Turci u Republici Srpskoj
Ukupna populacija | |
---|---|
8 (2013) | |
Regioni sa značajnom populacijom | |
Derventa | 4(2013) |
Jezici | |
Srpski jezik Turski jezik (7)[a] | |
Religija | |
Islam Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini | |
Srodne etničke grupe | |
Bošnjaci Albanci |
Turci u Republici Srpskoj (tur. Sırp Cumhuriyeti Türkler) su građani turskog porijekla, koji žive i rade na teritoriji Republike Srpske. Turska nacionalna manjina je najmalobrojnija manjinska zajednica u Republici Srpskoj. Prisustvo Turaka na ovim prostorima je prisutno od perioda pada srednjovijekovnih srpskih zemalja Kraljevine Bosne i Vojvodstva od Svetog Save. Nakon dva srpska ustanka, veliki broj Turaka je sa teritorije tadašnje Srbije preseljen na teritoriju Bosne, koja je i dalje bila dio Otomanske imperije.
Tuci su jedna od sedamnaest službenih nacionalnih manjina u Republici Srpskoj, a njihove interese zastupaju predstavnici i delegati u Vijeću naroda Republike Srpske, Savjetu nacionalnih manjina i Savezu nacionalnih manjina. Delegati iz Vijeća naroda se raspoređuju u radna tijela, Savjet nacionalnih manjina bira predsjednika, potpredsjednika i sekretara, dok Savez nacionalnih manjina bira predsjednika, potpredsjednika i Koordinaciono tijelo, koje 2016. godine zamjenjuje Upravni odbor. Turci nisu učestvovali u osnivanju Saveza nacionalnih manjina, a do sada nisu imali delegate u sazivima Vijeća naroda, Saveza nacionalnih manjina i Savjeta nacionalnih manjina.
Istorijat[uredi | uredi izvor]
Prvi Turci u značajnijem broju dolaze na prostore današnje Republike Srpske početkom 15. vijeka, prvo kao trgovci, a potom kao osvajači. Nakon što je Osmansko carstvo okupiralo srpsku Kraljevinu Bosnu 1463. godine i Vojvodstvo Svetog Save 1483. godine, na ovim prostorima počinje otomanski istorijski period koji karakteriše ekonomska, politička, administrativna i vojna prisajedinjenost turskoj imperiji.[1]
Poslije naglog pogorsanja odnosa izmedju knezevske vlade i Portinih garnizona u gradovima u 1861. godini, Srbija je uspjela da se s Visokom Portom dogovori o tome da muslimansko stanovnistvo koje je boravilo po gradovima u Srbiji napusti odmah svoje domove. Porta je odlucila da ove "sultanove musafire", kako ih je bosanski valija nazivao, odnosno muhadžire, kako ih je pravilnije domaće stanovništvo nazivalo, naseli u Bosanskom ejaletu. Istovremeno su obrazovane dvije potkomisije, osmanska i srpska, da procijene vrijednost njihovih nepokretnih dobara koje je Srbija trebalo da isplati Turskoj.
Još od polovine 1862. godine, muhadžiri su počeli neorganizovano i u većim grupama prelaziti preko Drine u Bosnu. Tih dana bosanske vlasti su im odredile privremeni smještaj uglavnom u zvorničkom kajmakamluku. Austrijski generalni konzul baron Stjepan Jovanovic je 6. februara 1863. godine izvijestio ministra Rehberga da je najvrijednija stvar ovog vremena bilo upravo zbrinjavanje i naseljavanje muslimanskih porodica koje su u Bosnu došle iz Srbije. One su privremeno smještene po privatnim kućama. Vlasti su im davale novčanu pomoć iz državne kase. Čim je dobio dozvolu iz Carigrada da u Bosni može stalno naseliti bivše stanovnike Užica i Sokola, bosanski valija je izjavio da bi bilo dobro da se oni razmjeste u Bijeljini, Zvornik i Sarajevu.[2]
Povlačenjem Otomanske imperije sa ovih prostora, odnosno potpadanjem pod austro-ugarsku vlast drastično se smanjuje i broj domaćih pripadnika turske narodnosti na prostorima Srpske, dok biva doseljen veliki broj pripadnika turske narodnosti iz Srbije.[1]
Nakon formiranja Kraljevine SHS, 1921. godine proveden je prvi popis stanovništva. Sudeći prema dostupnim podacima, a na osnovu evidentiranog maternjeg jezika popisanih, samo je mali broj, odnosno 231 pripadnik, bio evidentiran u Bosni i Hercegovini.[3]
Turski kulturni uticaj na prostorima Republike Srpske je gotovo nemjerljiv i kroz nekoliko vijekova intenzivnog trajanja postao je snažno isprepleten s lokalnim autohtonim kulturama. Određen broj kulturnih bogatstava u Republici Srpskoj nastao u periodu od 15. do kasnog 19. vijeka snažno je obilježen otomanskim ili turskim uticajem.[4]
Religija[uredi | uredi izvor]
Turci u Republici Srpskoj, kao i većina njihovih sunarodnika, u matičnoj zemlji, kao i širom svijeta su islamske vjeroispovijesti.[5]
Otomanski vjerski objekti[uredi | uredi izvor]
-
Atik džamija u Foči
-
Atik džamija u Bijeljini
-
Bijela džamija u Srebrenici
-
Sultan Selimova džamija u Knežini
-
Azizija džamija u Kostajnici
-
Ferhadija džamija u Banjoj Luci
Kultura[uredi | uredi izvor]
Uzevši u obzir nekoliko vijekova turske uprave na ovim prostorima, kultura običaji i tradicija koju su Turci donijeli i uspostavili je i danas opšte pristutna, kako kod svog naroda, tako i u kulturi ostalih naroda koji žive u Republici Srpskoj.
Udruženja[uredi | uredi izvor]
U Republici Srpskoj, ne postoji ni jedno udruženje, koje okuplja pripadnike turskog naroda.[6]
Rasprostranjenost[uredi | uredi izvor]
Po popisu stanovništva 2013. u Bosni i Hercegovini, a prema podacima koje je izdao Republički zavod za statistiku, i koji su jedini validni za Republiku Srpsku, u Republici Srpskoj je živjelo 8 Turaka.[7] Turci nastanjuju sljedeće opštine i gradove:
Turci, po opštinama i gradovima, prema popisu stanovništva 2013. u Republici Srpskoj | ||||||
jedinica lokalne samouprave | ukupno | |||||
ukupno | 8 | |||||
Bijeljina | 1 | |||||
Brčko [b] | 3 | |||||
Derventa | 4 | |||||
Kostajnica | 1 | |||||
Petrovo | 1 | |||||
Teslić | 1 |
Značajne ličnosti[uredi | uredi izvor]
- Oguz Kilič, prvi generalni konzul Turske u Banjoj Luci, postavljen na tu funkciju tokom 2020. godine kada je i otvoren Konzulat Republike Turske u najvećem gradu Republike Srpske.[8]
Vidi još[uredi | uredi izvor]
Napomene[uredi | uredi izvor]
- ^ Broj stanovnika Republike Srpske kojima je Turski jezik, maternji jezik.
- ^ Brčko Distrikt, službeno Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine, jedinica je lokalne samouprave pod suverenitetom Bosne i Hercegovine, koja je formalno pod zajedničkom upravom Republike Srpske i Federacije BiH.
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ a b Izvještaj 2015, str. 137.
- ^ Bandžović 2001.
- ^ Izvještaj 2015, str. 138.
- ^ Izvještaj 2015, str. 141.
- ^ Izvještaj 2015, str. 145.
- ^ Izvještaj 2015, str. 143.
- ^ „Rezultati Popisa 2013, Etnička/nacionalna pripadnost, vjeroispovijest, maternji jezik”. Republički zavod za statistiku. Pristupljeno 22. 3. 2017.
- ^ „Unaprjeđenje privredne saradnje Srpske i Turske”. Privredna komora Republike Srpske. Arhivirano iz originala 22. 01. 2021. g. Pristupljeno 17. 1. 2021.
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Savez nacionalnih manjina Republike Srpske (2016). „Riječ nacionalnih manjina”. 1: 68.
- Savez nacionalnih manjina Republike Srpske (2017). „Riječ nacionalnih manjina”. 2: 67.
- Savez nacionalnih manjina Republike Srpske (2018). „Riječ nacionalnih manjina”. 3: 106.
- Savez nacionalnih manjina Republike Srpske (2019). „Riječ nacionalnih manjina”. 4: 112.
- Opština Prnjavor (2019). „Bilten Mala Evropa”. Ukrajinci. 1: 25.
- Vijeće nacionalnih manjina BiH (2015). „Nacionalne manjine u BiH”. Izvještaj.
- Safet, Bandžović (2001). „Iseljavanje muslimanskog stanovništva iz Kneževine Srbije u Bosanski vilajet (1862-1867)”. Znakovi vremena. 12.