Kraljevina Hrvatska (1526—1867)
| Kraljevina Hrvatska | |||||||||
|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
| 1526.—1867. | |||||||||
 Ostaci Hrvatske i Slavonije u vreme najvećeg turskog napredovanja (1593) | |||||||||
| Glavni grad | Zagreb, Varaždin | ||||||||
| Regija | Balkan, srednja Evropa | ||||||||
| Zemlja |  Habzburška monarhija | ||||||||
| Događaji | |||||||||
| Status | krunovina u sastavu Kraljevine Ugarske | ||||||||
| Vladavina | |||||||||
| • Oblik | monarhija | ||||||||
| Zakonodavna vlast | hrvatski sabor | ||||||||
| Istorija | |||||||||
• Uspostavljeno | 1526. | ||||||||
• Ukinuto | 1867. | ||||||||
| |||||||||
.svg)
| Ovaj članak je deo serije o istoriji Hrvatske | ||||||||||||||
|
||||||||||||||
Kraljevina Hrvatska (lat. Regnum Croatiae, nem. Königreich Kroatien, mađ. Horvát Királyság; poznata i kao Banska Hrvatska) je u razdoblju od 1526. do 1867. godine bila jedna od krunskih zemalja (krunovina) u sastavu Kraljevine Ugarske, sa kojom je činila deo Habzburške monarhije, odnosno Austrijske carevine. Tokom ovog razdoblja, došlo je do značajnih promena u geopolitičkom značenju pojma Hrvatske. Sve do Bečkog rata (1683−1699), državno područje Kraljevine Hrvatske obuhvatalo je samo matične hrvatske oblasti između Jadrana i Gvozda, dok su oblasti između Pokuplja i Drave (tadašnja gornja, odnosno stara Slavonija) pripadale susednoj Kraljevini Slavoniji. Tek nakon oslobođenja donje, odnosno nove Slavonije, geopolitički pojam Slavonije je tokom 18. veka sveden na oslobođeno područje, dok je stara oblast gornje Slavonije podvedena pod pojam Hrvatske. Uporedo sa širenjem pojma Hrvatske, tokom ovog razdoblja je započeo i proces hrvatizacije.[1][2]
Do širenja pojma Hrvatske je došlo usled postepenog upravnog objedinjavanja Kraljevine Hrvatske sa susednom Kraljevinom Slavonijom. Već od kraja 15. veka, pomenute kraljevine su imale zajedničkog bana, a ključni korak ka stvaranju zajedničke državne uprave učinjen je 1558. godine, kada je Sabor Kraljevine Hrvatske spojen sa Saborom Kraljevine Slavonije. Međutim, time nije bilo izvršeno stvaranje jedinstvene hrvatsko-slavonske kraljevine (što je učinjeno tek 1867. godine), već je svaka od pomenutih kraljevina zadržala svoju državno-pravnu posebnost, u okviru zajedničke upravne strukture. Od tog vremena, zemaljskim poslovima obe kraljevine je pored zajedničkog bana upravljao i zajednički sabor, a lokalnu vlast su kao i do tada vršile županije. Upravno sedište zajedničkog sabora i bana nalazilo se u Zagrebu. Stanovništvo su činili pretežno Hrvati i Srbi, kao i etnički Slavonci u oblastima stare Slavonije, koja je tokom ovog razdoblja podvedena pod pojam Hrvatske.[1][2]
Istorija[uredi | uredi izvor]
Velika prekretnica u istoriji čitave Ugarske, uključujući i Hrvatsku, označena je tragičnim ishodom Mohačke bitke (1526), nakon čega je došlo do izbijanja unutrašnjeg rata oko nasleđa kraljevske vlasti. Na državnom saboru u Požunu, koji je održan 17. decembra 1526. godine, proglašen je izbor Ferdinanda I Habzburškog za novog kralja Ugarske, Dalmacije, Hrvatske, Slavonije i svih ostalih krunovina koje su se računale kao zemlje krune Svetog Stefana. Odluku ugarskog sabora je potom primio i hrvatski sabor, na svom zasedanju koje je održano od 31. decembra 1526. do 1. januara 1527. godine u utvrđenom gradu Cetinu (Cetinski sabor). Požunskim izborom i cetinskom potvrdom, Hrvatska je zajedno sa ostalim ugarskim zemljama dobila vladara iz dinastije Habzburga.
Tokom 16. i 17. veka, Kraljevina Hrvatska je usled turskog napredovanja bila svedena na uzak pojas zemljišta, za koji je skovan naziv "ostaci ostataka" (lat. reliquiae reliquiarum). Radi odbrane od turskih napada, u pograničnim oblastima je tokom 16. veka stvorena Vojna krajina, koja je izuzeta iz upravne nadležnosti zemaljskih vlasti Kraljevine Hrvatske. Krajiško područje je znatnim delom bilo nastanjeno novodoseljenim Srbima,[3] koji su na osnovu obavljanja vojne službe (vlaška služba u vojno-staleškom smislu) stekli znatan stepen sampuprave, ozvaničen Vlaškim statutima (lat. Statuta Valachorum).[4]
Iako je dalje tursko napredovanje zaustavljeno tokom Dugog rata (1593-1606), do značajnijeg potiskivanja turske vlasti došlo je tek tokom Bečkog rata (1683-1699). Sklapanjem Karlovačkog mira (1699), neosredna turska opasnost je bila otklonjena, nakon čega je tokom 18. veka došlo do niza upravnih, privrednih i ostalih društvenih reformi, ali bez napuštanja tadašnjeg feudalnog poretka. Najznačajnije reforme preduzete su za vreme vladavine cara i kralja Jozefa II (1780-1790).
Stvaranjem centralizovanog Austrijskog carstva (1804), otpočelo je novo razdoblje u istoriji svih ugarskih krunovina, uključujući i Kraljevinu Hrvatsku. Prva polovina 19. veka bila je obeležena usponom narodnih pokreta, među kojima je na području ove krunovine najznačajniji bio takozvani Ilirski pokret. U isto vreme, ojačali su i zahtevi za političkim odvajanjem Hrvatske od Ugarske, radi dobijanja povoljnijeg statusa u okviru carevine. Ova nastojanja su došla do punog izražaja nakon izbijanja Mađarske revolucije (1848), kada su hrvatski sabor i ban Josip Jelačić proglasili odvajanje Hrvatske od Ugarske, zatraživši najviši stepen zemaljske samouprave u okviru carevine. Carskim ustavom iz 1849. godine (čl. 73), potvrđena je potpuna odvojenost Hrvatske od Ugarske.
Mađarski državnici nisu želeli da priznaju odvajanje Hrvatske od Ugarske, tako da je ovo pitanje postalo jedno od najznačajnijih pitanja unutrašnje politike. Nakon dugih pregovora, mađarski državnici su 1867. godine uspeli da primoraju vladu u Beču na sklapanje Austro-ugarske nagodbe, kojom je Hrvatska ponovo uključena u državno-pravni poredak Kraljevine Ugarske.[5] Tada je izvršeno i potpuno državno-pravno spajanje Kraljevine Hrvatske sa Kraljevinom Slavonijom, čime je stvorena jedinstvena Kraljevina Hrvatska i Slavonija.
Vidi još[uredi | uredi izvor]
Reference[uredi | uredi izvor]
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Grujić, Radoslav (1909). Apologija srpskoga naroda u Hrvatskoj i Slavoniji i njegovih glavnih obeležja. Novi Sad.
- Dabić, Vojin S. (1975). „Prilog proučavanju ratne privrede u Hrvatskoj, Slavoniji i Banskoj krajini od polovine XVI do kraja XVII veka”. Istorijski časopis. 22: 91—102.
- Dabić, Vojin S. (1984). Banska krajina (1688-1751): Prilog istoriji srpskog i hrvatskog naroda i krajiškog uređenja u Baniji. Beograd-Zagreb: Istorijski institut & Prosvjeta.
- Dabić, Vojin S. (1991). „Naseljavanje Srba na Želinskom vlastelinstvu: Dijaspora u Maloj Buni od kraja XVI do kraja XVIII veka”. Istorijski časopis. 37 (1990): 95—99.
- Dabić, Vojin S. (1991). „Srbi na bosiljevačkom vlastelinstvu u XVII veku”. Zbornik o Srbima u Hrvatskoj. 2: 133—148.
- Dabić, Vojin S. (1992). „Wanderungen der Serben nach Kroatien und Slawonien vom Anfang des XVI bis Ende des XVII Jahrhunderts”. Istorijski časopis. 38 (1991): 43—76.
- Dabić, Vojin S. (1992). „Seoba Srba u Hrvatsku i Slavoniju od početka XVI do kraja XVII veka”. Catena mundi. 1. Beograd: Matica Srba i iseljenika Srbije. str. 265—281.
- Dabić, Vojin S. (2000). Vojna krajina: Karlovački generalat (1530-1746). Beograd: Sveti arhijerejski sinod Srpske pravoslavne crkve.
- Dabić, Vojin S. (2007). „Knezovi u Vojnoj krajini u Hrvatskoj i Slavoniji do polovine XVIII veka”. Zbornik o Srbima u Hrvatskoj. 6: 7—123.
- Dabić, Vojin S. (2011). „The Habsburg-Ottoman War of 1716-1718 and Demographic Changes in the War-Afflicted Territories”. The Peace of Passarowitz, 1718. West Lafayette: Purdue University Press. str. 191—208.
- Dabić, Vojin S. (2014). „Mortalitet i starosna struktura srpskog stanovništva u Habzburškoj monarhiji u XVIII veku: Primer pravoslavnih parohija Vukovar, Itebej i Deronje” (PDF). Srpske studije. 5: 13—33. Arhivirano iz originala (PDF) 25. 05. 2019. g. Pristupljeno 25. 05. 2019.
- Ivić, Aleksa (1909). Seoba Srba u Hrvatsku i Slavoniju: Prilog ispitivanju srpske prošlosti tokom 16. i 17. veka. Sremski Karlovci.
- Krestić, Vasilije (1991). Istorija Srba u Hrvatskoj i Slavoniji 1848-1914. Beograd: Politika.
- Pálffy, Gezá (2005). „Jedan od temeljnih izvora hrvatske povijesti: Pozivnica zajedničkog hrvatsko-slavonskog sabora iz 1558. godine”. Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU. 23: 47—61.
- Petrić, Hrvoje (2007). „Tko su "Slovenci" ili Slavonci u Hrvatsko-slavonskoj Vojnoj krajini tijekom 17. stoljeća”. Radovi Zavoda za hrvatsku povijest. 39: 23—38.
- Petrić, Hrvoje (2009). „O Kranjcima i "Slovencima" ili Slavoncima (Slovincima) u Križevačkoj županiji te Varaždinskom generalatu od kraja 16. do početka 18. stoljeća”. Cris: Časopis Povijesnog društva Križevci. 11: 30—47.
- Tejlor, Alen (2001). Habzburška monarhija 1809-1918: Istorija Austrijske carevine i Austrougarske. Beograd: Clio.
- Fine, John Van Antwerp Jr. (2005). When Ethnicity did not Matter in the Balkans: A Study of Identity in Pre-Nationalist Croatia, Dalmatia, and Slavonia in the Medieval and Early-Modern Periods. Ann Arbor, Michigan: University of Michigan Press.
- Haas, Arthur G. (1963). Metternich, Reorganization and Nationality, 1813-1818: A Story of Foresight and Frustration in the Rebuilding of the Austrian Empire. Wiesbaden: Franz Steiner Verlag.
- Heka, Ladislav (2008). „Hrvatsko-ugarski odnosi od sredinjega vijeka do nagodbe iz 1868. s posebnim osvrtom na pitanje Slavonije”. Scrinia Slavonica. 8: 152—173.
- Heka, Ladislav (2013). „Hrvatsko-ugarski javnopravni prijepori”. Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu. 63 (5-6): 1257—1292.
