Korazon Akino

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Korazon Akino
Lični podaci
Datum rođenja(1933-01-25)25. januar 1933.
Mesto rođenjaTarlak, Filipini
Datum smrti1. avgust 2009.(2009-08-01) (76 god.)
Mesto smrtiMakati, Filipini
Porodica
Deca5, uključujući Benigna i Krisa[1]
Politička karijera
Politička
stranka
Liberalna partija
11. predsednik Filipina
25. februar 1986 — 30. jun 1992.
PrethodnikFerdinand Markos
NaslednikFidel Ramos
Zvanični veb-sajt
coryaquino.ph

Potpis

Marija Korazon Sumulong Kohuangko Akino (šp. Maria Corazon Cojuangco Aquino, kin: 瑪莉亞·柯拉蓉·「柯莉」·許寰哥·艾奎諾; Tarlak, 25. januar 1933Makati, 1. avgust 2009) bila je predsednica Filipina, svetski poznata zagovornica demokratije, mira, ženskih prava i verskih vrlina.[2] Izabrana je kao 11. predsednica Republike Filipini, a vladala je od 1986. do 1992. godine. Bila je prva žena predsednica Filipina, ali i prva žena predsednica neke od država u Aziji.

Akino je dijagnozirana sa kolorektalnim karcinom 2008. godine; umrla je 1. avgusta 2009. Njeni monumenti mira i demokratije uspostavljeni su u glavnom gradu Manili i njenoj rodnoj provinciji Tarlak nakon njene smrti. Njen sin Benigno Akino III postao je predsednik Filipina od 30. juna 2010. do 30. juna 2016. Kroz svoj život Akino je bila poznata kao pobožni rimokatolik, i tečno je govorila francuski, japanski, španski i engleski, pored svog rodnog tagaloga i kapampangana.[3] Ona je veoma cenjena u međunarodnoj diplomatskoj zajednici, i zvali su je majka demokratije.[4][5][6][7][8][9][10]

Biografija[uredi | uredi izvor]

Akino, koja je po spostvenim rečima, bila „obična domaćica“, u politiku je ušla zahvaljujući svom suprugu, senatoru Beninju Akinu II, koji se početkom 1980-ih nametnuo kao glavni protivnik autokratskog predsednika Ferdinanda Markosa.[11] Muž joj je, nedugo nakon povratka iz trogodišnjeg egzila u SAD, ubijen 21. avgusta 1983. godine. Oko njegove udovice se okupila filipinska demokratska opozicija, te se Korazon Akino kandidovala za predsednicu kada je krajem 1985. godine Markos iznenada raspisao izbore.[12] Nakon što se Markos nakon njih proglasio pobednikom, Akino je to odbila da prihvati i pokrenula široki val demonstracija širom zemlje koji je doveo do Markosovog pada, a Korazon Akino preuzela dužnost predsednika.

Akino je na mestu predsednice Filipina ostala do 1992. godine. Za vreme njenog mandata je uveden novi ustav kojim su smanjene ovlasti predsednika, te uvedeno novo zakonodavstvo kojim su se štitila ljudska prava. Akino je takođe provodila ekonomske reforme u cilju stvaranja tržišne privrede, ali i nastojala da pregovorima okonča dugogodišnje sukobe sa muslimanskim i komunističkim gerilcima. Filipini su u njeno doba pretrpeli niz prirodnih katastrofa, a njena administracija je bila pod stalnom pretnjom vojnog udara. Godine 1992. ju je nasledio Fidel Ramos.

Posle isteka mandata, Akino se povukla iz politike, iako je povremeno javno komentarisala tekuća politička zbivanja. Umrla je od posledica raka.[13]

Mladost i obrazovanje[uredi | uredi izvor]

Akino je rođena kao Marija Korazon Sumulong Kohuangko 25. januara 1933. u Panikuju u Tarlaku.[14] Ona je bila šesto od osmoro dece (od kojih su dvoje umrlo kao novorođenčad) Hoze Kohuangka, bivšeg kongresmena, i Demetrije Sumulong, apotekarke. Njena braća i sestre su bili Pedro, Džozefin, Teresita, Hoze ml. i Marija Paz. Oba njena roditelja poticala su iz prominentnih klanova. Njen otac bio je istaknuti biznismen i političar iz Tarlaka, a njen deda Melesio Kohuangko bio je član istorijskog Malolos kongresa. Njena majka je pripadala porodici Sumulong iz provincije Rizal koja je takođe bila politički uticajna; Huan Sumulong, prominentni član klana, borio se na izborima protiv predsednika Komonvelta Manuela L. Kuezona 1941. godine.[15]

Kao mlada devojka, Akino je provela svoje dane osnovne škole na Sent Skolastika koledžu u Manili, gde je završila školu na vrhu svoje klase kao valediktorijanka. Ona je kasnije premeštena u Asampšon konvent da nastavi srednjoškolsko obrazovanje. Nakon toga, njena porodica je otišla u Sjedinjene Države i ona je pohađala nastavu na Rejvenhil akademiji u Filadelfiji. Godine 1949. završila je školu u Notr Dam samostanskoj školi u Njujorku. Zatim je nastavila svoje obrazovanje u SAD-u, diplomirajući na koledžu Maunt Sent Vinsent 1953. godine u Njujorku, pri čemu je njen glavni smer bio francuski jezik, a dodatni smer matematika. Tokom svog boravka u Sjedinjenim Državama, Akino se voluntirala za kampanju američkog republikanskog predsedničkog kandidata Tomasa Djuija protiv tadašnjeg demokratskog američkog predsednika Harija S. Trumana tokom američkih predsedničkih izbora 1948. godine.[15]

Nakon završetka koledža, vratila se na Filipine i studirala pravo na Univerzitetu Far Istern 1953.[3] Kasnije je upoznala Benigna „Ninoj” S. Akino ml. - sina pokojnog govornika Benigna S. Akino st. i unuka generala Servilana Akino. Ona je prekinula svoje studije prava i udala se za Ninoja u crkvi Gospe tuge u mestu Pasaj 11. oktobra 1954. godine.[16] Par je podigao petoro dece: Marija Elena („Balsi”; rođena 1954), Aurora Korazon („Pinki”; rođena 1957), Benigno Simeon III („Nojnoj”; rođen 1960), Viktorija Elisa („Viel”; rođena 1961) i Kristina Bernadet („Kris”; rođena 1971).[17][18]

Akino je u početku imala poteškoća da se prilagodi provincijskom životu kada su se ona i njen suprug preselili u Koncepcion u Tarlaku 1955. godine. Njen život je u to vreme bio prilično bezličan, i njoj je bilo drago kada se ukazala prilika da sa suprogom prisustvuje večeri u Američkoj vojnoj bazi u obližnjem Klark Fildu.[19]

Mnogima nije poznato, da je ona dobrovoljno prodala deo svog cenjenog nasleđa da bi finansirala kandidaturu svog supruga. Ona je vodila skroman život u bungalovu u predgrađu Kvezon Sitija. Kao član Liberalne stranke, Akvin suprug Ninoj, uznapredovao je da postane najmlađi guverner u zemlji i na kraju je postao najmlađi senator koji je ikada izabran u Senat Filipina 1967. godine. Tokom političke karijere svog supruga, Akino je ostala domaćica koja je pomagala u podizanju njihove deca i ugošćavala političke saveznike svog supruga koji su često posećivali njihov dom u Kuezon Sitiju.[20] Ona je odbila da se pridruži svom mužu na bini tokom kampanjskih mitinga, i preferirala je da ostane publici i da sluša njegove govore.[19]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Szczepanski, Kallie. „Corazon Aquino, First Female Philippines President”. Thoughtco.com. Pristupljeno 25. 10. 2019. 
  2. ^ „María Corazón Cojuangco Aquino”. nhcp.gov.ph. National Historical Commission of the Philippines. Arhivirano iz originala 22. 8. 2018. g. Pristupljeno 22. 8. 2018. 
  3. ^ a b „9 Interesting Facts You May Not Know About Corazon Aquino”. filipiknow. Pristupljeno 23. 8. 2016. 
  4. ^ Torild Skard (2015). Women of Power: Half a Century of Female Presidents and Prime Ministers Worldwide. Policy Press. str. 169—170. ISBN 978-1-4473-1580-3. 
  5. ^ Lo, Barnaby (5. 8. 2009). „Filipinos Mourn "Mother of Democracy" Cory Aquino”. CBS News. Pristupljeno 25. 10. 2019. 
  6. ^ „Filipinos mourn the mother of democracy”. The Scotsman. Arhivirano iz originala 11. 02. 2020. g. Pristupljeno 25. 10. 2019. 
  7. ^ „Philippines' people power has been beset by disasters natural and man-made | Michael White | World news”. The Guardian. 15. 11. 2013. Pristupljeno 25. 10. 2019. 
  8. ^ „Tears for mother of democracy”. Smh.com.au. 6. 8. 2009. Pristupljeno 25. 10. 2019. 
  9. ^ „Acknowledging the Value of Women: - Access”. Medium. 6. 3. 1957. Pristupljeno 25. 10. 2019. 
  10. ^ Banggollay, Melvin. „RE: CORY AQUINO, Mother of Philippine Democracy | ABS-CBN News”. News.abs-cbn.com. Pristupljeno 25. 10. 2019. 
  11. ^ Aquino, Corazon (11. 10. 1996). Corazon Aquino Speaks to Fulbrighters (Govor). Washington, D.C. Pristupljeno 30. 8. 2013. 
  12. ^ Milt Freudenheim, Henry Giniger & Richard Levine (17. 11. 1985). „Marcos Moves Toward A Vote”. New York Times. Pristupljeno 30. 8. 2013. 
  13. ^ Ager, Maila (1. 8. 2009). „Cory Aquino dies”. INQUIRER.net. Pristupljeno 30. 8. 2013. 
  14. ^ „Corazon C. Aquino”. malacanang.gov.ph. Arhivirano iz originala 4. 11. 2012. g. Pristupljeno 25. 8. 2016. 
  15. ^ a b „Essential Cory Aquino: The Young Cory”. Ninoy & Cory Aquino Foundation. Pristupljeno 25. 1. 2017. 
  16. ^ „Throwback: How Ninoy, Cory got engaged”. ABS-CBN News and Current Affairs. 1. 8. 2014. Pristupljeno 24. 8. 2016. 
  17. ^ Tah, B. Allie (24. 8. 2013). „Ninoy's children remember bad times, good times”. Rappler. Pristupljeno 24. 8. 2016. 
  18. ^ „Essential Cory Aquino: Her life with Ninoy Aquino”. coryaquino.com.ph. Pristupljeno 25. 8. 2016. 
  19. ^ a b Lorna Kalaw-Tirol (2000). Public Faces, Private Lives. Pasig City, Philippines: Anvil Publishing, Inc. str. 2—23. ISBN 971-27-0851-9. 
  20. ^ Pico Iyer (5. 1. 1987). „Corazon Aquino”. Time Magazine. Arhivirano iz originala 20. 12. 2007. g. Pristupljeno 26. 3. 2008. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]