Gregori Pek

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Gregori Pek
Gregori Pek 1948. godine
Lični podaci
Puno imeEldred Gregori Pek
Datum rođenja(1916-04-05)5. april 1916.
Mesto rođenjaSan Dijego, Kalifornija, SAD
Datum smrti12. jun 2003.(2003-06-12) (87 god.)
Mesto smrtiLos Anđeles, Kalifornija, SAD
Porodica
Supružnik
  • Greta Kukonen (v. 1942 —  r. 1955)
  • Veronika Pasani(v. 1955)
www.gregorypeck.com
Veza do IMDb-a

Eldred Gregori Pek (engl. Eldred Gregory Peck; 5. april 191612. jun 2003) bio je američki glumac.[1]

Biografija[uredi | uredi izvor]

Detinjstvo i mladost[uredi | uredi izvor]

Pek je rođen kao Eldred Gregori Pek u La Hoji nedaleko od San Dijega (Kalifornija), kao sin Gregorija Perla Peka, hemičara i farmaceuta i Bernis Mej Aures, rođene u Misuriju. Pekov otac bio je katolik, dok je njegova majka prešla na katolicizam kad se udala. Pekova baka sa očeve strane, Ketrin Aš, rodom iz Irske, bila je u rodbinskoj vezi sa irskim patriotom Tomasom Ašom, koji je sudelovao u Uskršnjem ustanku koji se odvijao malo manje od tri sedmice nakon Pekovog rođenja, a umro je u štrajku glađu 1917. godine. Uprkos tome što su bili striktni katolici, Pekovi roditelji su se razveli kad mu je bilo pet godina, a njega je odgojila baka.

Pek je poslan u rimokatoličku vojnu školu u Los Anđelesu kad mu je bilo 10 godina, a nakon toga u srednju školu u San Dijegu. Kad je maturirao, upisao se na univerzitet San Dijega kako bi popravio ocene da bi upisao koledž po svom izboru, Berkli.[2] Ubrzo se zaposlio kao vozač kamiona u firmi koja se bavila proizvodnjom ulja. Godine 1936, upisao se na Berkli, kako je bio visok i snažan, odlučio je veslati za univerzitetsku ekipu. Primetio ga je učitelj glume i pomislio kako bi bio savršen za njegovu predstavu. Počeo se zanimati za glumu, a angažovao ga je Edvin Dajer, upranik školskog pozorišta. Na završnoj godini se pojavio u pet predstava. Iako mu je školarina bila samo 26 dolara godišnje, Pek se i dalje borio kako bi platio, pa je morao raditi za sestrinstvo Alfa Gama Delta kao kuhinjski pomoćnik u zamenu za obroke. Pek će kasnije reći o Berkliju da je to „bilo posebno iskustvo za njega i tri najbolje godine njegovog života”: „Probudilo me i učinilo od mene čoveka.” Godine 1997, donirao je 25 hiljada dolara veslačkoj ekipi Berklija u čast svog trenera, Ky Ebrighta.

Nakon što je diplomirao engleski jezik na Berkliju, Pek je izbacio ime „Eldred” i pošao u Njujork kako bi studirao u glumačkoj školi Neighborhood Playhouse.[1] Često je ostajao bez novca i spavao u Central parku. Debitovao je na Brodveju u komadu Emlina Vilijamsa, Jutarnja zvezda 1942. godine. Drugi nastup je bio u predstavi The Willow and Isa Edvardom Poulijem. Izbegao je vojnu službu u Drugom svetskom ratu zbog povrede leđa koju je zadobio dok je trenirao ples sa Martom Grejam. Studio 20th Century Fox tvrdio je kako se povredio dok je veslao na univerzitetu, ali Pek je rekao: „U Holivudu su valjda mislili kako ples nije bio dovoljno mačo, godinama sam pokušavao ispraviti tu priču.”

Filmska karijera[uredi | uredi izvor]

Pekov prvi film, Dani slave, objavljen je 1944. godine.[3] Iako su mnogi kritičari opisali Pekovu glumu kao drvenu, pet je puta bio nominovan za Oskara, od čega su četiri nominacije došle u prvih pet godina njegove filmske karijere: za Ključeve kraljevstva (1944), Proleće života (1946), Džentlmenski sporazum (1947) i Poletanje usred dana (1949).[4] Svaki od ovih filmova je predstavio jednu od Pekovih osobina. Ključevi kraljevstva naglasili su njegovo dostojanstveno držanje. Kao farmer Peni Barker u Proleću života njegovu dobroćudnu srdačnost i naklonost prema likovima svog sina i supruge. Dvoboj na suncu (1946) pokazao ga je prvi put kao negativca, okrutnog i pohotnog revolveraša. Džentlmenski sporazum pokazao je njegovu „društvenu svest” u filmu koji je prikazao duboko ukorenjeni, ali potajni antisemitizam u korporativnoj Americi sredinom stoleća. Polietanje usred dana je bio prvi od mnogih uspešnih ratnih filmova u kojima je Pek isticao hrabrog, sposobnog, ali humanog borca. Među njegovim popularnim filmovima bili su Mobi Dik (1956), Na plaži (1959), koji je prikazao strahote nuklearnog rata, Topovi sa Navaronea (1961) i Praznik u Rimu (1953), sa Odri Hepbern u njenom filmskom debiju za koji je dobila Oskara. Pek i Hepbern ostali su dobri prijatelji do njene smrti; Pek ju je čak upoznao sa njenim prvim mužem, Melom Fererom. Pek je osvojio Osara za svoju petu nominaciju, igrajući Atikusa Finča, advokata iz vremena Velike depresije i samohranog oca u filmskoj adaptaciji romana Harper Li, Ubiti pticu rugalicu.[3]

Pek sa Odri Hepbern u filmu Praznik u Rimu

Godine 1949. u svom rodnom mestu osnovao je pozorište La Jolla Playhouse, zajedno sa svojim prijateljima Hoseom Fererom i Doroti Makgvajer. Ovo pozorište radi i danas u sklopu kalifornijskog univerziteta u San Dijegu. Od samog početka je privlačilo holivudske zvezde, bilo kao protagoniste ili gledaoce. Godine 1967, vršio je dužnost predsjednika Akademije filmskih umjetnosti i nauka. Od 1967. do 1969. bio je predsjedavajući Odbora upravitelja Američkog filmskog instituta, 1971. predsjedavajući Filmskog i televizijskog fonda, a 1966. predsjedavajući Američkog udruženja oboljelih od raka. Iako dobro poznat, nije bio imun na kritike. Pauline Kael opisala ga je kao „sposobnog, ali uvijek pomalo dosadnog”. I najveći su obožavatelji priznali ukočenost u nekim ulogama. Ipak, ove kvalitete bile su nepohodne da stekne status ikone, a vjerovatno je i on to znao. Njegovi kasniji pokušaji da igra negativce nisu dobro prošli kod kritike. Kako je bio fizički snažan, bio je poznat po tome da sam igra svoje scene borbe, rijetko koristeći dublere. Zapravo, Robert Mitchum, njegov filmski partner u Rtu straha, često je govorio da ga je Peck slučajno udario tokom završne scene borbe u filmu. Rekao je kako je danima osjećao posljedice te dodao: „Ne žalim nikoga toliko glupog da započne tuču s njim.”

Kasna karijera i smrt[uredi | uredi izvor]

U osamdesetima se preselio na televiziju, gde je nastupao u mini-serijama The Blue and the Gray, glumeći Abrahama Linkolna. Nastupio je i sa Barbara Bouchet u televizijskom filmu The Scarlet and The Black, o stvarnom rimokatoličkom svešteniku u Vatikanu koji je krijumčario Jevreje i druge izbeglice od nacista tokom Drugog svetskog rata.

Grobnica Gregorija Peka u Los Anđelesu

Pek se penzionisao 1991. godine. Kao i Keri Grent pre njega, Pek je proveo nekoliko zadnjih godina na putovanju oko sveta na kojima je izvodio odlomke iz svojih filmova, podsećao se na uspomene i odgovarao na pitanja iz publike. Vratio se kako bi nastupio u rimejku jednog od svojih najpoznatijih filmova, Mobi Dik (1998), portretirajući „Oca Maplea” (kojeg je 1956. godine glumio Orson Vels), sa Patrikom Stjuartom u ulozi Kapetana Ahaba, kojeg je 1956. godine glumio Pek.

Početkom 2003. godine Peku je ponuđena uloga djeda Džoa u filmu Čarli i tvornica čokolade. Rekao je kako je to ozbiljno razmatrao. Hteo je glumiti deda Džoa, ali je umro pre nego što je prihvatio. Umro je 12. juna 2003. godine u snu od kardiorespiratornog aresta i upale pluća sa 87 godina u Los Anđelesu. Njegova žena, kojoj je bilo 48, bila je uz njega. Pek je sahranjen u mauzoleju katedrale u Los Anđelesu.

Politika[uredi | uredi izvor]

Godine 1947. dok su mnoge osobe iz Holivuda završavale na crnim listama zbog sličnih aktivnosti, napisao je pismo Odboru za neameričke aktivnosti u kojem je izrazio neodobravanje istraga navodnih komunista u filmskoj industriji. Predsednik Ričard Nikson stavio je Peka na svoj popis neprijatelja zbog njegova liberalnog aktivizma. Pek je uvek bio ponosan zbog te činjenice, ali je zbog Niksonovog popisa izgubio ugovor za pet filmova. Kao dugogodišnji simpatizer Demokratske stranke, Pek je 1970. godine predložen kao mogući demokratski kandidat za guvernera Kalifornije, dok je sa druge strane bio Ronald Regan. Pek je ohrabrio jednog od svojih sinova, Kerija Peka, da se kandiduje za političku funkciju. Keri je dva puta poražen na biranju za Kongres, 1978. i 1980. godine, od strane republikanskog kandidata Roberta K. Domana, oba puta malom razlikom. U intervjuu za irske medije, Pek je otkrio da mu je bivši predsednik Lindon Džonson rekao, da se ponovno kandidovao, da je nameravao ponuditi mu mesto ambasadora u Irskoj — mesto koje bi Pek, zbog svojeg irskog porekla, možda prihvatio, rekavši „mogla je to biti velika pustolovina”.

Bio je protivnik Vijetnamskog rata, dok je podržavao svog sina, Stivena, koji se borio tamo. Godine 1972. Pek je bio producent filmske verzije pozorišnog komada Danijela Berigana The Trial of the Catonsville Nine o progonu grupe vijetnamskih protestanata zbog građanske neposlušnosti. Iako prvobitno nije hteo igrati kontroverznog generala Daglasa Makartura na filmu, 1977. godine, ipak je to učinio, nakon čega se divio generalu.

Privatni život[uredi | uredi izvor]

Oktobra 1943. godine Pek se venčao sa Gretom Kukonen sa kojom je dobio tri sina (Džonatan, Stiven i Keri). Greta je odlikovana Ružom Finske, što je ekvivalent Medalji slobode. Razveli su se 30. decembra 1955. godine, ali su ostali u dobrim odnosima. Njihov sin Džonatan Pek, televizijski novinar, počinio je samoubistvo 1975. godine. Stiven Pek je aktivan u podršci američkih veterana iz Vijetnamskog rata. Keri je političar i bio je na izboru za kongres. Godine 1955, se venčao sa svojom drugom suprugom, Veronik Pasani, pariskom novinarkom koja ga je intervjuisala 1953. godine pre nego što je otišao u Italiju snimati Praznik u Rimu. Pozvao ju je na ručak šest meseci posle postali su nerazdvojni. Dobili su sina Entonija Peka i kćer Sesiliju Pek.

Zanimljivosti[uredi | uredi izvor]

  • Posedovao čistokrvnog trkaćeg konja Different Class koji se trkao u Engleskoj. Konj je bio favorit trke Grand National 1968. godine, ali je završio na trećem mestu.
  • Bio je dobar prijatelj sa bivšim francuskim predsednikom Žakom Širakom.

Filmografija[uredi | uredi izvor]

Uloge Gregorija Peka
Godina
Srpski naziv
Izvorni naziv
Uloga
Napomena
2002. Iz Rusije u Holivud From Russia To Hollywood
1998. Moby Dick
1993. Portret The Portrait
1991. Rt straha Cape Fear
1991. Novac drugih ljudi Other People's Money
1989. Old Gringo Old Gringo
1987. Nevjerovatna Grace i Chuck Amazing Grace And Chuck
1983. Skarlet i crna The Scarlet And The Black
1982. Plava i siva The Blue and the Gray
1980. Morski vukovi The Sea Wolves
1978. Momci iz Brazila The Boys From Brazil
1977. MacArthur
1976. Predskazanje The Omen Robert Torn
1973. Billy Two Hats
1973. The Lady And The Outlaw
1971. Shoot Out
1970. I Walk The Line
1969. Mackenna's Gold
1969. The Chairman
1969. Marooned
1968. The Stalking Moon
1966. Arabeska Arabesque
1965. Mirage
1964. Behold A Pale Horse
1963. How The West Was Won
1963. Captain Newman, M.D.
1962. Ubiti pticu rugalicu To Kill A Mockingbird Atikus Finč
1962. Rt straha Cape Fear
1961. Topovi sa Navarona The Guns Of Navarone
1959. Beloved Infidel
1959. Pork Chop Hill
1959. Na plaži On The Beach
1958. The Bravados
1958. The Big Country
1957. Designing Woman
1956. Moby Dick
1956. Čovjek u sivom odijelu The Man In The Gray Flannel Suit
1954. Man With A Million
1954. Night People
1954. The Million Pound Note
1954. The Purple Plain
1953. Praznik u Rimu
1952. The World In His Arms
1952. Snegovi Kilimandžara The Snows Of Kilimanjaro
1952. David And Bathsheba
1951. Only The Valiant
1951. Kapetan Horatio Hornblover Captain Horatio Hornblower
1950. Revolveraš The Gunfighter
1949. The Great Sinner
1949. Poletanje usred dana
1948. Yellow Sky
1948. The Paradine Case
1947. Džentlmenski sporazum
1947. The Macomber Affair
1946. The Yearling
1946. Duel In The Sun
1945. The Valley Of Decision
1945. Začaran Spellbound dr Entoni Edvards / Džon Balantajn
1944. Days Of Glory
1944. The Keys Of The Kingdom

Galerija[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b „Gregory Peck | Biography, Movies, & Facts | Britannica”. www.britannica.com (na jeziku: engleski). Pristupljeno 2023-02-03. 
  2. ^ „Gregory Peck”. Biography (na jeziku: engleski). 2022-09-14. Pristupljeno 2023-02-03. 
  3. ^ a b „Gregory Peck”. Biography (na jeziku: engleski). 2022-09-14. Pristupljeno 2023-02-03. 
  4. ^ „Gregory Peck - Rotten Tomatoes”. www.rottentomatoes.com (na jeziku: engleski). Pristupljeno 2023-02-03. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]