Turci u Republici Srpskoj

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Turci u Republici Srpskoj
tur. Sırp Cumhuriyeti Türkler
Ukupna populacija
8 (2013)
Regioni sa značajnom populacijom
Derventa4(2013)
Jezici
Srpski jezik
Turski jezik (7)[a]
Religija
Islam
Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini
Srodne etničke grupe
Bošnjaci
Albanci

Turci u Republici Srpskoj (tur. Sırp Cumhuriyeti Türkler) su građani turskog porijekla, koji žive i rade na teritoriji Republike Srpske. Turska nacionalna manjina je najmalobrojnija manjinska zajednica u Republici Srpskoj. Prisustvo Turaka na ovim prostorima je prisutno od perioda pada srednjovijekovnih srpskih zemalja Kraljevine Bosne i Vojvodstva od Svetog Save. Nakon dva srpska ustanka, veliki broj Turaka je sa teritorije tadašnje Srbije preseljen na teritoriju Bosne, koja je i dalje bila dio Otomanske imperije.

Tuci su jedna od sedamnaest službenih nacionalnih manjina u Republici Srpskoj, a njihove interese zastupaju predstavnici i delegati u Vijeću naroda Republike Srpske, Savjetu nacionalnih manjina i Savezu nacionalnih manjina. Delegati iz Vijeća naroda se raspoređuju u radna tijela, Savjet nacionalnih manjina bira predsjednika, potpredsjednika i sekretara, dok Savez nacionalnih manjina bira predsjednika, potpredsjednika i Koordinaciono tijelo, koje 2016. godine zamjenjuje Upravni odbor. Turci nisu učestvovali u osnivanju Saveza nacionalnih manjina, a do sada nisu imali delegate u sazivima Vijeća naroda, Saveza nacionalnih manjina i Savjeta nacionalnih manjina.

Istorijat[uredi | uredi izvor]

Prvi Turci u značajnijem broju dolaze na prostore današnje Republike Srpske početkom 15. vijeka, prvo kao trgovci, a potom kao osvajači. Nakon što je Osmansko carstvo okupiralo srpsku Kraljevinu Bosnu 1463. godine i Vojvodstvo Svetog Save 1483. godine, na ovim prostorima počinje otomanski istorijski period koji karakteriše ekonomska, politička, administrativna i vojna prisajedinjenost turskoj imperiji.[1]

Poslije naglog pogorsanja odnosa izmedju knezevske vlade i Portinih garnizona u gradovima u 1861. godini, Srbija je uspjela da se s Visokom Portom dogovori o tome da muslimansko stanovnistvo koje je boravilo po gradovima u Srbiji napusti odmah svoje domove. Porta je odlucila da ove "sultanove musafire", kako ih je bosanski valija nazivao, odnosno muhadžire, kako ih je pravilnije domaće stanovništvo nazivalo, naseli u Bosanskom ejaletu. Istovremeno su obrazovane dvije potkomisije, osmanska i srpska, da procijene vrijednost njihovih nepokretnih dobara koje je Srbija trebalo da isplati Turskoj.

Još od polovine 1862. godine, muhadžiri su počeli neorganizovano i u većim grupama prelaziti preko Drine u Bosnu. Tih dana bosanske vlasti su im odredile privremeni smještaj uglavnom u zvorničkom kajmakamluku. Austrijski generalni konzul baron Stjepan Jovanovic je 6. februara 1863. godine izvijestio ministra Rehberga da je najvrijednija stvar ovog vremena bilo upravo zbrinjavanje i naseljavanje muslimanskih porodica koje su u Bosnu došle iz Srbije. One su privremeno smještene po privatnim kućama. Vlasti su im davale novčanu pomoć iz državne kase. Čim je dobio dozvolu iz Carigrada da u Bosni može stalno naseliti bivše stanovnike Užica i Sokola, bosanski valija je izjavio da bi bilo dobro da se oni razmjeste u Bijeljini, Zvornik i Sarajevu.[2]

Povlačenjem Otomanske imperije sa ovih prostora, odnosno potpadanjem pod austro-ugarsku vlast drastično se smanjuje i broj domaćih pripadnika turske narodnosti na prostorima Srpske, dok biva doseljen veliki broj pripadnika turske narodnosti iz Srbije.[1]

Nakon formiranja Kraljevine SHS, 1921. godine proveden je prvi popis stanovništva. Sudeći prema dostupnim podacima, a na osnovu evidentiranog maternjeg jezika popisanih, samo je mali broj, odnosno 231 pripadnik, bio evidentiran u Bosni i Hercegovini.[3]

Turski kulturni uticaj na prostorima Republike Srpske je gotovo nemjerljiv i kroz nekoliko vijekova intenzivnog trajanja postao je snažno isprepleten s lokalnim autohtonim kulturama. Određen broj kulturnih bogatstava u Republici Srpskoj nastao u periodu od 15. do kasnog 19. vijeka snažno je obilježen otomanskim ili turskim uticajem.[4]

Religija[uredi | uredi izvor]

Turci u Republici Srpskoj, kao i većina njihovih sunarodnika, u matičnoj zemlji, kao i širom svijeta su islamske vjeroispovijesti.[5]

Otomanski vjerski objekti[uredi | uredi izvor]

Kultura[uredi | uredi izvor]

Uzevši u obzir nekoliko vijekova turske uprave na ovim prostorima, kultura običaji i tradicija koju su Turci donijeli i uspostavili je i danas opšte pristutna, kako kod svog naroda, tako i u kulturi ostalih naroda koji žive u Republici Srpskoj.

Udruženja[uredi | uredi izvor]

U Republici Srpskoj, ne postoji ni jedno udruženje, koje okuplja pripadnike turskog naroda.[6]

Rasprostranjenost[uredi | uredi izvor]

Po popisu stanovništva 2013. u Bosni i Hercegovini, a prema podacima koje je izdao Republički zavod za statistiku, i koji su jedini validni za Republiku Srpsku, u Republici Srpskoj je živjelo 8 Turaka.[7] Turci nastanjuju sljedeće opštine i gradove:

Turci, po opštinama i gradovima, prema popisu stanovništva 2013. u Republici Srpskoj
jedinica lokalne samouprave ukupno
ukupno 8
Bijeljina 1
Brčko [b] 3
Derventa 4
Kostajnica 1
Petrovo 1
Teslić 1

Značajne ličnosti[uredi | uredi izvor]

  • Oguz Kilič, prvi generalni konzul Turske u Banjoj Luci, postavljen na tu funkciju tokom 2020. godine kada je i otvoren Konzulat Republike Turske u najvećem gradu Republike Srpske.[8]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Napomene[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Broj stanovnika Republike Srpske kojima je Turski jezik, maternji jezik.
  2. ^ Brčko Distrikt, službeno Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine, jedinica je lokalne samouprave pod suverenitetom Bosne i Hercegovine, koja je formalno pod zajedničkom upravom Republike Srpske i Federacije BiH.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b Izvještaj 2015, str. 137.
  2. ^ Bandžović 2001.
  3. ^ Izvještaj 2015, str. 138.
  4. ^ Izvještaj 2015, str. 141.
  5. ^ Izvještaj 2015, str. 145.
  6. ^ Izvještaj 2015, str. 143.
  7. ^ „Rezultati Popisa 2013, Etnička/nacionalna pripadnost, vjeroispovijest, maternji jezik”. Republički zavod za statistiku. Pristupljeno 22. 3. 2017. 
  8. ^ „Unaprjeđenje privredne saradnje Srpske i Turske”. Privredna komora Republike Srpske. Arhivirano iz originala 22. 01. 2021. g. Pristupljeno 17. 1. 2021. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Savez nacionalnih manjina Republike Srpske (2016). „Riječ nacionalnih manjina”. 1: 68. 
  • Savez nacionalnih manjina Republike Srpske (2017). „Riječ nacionalnih manjina”. 2: 67. 
  • Savez nacionalnih manjina Republike Srpske (2018). „Riječ nacionalnih manjina”. 3: 106. 
  • Savez nacionalnih manjina Republike Srpske (2019). „Riječ nacionalnih manjina”. 4: 112. 
  • Opština Prnjavor (2019). „Bilten Mala Evropa”. Ukrajinci. 1: 25. 
  • Vijeće nacionalnih manjina BiH (2015). „Nacionalne manjine u BiH”. Izvještaj. 
  • Safet, Bandžović (2001). „Iseljavanje muslimanskog stanovništva iz Kneževine Srbije u Bosanski vilajet (1862-1867)”. Znakovi vremena. 12. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]