Hemičar

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Slika apotekara ili hemičara, rad slikara Gabrijela Metsua (oko 1651–67).

Hemičar (od grčke reči chēm (ía) alhemija + -ičar; zamena za chymist iz srednjovekovnog latinskog alchimista[1]) je naučnik obučen u oblasti hemije. Hemičari studiraju kompoziciju materijala i njegova stojstva. Hemičari detaljno opisuju svojstva koja studiraju u pogledu kvantiteta, sa detaljima na nivou molekula i njihovih komponenti atoma. Hemičari pažljivo mere proporcije supstance, brzine reakcija, i druge hemijske osobine.

Hemičari koriste svoje znanje da se upoznaju sa kompozicijom i svojstvima nepoznatih supstanci, kao i da reprodukuju i sintetišu velike količine korisnih supstanci koje se prirodno javljaju i da kreiraju nove veštačke supstance i korisne procese. Hemičari mogu da budu specijalizovani u brojnim potpoljima hemije.[2] Naučnici koji se bave materijalima i metalurzi imaju znatnim delom isto obrazovanje i veštine kao i hemičari. Rad hemičara je često povezan sa radom hemijskih inženjera,[3] koji se prevashodno bave pravilnim dizajnom, izgradnjom i evaluacijom najefikasnijih hemijskih postrojenja velikih razmera i blisko sarađuju sa hemičarima na razvoju novih procesa i metoda za komercijalnu proizvodnju hemikalija i srodnih proizvoda.[4][5]

Istorija hemije[uredi | uredi izvor]

Ruski hemičar Dmitrij Mendeljejev - autor prvog modernog periodnog sistema elementata[6][7]
Antoan Lavoazje (1743–94) se smatra „ocom moderne hemije”.

Koreni hemije se mogu pratiti do fenomena gorenja. Vatra je bila mistična sila koja je transformisala jednu supstancu u drugu i stoga je bila od primarnog interesa za čovečanstvo. Ona je omogućila otkriće gvožđa i stakla. Nakon što je otkriveno zlato i postalo dragocen materijal, mnogi ljudi su bili zainteresovano da nađu metod kojim bi se druge supstance konvertovale u zlato. To je dovelo do protonauke[8] zvane alhemija.[9][10] Reč hemičar je izvedena iz novolatinske imenice chimista, skraćenice za alchimista (alhemičar). Alhemičari su otkrili mnoge hemijske procese koji su doveli do razvoja moderne hemije. Hemiju u današnjem obliku, izumeo je Antoan Lavoazje[11][12] sa njegovim zakonom zakonom konzervacije mase iz 1783. godine.[13] Otkrića hemijskih elemenata imaju dugu istoriju što je kulminiralo kreiranjem periodnog sistema Dmitrija Mendeljejeva.[14][15] Nobelova nagrada za hemiju oformljena 1901. godine daje odličan pregled hemijskih otrkića od početka 20. veka.

Obrazovanje[uredi | uredi izvor]

Poslovi za hemičare obično zahtevaju bar univerzitetsku diplomu, a mnoge pozicije, posebno u istraživanjima, zahtevaju magistraturu ili doktorat (PhD.). Većina univerzitetskih programa naglašava matematiku i fiziku zajedno sa hemijom, delom zato što je hemija dobro poznata kao „centralna nauka”, tako da hemičari moraju da imaju dobro zaokruženo znanje o nauci. Na magistarskom i višim nivoima, studenti se uglavnom specijalizuju za specifično polje. U polja specijalizacije se između ostalog ubrajaju biohemija, nuklearna hemija, organska hemija, neorganska hemija, hemija polimera, analitička hemija, fizička hemija, teoretska hemija, kvantna hemija, hemija životne sredine, i termohemija. Postdoktorsko iskustvom može da bude neophodno za pojedine pozicije.

Radnici čiji rad obuhvata hemiju, ali ne u stepenu kompleksnosti koji bi zahtevao obrazovanje sa hemijskom diplomom, se obično nazivaju hemijskim tehničarima. Takvi tehničari obično obavljaju poslove kao što su jednostavnije, rutinske analize radi kontrole kvaliteta ili rade u kliničkim laboratorijama.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „Chemist”. 
  2. ^ W.G. Laidlaw; D.E. Ryan; Horlick, Gary; et al. (10. 12. 1986). Chemistry Subdisciplines. The Canadian Encyclopedia. Arhivirano iz originala 17. 08. 2018. g. Pristupljeno 12. 6. 2011. 
  3. ^ MobyDick Dictionary of Engineering", McGraw-Hill, 2nd Ed.
  4. ^ Ellison-Taylor; et al. (1970). Chemical Plant Technology: An Introductory Manual. Longmans. 
  5. ^ Douglas, James M. (1988). Conceptual Design of Chemical Processes. McGraw-Hill. ISBN 978-0-07-017762-8. 
  6. ^ Fluck, E. (1988). „New Notations in the Periodic Table” (PDF). Pure Appl. Chem. 60 (3): 431—436. S2CID 96704008. doi:10.1351/pac198860030431. Arhivirano (PDF) iz originala 25. 3. 2012. g. Pristupljeno 24. 3. 2012. 
  7. ^ Connelly, N. G.; Damhus, T.; Hartshorn, R. M.; Hutton, A. T. (2005). Nomenclature of Inorganic Chemistry: IUPAC Recommendations 2005 (PDF). RSC Publishing. str. 51. ISBN 978-0-85404-438-2. Arhivirano (PDF) iz originala 23. 11. 2018. g. Pristupljeno 26. 11. 2018. 
  8. ^ Brakel, Jaap, "protoscience and protochemistry", Philosophy of chemistry: between the manifest and the scientific image, Leuven Univ Pr, December 2000
  9. ^ Malouin, Paul-Jacques (1751), „Alchimie [Alchemy]”, Encyclopédie ou Dictionnaire Raisonné des Sciences, des Arts, et des Métiers, Vol. I, Paris: translated by Lauren Yoder in 2003 for Michigan Publishing's The Encyclopedia of Diderot & d'Alembert Collaborative Translation Project, hdl:2027/spo.did2222.0000.057 
  10. ^ Linden (1996), str. 7 & 11
  11. ^ Schwinger, Julian (1986). Einstein's Legacy. New York: Scientific American Library. str. 93. ISBN 978-0-7167-5011-6. 
  12. ^ Eddy, Matthew Daniel; Newman, William R.; Mauskopf, Seymour (2014). „Chemical Knowledge in the Early Modern World”. Chicago: University of Chicago Press. 
  13. ^ Whitaker, Robert D. (1. 10. 1975). „An historical note on the conservation of mass”. Journal of Chemical Education. 52 (10): 658. Bibcode:1975JChEd..52..658W. ISSN 0021-9584. doi:10.1021/ed052p658. 
  14. ^ „Chemistry: Four elements added to periodic table”. BBC News. 4. 1. 2016. Arhivirano iz originala 4. 1. 2016. g. 
  15. ^ St. Fleur, Nicholas (1. 12. 2016). „Four New Names Officially Added to the Periodic Table of Elements”. New York Times. Arhivirano iz originala 14. 8. 2017. g. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]