH, napao je nemačku kolonu i onemogućio je da ovlada Mosećem i iznenadi rukovodstvo i ustanove NOP-a na njegovim južnim padinama. Početkom oktobra 1944. bio je izabran za člana OK KPH za Dalmaciju.
Posleratna karijera[uredi | uredi izvor]
Posle kraja rata, Roje je bio organizacioni i politički sekretar OK KPH za Dalmaciju (1945—1947) i načelnik organizaciono-instruktorske uprave Centralnog komiteta KPH. Završio je Višu partijsku školu CK KPJ „Đuro Đaković“. Bio je biran za predsednika Oblasnog NOO za Dalmaciju i za potpredsednika Republičkog veća Saveza sindikata Hrvatske. Na Petom kongresu KPJ bio je biran za kandidata za člana CK KPJ, a na Šestom i Sedmom kongresu za člana Kontrolne komisije CK SKJ; član CK KPH/SKH bio je od Drugog kongresa KPH do 1968. godine. Bio je biran i za zastupnika Sabora Hrvatske (1950–1954, i 1963–1967), bio predsednik Odbora za unutrašnju politiku Sabora i predsednik Administrativne komisije, a od 1967. do 1973. na funkciji u Saboru Hrvatske. Za poslanika u Saveznu skupštinu biran je od 1950. do 1967. godine. Posle toga je živeo u Zagrebu, bio član Saveta Republike i aktivan društveno-politički radnik.
Umro je 24. oktobra 1982. u Zagrebu.
Nosilac je Partizanske spomenice 1941, Ordena ratne zastave, Ordena zasluga za narod sa zlatnim i srebrnim vencem, i ostalih jugoslovenskih i stranih odlikovanja, među kojima je i poljski Partizanski krst.[1] Ordenom narodnog heroja odlikovan je 27. novembra 1953. godine.
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ Ko je ko 1957, str. 611.
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Ko je ko u Jugoslaviji — biografski podaci o jugoslovenskim savremenicima. Beograd: Sedma sila. 1957. COBISS.SR 4864263
- Ko je ko u Jugoslaviji — jugoslovenski savremenici. Beograd: Hronometar. 1970. COBISS.SR 4897031
- Narodni heroji Jugoslavije tom II. Beograd: Narodna knjiga. 1982. COBISS.SR 48703239
- Rođeni 1914.
- Umrli 1982.
- Splićani
- Komunisti Hrvatske
- Politički zatvorenici (komunisti)
- Jugoslovenski partizani
- Politički komesari NOVJ
- Borci Druge dalmatinske brigade
- Borci Treće dalmatinske brigade
- Društveno-politički radnici SR Hrvatske
- Poslanici Skupštine SFRJ
- Nosioci Ordena narodnog oslobođenja
- Nosioci Partizanske spomenice 1941.
- Narodni heroji - R