Arbanasi (narod)

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Albanac u nacionalnoj nošnji kakvu su nekada nosili Srbi
Mozaik sa likom cara Dušana u hramu Svetog Save u Beogradu. Dušan je bio car i Arbanasa
1000 albanskih leka sa likom Petra Bogdanija, po njegovom porodičnom predanju, potomak Srbina Ljutice Bogdana
Rijeka Bistrica na jugu današnje Albanije. Uliva se u Jonsko more kod grada Sarande. Naziv je slovenski i znači „bistra rijeka”
Most Gorica (alb. Ura e Goricës) koji povezuje naselje Goricu (koje je u podnožju gore) sa drugim dijelom Berata, koji se nekada zvao Beograd
Jezerski vrh (alb. Maja Jezercë) na sjeveru Albanije je dobio srpski naziv, po 6 jezera sjeverno od planine. Na albanskom se jezero kaže Liqeni
Crkva Rođenja Presvete Bogorodice na Malom Gradu je srpsko (istorijski)-albanska (politički) pravoslavna crkva u albanskom dijelu Prespanskog jezera. Ostrvo na kojem je crkva se i na albanskom zove Mali grad, a podigao ju je kesar, Srbin Novak Mrasorović. Kulturni je spomenik Albanije.

Arbanasi je stariji naziv za narod koji živi na prostoru današnje Albanije, dijelom Crne Gore i Dalmacije, ali i znatno šire, u sjeverozapandoj Grčkoj, u južnoj Italiji, u nekim mjestima Bugarske, Bosne i Hercegovine... Naziv je sačuvan danas u nekim toponimima (Arbanasi (Rudo), Arbanasi (Veliko Trnovo), Arbanasi (Zadar), Arbanasi (Čiovo) i prezimenima (Arbanas).

Etnogenezom se danas to ime odnosi na Albance, a glas r se često mijenjao sa glasom l. Strani italijanski katolički pisci više koriste l, Albaniae, a ne Arbanija. Po Kaplanu Buroviću i pleme Beriša je bilo i Beliša. Oba oblika, EPISCOPI ARBANENSES SUI ALBANENSES, navodi Đovani Đakomo Koleti.[1] U prednemanjićkom periodu se Arbanasi mogu povezivati sa Srbima, dok su u doba Nemanjića oni već nazivani ovim imenom. Stefan Dušan je bio samodržac Srbljem i Grkom, Blgarom i Arbanasom.[2]. I crnogorski mitropiliti, do novijeg vremena, u svojim pismima spominju Arbanase i Arbaniju, a ne Albance i Albaniju. Razlog odvajanja Srba (Sarba) i Arbanasa (Albanaca) je bio vjerske prirode. Neki katolički Srbi ili kasnije pokatoličavani (pleme Šestani kod Bara), su se vremenom jezički pošiptarili, nastojanjima Mlečana, rimokatoličke crkve, kasnije i Turaka (neki se i islamiziraju) i postali Albanci, a pravoslavni Srbi i pripadnici drugih narodnih grupa (Vlasi, Romi...) se razvijaju u srpsku naciju, pod okriljem narodne Srpske pravoslavne crkve. U starija vremena, današnja tradicionalna albanska, je spomenuta kao nošnja koju su nosili Srbi. Ivan Jastrebov je zapisao da je nošnja Fanda tj. uopšte Dukađinaca, skoro ista kao nošnja Maćana, Šaljana i Crnogoraca… uske gaće, bijele kapice… to je čisto srpska odjeća iz starih vremena. U takvu nošnju je bila obučena cijela srpska vojska kada je protiv pobunjene Srbije krenuo car Manojlo I Komnin (prema svjedočenju romejskog pisca Jovana Kinama kojeg citira Panta Srećković). Kinam je zapisao: Približivši se reci Tari, pre sunčanog zalaska, vizantijska vojska uvide bezbrojnu množinu naoružanih Srba… Odelo im je bilo: dolame, uske gaće i bele kape… [3][4]

Guri barf je bila ljetna rezidencija Skenderbegove žene tokom prvih godina bračnog života i dok je Turci još nisu zauzeli. Ispod planine na kojoj se u doba Ivana Jastrebova nalazila citadela, leži zapuštena i u ruševinama široka plodna dolina. Tu se navodno rodio Aleksandar Makedonski pored Pelje na pola sata u selu Muzaki. Efendi Vasa, u doba Jastrebova guvernator Libana, u vrijeme Berlinskog kongresa se trudio u korist Arbanasa i pisao je kako je Mat - Makedonija i da je u susjedstvu Mata mjesto Pela. Cilj Vase je bio dokazati da je Aleksandar Makedonski bio Albanac i rodio se u Matu. I po Barleciju Mat je Makedonija jer se sreću izrazi Aemathia sev. Macedonia.

U 30. poglavlju djela O upravljanju carstvom (koje se pripisuje caru Konstantinu Porfirogenitu), pod nazivom Priča o provinciji Dalmaciji, piše: U stara vremena Dalmacija je počinjala na granicama Drača, ili Antibarosa (Bara), i protezala se sve do planina Istre, a širila se sve do reke Dunava.

Božidar Vuković je Podgoricu i Zetu smještao u maćedonske predele (Maća, Mat), a i mitropolit skenderijski Mardarije Uskoković (u doba Svetog Vasilija Ostroškog) se titulisao i makedonskim imenom. Skenderija je turcizirano Aleksandrija, kao i Skadar od Aleksnadar. Mnogi nazivi mjesta (gradovi, crkve, sela, jezera...) nose naziv po Aleksandaru Velikom (Skadar - Aleksnadar, Lješ - Alesio, Lješanska nahija, Lesendro - ostrvo na Skadarskom jezeru, Ulcinj - Licin, manastir Svetog Aleksandra u Orošu (iako je crkva posvećen svecu istoga imena), nekadašnja crkva sv Aleksandra kod sela Veliki Mikulići kod Bara, Skenderbeg znači Aleksandar-beg), Leka Dukađin nosi ime po Aleksandru... U Donjoj Albaniji ili staroj Dalmaciji, čija je granica bila kod rijeke Maće, car Dioklecijan je izveo iz Italije Pitele koje je nazvao Rimljanima. Da se latinizovanje ovdje nije primalo, o tome svjedoči Danijele Farlati govoreći da nije bilo lako širiti latinstvo u grčkim zemljama, kao među Srbima. Otuda su sjeverni krajevi Albanije (srpski) lakše pokatoličeni nego južniji, koji su bili pod uticajem Grka.

Karta iz 1520. na kojoj je Dalmacija južnije nego danas, na prostoru današnje Albanije i Crne Gore. Autor je Peter Frajlender (Peter Freiländer) Quinta Europa Tabula. Na prostoru Dinare su navedeni Srbi planinci kao žitelji.

Moguća je povezanost imena Dalmacija i Mat, Maća, Makedonija. U Albaniji imamo i 2 kule koje nose ime i po oblasti na kojima su se nalazili, kula Mat i tvrđava Dalmacija. U štampanom tomu hrisovulje sabranih kanona cara Justinijana navedene su i granice Gornje i Donje Albanije. Gornja je bila od Krojskog vladičanstva, a donja od Lješkog. Prema takvom viđenju i antička imena Makedonija i Dalmacija bi bila u vezi. Naziv Dalmacija je, po takvoj etimologiji, nastao od Donja Makedonija, Maćedonija, rijeka Maća, Macedonia. Dal bi bilo dole, donja, a macia, Makedonija. Čak je i ostrvo Hvar imalo slavenski naziv Lesina, mnogo vijekova, što je u mogućoj vezi s imenom Lesandro, Aleksandar, a ne šuma, les, kako neki smatraju. Iz činjenica da se i Aleksandar Veliki i Skenderbeg prikazuju danas i kao Grci, slovenski Makedonci, Albanaci i Srbi (zbog svjedočenja Lucića i Gundulića) i zbog očuvane tradicije vezane za Aleksandra Velikog, i kod Srba i Albanaca, jasna je istorijska povezanost ova dva naroda. Isprepletenost i narodnih običaja: krvne osvete, krsne slave, pobratimstva... kao i slovenizama u albanskom jeziku, kao i brojnih slovenskih toponima i hidronima širom Albanije ukazuju da je naziv Arbanasi vezan i za današnje Srbe i Albance. Vicko Zmajević je katoličke Arbanase pored Skadarskog jezera preseljavao kod Zadra, gdje su osnovali naselje Arbanasi. Imena i prezimena prve tri seobe su uglavnom srpska uz manju primjesu albanizama. Pleme Šestani, koje je ostalo kod Skadarskog jezera, je vremenom jezički albanizovano, ali su se širenjem Crne Gore na taj prostor, vratili na upotrebu srpskog jezika. Po svjedočenju katolika i pripadnika plemena Šestani, Đoke Dabovića u knjizi Pleme Šestani, stari Šestani su govorili da znaju i naški i arbanaški.[5] Srbi i Arbanasi su povezani ratničkim običajima u smislu da se često radi o graničarima, krajišnicima, ratnicima i gorštacima, ali postoji povezanost i samih imena: Sarblji, Arbanasi - Albanaci. Etnogenezanama su danas razvijeni u dvije posebne nacije. Da se ime Srbi i Arbanasi može dovoditi u vezu, i da je stariji oblik bio i Sarblji, svjedoče svojim pisanjem žitelji Hvara (Lesine) Petar Hektorović i Hanibal Lucić. Lucić u pjesmi U pohvalu grada Dubrovnika piše: Aležandar, ki bi od Sarbljih kralj, i ki za tim vas svit dobi, i zva se veliki. [6] I Ivan Gundulić u epu Osman piše: ...od Lehsandra Srbljanina vrh svijeh cara cara slavna. [7] Jak kult Aleksandra Velikog se vidi i na prostoru jugoistočne Crne Gore i sjeverne Albanije, ali i šire, u vidu brojnih toponima, hidronima, crkava posvećenih Svetom Aleksandru... Albanolog Kaplan Burović je mišljenja da su Šiptari došli iz Litvanije (zbog brojnih sličnih riječi u albanskom i litavanskom jeziku), preko Rumunije, a ne sa Kavkaza. Plemić Petar Hektorović je u vrsnom pjesničkom djelu Ribanje i ribarsko prigovaranje (Mletci, 1568) opisao putovanje sa dvojicom nepismenih hvarskih ribara, Paskojem Debeljom i Nikolom Zetom, od Hvara do Brača i Šolte i ujedno objavio prvi notni zapis na našim prostorima. Oni su mu pjevali bugaršticu o Radoslavu Severinjaninu (Severin u Rumuniji) i rekli su mu da pjevaju na sarbski način.[8] I naš naziv za jednu morsku ribu jarkih boja je Vladika arbanaška.[9] Vladika je od narodnog naziva za episkopa, čije su bogoslužbene odežde takođe šarenih boja, a arbanaška ukazuje na pravoslavne Sarbe-Arbanase. Rumuni Srbe nazivaju Sarbi, dok Albanci sebe, svoj jezik i državu ne zovu albanskim nego šiptarskim imenom (Shqiptarët, gjuha shqipe, Shqipëria). Albansko je međunarodno ime za njih. Pored Hanibala Lucića i Petra Hektorovića iz 16. vijeka, koji Srbe naziva Sarblji, i franjevac Matija Divković, 1563. u knjizi štampanoj ćirilicom Nauk Karstijanski, ćirilicu nazova slovi Sarpskiemi. Kad je 1601. izašla istorija Orbinijeva, u Bosni su počeli izlaziti zbornici sa grbovima slovenskih zemalja i znamenitih porodica. U zborniku iz fojničkog katoličkog manastira piše da ga je napisao 1340. pop Stanislav Rubčić, na slavu Stipa Nemanjića cara Sarblena i Bošćnaka.[10] Stefan Prvovenčani grad Skadar naziva ponosni grad Sardonik,[11] a u sjevernoj Arbaniji imamo i grad Sard. U pismu iz 1454. godine kao dragoman sarpski se spominje Stijepko Kalogurević iz Kotora.[12]

Simeon Piščević je u svojoj Istoriji srpskog naroda iz 1795. o Klimentima zapisao da nisu pravi Albanci i da se od njih dosta razlikuju, a da su Srbi većina u Albaniji (u koju je računao i Crnu Goru i Brda).[13]

Mihovil Pavlinović je u Podgori 1865. godine napisao tekst Iz povjesti Crnogorske Arbanaske koji je objavljen 1866. godine u crnogorskom godišnjaku Orlić. U tekstu piše da su Srbi i Skipetari braća kojima su krv i jezik dosta izmiješani, a da ih veže znamen časnoga krsta. Jedini i drugi znaju za vile posestrime, pobratimstvo, zajednička je izreka Krv nije voda... Kastriotić se rodio od Vojsave Srbkinje. U poetskom opisu sloge, Pavlinović navodi da su Jure i Stefan Crnojević, pa za njima i sve vojvode i knezovi srbski i skipetarski razmjenili oružje u znak pobratimstva. Navedeno je da je gotova četvrtina arbanaskoga jezika jest slovinska.[14]

Lazar Tomanović je zapisao da su Radičevići iz Podgorice rodom iz Gruda, i da su mnogi od arbanaških plemena, došavši u Podgoricu, zadržali ako ne većina pravoslavlje, svi bar srpski jezik. Hoti su nedvano srpski zborili. Klimenti su bili do 17. vijeka pravoslavni, a stari ljudi i tada pamte (kraj 19. vijeka) kako su govorili srpski i uz gusle pjevali.[15]

Marko Miljanov je u knjizi Život i običaji Arbanasa opisao mnoge sličnosti u narodnim običajima Srba i Arbanasa: pobratimstvo, krvna osveta, gostoprimstvo, otimanje za prvenstvo, ponos, junačke pjesme, buntovništvo, odsijecanje glava pri ratovanjima, kao i nabijanje istih na kolac, oružje ima sakralni karakter, daju vjeru - besu - riječ (zakletva), oblik života u zadrugama, megdan - dvoboj zbog povrede časti... Brđanska i crnogorska plemena su kumovala i bratimila se s arbanaškim plemenima, samo je razlika u jeziku bila velika. Arbanaška plemena su slavila krsne slave i Miljanov je naveo koje je pleme slavilo koju slavu. Turci su slabo uspijevali da iskorjene krsnu slavu kod Arbanasa. Srpske i arbanaške pjesme pjevaju o istim događajima na dva jezika.[16]

Milan Šuflaj u knjizi Srbi i Arbanasi (njihova simbioza u srednjem vijeku) navodi arbanaškog vojvodu Gradislava. Romejski pisci u 11. vijeku po prvi puta spominju Arbanase kao znatan dio vojski koje protiv Carigrada podigoše pretendenti Manijak (1042) i Vasilak (1078). Grad Kruja im je bio nukleus. Latini su narod zvali Arbanenses (1166), zemlju Arbanum (1204, 1250), a od vremena anžuvinskih (1271) gotovo isključivo Albanenses, Albania. Šuflaj smatra da je R u imenu narodnom starije. Šćipetar je razmjerno mlado ime, nepoznato Arbanasima koji su se iselili u Grčku i Italiju u 14. i 15. vijeku ili kod Zadra (18. vijek), na Čiovo i drugdje. Karlo Topija je sebe zvao gospodin rabnski. Župani sprskog kralja u dukljanskom primorju bili su katolik Arbanas Vladislav i pravoslavni župan Radislav. Arbanaške velmože su se htjele osloboditi raškoga kralja. Kćerka Arbanasa Koje Zaharija, Boja, je predala Danj Mlečanima. Zeta i sjeverna Albanija su po Šuflaju jedan biološki facies. Mirditi (pleme) su se opirali primiti gregorijanski kalendar 1570. godine. Janjinska hronika nastala oko 1440. spominje: ...napadne na njega Serb-albanito-bulgaro-vlah Vonko... U četama cara Dušana pri osvajanju Epira i Tesalije 1348, nalazili su se većinom Arbanasi. Mlečani su trupe srpskog vojskovođe Preljuba 1350. nazivali Albanenses. Kolonija Arbanasa kod Zadra nastala 1723—1727, potiče iz krajeva stare Duklje, iz mješovite srpsko-arbanske zone. Preko Vicka Zmajevića, nadbiskupa barskog i primasa Srbije se vršilo to iseljavanje, preko Bara. Dobijaju prezimena po selima iz kojih dolaze iz okolice Skadra i Bara (Šestanović, Grdović, Pinčić, Kalmeta...). 1248. imenuje Papa Inoćentije IV nadbiskupa barskog. On je preteča novoga sistema rimske kurije, po kojem Albanija postaje operacionom bazom protiv pravoslavlja na Balkanu, a Bar glavnim uporištem protiv prodiranja srpske crkve na more. Naslov nadbiskupa barskog je od početka 15. vijeka je primas Srbije. Ivan Kastriot, otac Skenderbegov je kupio na Hilandaru pirg (kulu) Svetog Đorđa za 60 florina i od tada do danas se zove Arbanaški pirg. Katolički Arbanasi dinaste su bili vezani rodbinskim vezama s pravoslavnim kneževskim obiteljima Balšića, Lazarevića, Brankovića, Crnojevića... Grčki pisci iz doba Komnina nazivaju Srbe većinom Dalmatincima i Kinam i grad Ras stavlja u Dalmaciju. Prema Stefanu Prvovjenčanom Skadar se nalazi u pravoj Dalmaciji, a prema arhiđakonu Tomi, Ulcinj i Bar su u Superior Dalmatia. Kotorski gradski statuti 14. vijeka tačno razlikuju sjevernije Hrvate od Slovena (Sclavi), koji izmješani s Vlasima i Arbanasima stanuju u blizini varoši.[17]

Đorđe Arijanit Komninović Golemi (1383.–1462), arbanaški srednjovjekovni velikaš je sebe zvao Komninović u pismu napuljskom kralju.[18] On je bio gospodar Konjuha (Elbasana),[19] u kraju u kojem su vijekovima čuvane mošti Svetog Jovana Vladimira, kojeg Danijele Farlati i njegov nastavljač Koleti nazivaju: Vladimiri regis serblorum - Vladimir kralj Srba (srpski).[20][21]

U jednom izvještaju iz 1570. godine piše: Bar je kraj Dalmacije, a Ulcinj početak Albanije.[22] Marin Bici, nadbiskup barski i primas Srbije u svom putopisu iz 1610. piše da rijeka Drim dijeli Srbiju od Albanije.[23] Jovan Stefanov Balević 1752. godine sebe imenuje kao Bratonožić-Albanac [24], a 1757. godine naziva se Albano-Crnogorcem iz Bratonožića.[25] Petar I Petrović Njegoš u knjizi Krataka istorija Crne Gore, Bar i Ulcinj smješta u Arbaniju.

Adelina Paulina Irbi je napisala da je zanimljivo vidjeti kako u ovome srpsko-albanskome kraju najžešće muslimanske arnautske porodice s ponosom potvrđuju da vode porijeklo od starih srskih familija.[26] Artur Evans je pri svom obilasku Drača zapisao da se uvjerio da je mnogima u Draču razumljiv srpski jezik.[27]

Albanizacija se odvija i u novije vrijeme. Na prostoru Ulcinja, je dosta slučajeva ljudi koji su zadržali prezime predaka koje završava na ić, ali su vremenom prezimena albanizirali. Tako se od 18 sveštenika Barske nadbiskupije 1966. godine, njih 14 osjećalo Albancima, a od tih 14 - 9 su imali prezimena sa završetkom vić, ić (Marstjepović, Marvulić, Perkolić, Kolović, Marđokić, Markić, Kočović, Demirović i Bakočević).[28] Jedan od pretplatnika na Srpsko-dalmatinski magazin bio je Nikola Lazara Kurtović iz Dubrovnika,[29], a najpozantiji od Srba Kurotvića bio je Jovan Kurtović, bogati trgovac iz Trsta.

Ruski etnograf Pavle Rovinski je navodio sličnosti Crnogoraca i Arbanasa, u vrijeme dok su svi Crnogorci bili Srbi. Jedni i drugi, noć uoči Božića provode pored vatre položivši na nju badnjak, na poklade idu maskirani, isto praznuju Đurđevdan. Sličnosti su kod svadbenih običaja, pri ulasku mlade u kuću muža daju joj malo muško dijete koje ona okreće 3 puta. Na isti način se sklapa kumstvo i pobratimstvo, a i na albanskom se kaže pobratinia. Isto je davanje utočišta i dogovor o miru (vjera-besa). Krvna osveta i obred izmirenja. Vjeruju u vile, vještice, vukodlake, divove... i isto ih zovu, na srpskom. Utorak se smatra teškim danom. Loše je prvi put u proljeće zorom čuti kukavicu. Zmija koja živi u kući je njen duh pokrovitelj. Pri gradnji kuće treba zaklati neku životinju. Postoji predanje o ljudksim žrtvama. Iste su razne mitske priče, o đavolu prikovanom gvozdnenim lancem za stijenu, kako je đavo stvorio vuka i sl. Mnogo je istih riječi iz svakodnevnog života koje su srpske: zakoni, poveje - povelje, bujar - gospodar, velikaš, domacchin, vajvoda, gjobare - globar..[30] Rovinski je zapisao da je u narodnom predanju (pjesmi) ostalo sjećanje na protuturski pohod s kraja 17. ili početka 18. vijeka. Pohod su organizovala dvojica vasojevićkih vojvoda, Đeko i Vuksan iz Trešnjeva. Pozvali su i kučkog vojvodu Radonju i pored ostalih i kralja Dedu klimenačku glavu. On je bio glavar Klimenta, koji žive u susjedstu s Kučima i Vasojevićima. Rovinski piše, da su tada (u doba Rovinskog) bili katolici i da računaju sebe u Albance i da su nekada bili Srbi.[31]

Ivan Jastrebov je pored ostalih, objavio i dvije hrisovulje srpske kraljice Jelene Anžujske i njenog sina kralja Milutina u kojima se navodi identčian raspored naziva: ...ili je Srbin ili Latin ili Arbanas ili Vlah.[32] U istoj hrisovulji kralja Milutina je spomenut i arbanas Vasilije od Crne Gore, sa djecom da je rabotnik Svetom Nikoli.[33]

Ljubomir Kovačević je objavio povelju Ivana Kastriota manastiru Hilandaru iz 1426, kojom je poklonio dva sela tom manastiru. U istom članku je pisao o srpsko-arbanaškim simbiozama. Srpski vladari su arbanaškoj vlasteli povjeravali državne službe. Tako je Andrija Grop upravljao Ohridom i kovao novac sa srpskim natpisom, a pod Dušanovim zastavama borili su se Arbanasi zajedno sa Srbima protiv Grka. Vladalačke porodice su se srađale. Tako je Komnenija, kći Stefana Prvovjenčanog, udala se prvi put za Dimitrija Progonova, a drugi put za Gligorija Kamonu, koji su po Kovačeviću bili Arbanasi. Jerina, unuka Dušanova brata Siniše, za Đina Lješu, Olivera, unuka kralja Vukašina, za Rajka Monetu. Jelena, kći Ćesara Preljuba, za Đina Spatu. Vojislava, sestra braće Balšića, za arbanaškog gospodara Karla Topiju. Teodora, sestra Vuka Brankovića, za dračkog gospodara Đurđa Topiju. Jerina, kći despota Lazara, za Skenderbegova sina Ivana i obrnuto: Jerina, kći Progana Dukađina, za Sraciira Balšića. Komita, kći despota Andrije Musaća, za Balšu Balšića. Mara, kći kneza Nikite Topije, za Balšu Stracimirovića. Gojisava, kći Arijanita Komnena, za Ivana Crnojevića, a njena sestra Anđelina (sveta majka Angelina) za Despota Stevana Slijpeog.[34]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Coleti, Giovanni Giacomo. Illyricum sacrum, VII, str. IX.. XIV., 191., 192... 
  2. ^ Miklošič, Franc (1858). Monumenta serbica spectantia historiam Serbiae, Bosnae, Ragusii, str. 129., 132. Beč. 
  3. ^ Jastrebov, Ivan (2018). Stara Srbija i Albanija, str. 390. Beograd: Službeni glasnik. 
  4. ^ Srećković, Pantelija (1884). Istorija srpskog naroda, knj. 1., str. 216. Beograd: Kraljevsko-srpska državna štamparija. 
  5. ^ Dabović, Đoko (2006). Pleme Šestani, str. 132. Bar: Udruženje građana Šestani. 
  6. ^ Lucić, Hanibal. U POHVALU GRADA DUBROVNIKA. 
  7. ^ Gundulić, Ivan. Osman, Pjevanje treće. Dubrovnik. 
  8. ^ Hektorović, Petar (1568). Ribanje i ribarsko prigovaranje. Mletci. 
  9. ^ VLADIKA ARBANAŠKA (THALASSOMA PAVO). Arhivirano iz originala 22. 08. 2019. g. Pristupljeno 22. 08. 2019. 
  10. ^ Ruvarac, Dimitrije (2018). Evo, šta ste nam krivi!, str. 119., 140. Beograd: Ethos. 
  11. ^ Burović, Kaplan (2014). Skadar, pp. 21., 23. Niš: Štamparija Vuktorija. 
  12. ^ Miklošič, Franc (1858). Monumenta Serbica Spectantia Historiam Serbiae, Bosniae, Ragusii. Beč. str. 465. 
  13. ^ Piščević 2018, str. 310-313.
  14. ^ Pavlinović, Mihovil (1866). Orlić, Iz povjesti Crnogorske Arbanaske. Cetinje. str. 35. 
  15. ^ Tomanović 2007, str. 339.
  16. ^ Miljanov, Marko (1908). Život i običaji Arbanasa, drugo izdanje, str. 2., 3., 5., 19., 20., 22., 24., 32., 37., 41., 47., 52., 60., 62., 63., 87. Beograd. 
  17. ^ Šufflay, Milan (1925). Srbi i Arbanasi (njihova simbioza u srednjem vijeku), str. 10., 23., 24., 25., 40., 41., 49., 52., 63., 69., 78., 80., 90., 95., 107., 108. Beograd. 
  18. ^ Schmitt Oliver Jens, Skandermbeg et les sultans, Turcica, 43 (2011) p. 71.
  19. ^ Mileusnić, Slobodan (1989). Sveti Srbi. Kragujevac. str. 161—163. 
  20. ^ Jastrebov, Ivan (2018). Stara Srbija i Albanija. Beograd: Službeni glasnik. str. 321. 
  21. ^ Farlati, Danijele. Illyricum sacrum, VII, lijevi stubac pri dnu strane. str. 437. 
  22. ^ Dabović, Đoko (2006). Pleme Šestani, str. 172. Bar: Udruženje građana Šestani. 
  23. ^ Bizzi, Marin (1985). Iskušenja na putu 1610. godine, str. 47. Budva: Općinski arhiv Budva i Leksikografski zavod Crne Gore. 
  24. ^ Balević, Jovan (1752). Filozofska disertacija o širenju vojne religije. 
  25. ^ Balević, Jovan (1757). Kratak i objektivan opis sadašnjeg stanja Crne Gore. Sankt-Peterburg. 
  26. ^ Irbi, Adelina Paulina (1868). Putovanje po slovenskim zemljama Turske u Evropi. Beograd. str. 404. 
  27. ^ Evans, Artur (2008). Ilirska pisma. Banja Luka: Besjeda i Grafid. str. 116. 
  28. ^ Papović, Dragutin (2016). ACTA HISTRIAE 24., 2016, 3., UNUTRAŠNJI SUKOBI U BARSKOJ NADBISKUPIJI 1965.–1970. (PDF). str. 546. 
  29. ^ Magazin srbsko-dalmatinski, 18. knjiga. Beč. str. 184. 
  30. ^ Rovinski 1998, str. 8.
  31. ^ Rovinski 1998, str. 80.
  32. ^ Jastrebov 2020, str. 216, 219.
  33. ^ Jastrebov 2020, str. 219.
  34. ^ Glas Crnogorca, br.13, Povelja Ivana Kastriota (PDF). Cetinje. 1906. str. 2. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]

Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Арбанаси_(народ)&oldid=27675450”