Milorad Ivanović (oficir)
milorad ivanović | ||
---|---|---|
Lični podaci | ||
Datum rođenja | 6. oktobar 1875. | |
Mesto rođenja | mesto Ub, Kneževina Srbija | |
Datum smrti | posle 1941. godine | |
Profesija | oficir | |
Delovanje | ||
Učešće u ratovima | Prvi balkanski, Drugi balkanski, Prvi svetski Drugi svetski | |
Služba | Vojska Kraljevine Srbije 1912 — 1918. | |
Čin | pešadijski pukovnik | |
Odlikovanja |
|
Milorad Ivanović (Ub, 6. oktobar 1875. — posle 1941.) bio je srpski učesnik dva balkanska rata, Prvog i Drugog svetskog rata. Nosilac je Zlatnog vojničkog ordena Karađorđeve zvezde sa mačevima, dve Zlatne medalje za hrabrost, Srebrne medalje za hrabrost, kao i još nekoliko odlikovanja i priznanja.[1]
Biografija[uredi | uredi izvor]
Milorad Ivanović, rođen je u mestu Ub, od oca Stanka, koji je bio je zakupac valjevske klanice (nedostaju podaci za majku). Po završetku osnovne škole i šest razreda gimnazije sa XXVIII klasom 1895. godine stupio je u Nižu školu Vojne akademije. U čin pešadijskog potporučnika proizveden je 1898. godine. Sedam godina kasnije postao je kapetan II klase, a 1913. godine major. Čin pešadijskog pukovnika dobio je 1922. godine.
Oslobodilački ratovi 1912—1918[uredi | uredi izvor]
Ivanović je učestvovao u svim ratovima od 1912. do 1918. godine. U Prvom balkanskom ratu bio je komandir čete u XII pešadijskom puku i komandant bataljona u V pešadijskom puku I poziva Narodne vojske. Tokom Srpsko-bugarskog rata bio je pomoćnik komandanta Kruševačke okružne komande. Za vreme Prvog svetskog rata bio je komandat bataljona XII pešadijskog puka II poziva Narodne vojske, komandant bataljona u IV pešadijskom puku, komandant bataljona u III zarobljeničkom puku (nazvan: „Nemački puk“) i komandant V zarobljeničkog puka (nazvan: „Austrijski puk“)
Vojna karijera[uredi | uredi izvor]
U svojoj radnoj karijeri, u miru i ratu bivao je: vodnik, komandir voda u V i XVII pešadijskom puku u Valjevu, komandir čete u XIX pešadijskom puku u Kragujevcu i XI pešadijskom puku u Kragujevcu, na službi u XII pukovskoj okružnoj komandi u Kruševcu, komandant bataljona, pomoćnik komandanta bataljona i okružne komande, komandant puka. Posle rata bio je na službi u Kruševačkoj okružnoj komandi i komandant Pljevaljske okružne komande u Pljevljima, na službi u komandu mesta u Sarajevu i na službi u štabu komande II armijske oblasti, gde je 1927. godine penzionisan i preveden u rezervu. Za doprinos u miru i ratu odlikovan je Srebrnom medaljom za hrabrost, Zlatnom medaljom za hrabrost (dva puta), poljskim ordenom „Virtutu militari“ V reda i oficirskim ordenom Karađorđeve zvezde sa mačevima IV reda. O dobijanju ovog odlikovanja objavljen je ukaz FAO br. 9780. Prema nekim nepotvrđenim podacima aprila 1941. godine mobilisan je u bivšu jugoslovensku kraljevsku vojsku i otišao na front. Posle kraćeg otpora je zarobljen i odveden u zarobljeništvo odakle se nije vratio.
Lični život[uredi | uredi izvor]
Bio je oženjen Jelenom Baltić i imao kći Jelenu i sinove Nikolu, Milana i Ljubomira.
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ „Tamnavci - Nosioci Karađorđeve zvezde. str. 138.” (PDF). Arhivirano iz originala (PDF) 09. 03. 2016. g. Pristupljeno 03. 09. 2015.
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Arhiv Vojno-istorijskog instituta, Beograd, Dosije Milorad Ivanović
- Arhiv Jugoslavije, Beograd, Fond: Kraljev dvor – Zbirka podataka o nosiocima ordena Karađorđeve zvezde i Belog orla.
- “Službeni vojni list” br. 479 za 1915;
- Vlahović, 1990, 428; Radojčić, 59;