Miljkovac (Niš)

Koordinate: 43° 25′ 29″ S; 21° 51′ 19″ I / 43.424833° S; 21.855333° I / 43.424833; 21.855333
S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Miljkovac
Administrativni podaci
DržavaSrbija
Upravni okrugNišavski
GradNiš
Gradska opštinaCrveni Krst
Stanovništvo
 — 2011.Pad 182
Geografske karakteristike
Koordinate43° 25′ 29″ S; 21° 51′ 19″ I / 43.424833° S; 21.855333° I / 43.424833; 21.855333
Vremenska zonaUTC+1 (CET), leti UTC+2 (CEST)
Aps. visina301 m
Miljkovac na karti Srbije
Miljkovac
Miljkovac
Miljkovac na karti Srbije
Ostali podaci
Pozivni broj018
Registarska oznakaNI

Miljkovac je naseljeno mesto u gradskoj opštini Crveni Krst na području grada Niša u Nišavskom okrugu. Nalazi se na južnom rubu Aleksinačke kotline, u području ušća Labukovske u Toponičku reku, na oko 15 km severno od centra Niša. Prema popisu iz 2002. bilo je 253 stanovnika (prema popisu iz 1991. bilo je 301 stanovnika).

Istorija[uredi | uredi izvor]

Oskudnost praistorijskih i antičkih podataka daje privid nenaseljenosti seoskog prostora, ali poznato je da je jedan poprečni rimski put prolazio dolinom Toponičke reke prema Golaku. Geografska celina oko Toponičke reke gradila je u srednjem veku župu Topolnicu s gradom Železnikom, koji je branio njenu sigurnost. Ostaci Železnika, čije su se ruševine dosta dobro ocrtavale još krajem 19. veka, se u obliku razvaline Kule (odnosno njenog ostatka) i danas vide na steni u meandru Toponičke reke 1 km uzvodno od današnjeg seoskog naselja. Do početka 20. veka su se na levoj strani Toponičke reke uočavale razvaline i srednjovekovnog utvrđenja Gradišta. Oba ova fortifikacijska objekta branila su u srednjovekovnoj Topolnici prolaz iz Morave u Svrljig. Selo koje se na mestu današnjeg Miljkovca nalazilo (i čiji kontinuitet današnji Miljkovac održava) verovatno je egzistiralo kao crkveno vlastelinstvo manastira Svetog Nikole i Svete Gospođe, jer su ovi do u nedavnoj prošlosti držali delove svojih srednjovekovnih poseda.

Na davnu prošlost Miljkovca ukazuje i turski popis 1498. godine koji ga je pod današnjim imenom evidentirao kao spahiluk (zeamet) Ali-bega iz Niša s 30 kuća, 6 samačkih, 9 udovičkih kuća, 3 rajinske vodenice (koje rade cele godine) i s dažbinama u iznosu 4.989 akči. U selu se nalazi mezra (selište) Podgrad koja je „sejalište pomenutog sela“. Ima takođe manastir Svetog Nikole, koji je has, s dva kaluđera, dve vodenice (koje rade cele godine) i s dažbinom koja iznosi 328 akči.

Miljkovac pominju i austrijske uhode 1783/84. godine s oko 70 kuća. Ozlojeđena spahijskom eksploatacijom, naročito terorom niškog mutaserifa Salih-paše, niška sela Kamenica, Cerje, Kravlje, Miljkovac, Vele Polje i Paligrace su se 1835. godine s ostalim selima (16 sela) pobunila („prva Milojeva razmirica“). Poraženi u odlučujućem sukobu kod Miljkovca, Turci su prihvatili određene ustupke, koje kasnije nisu poštovali. To je dovelo do druge „razmirice“ (ustanka) 1841 . godine u kojoj je pored drugih sela spaljen i Miljkovac. Za ovaj period, tačnije za 1843. godinu, vezan je i početak rada najstarije osnovne škole manastirskog tipa u ovom kraju. Godine 1881. Ministarstvo prosvete Srbije obnarodovalo je ukaz o redovnom radu ove škole, koja je pre toga, a i u to vreme, bila centar okupljanja za đake iz desetinu okolnih sela. Krajem 19. veka (1895) Miljkovac je manje selo s 46 mahom zadružnih domaćinstava i 328 stanovnika, a godine 1930. u njemu su živela 74 domaćinstva i 533 stanovnika.

Miljkovac je u 1941. godini bio stecište partizana Ozrenskog odreda. U jednoj neprijateljskoj akciji ovde je iste godine zarobljena Jelena Popović - Lela, a zatim streljana (1942).

Zahvaljujući svom brdsko-planinskom smeštaju i upućenosti pretežno na planinsku šumsko-stočarsku privredu, Miljkovac je, u odnosu na Vele Polje, Paligrace i Kravlje, u turskom kao i u postturskom periodu bio siromašnije selo. To je razlog što se stanovništvo sela odavalo i pečalbarenju, a u periodu između dva svetska rata i poslužiteljstvu, pandurluku, školovanju i raznim zanimanjima u gradu.

Posle Drugog svetskog rata, i to već od 1960. godine, ojačale su tendencije napuštanja poljoprivrede s iseljavanjem ili orijentacijom na mešovitu privredu, uz istovremeno zastarevanje sela (staračka domaćinstva). Osnovni poljoprivredni karakter sela, međutim, sačuvan je i dalje. Prema popisnim podacima u Miljkovcu su 1971. godine živela 54 poljoprivredna, 49 mešovitih i 14 nepoljoprivrednih domaćinstva.

Saobraćaj[uredi | uredi izvor]

Do naselja se može doći prigradskim linijama 32 PAS Niš - Čamurlija - Gornja Toponica - Berčinac - Paljina - Miljkovac - Velo Polje - Kravlje i linijom 32L PAS Niš - Čamurlija - Gornja Toponica - Berčinac - Paljina - Miljkovac - Velo Polje - Paligrace.

Demografija[uredi | uredi izvor]

U naselju Miljkovac živi 164 punoletnih stanovnika, a prosečna starost stanovništva iznosi 49,8 godina (48,4 kod muškaraca i 51,3 kod žena). U naselju ima 76 domaćinstvo, a prosečan broj članova po domaćinstvu je 2,39.

Ovo naselje je velikim delom naseljeno Srbima (prema popisu iz 2002. godine), a u poslednja tri popisa, primećen je pad u broju stanovnika.

Grafik promene broja stanovnika tokom 20. veka
Demografija[1]
Godina Stanovnika
1948. 639
1953. 648
1961. 565
1971. 400
1981. 353
1991. 301 301
2002. 253 262
2011. 182
Etnički sastav prema popisu iz 2002.[2]
Srbi
  
252 99,60%
nepoznato
  
1 0,39%


Domaćinstva
Stanovništvo staro 15 i više godina po bračnom stanju i polu
Stanovništvo po delatnostima koje obavlja

Galerija[uredi | uredi izvor]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „Knjiga 9”. Stanovništvo, uporedni pregled broja stanovnika 1948, 1953, 1961, 1971, 1981, 1991, 2002, podaci po naseljima (PDF). webrzs.stat.gov.rs. Beograd: Republički zavod za statistiku. maj 2004. ISBN 86-84433-14-9. 
  2. ^ „Knjiga 1”. Stanovništvo, nacionalna ili etnička pripadnost, podaci po naseljima. webrzs.stat.gov.rs. Beograd: Republički zavod za statistiku. februar 2003. ISBN 86-84433-00-9. 
  3. ^ „Knjiga 2”. Stanovništvo, pol i starost, podaci po naseljima. webrzs.stat.gov.rs. Beograd: Republički zavod za statistiku. februar 2003. ISBN 86-84433-01-7. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Enciklopedija Niša: Priroda, prostor, stanovništvo; izdanje Gradina - Niš, 1995. pp. 97-98.

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]