Popenhauzen

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Popenhauzen (Poppenhausen)

Jedrilica Popenhauzen u letu
Jedrilica Popenhauzen u letu

Opšti podaci
Namena Jedrilica za naprednu obuku
Posada 2
Poreklo  Kraljevina SHS
Proizvođač Ikarus Zemun
Probni let 1926.
Uveden u upotrebu 1928.
Povučen iz upotrebe sredinom 30.-tih godina
Status neaktivan
Prvi operater Sportsko društvo Ikarus
Broj primeraka 2
Dimenzije
Masa
Pogon
Fizičke osobine
Performanse
Portal Vazduhoplovstvo

Popenhauzen (nem. Poppenhausen) je jednostavna i laka dvoseda vazduhoplovna jedrilica namenjena za naprednu obuku letača (obuka sa instruktorom). Naziv je dobila po nemačkom gradu Popenhauzu u kome je živeo i radio Aleksandar Šlajher (Aleksander Scheicher) proizvođač jedrilica.

Projektovanje i razvoj[uredi | uredi izvor]

Aleksandar Lipiš koprojektant Jedrilice Popenhaus
Jedrilice Popenhaus crtež u tri projekcije
Kokpit jedrilice Popenhauzen
Jedrilice Popenhaus i Cegling ispred Ikarusa

Za napredniju obuku jedriličara posle osnovne obuke na klizačima Cegling konstruisana je dvoseda jedrilica u kojoj učenik može steći iskustvo letenja uz pomoć instruktora. Konstruktori ove letelice su bili Hans Jakobs (Hans Jacobs) i Aleksandar Lipiš (Alexander Lippisch) koji je kasnije postao poznat po konstrukciji raketnog aviona - letećeg krila, Meseršmit Me 163 Komet (Messerschmitt Me 163 Komet). Prva verzija Popenhauzen je poletela 1928. godine. Jedrilica je bila uspešna tako da je Aleksandar Šlajher zahvaljujući njoj učvrstio firmu koja i danas proizvodi jedrilice.[1][2]

Tehnički opis[uredi | uredi izvor]

Dvoseda jedrilica - Popenhauzen je bila mešovite konstrukcije. Trup jedrilice je bila rešetkasta čelična konstrukcija koja je uz pomoć okova bila vezama za ostale delove letilice. Na čeličnu konstrukciju trupa bila je pričvršćena kabina u obliku gondole u koju su se komotno mogla smestiti dva člana posade učenik i instruktor. Upravljanje jedrilicom se obavljalo pomoću pilotske palice i nožnim pedalama koje su čeličnim sajlama bile povezane sa izvršnim organima (krilca i kormila). Komande za upravljanje jedrilicom su bile udvojene. Učenik i instruktor su u jedrilici sedeli u tandem rasporedu jedan iza drugog. Krilo je bilo pravougaonog oblika sa zaobljenim krajevima, drvene konstrukcije sa dve ramenjače presvučena impregniranim platnom. Krilo je bilo pričvršćeno za trup preko nosača poput baldahina a odozdo je bilo ukrućeno sa po dve upornice sa svake strane. Na isti način su konstruktivno izvedene i repne površine, horizontalni i vertikalni stabilizatori kao i kormila visine i pravca. Stajni trap ove jedrilice se sastojao iz metalne sanke na kljunu jedrilice ispod kabine pilota i elastične drljače na repu.

Karakteristike[uredi | uredi izvor]

Karakteristike jedrilice Popenhauzen[3]

Finesa 1 : 16,4
Dimenzije
  • posada 2 član
  • razmah krila 14,60 m
  • dužina 7,20 m
  • površina krila 22,90 m2
  • aeroprofil krila Göttingen 358
  • maks. opterečenje krila; 13,5 kg/m2
  • minimalno propadanje 0,88 m/s
Masa
  • sopstvena 150 kg
  • poletna 310 kg
  • vodeni balans; nema

Operativno korišćenje[uredi | uredi izvor]

U zemunskom Ikarusu je 1928. godine osnovano Sportsko društvo Ikarus koje je kao prvo u zemlji počelo da se bavi vazdušnim jedrenjem. U pogonima Ikarusa su iste godine napravljene 2 jedrilica ovog tipa.[4] Probni let je obavio student tehnike Dimitrije Lansberg, koji je školu letenja na jedrilicama završio u Nemačkoj. On je ujedno bio konstruktor, graditelj jedrilica i nastavnik u školi za bezmotorno letenje. Ovo se smatra početkom jedriličarskog sporta u našoj zemlji.[5][6] Jedna od ovih jedrilica je motorizovana u beogradskoj fabrici aviona Rogožarski[7].

Zemlje koje su koristile ovu jedrilicu[uredi | uredi izvor]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ https://www.alexander-schleicher.de/unternehmen/unternehmen_e.htm Arhivirano na sajtu Wayback Machine (9. januar 2011) Alexander Schleicher
  2. ^ https://www.alexander-schleicher.de/en/flugzeuge/ Segelflugzeugbau
  3. ^ https://www.wikiowl.com/enhttp:https:/wiki/Schleicher_Poppenhausen Arhivirano na sajtu Wayback Machine (20. oktobar 2019) Schleicher poppenhausen
  4. ^ * Žutić, Nikola; Bošković Lazar. (1999). Ikarus - Ikarbus: 1923—1998 (na jeziku: (jezik: srpski)). YU-Beograd: Ikarbus. 
  5. ^ Janić, Čedomir; Petrović Ognjan (2011). Kratka istorija vazduhoplovstva u Srbiji (na jeziku: (jezik: srpski)). Beograd: Aerokomunikacije. ISBN 978-86-913973-1-9. 
  6. ^ Janić, Čedomir; Petrović Ognjan (2011). The Century of Sport Aviation in Serbia (na jeziku: (jezik: engleski)). Beograd: Aerokomunikacije. 
  7. ^ Janić, Čedomir; Petrović Ognjan (2017). Tvorci vazduhoplovstva Kraljevine Jugoslavije (na jeziku: (jezik: srpski)). Beograd: Muzej nauke i tehnike Beograd. ISBN 978-86-82977-60-5. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Janić, Čedomir; Petrović Ognjan (2011). Kratka istorija vazduhoplovstva u Srbiji (na jeziku: (jezik: srpski)). Beograd: Aerokomunikacije. ISBN 978-86-913973-1-9. 
  • Janić, Čedomir; Petrović Ognjan (2011). The Century of Sport Aviation in Serbia (na jeziku: (jezik: engleski)). Beograd: Aerokomunikacije. 
  • Žutić, Nikola; Bošković Lazar. (1999). Ikarus - Ikarbus: 1923—1998 (na jeziku: (jezik: srpski)). YU-Beograd: Ikarbus. 
  • Krunić, Čedomir (2013). Civilno vazduhoplovstvo Kraljevine Jugoslavije -druga knjiga (na jeziku: (jezik: srpski)). Beograd: Č.Krunić. ISBN 978-86-901623-4-5. 
  • Simons, Martin (2013). Segelflugzeuge 1920 bis 1945 (na jeziku: (jezik: nemački)). Bonn: Eqip. ISBN 3-9806773-6-2. 
  • Janić, Čedomir; Petrović Ognjan (2017). Tvorci vazduhoplovstva Kraljevine Jugoslavije (na jeziku: (jezik: srpski)). Beograd: Muzej nauke i tehnike Beograd. ISBN 978-86-82977-60-5. 
  • Mikić, Sava J. (1933). Istorija jugoslovenskog vazduhoplovstva. Beograd: Drag. Gregorića. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]