Manastir Grnčarica
Manastir Grnčarica | |
---|---|
![]() Crkva manastira Grnčarica | |
Opšte informacije | |
Mesto | Prnjavor |
Opština | Batočina |
Država | ![]() |
Vreme nastanka | 13. vek |
Nadležna ustanova za zaštitu | Zavod za zaštitu spomenika kulture |
www |
Manastir Grnčarica je ženski manastir Srpske pravoslavne crkve, pripada Eparhiji Šumadijskoj. Posvećen je Svetom Nikoli. Nalazi se u selu Prnjavoru koje je udaljeno oko 10 km od Batočine i oko 15 km od Kragujevca.
Manastir predstavlja nepokretno kulturno dobro kao spomenik kulture.
Istorija[uredi | uredi izvor]
Po legendi manastir je podignut za vreme kralja Dragutina krajem XIII ili početkom XIV veka. Legenda kaže da je manastir prvo bio podignut na Čukari kod izvora Mladenova voda. U najezdi Turaka crkva je srušena i od njenog materijala podignuta je nova Grnčarica na današnjem skrovitom mestu.[1]
Ipak verovatnije je da je manastir Grnčarica sagrađen sredinom XVI veka, nakon obnove Pećke patrijaršije. Prema natpisu iznad ulaznih vrata, Grnčarica „sazda se i popisa” za vreme turskog sultana Sulejmana Veličasntvenog trudom i nastojanjem igumana Maksima i njegovog bratstva. Međutim treba napomenuti da se reč „sazda se” koristila i kada se crkva obnavljala posle rušenja ili zapustelosti.[1]
Manastir je u turskom popisu 1739/41 označen kao manastir Svetog Nikole kod sela Grnčarice, ali pust. Manastir je najverovatnije ponovo oživeo krajem XVIII veka, u vreme vladavine beogradskog vezira Hadži Mustafa-paše koji je ostao zapamćen po blagom odnosu prema srpskoj raji, zbog čega su ga i nazivali „srpskom majkom”.[1]
Ne zna se kako, ali 1835. godine Grnčarica nije smatrana manastirom, već samo parohijskom crkvom. Sa dolaskom Ustavobranitelja uređen je položaj Gračanice i ona je opet postala manastir.[1]
Kragujevački profesor Josif Veselić je 1861. i 1862. posetio i opisao manastire u Srbiji. Opisujući Grnačricu je rekao da su zidovi bili prosti, grubi i ispucali, mnogo oštećeni, premazani, ali i sa sačuvanim starim slikama. U sredini je visio pozlaćeni i lepo ukrašeni polijelej, kao i drugi koji se nalazio u priprati crkvenoj. Patos je od cigle, a amvon od studeničkog belog i modrog mermera. Manastir je imao sve nužne crkvene knjige sa tri jevanđelja. Na zidovima ima dosta nečitljivih natpisa, a najbolje se čita onaj u kome se govori o obnovi manastira za vreme Sulejmana Veličanstvenog. Veselić takođe kaže da se sigurno zna da je manastir spaljen u Kočinoj Krajini.[2]
Od imanja navodi da ima dva zdanja, jedno na sprat, dva šljivara, kazandžinica, ambar za kukuruz, staja za stoku, peć za hleb, zgrada za školu, 25 kosa livade u Lepenici, 300 plugova zabrana, 15 plugova ziratne zemlje, 30 motika vinograda, veća bašta pored manastira i nov ribnjak sa nekoliko vrsta riba i rakovima.[2]
Tokom Prvog svetskog rata austrougarska vojska je opustošila manastir, spalila arhivu i odnela tri zvona. Manastir je istu sudbinu doživeo i tokom Drugog svetskog rata. Nemci su prognali monahe, manastirske konake i manastir zapalili. Posle rata, 1946. godine u zapusteli i razoreni manastir dolazi igumanija Efrosinija (Miladinović), sa četiri monahinje iz Manastira Svete Petke u Izvoru kod Paraćina. Od tada Grnčarica postaje ženski manastir.[3]
Arhitektura[uredi | uredi izvor]
Manastirska crkva je trikonhalne osnove, zasvedena poluobličastim svodom sa vitkom osmostranom kupolom iznad centralnog prostora. Oltarska apsida i bočne konhe su spolja i iznutra polukružne. Na zapadu je masivan kvadratni zvonik sa četiri bifore. Fasade su bez dekorativne ornamentike. Krov je dvoslivan i pokriven je pocinkovanim limom.[3]
Živopis je delo Valerijana (Stefanovića) prvog Episkopa šumadijskog koji ga je uradio u drugoj polovini XX veka.[3]
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ a b v g Jeremija D. Mitrović, Batočina i okolina u prošlosti, Kragujevac (1976). str. 100.
- ^ a b Jeremija D. Mitrović, Batočina i okolina u prošlosti, Kragujevac (1976). str. 101.
- ^ a b v Manastir Grnčarica Arhivirano na sajtu Wayback Machine (10. mart 2012) na sajtu eparhije šumadijske