Politikologija
Politikologija (odnosno nauka o politici) je nauka koja proučava politiku i političke procese. Ovo podrazumeva izučavanje ustrojstva i dešavanja, procesa u vladi ili bilo kom istovrsnom sistemu koji pokušava da ostvari bezbednost, pravičnost i društveni konsenzus, odnosno da dokine brojna društvena pitanja i upravlja širokim spektrom društvenih resursa. U skladu sa tim, politikolozi proučavaju i društvene institucije poput korporacija, sindikata, crkve, i drugih organizacija čija se ustrojstva i procesi prožimaju i međusobno dejstvuju sa vladinim.
Pojam „političke nauke“ iskovao je, 1880. godine, Herber Bekster Adams, profesor istorije na univerzitetu „Džon Hopkins“.
Pregled[uredi | uredi izvor]
Političke nauke izučavaju pojave vezane za raspodelu i transfer moći pri donošenju odluka, uloge i sisteme vladavine uključujući vlade i međunarodne organizacije, političko ophođenje i javne politike. One mere uspeh vladavine i specifičnih politika putem ispitivanja mnogih faktora, uključujući stabilnost, pravdu, materijalno bogatstvo, mir i javno zdravlje. Neki politikolozi nastoje da doprinesu napredovanju pozitivnih teza (pokušavaju da opišu stvari kakve jesu, umesto kakve bi trebalo da budu) putem analiziranja politike. Drugi unapređuju normativne teze, donoseći konkretne političke preporuke.
Političke nauke pružaju okvire iz kojih novinari, specijalne interesne grupe, političari, i birači analiziraju probleme.
Politikolozi mogu da služe kao savetnici specifičnih političara, ili čak da se kandiduju kao političari. Politikolozi mogu biti zaposleni u vladama, političkim strankama ili kao državni službenici. Oni mogu učestvovati u nevladinim organizacijama ili političkim pokretima. U različitim kapacitetima, ljudi obrazovani i trenirani u političkim naukama mogu da dodaju vrednost i ekspertize korporacijama. Privatna preduzeća kao što su trustovi mozgova, istraživački instituti, preduzeća za glasanje i odnose sa javnošću često angažuju politikolozi.[1]
U Sjedinjenim Državama, politikolozi poznati kao „Amerikanisti” razmatraju raznovrsne podatke uključujući ustavni razvoj, izbore, javno mnjenje, i državnu politiku kao što su reforma socijalnog osiguranja, spoljna politika, kongresni komiteti SAD, i Vrhovni sud SAD — između ostalog.
Pošto je politička nauka u suštini studija ljudskog ponašanja, u svim aspektima politike, posmatranja je obično teško reprodukovati ili duplirati u kontrolisanim okruženjima, mada su eksperimentalni sve zastupljeniji (pogledajte eksperimentalna politička nauka).[2] Navodeći ovu poteškoću, Lorenc Louel koji je bivši predsednik Američkog udruženja za političke nauke jednom je izjavio „Ograničeni smo nemogućnošću eksperimenta. Politika je opservacijska, a ne eksperimentalna nauka.”[3] Zbog toga su politikolozi istorijski posmatrali političke elite, institucije i individualno ili grupno ponašanje kako bi identifikovali obrasce, izveli generalizacije i izgradili političke teorije.
Kao i sve društvene nauke, politička nauka se suočava sa poteškoćama u posmatranju ljudskih aktera koji se mogu samo delimično posmatrati i koji imaju sposobnost da prave svesne izbore za razliku od drugih subjekata kao što su neljudski organizmi u biologiji ili neživih objekata kao u fizici. Uprkos složenosti, savremena politička nauka je napredovala adaptiranjem raznih metoda i teorijskih pristupa razumevanju politike i metodološkog pluralizma koji je definitivna karakteristika savremene političke nauke.
Pojava političke nauke kao univerzitetske discipline obeležena je stvaranjem univerzitetskih odela i katedri s naslovom političke nauke, koji su nastali krajem 19. veka. Zapravo, oznaka „politolog” se tipično odnosi na one koji imaju doktorat iz ove oblasti, ali se može primeniti i na one sa magistarskim zvanjem.[4] Integracija političkih studija iz prošlosti u jedinstvenu disciplinu je u toku, a istorija političke nauke je pružila bogato polje za rast normativne i pozitivističke političke nauke, pri čemu svaki deo discipline deli neke od istorijskih prethodnika. Američko udruženje za političke nauke i časopis American Political Science Review su osnovani 1903. i 1906. godine, u nastojanju da se naglasi razlika političkog izučavanja od ekonomije i drugih društvenih fenomena.
Politikolozi[uredi | uredi izvor]
Politikolozi proučavaju preraspodelu i prenos moći u donošenju odluka. Zbog veoma složenih odnosa i čestog sukoba interesa, u političkim naukama često se pojavljuju primenjeni slučajevi teorije igara.
Političke nauke pokušavaju da razviju i unaprede kako pozitivne teze, analizom politike, tako i normativne teze, donošenjem svojstvenih političkih preporuka. Proučavanjem mnogih činilaca, uključujući stabilnost, pravdu, materijalno blagostanje i mir, politikolozi ocenjuju uspešnost vlasti i njenih pojedinih politika. Dok su istoričari okrenuti unazad, sa željom da otkriju i objasne prošlost, politikolozi pokušavaju da razjasne politiku današnjice i predvide politiku sutrašnjice.
Predmet političke nauke dodatno je usložnjen čestim angažovanjem politikolozi u političkim procesima, zato što njihova nauka obezbeđuje polazišta i okvire drugim komentatorima političkih procesa, novinarima, interesnim grupama, političarima i biračima (vidi biračko telo), za analizu društvenih pitanja i odabir mogućih rešenja. Politikolozi su često savetnici političarima a ponekad se i sami, poput političara, bore za vlast.
Oblasti politikologije[uredi | uredi izvor]
Uporedna/komparativna politika (Comparative government) bavi se poređenjem raznih oblika vladavine u različitim okruženjima. Međunarodni odnosi usredsređuju se na proučavanje dinamike odnosa između država. Složena međuigra ekonomskih i političkih opcija predmet je izučavanja političke ekonomije, u kojoj se prepliću ekonomske i političke nauke.
U SAD, politikolozi posmatraju i izučavaju veoma veliki broj podataka, uključujući izbore, javno mnjenje (o pitanjima koja se rasprostiru od socijale do spoljne politike), ulogu institucija (delatnosti Kongresa, balansu moći unutar Kongresa, na koji način i u kojim slučajevima deluje Vrhovni sud, i dr.).
Teme[uredi | uredi izvor]
- Međunarodni odnosi
- Političke nauke (Generalno)
- Političke teorije
- Teorije o državi (uređenju)
- Politički apsolutizam
- Anarhizam
- Anarho-kapitalizam
- Anarhokomunizam
- Kapitalizam
- Komunizam
- Konzervativizam
- Korporatokratija
- Kripto-anarhizam
- Demokratija
- Despotizam
- Diktatura
- Eudemonizam
- Fašizam
- Liberalizam
- Libertarijanizam
- Libertarijanski socijalizam
- Kinizam
- Marksizam
- Monarhija
- Monarhija
- Nacionalizam
- Nacizam
- Nenasilje
- Oligarhija
- Rodoljublje (Patriotizam)
- Populizam
- Radikalno centristička politika
- Republikanstvo
- Socijalizam
- Suverenitet
- Sindikalizam/Anarhosindikalizam
- Totalitarizam
- Ideologije zasnovane na polu
- Politička filozofija
- Teorije političkog ponašanja
- Politički teoretičari
- Teorije o državi (uređenju)
- Država
- Oblici vladavine
- Politički entiteti
- Grad
- Okrug
- Država
- Vlada
- Lokalna zajednica
- Mesna zajednica
- NVO Nevladina/civilna organizacija
- Bezbudžetno preduzeće
- Republika
- Pokrajina
- Township
- Tri sile u državi
- Tri grane vlasti
- Izvršna vlast
- Zakonodavna vlast
- Sudska vlast
- Politička partija
- Pravo
- Izbori
- Uloge
- Monarhija
- Predsednik
- Premijer
- Sudija
- Zakonodavac
- Kongresmen
- Savetnik
- Glasač
- Razno
Vidi još[uredi | uredi izvor]
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ Chaturvedy 2005, str. 4
- ^ Druckman, James; Green, Donald; Kuklinski, James; et al., ur. (2011). Cambridge Handbook of Experimental Political Science. New York: Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-17455-8.
- ^ Lowell, A. Lawrence. 1910. "The Physiology of Politics." American Political Science Review 4: 1–15.
- ^ Bureau of Labor Statistics, U.S. Department of Labor. „How to Become a Political Scientist”. Pristupljeno 13. 9. 2016.
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Druckman, James; Green, Donald; Kuklinski, James; et al., ur. (2011). Cambridge Handbook of Experimental Political Science. New York: Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-17455-8.
- Chaturvedy, J.C. (2005). Political Governance: Political theory. Isha Books. str. 4. ISBN 978-81-8205-317-5. Pristupljeno 28. 10. 2014.
- „The Evolution of Political Science”. Arhivirano iz originala 05. 04. 2015. g. (November 2006). APSR Centennial Volume of American Political Science Review. Apsanet.org. 4 February 2009.
- European Political Processes: Essays and Readings (1968). [Compiled and] ed., with original essays, by Henry S. Albinski [and] Lawrence K. Pettit. Boston: Allyn and Bacon. vii, 448 p.
- Goodin, R.E.; Klingemann, Hans-Dieter (1996). A New Handbook of Political Science. Oxford and New York: Oxford University Press. ISBN 978-0-19-829471-9. .
- Grinin, L., Korotayev, A. and Tausch A. (2016) Economic Cycles, Crises, and the Global Periphery. Springer International Publishing, Heidelberg, New York, Dordrecht. Grinin, Leonid; Korotayev, Andrey (9. 5. 2015). Great Divergence and Great Convergence: A Global Perspective. London. ISBN 978-3-319-17780-9. ;
- Klingemann, Hans-Dieter, ur. (2007). The State of Political Science in Western Europe. Opladen: Barbara Budrich Publishers. ISBN 978-3-86649-045-1..
- Schram, Sanford; Caterino, Brian (27. 11. 2006). Making Political Science Matter: Debating Knowledge, Research, and Method. New York and London: New York University Press. ISBN 9780814740330.
- Roskin, M.; Cord, R.L.; Medeiros, J.A.; Jones, W.S. (2007). Political Science: An Introduction (10th izd.). New York: Pearson Prentice Hall. ISBN 978-0-13-242575-9. .
- Tausch, A.; Prager, F. (1993). Towards a Socio-Liberal Theory of World Development. Basingstoke: Macmillan; New York: St. Martin's Press and Springer Publishers.
- Tausch, Arno (2015). The political algebra of global value change. General models and implications for the Muslim world. With Almas Heshmati and Hichem Karoui (1st izd.). Nova Science Publishers, New York. ISBN 978-1-62948-899-8.
- Oxford Handbooks of Political Science
- Noel, Hans (2010) "Ten Things Political Scientists Know that You Don’t" The Forum: Vol. 8: Iss. 3, Article 12.
- Zippelius, Reinhold Geschichte der Staatsideen (=History of political Ideas), Munich: C.H. Beck. Zippelius, Reinhold (2003). Geschichte der Staatsideen (10th izd.). C.H.Beck. ISBN 978-3-406-49494-9..
- Zippelius, Reinhold Allgemeine Staatslehre, Politikwissenschaft (=Political Science), Munich: C.H. Beck. Zippelius, Reinhold (2010). Allgemeine Staatslehre: Politikwissenschaft ; ein Studienbuch (16th izd.). ISBN 978-3-406-60342-6..
Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]
- „Institute for Comparative Research in Human and Social Sciences (ICR) -Japan”. Arhivirano iz originala 15. 04. 2016. g.
- „European Consortium for Political Research”. Arhivirano iz originala 02. 10. 2013. g.
- International Political Science Association
- International Studies Association
- „IPSAPortal: Top 300 websites for Political Science”. Arhivirano iz originala 27. 02. 2015. g.
- „International Association for Political Science Students”. Arhivirano iz originala 06. 03. 2012. g.
- „American Political Science Review”. American Political Science Association.
- „Midwest Political Science Association”. Arhivirano iz originala 25. 10. 2012. g.
- „Southern Political Science Association”. Arhivirano iz originala 19. 12. 2014. g.
- Graduate Institute of International and Development Studies. "„Political Science Department which offers MA and PhD programmes”. Arhivirano iz originala 23. 03. 2012. g."
- Dalmacio Negro, Political Science Emeritus Professor at CEU San Pablo University, Madrid (SPAIN)
- Political Studies Association of the UK
- PROL: Political Science Research Online (prepublished research)
- Truman State University Political Science Research Design Handbook
- „A New Nation Votes: American Elections Returns 1787–1825”. Arhivirano iz originala 25. 07. 2008. g.
- „Comparative Politics in Argentina & Latin America”. Arhivirano iz originala 02. 02. 2009. g. : Site dedicated to the development of comparative politics in Latin America.
- Introduction to Political Science Video
Literarni vodiči[uredi | uredi izvor]
- Library. „Political Science”. Research Guides. United States: University of Michigan. Arhivirano iz originala 07. 07. 2014. g. Pristupljeno 02. 03. 2019.
- Libraries, Bodleian. „Political Science”. LibGuides. United Kingdom: University of Oxford. Arhivirano iz originala 18. 02. 2014. g. Pristupljeno 02. 03. 2019.
- Library. „Politics Research Guide”. LibGuides. New Jersey, United States: Princeton University. Arhivirano iz originala 23. 07. 2014. g. Pristupljeno 02. 03. 2019.
- Libraries. „Political Science”. Research Guides. New York, United States: Syracuse University. Arhivirano iz originala 08. 07. 2014. g. Pristupljeno 02. 03. 2019.
- Libraries, University. „Political Science”. Research Guides. United States: Texas A&M University. Arhivirano iz originala 21. 10. 2014. g. Pristupljeno 02. 03. 2019.