Londonski sporazum (1915)

Ovaj članak je dobar. Kliknite ovde za više informacija.
S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Za mirovni sporazum kojim je okončan Prvi balkanski rat pogledajte stranicu Londonski sporazum (1913).
Londonski sporazum
Sporazum između Francuske, Rusije, Velike Britanije i Italije. Potpisano u Londonu 26. aprila 1915. godine.
Teritorije koje je Antanta obećala Italiji u Južnom Tirolu, Austrijskom primorju i Dalmaciji (žuto-smeđa) i oblast Snežničke visoravni (zelena).
Tipmultilateralni sporazum
Kontekststupanje Italija u Prvi svjetski rat
Potpisan26. aprila 1915.
Pregovarači
Potpisnici
Strane

Londonski sporazum, ili Londonski ugovor, bio je tajni sporazum koji su zaključile Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska, Rusija s jedne strane i Italija s druge strane 26. aprila 1915. godine, a kako bi se Italija navela da stupi u Prvi svjetski rat na strani Trojne antante. Sporazum je uključivao obećanja italijanske teritorijalne ekspanzije na računa Austrougarske, Osmanskog carstva i na prostoru Afrike, gdje je obećano proširenje njenih kolonija. Zemlje Antante su se nadale da će primorati Centralne sile — naročito Austrougarsku i Njemačku — da odvuku dio svojih trupa sa postojećih bojišta. Antanta se takođe nadala da će Rumunija i Bugarska biti ohrabrene da im se pridruže, nakon što Italija učini isto.

Italija je u maju 1915. objavila rat Austrougarskoj, ali je čekala godinu dana da isti objavi i Njemačkoj, zbog čega su Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo negodovale. Na Pariskoj mirovnoj konferenciji nakon rata, Sjedinjene Američke Države su izvršile pritisak da se sporazum poništi kao suprotan principu samoopredjeljenja. Novi sporazum sačinjen na konferenciji smanjio je teritorijalne dobiti obećena sporazumom: Italija je dobila Trentino i Julijsku krajinu, pored okupacije grada Valone i ostrva Dodekanez. Italija je bila primorana da pitanje granice sa novoosnovanom Kraljevinom Srba, Hrvata i Slovenaca riješi bilateralnim Rapalskim sporazumom. Italija je tako dobila Istru i grad Zadar kao enklavu u Dalmaciji, zajedno sa nekoliko strva duž istočne obale Jadranskog mora. Antanta je povukla obećanje da će Italiji obezbjediti proširenje kolonijalnih posjeda i dio Anadolije.

Ishod Pariske mirovne konferencije preobrazili su italijanski nacionalni ratni žar u i nacionalističku ogorčenost koju je zagovarao Gabrijele D’Anuncio, po kojem je ishod italijanskog rata bila osakaćena pobjeda. Predvodio je uspješan marš veterana i nezadovoljnih vojnika na luku Rijeku — na koju je Italija polagala pravo, što je Antanta poricala. Taj potez je postao poznat kao Kvarnerski napor (ital. Impresa di Fiume), a D’Anuncio u gradu je proglasio kratkotrajno italijansko namjesništvo za Kvarner — prije nego što ga je italijanska vojska protjerala, da bi se mogla uspostaviti Slobodna Država Rijeka. Namjesništvo za Kvarner bilo je značajno u razvoju italijanskog fašizma.

Pozadina[uredi | uredi izvor]

Ubrzo nakon izbijanja Prvog svjetskog rata, sile Trojne antante — Rusija, Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo — nastojale su da privuku više saveznika na svoju stranu. Prvi pokušaj Antante da sa Italijom (dio Trojnog pakta) uspostavi savezništvo bio je u avgustu i septembra 1914. godine.[1] Stvar je postala usko povezana sa tadašnjim nastojanjima da savezništvo uspostavi i sa Bugarskom ili barem da se obezbijedi njena neutralnost,[2] u zamjenu za teritorijalne ustupke Srbije, koja je bila saveznica Antante. Kao kompenzacija, Srbiji su obećane teritorije koje su tada bile u sastavu Austrougarske — konkretno Bosna i Hercegovina i izlaz na Jadransko more u Dalmaciji.[3]

Pregovori[uredi | uredi izvor]

Prve ponude[uredi | uredi izvor]

Suparničke vojne koalicije 1914: Trojna antanta (zelena) i Trojni savez (smeđa).

Pregovori između Antante i Italije od avgusta do septembra 1914. vođeni su na rusku inicijativu. Samo dan nakon što je Italija proglasila neutralnost, italijanski ambasador u Rusiji je 4. avgusta rekao da bi se Italija mogla pridružiti Antanti u zamjenu za Trentino, Valonu i dominantan položaj u Jadranu. Vjerujući da bi takav potez Italija podstakao Rumuniju da se pridruži Antanti i stane protiv Austrougarske, ruski ministar spoljnih poslova Sergej Sazonov je nastavio pregovore. Britanski ministar spoljnih poslova Edvard Grej je podržao tu ideju; rekao je da tvrdnji treba dodati Trst kao potencijalno važan za pridobijanje italijanskog javnog mnjenja o stupanju u rat.[1]

Italijanski ambasador u Ujedinjenom Kraljevstvu Guljelmo Imperijali, predstavio je Greju italijanske uslove, ali Grej nije smatrao da bi razgovori mogli da dovedu do praktičnih rezultata. Rekao je Imperijaliju da Britanije neće dalje razmatrati ova pitanja dok se Italija ne obaveže da će se pridružiti Antanti. Po Grejevim uputstvima, Renel Rod, britanski ambasador u Italiji, pitao je italijanskog premijera Antonija Salandru da li Italija može da stupi u rat. Salandra je obavijestio Roda da je to u tom trenutku nemoguće i da bi svaki prerani pokušaj napuštanja neutralnosti ugrozio svaku perspektivu budućeg saveza. Sazonov je takođe obavješten, a Rusija je odustala od toga.[4]

Motivi otvaranja Antante ka Italiji i italijansko premišljanje o ulasku u rat bili su potpuno oportunistički. Antanta je Njemačku vidjela kao glavnog neprijatelja i namjeravala je natjerati da odvrati neke od svojih snaga sa postojećih bojišta. U osnovi, Italija i sile Antante imali su različite interese. Italija je uvidjela priliku da ispuni iredentističke ciljeve ka Austrougarskoj, da stekne dominantan položaj u jadranskom basenu i da proširi svoje kolonijalne posjede.[5] U početku je većina italijanske javnosti bila za neutralnost, ali su se obrazovale skupine u svakom političkom spektru koje su zagovarale ekspanzionistički rat protiv Austrougarske. Najvatrenije pristalice rata bile su iredentističke skupine, kao što su Trento i Trst (ital. Trento e Trieste) na čelu sa Đovanijem Đurijatijem ili Alfredom Rokom, koji su rat vidjeli kao priliku za etničku borbu protiv susjednog južnoslovenskog stanovništva.[6]

Okupacija Valone[uredi | uredi izvor]

Italijanska mornarica u Valoni 1915. godine.

Salandra i njegov ministar spoljnih poslova Antonino Paterno Kastelo nisu u potpunosti prekinuli pregovore. Iskoristili su naredne mjesece da sačekaju priliku, da u pogodnom trenutku povećaju zahtjeve Italije u najvećem obimu. Bilo je pokušaja da se ponovo pokrenu pregovori u Londonu 16. septembra, kada je Kastelo rekao Rodu da Britanci i Italijani imaju zajedničke interese u sprječavanju širenja slovenskih domena pod ruskim uticajem na zapad — posebno sprječavanjem slovenskog uticaja na Jadranu, gdje su iredentisti polagali pravo na Dalmaciju. Dok je Kastelo naložio Imperijaliju da Britancima prenese da Italija neće donositi odluke o promijeni svoje neutralnosti prije nego što Antanta prihvati njihove uslove, Grej je insistirao da se Italija prvo obaveže na pridruživanje Antanti i pregovori su ponovo propali.[7]

Naročito protivljenje italijanskoj pretenziji na Dalmaciju došlo je od Stalnog podsekretar za spoljne poslove Artura Nikolsona koji je primjetio da je Sazonov u pravu kada tvrdi da se Dalmaciju želi ujediniti sa Hrvatskom i Slavonijom. Dodao je da bi, ako bi Dalmacija bila pripojena Italiji, ona naslijedila problem koji je imala Austrougarska — da ima brojno južnoslovensko stanovništvo koje teži nezavisnosti.[8]

Ipak, Kastelo je uspio da dobije britansku podršku za italijansku okupaciju Valone. Ovaj potez je napravljen kao priprema za italijansku intervenciju i osmišljen da italijanskoj vladi pruži određeni prestiž. Očekujući protivljenje Sazonova, Kastelo je zamolio Greja da primora Ruse da odobre čin bez ikakvih ustupaka zauzvrat kao neophodno zlo da bi se Italija privukla na stranu Antante.[9]

Sonino mijenja Kastala[uredi | uredi izvor]

Sidni Sonino je postao ministar spoljnih poslova Italije u novembra 1914. godine.

Krajem oktobra bilo je pokušaja da se Italija primora da interveniše u očekivanom osmanskon napadu na Suecki kanal. Sazonov je upozorio Greja da ne nudi Dalmaciju u zamjenu, dok je Grej odgovorio da takva ponuda nije data jer je kanal otvoren za saobraćaj i u interesu Italije.[10]

Pitanjem italijanskog savezništva su se u novembra pozabavili Kastelov nasljednika Sidni Sonino i Rod. Sonino je predložio neobavezujući sporazum koji bi se u pogodnom trenutku mogao pretvoriti u obavezujući. Iako su slični prijedlozi njegovog prethodnika odbijeni, Rod je preko svojih kontakata u italijanskoj vladi obaviješten da su italijanske oružane snage spremne da intervenišu do februara 1915, što je navelo Roda da podstakne Greja da razmotri prijedlog.[11]

Nakon toga, Salandra i Sonino su vodili pregovore sa Centralnim silama u očiglednom pokušaju ih zadrže podalje, dok ne budu mogući dalji pregovori sa Antantom. Ovi razgovori su propali 15. februara 1915. godine. Sljedećeg dana, Sonino je poslao Imperijaliju konkretan spisak uslova navedenih u šesnaest tačaka neophodnih da Italija uđe u rat.[12]

Savezništvo sa Bugarskom[uredi | uredi izvor]

Dok su zemlje Antante pregovarale sa Italijom, istovremeno su vodile diplomatske napore u cilju pridobijanja Bugarske u savez (ili barem prijateljsku neutralnost). Ovo stanje je dovelo do sukoba teritorijalnih pretenzija koje su potraživale Italija i Srbija. Naime, dodjeljivanje Dalmacije Italiji u velikoj mjeri bi blokiralo izlaz na Jadran koji je ponuđen Srbiji (pored Bosne i Hercegovine) kao odšteta za cesiju većeg dijela Vardarske Makedonije Bugarskoj, koju je Antanta tražila kao mamac za Bugarsku. Sazonov je želio da pojača ponudu Srbiji i neposredno Bugarskoj garantovanjem takvog izlaza Srbiji, ali je Grej blokirao inicijativu — tvrdeći da je savez sa Italijom važniji.[13]

Sredinom februara, nakon početka Galipoljskog pohoda, Britanci su bili uvjereni da će Bugarska ući u rat na strani Antante za nekoliko nedjelja, sigurana u svoju pobjedu. Iako je radila na tome da Bugarsku uključi, Rusija je bila zabrinuta da bi bugarske i grčke snage mogle zauzeti Konstantinopolj, kako bi potisnule Rusiju iz regije uprkos tome što joj je Antanta obećala kontrolu nad gradom.[14] Sonino je vidio kombinovani ulazak Bugarske i Grčke u rat, kao događaj koji bi vjerovatno obezbjedio pobjedu Antante na Balkanu. Imperijali je 4. marta obavijestio Greja da će Italija stupiti u rat i izložio mu šesnaest uslova, insistirajući na suzbijanju slovenskog napredovanja ka zapadu.[15]

Ruske pretenzije na Konstantinopolj[uredi | uredi izvor]

Ruske interese je zastupao ministar spoljnih poslova Sergej Sazonov.

Grej je primjetio da su italijanske pretenzije bile pretjerane, ali i da nisu u suprotnosti sa britanskim interesima. Takođe je smatrao da bi nedavne ruske tvrdoglave primjedbe protiv grčkog napada radi zauzimanja Konstantinopolja mogle biti prevaziđene dodavanjem italijanskih trupa, i da bi italijansko učešće u ratu ubrzalo odluku Bugarske i Rumunije — za koje se još čekalo da se pridruže ratu.[15]

Sazonov se protivio bilo kakvoj italijanskoj ulozi vezanoj za Konstantinopolj — videći to kao prijetnju ruskoj kontroli nad gradom koji su obećali saveznici u zamijeni za ruske gubitke u ratu.[15] To je navelo Greja da dobije formalno priznanje ruskog prava na grad od strane Odbora imperijalne odbrane i Francuske — što je navelo Sazonova da prećutno pristane na sporazum sa Italijom, osim što neće pristati da Italija zauzme jadransku obalu južno od Splita i sve dok italijanske trupe ne učestvuju u zauzimanju Crnomorskih moreuza.[16]

Grej je smatrao da je zahtjev vezan za Crnomorske moreuze prihvatljiv, jer Britanci nikada nisu očekivali da će Italija učestvovati u pohodu na Konstantinopolj. Najveći dio italijanskih pretenzija, vezan sa sticanje Trentina, Trsta i Istre, vjerovatno bi izazvao proteste protiv predaje preteženo slovenskih teritorija Italiji, koje bi predvodio Frano Supilo — dominantna ličnost u Jugoslovenskom odboru, koji se zalagao za interese Južnih Slovena u Austrougarskoj. S druge strane, srpski premijer Nikola Pašić i Sazonov su to smatrali prihvatljivim.[16] Iako je Niška deklaracija o srpskim ratnim ciljevima pozivala na borbu za oslobođenje i ujedinjenje „neslobodne braće”,[17] u službi „Srpsko-Hrvatskog i Slovenačkog Plemena”, odnosno Srba, Hrvata i Slovenaca, kao sredstvo za privlačenje podrške Južnih Slovena koji su živjeli u Austrougarskoj,[18] Pašić je prvenstveno bio posvećen ostvarenju Velike Srbije. Sazonov je pristao,[16] dodajući da nema šta da kaže u ime Hrvata i Slovenaca i da ne bi odobrio da se ruske snage bore „pola dana” za slobodu Slovenaca.[19]

Posljednjih šest sedmica pregovora[uredi | uredi izvor]

Ministar spoljnih poslova Edvard Grej bio je glavni britanski pregovarač.

Bez obzira na to, pregovori su se produžili na šest sedmica zbog nesuglasica, jer je Sazonov i dalje imao prigovor na razmjere italijanskih teritorijalnih dobitaka u Dalmaciji. Italijanske pretenzije na Dalmaciju do rijeke Neretve, uključujući poluostrvo Pelješac i sva jadranska ostrva nisu bile zasnovane na samoopredjeljenju, već na bezbjednosnim zabrinutostima u budućem ratu — pošto su italijanski pregovarači tvrdili da bi Rusija mogla da okupira obalu pod austougarskom kontrolom, dok Italija nije imala odbrambenu luku na zapadnoj obali Jadrana. Odbor imperijalne odbrane je bio zabrinut zbog porasta ruske pomorske moći u Sredozemlju i moguće je, iako nema neposrednih dokaza, da je to uticalo na britansku podršku italijanskim pretenzijama u Jadranu — kao sredstvo da se to uskrati Rusiji.[20]

U nadi da će postići diplomatski prodor u obezbjeđivanju saveza sa Bugarskom, Rumunijom i Grčkom, Grej je Soninovih šesnaest tačaka pretvorio u nacrt sporazuma i proslijedio ga Rusiji, uprkos protestima Jugoslovenskog odbora. Sazonov se usprotivio nacrtu sporazuma i odbacio italijansku ponudu Dubrovnika kao luke za Južne Slovene, jer mu nedostaju putevi unutrašnjeg transporta. Sazonov je uz to tražio i Split kao bolju luku i protivio se traženoj demilitarizaciji obale koja pripada Crnoj Gori. Grej je sačinio dokument, uzimajući u obzir primjedbe Rusije i proslijedio ga Imperijaliju, ali je Sonino zaprijetio da će prekinuti pregovore zbog razlika.[21]

Zastoj je prekinuo francuski ministar spoljnih poslova Teofil Delkase, koji je bio spreman da plati svaku cijenu da bi sklopio savez sa Italijom, vjerujući da će to dovesti do saveza i sa Bugarskom, Grčkom i Rumunijom. Delkase je predložio smanjenje italijanske pretenzije na Dalmaciju u korist Srbije, u zamjenu za neograničeno posjedovanje ostrva Dodekanez. Inicijativa je uspjela, jer je Ruska imperatorska armija izgubila inicijativu u Karpatima, a njen vrhovni zapovjednik veliki knez Nikolaj je obavijestio Sazonova da će biti potrebna hitna italijanska i rumunska podrška da bi se inicijativa povratila. Kao odgovor, Sazonov je prihvatio prijedlog koji je predstavio Delkase, insistirajući da Italija stupi u rat do kraja aprila, a prepuštajući britanskom premijeru Herbertu H. Askvitu da odluči o svim pitanjima vezanim za demilitarizaciju. Askvit je sačinio nacrt sporazuma 9. aprila i Sonino ga je prihvatio sa manjim amandmanima pet dana kasnije. Sporazum su 26. aprila potpisali Grej u ime Ujedinjenog Kraljevstva, Pol Kambon u ime Francuske, Imperijali u ime Italije i Aleksandar Benkendorf u ime Rusije.[22]

Uslovi[uredi | uredi izvor]

Teritorije koje je Antanta obećala Italiji u Južnom Tirolu, Austrijskom primorju i Dalmaciji (žuto-smeđa) i oblast Snežničke visoravni (zelena).

Članom 1. sporazuma predviđa se zaključenje vojnog sporazuma kojim će se garantovati broj trupa koje će Rusija suprotstaviti Austrougarskoj, kako bi se spriječilo da koncentriše sve svoje trupe protiv Italije. Članom 2. se zahtjeva da Italija uđe u rat protiv svih neprijatelja Ujedinjenog Kraljevstva, Rusije i Francuske, a članom 3. francuska i britanska ratna mornarica su obavezane da podrže italijanske ratne napore uništavanjem austrougarske flote.[23]

Članom 4. sporazuma utvrđeno je da Italija dobija Trentino i Južni Tirol određivanjem nove italijansko-austrijske granične linije između Piz Umbraila i Dobijaka i nove istočne granice koja ide od Tarvizija na sjeveru do obale u Kvarnerskom zalivu, ostavljajući Rijeku izvan italijanske teritorije.[24]

Članom 5. je Dalmacija dodijeljena Italiji — konkretno dio sjeverno od linije koja ide sjeveroistočno od rta Ploče — uključujući gradove Zadar i Šibenik, kao i sliv rijeke Krke i njenih pritoka na italijanskoj teritoriji. Po članu su Italiji dodijeljena i sva austrougarska jadranska ostrva osim Brača, Šolte, Čiova, Drvenika Malog, Drevenika Velikog, Krka, Raba, Prvića, Svetog Grgura, Golog otoka, Jakljana i Koločepa. U članu je precizirano da je preostala obala između Rijeke i rijeke Drim dodijeljena Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori.[25]

Dalje, članom 5. je zahtijevana demilitarizacija obale između rta Ploče i rijeke Vojuše, uz izuzetak pojasa između Pelješca i tačke 10 km jugoistočno od Dubrovnika i crnogorske teritorije, gdje su vojne baze bile dozvoljene prema predratnim aranžmanima.[25] Cilj demilitarizacije je bio da Italiji obezbijedi vojnu dominaciju u regiji.[26] Obala između tačke 10 km jugoistočno od Dubrovnika i rijeke Drim trebalo je da bude podijeljena između Srbije i Crne Gore.[27] Članovima 4. i 5. Italiji je predato 200.000 govornika njemačkog jezika i 600.000 Južnih Slovena.[28]

Članovima 6. i 7. Italiji je dodijeljen pun suverenitet nad Valonom, ostrvom Sazan i okolnom teritorijom neophodnom za odbranu — zahtijevajući od nje da napusti pojas zemlje zapadno od Ohridskog jezera kako bi se omogućilo razgraničenje između Grčke i Srbije. Italija je trebala da predstavlja Albaniju u spoljnim odnosima, ali je takođe bila obavezna da pristane na njenu podjelu između Srbije, Crne Gore i Grčke, ako Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska i Rusija tako odluče. Članom 8. Italiji je dat pun suverenitet nad Dodekaneskim ostrvima.[29]

Odredbe koje su detaljno opisivale teritorijalne dobitke izvan Evrope bile su uporedivo nejasnije.[28] Članom 9. Italiji je obećana teritorija u područje Antalije u potencijalnom podjeli Osmanskog carstva, dok su joj članom 10. data prava koja su pripadala sultanu u Libiji prema Ušijevom miru. Članom 13. Italiji je obećana nadoknada ako francuska ili britanska kolonijalna imperija ostvare teritorijalne dobitke protiv njemačke kolonijalne imperije u Africi. U članu 12, Italija je podržala sile Antante u podršci budućoj kontroli Meke i Medine od strane nezavisne muslimanske države.[30]

Članovi 11. i 14. obećavali su udio u svakoj ratnoj odšteti i zajam Italiji u iznosi od 50 miliona sterling funti. Članom 15. je obećana podrška Antante italijanskom otporu uključivanja Svete stolice u bilo kakvo rješavanje pitanja koja su pokrenula rat, a član 16. je predviđao da se sporazum čuva i tajnosti.[31]

Posljedice[uredi | uredi izvor]

Odgovor[uredi | uredi izvor]

Jugoslovenski odbor je zastupao interese Južnih Slovena koji su živjeli u Austrougarskoj.

Iako je sporazum trebao biti tajan, nacrt njegovih odredbi postao je poznat Jugoslovensko odboru i njegovim pristalicama u Londonu krajem aprila 1915. godine.[32] Srbija i Jugoslovenski odbor su zbog toga oštro protestovali u prijestonicama Antante.[2] Pašić je osudio nepoštovanje principa samoopredjeljenja na kome je počivala Niška deklaracija i izostanak konsultacija sa Srbijom. Zahtijevao je od Antante da se uzdrži od sklapanja sporazuma sa Mađarskom ili Rumunijom o granicama od interesa za Hrvatsku, a da se prethodno ne posavjetuje sa Srbijom, kao i da traži garancije za buduću političku zajednicu Srba, Hrvata i Slovenaca. Pašić je svoj prijedlog telegrafisao Greju iz privremene ratne prijestonice Niša, preko britanskog ambasadora Čarlsa Luija des Graza. Međutim, Grej je odbio oba zahtjeva. Predsjedavajući Jugoslovenskog odbora Ante Trumbić se sastao sa Grejevim zamjenikom Robertom Kru-Milnsom tražeći podršku za ujedinjenje Hrvatske i Slavonije, Istre i Dalmacije, a potom i za političko ujedinjenje sa Srbijom.[33] Vijest o sporazumu je takođe primorala Jugoslovenski odbor da manje kritički gleda na srpske zahtjeve u pogledu načina političkog ujedinjenja Južnih Slovena, jer je postalo jasno da će jedinstvo Hrvata i jedinstvo Slovenaca zavisi od uspjeha Srbije.[34] Cjelokupan tekst sporazuma objavili su boljševici poslije Oktobarske revolucije.[32] Pašić i Trumbić su 1917. vodili pregovore i dogovorili Krfsku deklaraciju, u kojoj je predstavljen plan za poslijeratno ujedinjenje Južnih Slovenaca u cilju suprotstavljanja italijanskim teritorijalnim pretenzijama zacrtanim u Londonskom sporazumu.[35]

Grejeva politika i sporazum bili su izloženi kritici u britanskoj štampi. Rani primjer takve kritike bila je „Nacionalna zajednica Južnih Slovena i Jadransko pitanje” (engl. The National Union of South Slavs and the Adriatic Question) koju je napisao Artur Evans, a objavljena je u aprilu 1915. godine. Evans je opisao sporazum kao manifestaciju italijanskih šovinističkih ambicija protiv Dalmacije, što je izazvalo krizu. Evans je proširio svoje kritike u članku „Italija i Dalmacija” (engl. Italy and Dalmatia) koji je objavio The Times 27. aprila. Evansu su se pridružili istoričari Robert Seton-Votson i Vikam Stid, koji su italijanske pretenzije opisali kao apsurdne, a Grejevu politiku kao nepravednu. Grej je uzvratio ponavljanjem da će Srbija u slučaju pobjede u ratu dobiti teritorije od Austrougarske, što će omogućiti njeno proširenje.[33]

Dalji tok rata[uredi | uredi izvor]

Približan obim teritorijalnih obećanja (crveno) Srbiji na račun Austrougarske datih oko zaključenja Londonskog sporazuma.

Posljednjih nedjelja prije stupanja u rat, u Italiji su se vodile unutrašnje borbe. Nacionalni žar je pojačan govorima Gabrijela D’Anuncija — pozivanja na rat kao mjerila nacionalne vrijednosti i podsticanja nasilja nad neutralistima i bivšim premijerom Đovanijem Đolitijijem, koji je bio za neutralnost. Ovaj period je postao poznat kao blistavi dani.[36]

Italijanska vlada je 22. maja 1915. odlučila da pokrene Italijanski front, objavom rata Austrougarskoj. Time je ignorisan zahtjev iz člana 2. da se vodi rat protiv svih članica Centralnih sila. Francuska je optužila Italiju za kršenje Londonskog sporazuma, a Rusija je spekulisala o potencijalnom postojanju sporazuma o nenapadanju između Italije i Njemačke.[37] Kao odluka za nepoštovanje sporazuma navodi se nespremnost vojske. Neuspjeh u objavljivanju rata drugim članicama Centralnih sila, naročito Njemačkoj, dovelo do izolacije Italije među silama Antante.[38] Nakon pritisaka Antante i unutrašnje političke borbe, 20. avgusta je objavljen rat Osmanskom carstvu.[39] Italija je objavila rat Njemačkoj tek 27. avgusta 1916. godine.[40] Centralne sile su Italiju skoro porazile 1917, u bici kod Kobarida. Poslije velikog povlačenja, italijanske snage su uspjele da se oporave i povrate godinu dana kasnije u bici kod Vitorija Veneta u kojoj je na obje strane stradalo 600.000 ljudi, što je dovelo do društvene nemire u zemlji i teškog oštećenja privrede.[28] Prema odredbama primirja u Vili Đusti, Italiji je dozvoljeno da okupira austrougarsku teritoriju koja joj je obećana Londonskim sporazumom — na čije dijelove je polagala pravo i diplomatski nepriznata Država Slovenaca, Hrvata i Srba.[41] Italijanske trupe su počele da se kreću ka tim područjima 3. novembra,[42] a u Rijeku su ušle 17. novembre, dok ih je ispred Ljubljane zaustavila odbrana koju je organizovao grad i bataljon srpskih ratnih zarobljenika.[43]

Ulazak Italije u rat nije primorao Bugarsku da se pridruži Antanti, jer je postala opreznija u pogledu daljeg razvoja događaja nakon ranih britanskih i francuskih neuspjeha kod Galipolja.[14] Nakon njemačkog zauzimanja Kaunasa u Litvaniji krajem juna tokom ruskog povlačenja, Bugarska je bila uvjerena da će Antanta izgubiti rat. U avgustu su sile Antante poslale notu Pašiću, obećavajući teritorijalne dobitke u zamjenu za teritorijalne ustupke Bugarskoj u Vardarskoj Makedoniji.[44] U noti su obećana Bosna i Hercegovina, Srem, Bačka, jadranska obala od rta Ploče do tačke 10 km jugoistočno od Dubrovnika, dalmatinska ostrva koja nisu pripadala Italiji i Slavonija ako ih Antanta vojno zauzme. Na Soninov zahtjev, Pašiću nije ponuđena uža Hrvatska. Pašić je pristao, nudeći da Bugarskoj ustupi dio Vardarske Makedonije, uglavnom na liniji dogovorenoj 1912. na kraju Prvog balkanskog rata, ali je tražio dalje teritorijalne dobitke — dodavanje uže Hrvatske i Banata.[45] Slovenačke zemlje koje nisu obećane Italiji su izgleda trebale da ostanu u Austrougarskoj.[26] Bugarska se 6. oktobra pridružila Centralnim silama i pet dana kasnije napada Srbiju.[44]

Sporazum u Sen Žan de Morjenu[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Sporazum u Sen Žan de Morjenu
Italijanska zona u Anadoliji prema sporazumu u Sen Žan de Morjenu.

O podjeli Osmanskog carstva raspravljale su sile Antante na dvije konferencije u Londonu u januaru i februaru 1917. i u Sen Žan de Morjenu u aprilu 1917. godine. Iako je bilo očigledno da se italijanski interesi sukobljavaju sa britanskim i francuskim,[46] italijanski predstavnici su insistirali na ispunjenju obećanja datog Londonskim sporazuma iz 1915. u regiji Antalije. Da bi pojačali proporcionalnost dobitaka Italije u odnosu na njihove saveznike, Italijani su zahtjevu dodali Konijski i Adanski vilajet. Većina italijanskih zahtjeva prihvaćena je sporazumom u Sen Žan de Morjenu. Francuzi su ipak tražili da Rusija potvrdi sporazum — što se pokazalo nemogućim nakon Ruske revolucije.[47]

Pariska mirovna konferencija[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Pariska mirovna konferencija (1919—1920)
Američki predsjednik Vudro Vilson usprotivio se Londonskom sporazumu na Pariskoj mirovnoj konferenciji.

Odredbe Londonskog sporazuma bila su glavna tačka spora između Italije i preostalih sila Antante na Pariskoj mirovnoj konferenciji. Glavni predstavnik Italije, premijer Vitorio Orlando i Sonino tražili su sprovođenje Londonskog sporazuma, oslanjajući se na primjenu bezbjednosnog principa i pripajanja Rijeke na osnovu samoopredjeljenja. Britanci i Francuzi ne bi javno podržali bilo kakve pretenzije koje su veće od onih koje su predviđene sporazumom, dok je zbog privatnog držanja Italija imala male zasluge zbog svog rezervisanog stava prema Njemačkoj u ranim etapama rata.[48]

Francuzi i Britanci su dozvolili predsjedniku Sjedinjenih Država Vudrou Vilsonu da preispita italijanske ambicije na Jadranu, zagovarajući samoopredjeljenje tog područja u skladu sa devetom tačkom njegovih Četrnaest tačaka.[49] Vilson je smatrao da je Londonski sporazum simbol perfidnosti evropske diplomatije.[50] Sporazum je proglasio nevažećim primjerom pravne doktrine clausula rebus sic stantibus zbog suštinskih promjena okolnosti nakon raspada Austrougarske.[51] Dok su britanski i francuski predstavnici ostali pasivni po tom pitanju,[52] Vilson je 24. aprila 1919. objavio manifest u kome je objašnjavao svoje principe i apelovao na osjećaj za pravu među Italijanima. Orlando i Sonino su napustili konferenciju u znak protesta, a u Italiji su slavljeni kao prvaci nacionalne časti. Čak i nakon povratka 7. maja, odbili su da preduzmu bilo kakvu inicijativu, očekujući pomirljivu ponudu od Saveznika. U odsustvu italijanske delegacije, Francuzi i Britanci su odlučili da ponište sporazum u Sen Žan de Morjenu zbog nedostatka ruske saglasnosti i da ne bi ispoštovali bilo koje italijanske pretenzije u Anadoliji ili Africi.[49]

Orlando i Sonino su imali različite stavove u vezi pretenzija na istočnu obalu Jadrana. Orlando je bio spreman da odustane od Dalmacije, s izuzetkom Zadra i Šibenika, dok je insistirao na pripajanju Rijeke. Sonino je imao suprotno mišljenje. To je dovelo do usvajanja naširoko objavljivanog slogana „Londonski sporazum plus Rijeka” — i zahtijevanja obećanja prema Londonskom sporazumu, a Rijeke da postane predmet italijanske nacionalne časti.[53] Konačno, italijanska osvajanja na istočnoj obali Jadrana bilo je ograničeno na Julijansku krajinu, Istru i nekoliko ostrva. Rijeka je dobila status nezavisnog grada — nakon pregovora Orlanda i Trumbića. Italijanski dobici su uključivali korekcije granica prema Londonskom sporazumu oko Tarvizija, kako bi se Italija omogućila neposredna željeznička veza sa Austrijom.[54] Britanski premijer Dejvid Lojd Džordž na prostoru Dalmacije je podržao samo davanje statusa slobodnog grada Zadru i Šibeniku, dok je francuski premijer Žorž Klemanso podržao samo takav status Zadra.[54] Prema tajnom sporazumu Venizelos—Titoni, Italija se odrekla svojih pretenzija na Dodekaneska ostrva osim Rodosa u korist Grčke, dok su se obje zemlje složila da podržavaju međusobne pretenzije u podjeli Albanije.[55]

Osakaćena pobjeda[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Osakaćena pobjeda
Doček Gabrijela D’Anuncija po dolasku u Rijeku 1919. godine.

Orlandova i Sinonova nesposobnost da obezbijede teritoriju obećanu Londonskim sporazumom ili Rijeku, proizvela je osjećaj da Italija gubi mir. Patriotski žar je ustupio mjesto nacionalističkom negodovanju i vlada se smatrala nesposobnom da brani nacionalne interese. Orlandov nasljednik na dužnosti premijera, Frančesko Saverio Niti, odlučio je da povuče italijanske trupe iz Rijeke i preda grad međusavezničkoj vojnoj komandi. To je navelo D’Anuncija da povede snage koje se sastoje od veterana i pobunjenih vojnika (uz podršku redovnih trupa raspoređenih u pograničnom području) u onome što je postalo poznato kao Kvarnerski napor (ital. Impresa di Fiume) do uspješnog zauzimanja Rijeke. D’Anuncio je proglasio italijansko namjesništvo za Kvarner u gradu, a sam sistem vlasti uticao je na razvoj fašizma. Postao je model za alternativni parlamentarni poredak koji su tražili fašisti.[56]

Kvarnerski napor je doveo do pada Nitijeve vlade pod pritiskom Italijanske socijalističke partije, D’Anuncija i Benita Musolinija.[56] Nitijevog nasljednika Đolitija i „demokratske odricatelje” dalmatinskog nasljeđa potom su kritikovali nacionalisti. D’Anuncio je tu optužbu formulisao sloganom „Naša pobjeda, neće biti osakaćena”, pozivajući se na obećanje Dalmacije dato Londonskim sporazumom, neuspjeh pripajanja „potpuno italijanskog” grada Rijeke i osujećenu prevlast nad Jadranom, kao stanje koje je obesmislilo italijansko učešće u ratu. Prema njegovom viđenju tako je nastao mit o osakaćenoj pobjedi.[57]

Poslije pobune Bersaljera od 25. do 28. juna 1920,[55] albanske snage su iznudile evakuaciju garnizona raspoređenog u Valoni tokom rata 1920. godine. Italija je zadržala samo ostrvo Sazan,[58] a sporazumom Venizelos—Titoni se odrekla i umjesto toga garantovala nezavisnost Albanije u granicama iz 1913. godine.[55] Italija je neposredno stupila u kontakt sa Kraljevinom Srba, Hrvata i Slovenaca radi postizanja kompromisa o granicama na istočnoj obali Jadrana.[52] Granica je uređena Rapalskim sporazumom, kojim su Italiji dodijeljene Istra i Julijska krajina, kao i grad Zadar kao italijanska enklava u Dalmaciji, zajedno sa nizom ostrva.[59] Đoliti je naredio italijanskoj mornarici da protjera D’Anuncija iz Rijeke, a grad je postao Slobodna Država Rijeka prema odredbama Rapalskog sporazuma.[59] Obuhvatala je naselja na granici teritorije koja je dodijeljena Italiji na visoravni Snežnik, sjeverno od Rijeke i pojasa zemlje između grada i Istre pod kontrolom Italije.[60] Rapalskim sporazum se oko 350.000 Slovenaca i Hrvata našlo u Italiji.[61]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b Lowe 1969, str. 534.
  2. ^ a b Robbins 1971, str. 574.
  3. ^ Robbins 1971, str. 565–568.
  4. ^ Lowe 1969, str. 535.
  5. ^ Burgwyn 1997, str. 3.
  6. ^ Knox 2007, str. 174–175.
  7. ^ Lowe 1969, str. 535–536.
  8. ^ Lowe 1969, str. 537.
  9. ^ Lowe 1969, str. 537–538.
  10. ^ Lowe 1969, str. 538.
  11. ^ Lowe 1969, str. 539.
  12. ^ Lowe 1969, str. 539–540; Lowe 1969, str. 545.
  13. ^ Robbins 1971, str. 570.
  14. ^ a b Robbins 1971, str. 572–573.
  15. ^ a b v Lowe 1969, str. 541.
  16. ^ a b v Lowe 1969, str. 542.
  17. ^ Ramet 2006, str. 40.
  18. ^ Lampe 2000, str. 102–103.
  19. ^ Pavlowitch 2003, str. 30.
  20. ^ Lowe 1969, str. 542–544.
  21. ^ Lowe 1969, str. 544–546.
  22. ^ Lowe 1969, str. 546–548; Treaty 1920, Preamble.
  23. ^ Treaty 1920, §§ 1–3.
  24. ^ Treaty 1920, § 4; Moos 2017, str. 27–39.
  25. ^ a b Treaty 1920, § 5.
  26. ^ a b Mitrović 2003, str. 49.
  27. ^ Trubetskoi 2016, str. 101–102.
  28. ^ a b v Burgwyn 1997, str. 2.
  29. ^ Treaty 1920, §§ 6–8.
  30. ^ Treaty 1920, §§ 9–10, 12–13.
  31. ^ Treaty 1920, §§ 11, 14–16.
  32. ^ a b Seton-Watson 1926, str. 292–293.
  33. ^ a b Živojinović 2019, str. 131–135.
  34. ^ Banac 1984, str. 119.
  35. ^ Merlicco 2021, str. 119–120.
  36. ^ Knox 2007, str. 177.
  37. ^ Riccardi 2019, str. 48–49.
  38. ^ Riccardi 2019, str. 50–52.
  39. ^ Riccardi 2019, str. 53.
  40. ^ Riccardi 2019, str. 64.
  41. ^ Pavlowitch 2003, str. 36.
  42. ^ Banac 1984, str. 129.
  43. ^ Ramet 2006, str. 43.
  44. ^ a b Robbins 1971, str. 580.
  45. ^ Pavlović 2019, str. 262–264.
  46. ^ Riccardi 2019, str. 69.
  47. ^ Riccardi 2019, str. 66–67.
  48. ^ Burgwyn 1997, str. 4–7.
  49. ^ a b Burgwyn 1997, str. 7–8.
  50. ^ Glenny 2012, str. 371.
  51. ^ Hill 1934, str. 60–61.
  52. ^ a b Mitrović 2003, str. 54.
  53. ^ Burgwyn 1997, str. 8.
  54. ^ a b Burgwyn 1997, str. 12.
  55. ^ a b v Burgwyn 1997, str. 15.
  56. ^ a b Morgan 2004, str. 45–46.
  57. ^ Knox 2007, str. 223.
  58. ^ Hall 2014, str. 98.
  59. ^ a b Knox 2007, str. 276.
  60. ^ Burgwyn 1997, str. 15–16.
  61. ^ Velikonja 2003, str. 87.

Literatura[uredi | uredi izvor]

Dodatna literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]

Londonski sporazum na Vikimedijinoj ostavi.

Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Лондонски_споразум_(1915)&oldid=27471782”