Vizantijska mornarica
Vizantijska mornarica | ||||||
---|---|---|---|---|---|---|
Rani period (395-610) | ||||||
|
||||||
Srednji period (610-1081) | ||||||
|
||||||
Kasni period (1081-1453) | ||||||
|
||||||
Ratna mornarica Istočnog rimskog carstva bila je sve do pada Zapadnog rimskog carstva (476) deo imperijalne ratne mornarice, sa jedinstvenom organizacijom. Njeno formiranje počelo je sa prenošenjem glavne pomorske baze u Zlatni Rog u Carigradu 330.[1]
Rani period (395-610)[uredi | uredi izvor]
Propašću Zapadnog rimskog carstva (476) Vizantija je nasledila flotu od preko 1.100 ratnih i trgovačkih brodova, sposobnu za prevoženje oko 100.000 vojnika. Povoljan strategijski položaj Carigrada, na čvoru glavnih strategijskih pomorskih komunikacija između Evrope i Azije, Crnog i Sredozemnog mora, omogućavao je vizantijskoj mornarici u doba Justinijana (518-565) sadejstvo sa kopnenom vojskom u operacijama severnoj Africi, Italiji i Španiji, radi povratka teritorija Rimske Imperije od zauzetih od varvarskih naroda, i olakšao joj kontrolu pomorskih komunikacija. Prema podacima vizantijskog istoričara Prokopija, Velizarovu ekspediciju (10.000 pešaka, 5.000 konjanika i ličnu gardu) za uništenje Vandalskog Kraljevstva, koja je 533. krenula iz Carigrada za Kartaginu, prevozilo je 500 transportnih brodova prosečne nosivosti od 120 t (sa oko 20.000 mornara i veslača), i obezbeđivala flota od 92 ratna broda tipa dromon.[1]
Dromon[uredi | uredi izvor]
Dromon (δρόμων, trkač) je bio najpoznatiji vizantijski ratni brod na vesla. Razvio se iz rimske bireme. Prvi put se pominje u Prokopijevom delu Istorija ratova, u opisu vizantijskog pomorskog desanta na obalu severne Afrike 533.[2]
Prema opisu vizantijskog cara Lava VI Mudrog u Taktici iz 9. veka, bio je dug oko 40, širok 5, a visok 5 m. Imao je u 2 reda po 25 vesala, a na svako veslo obično po 2 veslača. Gornji veslači, ujedno i borci, nalazili su se na palubi, a donji pod njom. Jedan do dva jarbola, postavljena u sredini broda, nosila su kose križeve sa latinskim (trouglastim) jedrima. Visok i zatvoren pramac završavao se četvrtastim kaštelom[a], na čijoj su se platformi nalazili sifoni (nagnute cevi ili figura životinjske glave) kroz koje se uz veliku buku i dim sipala na neprijateljski brod zapaljiva tečnost - grčka vatra.[2]
U sredini broda bila je smeštena drvena kula na kojoj su se nalazili naoružani vojnici i bacačke sprave. Pramčana statva[b] imala je ugrađen masivan kljun u visini vodene linije. Visoko uzvijena krma nosila je na bokovima po jedno kratko i široko veslo za kormilarenje. Od udara kljunom brodski trup je bio zaštićen gredama koje su ga opasivale u visini vodene linije. Za zaštitu od strela i vatre korišćeni su mokri pokrivači od debele kože.[2]
Po veličini i broju veslača car Lav Mudri (886-912) deli dromone u veliki, srednji i mali tip. Prva dva (sa 2 reda vesala) predstavljala su kapitalni brod vizantijske flote, a male pokretljive galeae sa jednim redom vesala služile su za borbeno obezbeđenje. Veliki dromon imao je oko 200 veslača i 60 vojnika, a srednji 100 veslača i 35 vojnika.[2]
Starešine i činovi[uredi | uredi izvor]
Vizantijskom mornaricom zapovedala je složena hijerarhija oficira. Na čelu carske flote nalazio se veliki drungar, eskadrama provincija upravljali su komiti, a niža zvanja bila su identična rimskim: zapovednik broda bio je trijerarh, njegov zamenik turenarh, a manevarski oficir bio je navarh. Kormilar je bio kibernet, njegov pomoćnik - prorej, a zapovednik veslača - keleust.[4]
Tematsko uređenje (610-1081)[uredi | uredi izvor]
Pomorske snage države sastojale su se iz carske flote pod komandom drungarija lađa (ό δρονγγάριος τώυ πλοίμωυ) i brodovlja pomorskih tema pod komandom lokalnih stratega. Upadljivo je da drungarije carske flote u 9. pa i dvadesetim godinama 10. veka ima niži rang no ma koji tematski strateg. Međutim, već sredinom 10. veka drungarije flote zauzima, pored domestika Shola (vrhovnog zapovednika celokupne vojske), najviši položaj u vizantijskoj vojsci. To jasno pokazuje kako je porastao značaj flote.[5]
U početnom periodu tematskog uređenja vizantijske pomorske snage (nazvane Karabisianoi, pod komandom stratega) podeljene su u dve provincijske eskadre, (svaka po komandom drungarija). Pod carevima makedonske dinastije (867-1056) RM doživljava najveći uspon. Pored carske flote, koja je imala oko 100 ratnih brodova - dromona, u temama postoje samostalne provincijske (tematske) flote i eskadre, ukupne jačine oko 77 dromona. Carska flota opremana je, prvenstveno, u ratu, a provincijske, održavane i opremane sredstvima dotične teme, bile u u stalnoj spremnosti, uglavnom, za borbu protiv gusara. U zajedničkim dejstvima carskom flotom komandovao je Veliki Drungarij.[1]
U borbama protiv Avara i Slovena, koji su 626. napali Carigrad, pobeda vizantijske flote nad slovenskom doprinela je porazu napadača. U borbama s Arabljanima, vizantijska flota sprečila je zauzimanje Carigrada s mora, i time onemogućila njihov pohod na zapad, preko Balkana. U tim borbama, koristeći se grčkom vatrom, ratna mornarica odbijala je napade arabljanske flote na Carigrad od 672. do 678, zatim 717, 782. i 922, kada je arabljanska flota sadejstvovala snagama bugarskog cara Simeona. Zajedno sa savezničkim venecijanskim, franačkim i hrvatskim pomorskim snagama, učestvovala je u proterivanju Arabljana iz Jadranskog mora, kao 871. pri napadu na Bari, i zajedno sa kopnenom vojskom u preotimanju arabljanskih pomorskih uporišta. Vizantijska flota učestvovala je i u odbijanju ruskih pohoda na Carigrad: 907, 941, 944. i 1043. Ona je sadejstvovala sa mletačkom ratnom mornaricom u obezbeđenju pomorskog saobraćaja između Evrope i Azije, kontrolisanjem Egejskog i Jonskog (mletačka Jadranskog) mora i u borbama protiv normansko-hrvatske flote kod Drača (1081), Krfa (1084) i Sazana (1085).[1]
Kasni period (1081-1453)[uredi | uredi izvor]
Slabljenje tematskog uređenja slabi i pomorska moć Vizantije, Time se koriste italijanske pomorske republike Venecija i Đenova za sticanje prevlasti u trgovini i vojnoj kontroli na Sredozemlju.[1]
Zbog jačanja feudalnog plemstva i krstaških pohoda, postepenog smanjenja Vizantijskog carstva, a naročito posle zauzimanja Carigrada od krstaša 1204, carska flota iz godine u godinu slabi, a provincijske flote nestaju. Vrhovni zapovednik flote je od vremena Aleksija Komnina (1081-1118) sve do propasti Vizantijskog carstva nosio titulu veliki duks[6] ili Veliki Admiral (megas dux).[1]
Opadanje je počelo već u 11. veku. Već je Aleksije I Komnin bio prinuđen da unajmljuje mletačku flotu u ratu protiv Normana (1081-1085). U težnji da osvoji istočne obale Jadranskog mora i potom preduzme pohod na Carigrad, Robert Giskar, normanski vojvoda Apulije, Kalabrije i Sicilije, se 1081. sa oko 150-160 brodova i oko 30.000 ljudi iskrcao se u Albaniji i osvojio Drač, veći deo zapadne Makedonije (sa gradovima Skopljem, Ohridom i Bitoljem) i delove Epira i Tesalije (1083-84), dok je vizantijska flota razbijena kod Krfa (1084) i Sazana (1085). Giskar je 1085. osvojio Krf[7] i prodro da Larise, ali ga je mletačka flota primorala na povlačenje.[8] U zamenu za pomoć protiv Normana, Mlečani su dobili od cara Aleksija I Komnina Dalmaciju,[7] carinske privilegije i sopstvenu četvrt u Carigradu.[9]
Za odbranu Carigrada poslednji vizantijski car je 1453. raspolagao samo se nekoliko ratnih brodova.[1]
Vidi još[uredi | uredi izvor]
Napomene[uredi | uredi izvor]
- ^ Drvenom kulom.
- ^ Okvir kojim završava konstrukcija brodskog trupa spreda (pramčana statva) ili pozadi (krmena statva). Pramčana ili prednja statva seče valove i ostale prepreke; na njoj završavaju krivine spoljašnje oplate, a njen je profil u skladu s oblikom pramca broda. S obzirom na njenu izvodnicu u ravni simetrije, može biti vertikalna ili kosa, pravolinijska ili konkavna, ređe konveksna ili drukčija. Krmena ili zadnja statva nosi kormilo, a na modernim brodovima i propelernu cev s osovinom.[3]
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ a b v g d đ e Gažević, Nikola (1976). Vojna enciklopedija (knjiga 10). Beograd: Vojnoizdavački zavod. str. 522—523.
- ^ a b v g Gažević, Nikola (1971). Vojna enciklopedija (knjiga 2). Beograd: Vojnoizdavački zavod. str. 543.
- ^ „Hrvatska enciklopedija”. Pristupljeno 7. 4. 2020.
- ^ Gažević, Nikola (1971). Vojna enciklopedija (knjiga 2). Beograd: Vojnoizdavački zavod. str. 289.
- ^ Ostrogorski, Georgije (1998). Istorija Vizantije. Beograd: Narodna knjiga. str. 242—246.
- ^ Ostrogorski, Georgije (1998). Istorija Vizantije. Beograd: Narodna knjiga. str. 347.
- ^ a b Gažević, Nikola (1973). Vojna enciklopedija (knjiga 6). Beograd: Vojnoizdavački zavod. str. 134—135.
- ^ Gažević, Nikola (1972). Vojna enciklopedija (knjiga 3). Beograd: Vojnoizdavački zavod. str. 217.
- ^ Peinter, Sidni (1997). Istorija srednjeg veka (284-1500). Banjaluka: Glas Srpski. str. 59—61.
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Gažević, Nikola (1976). Vojna enciklopedija (knjiga 10). Beograd: Vojnoizdavački zavod.
- Peinter, Sidni (1997). Istorija srednjeg veka (284-1500). Banjaluka: Glas Srpski.
- Ostrogorski, Georgije (1998). Istorija Vizantije. Beograd: Narodna knjiga.