Novi Bečej
Novi Bečej | |
---|---|
![]() Pravoslavna crkva u Novom Bečeju | |
Administrativni podaci | |
Država | Srbija |
Autonomna pokrajina | Vojvodina |
Upravni okrug | Srednjobanatski |
Opština | Novi Bečej |
Stanovništvo | |
— 2022. | 10.967 |
— gustina | 45/km2 |
Geografske karakteristike | |
Koordinate | 45° 35′ 43″ S; 20° 08′ 17″ I / 45.59537° S; 20.13799° I |
Vremenska zona | UTC+1 (CET), leti UTC+2 (CEST) |
Aps. visina | 80 m |
Površina | 286,5 km2 |
Ostali podaci | |
Poštanski broj | 23272 |
Pozivni broj | 023 |
Registarska oznaka | ZR |
Novi Bečej je gradsko naselje i sedište istoimene opštine u Srednjobanatskom okrugu. Prema popisu iz 2022. bilo je 10.967 stanovnika.
Naziv
[uredi | uredi izvor]Naziv mesta verovatno potiče od imena veleposedničke porodice Bečei (Wechey), koja je ovde imala posede. Prvi istorijski izvori koji pominju lokalitet s ovim imenom 11. vek odnose se na pristanište, verovatno skelu, koja je ovde postojala kontinuirano sve do kraja 20. veka. Moguće je da ime ovog mesta potiče i od naziva „Beč”, što znači „zemljoposed”, ili da znači „utvrđenje na vodi” (Hasan Rebac). Ime „Novi Bečej”, nosi zbog toga što je stanovništvo Bečeja pred turskom najezdom izbeglo u Bačku, gde je na zapadnoj obali Tise osnovalo naselje istog imena. Po oslobođenju Banata, nešto potomaka izbeglica iz Banata se vratilo i sa kolonistima obnovilo Bečej, davši mu naziv „Novi Bečej”, za razliku od „Starog”, onog u Bačkoj.
Pre 1919. godine, zvanično se zvao „Turski Bečej”[1] Od 1946. godine je Novi Bečej nosio naziv „Vološinovo”, po sovjetskom pukovniku Lavrentiju Vološinovu koji je poginuo pri oslobađanju Novog Bečeja, a od 1952. se opet zove „Novi Bečej”. Sadašnji Novi Bečej nastao je spajanjem naselja Vranjeva i Novog Bečeja posle Drugog svetskog rata.
Novi Bečej je poznat po još nekim nazivima na drugim jezicima: mađ. Törökbecse, nem. Neu Betsche.
Geografija
[uredi | uredi izvor]Novi Bečej na levoj obali Tise. U opštini Novi Bečej su sledeća naselja: Bočar, Kumane, i naselje Novo Miloševo. Novi Bečej je na pogodnom geografskom položaju, na raskršću puteva, na veštačkom kanalu Dunav—Tisa—Dunav i reci Tisi.
Istorija
[uredi | uredi izvor]Ovde postoji neolitsko arheološko nalazište Borđoš sa pronađenim ostacima potiske i starčevačke kulture.[2][3]
Bečejski grad je bio romejsko utvrđenje iz doba kasne antike. U njegovoj blizini, na mestu slovenskog sela Rača (mađ. Arač), podignuta je u 9. veku bazilika, koja je dugo potom bila benediktinska opatija. Predanje vezuje ovu crkvu za misiju Svetog Metodija.
Prvi sigurni pomen Novog Bečeja je iz 1332—1337. godine. Mađarska istoriografija smatra da je bio u posedu porodice Bečei, koja potiče još iz doba Arpadovića. Pre toga se verovatno Bečej (Vila Večei) pominje u jednoj darovnici 1238. kralja Bele IV, gde se potvrđuje da je u mesto posedu Stolnobeogradskog manastira vitezova reda hospitalaca, mada nije sigurno radi li se o ovom mestu. Kralj Žigmund Luksemburški ga je darovao najpre vlastelinskoj porodici Lošonci, a zatim srpskom despotu Stefanu Lazareviću. Posle despota Stefana, grad Bečej je bio (od 1611) u vlasništvu despota Đurđa Brankovića.
U 15. veku se u Arači održavaju skupštine Torontalske županije, a bečejski grad naizmenično menja gospodare. U prvoj polovini 15. veka Novi Bečej je bio u posedu srpskih despota. Krajem 15. veka od Turaka ga je uspešno branio despot Vuk Branković (Zmaj Ognjeni Vuk).[4] Posle izumiranja Brankovića i smrti kralja Matije Korvina, Bečej je bio u posetu porodice Gereb od Vingarta, a 1514. su ga zauzeli ustanici Đorđa Dože. Posle gušenja ustanka, grad Bečej je držao Stefan Verbeci, vojvoda Jovana Zapolje, ali ga je sebi 1531. preoteo srpski vojvoda Stefan Balentić.[5]
Zna se da je oko grada s podgrađem bilo nekoliko naseljenih mesta: Berek, Borđoš, Matej, Sent Kiralj, Šimuđ, Vran, Arača i Kovince. Posle oslobođenja od Turaka se Novi Bečej (mađ. Turski Bečej) i razvijao se kao spahiluk, odvojen od naselja Vranjevo na severu. Posle 1946. godine su ova naselja spojena pod imenom Novi Bečej.
Tokom prve polovine 16. veka bečejski kraj je bio izložen sve češćim napadima osmanskih snaga, koje su 1551. godine pod zapovedništvom Mehmed-paše Sokolovića osvojile i sam grad.[6] Prema turskoj upravnoj podeli, Bečejska nahija se nalazila u sastavu Čanadskog sandžaka, koji je pripadao Temišvarskom pašaluku.[7] Za vreme srpskog ustanka koji je na tim prostorima izbio 1593. godine, ustanička vojska je 1594. godine osvojila i Bečej, ali grad je već iste godine ponovo pao u turske ruke.[8]
Turski putopisac Evlija Čelebija je boravio u Bečeju sredinom 17. veka. Godine 1666. na mestu današnjeg stadiona za fudbal nalazilo se mesto za spaljivanje žena koje su bile okrivljene za bavljenje mračnim poslovima, odnosno, veštičarenjem. To su najčešće bile udovice. Skupljale su biljke u ukletoj šumi koja se nalazila na obali Tise i rastezala do granice sa Mađarskom (još o ukletoj šumi na strani za prirodu). Deca, za čije su nestanke bile okrivljivane „veštice” i spaljivane za to,tela su nalažena u ukletoj šumi. Obično su bila bez odeće, beѕ tri prsta sa leve ruke i bez jednog oka i sa pentagramom, nacrtanim krvlju na stomaku. Godine 1669. tiranija spaljivanja veštica je prekinuta zahvaljujući knezu Branku. Na mestu gde su spaljivane veštice, pošali su da posade biljke i počnu sa poljoprivredom, ali ništa nije moglo da nikne, i ubrzo je napušteno.
Godine 1699. je sklopile su Austrija i Turska Karlovački mir, prema kojem je izvršeno rušenje tvrđave Bečej 1701. godine. Srbi su se u Novi Bečej uglavnom doselili iz Starog Bečeja i Potisja, a u obližnje selo Vranjevo su se doselili iz Potisja i Pomorišja 1752. Novi Bečej je 1781. godine kupila od Bečke Dvorske komore porodica Sisanji. Godine 1717. imao je 20 popisanih srpskih domova i pripadao je Bečkerečkom okrugu.
Srpska crkva podignuta je 1742. godine. Godine 1797. u Bečeju je popisano pet pravoslavnih sveštenika. Bili su to parosi, pop Jovan Necković (rukop. 1752), pop Jefrem Kirilović (1791), zatim kapelan pop Cvetko Cvetković (1797) i đakon Simeon Popović. Pop Jefrem je pored srpskog znao i mađarski jezik.[9]

U drugoj polovini 18. veka u Novom Bečeju je počelo naseljavanje Mađara. Po Erleru austrijskom carskom revizoru 1774. godine mesto Bečej pripada Bečkerečkom okrugu i distriktu. Tu su rimokatolička crkva, upravni podured i poštanska kambijatura, a stanovništvo je tada bilo srpsko.[10] Revolucionarne 1848. godine bile su krvave borbe, a 1886. godine izgorela je trećina Novog Bečeja.
Bečej je posle 1883. godine prugom povezan sa ostatkom železničke mreže Kraljevine Ugarske i od tada se naročito razvija, postavši regionalni centar trgovine žitom u južnoj Ugarskoj. Početkom 20. veka su, radi lakše rečne plovidbe, sasvim uništeni ostaci Bečejske tvrđave.
Od 1919. godine, Novi Bečej ulazi u sastav jugoslovenske države. Gradić je 17. oktobra 1937. godine dobio spomenik počivšeg jugoslovenskog kralja Aleksandra Karađorđevića. Spomenik sa figurom vladara koji stoji, bio je delo Frana Kršinića vajara i profesora Umetničke akademije u Zagrebu.[11]
Vranjevo
[uredi | uredi izvor]
Austrijski carski revizor Erler je 1774. godine konstatovao da je mesto Franjevo pripadalo Bečkerečkom okrugu i distriktu. Stanovništvo tog sela bilo je srpsko.[10] Kada je 1797. godine popisan pravoslavni klir Temišvarske eparhije u Vranjevu su petorica pravoslavnih sveštenika. Parosi su, pop Teodor Petrović (1753), pop Gavril Jovanović (1760), pop Simeon Popović (1764), te kapelan pop Pavle Petrović (1791) i đakon Jakov Gavrilović koji je i učitelj.[12]
U Vranjevu (sada srpskom predgrađu Bečeja) rođen je Avram Branković pravnik i književnik. Završio je u Kežmarku i Beču austrijska prava. Bavio se pisanjem, objavio nekoliko naslova a glavno delo mu je bilo „Karakteristika ili Opisanije naroda po celoj Zemlji živećeg”, Budim 1827. godine. Prešao 1830. godine u Kneževinu Srbiju, da bude sekretar većeg suda, gde je i umro.[13]
Demografija
[uredi | uredi izvor]
U naselju Novi Bečej živi 11534 punoletna stanovnika, a prosečna starost stanovništva iznosi 39,9 godina (37,9 kod muškaraca i 41,7 kod žena). U naselju ima 5127 domaćinstava, a prosečan broj članova po domaćinstvu je 2,75.
Stanovništvo u ovom naselju veoma je nehomogeno, a u poslednja tri popisa, primećen je pad u broju stanovnika.
![]() |
|
m | ž |
|||
? | 14 | 9 | ||
80+ | 92 | 173 | ||
75—79 | 148 | 281 | ||
70—74 | 274 | 400 | ||
65—69 | 350 | 503 | ||
60—64 | 372 | 456 | ||
55—59 | 353 | 486 | ||
50—54 | 530 | 572 | ||
45—49 | 649 | 631 | ||
40—44 | 508 | 563 | ||
35—39 | 509 | 504 | ||
30—34 | 466 | 423 | ||
25—29 | 466 | 421 | ||
20—24 | 489 | 525 | ||
15—19 | 489 | 457 | ||
10—14 | 484 | 424 | ||
5—9 | 434 | 352 | ||
0—4 | 332 | 313 | ||
Prosek : | 37,9 | 41,7 |
| ||||||||||||||||||||||||
|
Pol | Ukupno | Neoženjen/Neudata | Oženjen/Udata | Udovac/Udovica | Razveden/Razvedena | Nepoznato |
---|---|---|---|---|---|---|
Muški | 5.709 | 1.659 | 3.502 | 282 | 255 | 11 |
Ženski | 6.404 | 1.255 | 3.542 | 1.196 | 403 | 8 |
UKUPNO | 12.113 | 2.914 | 7.044 | 1.478 | 658 | 19 |
Pol | Ukupno | Poljoprivreda, lov i šumarstvo | Ribarstvo | Vađenje rude i kamena | Prerađivačka industrija |
---|---|---|---|---|---|
Muški | 2.890 | 796 | 4 | 5 | 1.116 |
Ženski | 1.906 | 176 | 0 | 0 | 846 |
UKUPNO | 4.796 | 972 | 4 | 5 | 1.962 |
Pol | Proizvodnja i snabdevanje | Građevinarstvo | Trgovina | Hoteli i restorani | Saobraćaj, skladištenje i veze |
Muški | 51 | 206 | 247 | 50 | 102 |
Ženski | 10 | 14 | 257 | 53 | 11 |
UKUPNO | 61 | 220 | 504 | 103 | 113 |
Pol | Finansijsko posredovanje | Nekretnine | Državna uprava i odbrana | Obrazovanje | Zdravstveni i socijalni rad |
Muški | 16 | 28 | 98 | 44 | 47 |
Ženski | 37 | 19 | 72 | 139 | 219 |
UKUPNO | 53 | 47 | 170 | 183 | 266 |
Pol | Ostale uslužne aktivnosti | Privatna domaćinstva | Eksteritorijalne organizacije i tela | Nepoznato | |
Muški | 63 | 5 | 0 | 12 | |
Ženski | 33 | 14 | 0 | 6 | |
UKUPNO | 96 | 19 | 0 | 18 |
Sport
[uredi | uredi izvor]- FK Jedinstvo, fudbalski klub osnovan 1927. godine.
- ŽFK Novi Bečej, ženski fudbalski klub, član Prve ženske lige Srbije.
- RK Jedinstvo, rukometni klub.
- KK Jedinstvo, košarkaški klub.
Galerija
[uredi | uredi izvor]-
Kuća Vladimira Glavaša
-
Katolička crkva Sveti Stjepan kralj
-
Srpska pravoslavna crkva Svetog Jovana Preteče
-
Spomenik borcima Crvene armije na keju
-
Šlenzigerova palata
-
OŠ „Miloje Čiplić”
-
Dom kulture
-
Srpska pravoslavna crkva Svetog Nikole
-
Tiski kej
-
Ruševine srednjovekovne crkve u narodu poznaka kao Arača
-
Kapela „Manastir”
-
Kapela na Pravoslavnom groblju
Vidi još
[uredi | uredi izvor]- Novo Miloševo
- Karlovo
- Crkva Svetog Jovana Preteče u Novom Bečeju
- Kapela „Manastir“ u Novom Bečeju
- Zavičajni muzej „Glavaševa kuća” u Novom Bečeju
- Biserno ostrvo
- Dvorac Sokolac
- Kapela porodice Pulai na katoličkom groblju u Novom Bečeju
- Žitni magacin u Novom Bečeju
- Zgrada Narodne biblioteke u Novom Bečeju
- Kapela na pravoslavnom groblju zadužbina Milanka Stankovića u Novom Bečeju
- Istorijska celina „Stari centar Vranjeva” u Novom Bečeju
Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ https://i1123.photobucket.com/albums/l556/ivanjz/KartaBs.png
- ^ Iskopana kašika stara 7.000 godina („Večernje novosti“, 6. oktobar 2015)
- ^ Pored Tise arheološko blago („Politika”, 24. septembar 2016)
- ^ Ivić 1929, str. 25.
- ^ Ivić 1929, str. 113.
- ^ Ivić 1929, str. 165.
- ^ Zirojević 1970, str. 11-26.
- ^ Ivić 1929, str. 203.
- ^ "Temišvarski zbornik", Novi Sad 2017.
- ^ a b J.J. Erler: "Banat", Pančevo 2003.
- ^ "Vreme", Beograd 15. oktobar 1937.
- ^ "Temišvarski zbornik", Novi Sad 9/2017.
- ^ "Srbska novina ili Magazin za hudožestvo, knjižestvo i modu", Budim 1838. godine
- ^ „Knjiga 9”. Stanovništvo, uporedni pregled broja stanovnika 1948, 1953, 1961, 1971, 1981, 1991, 2002, podaci po naseljima (PDF). webrzs.stat.gov.rs. Beograd: Republički zavod za statistiku. maj 2004. ISBN 86-84433-14-9.
- ^ Etnička struktura nakon popisa 2011.
- ^ „Knjiga 2”. Stanovništvo, pol i starost, podaci po naseljima. webrzs.stat.gov.rs. Beograd: Republički zavod za statistiku. februar 2003. ISBN 86-84433-01-7.
Literatura
[uredi | uredi izvor]- Zirojević, Olga (1970). „Upravna podela današnje Vojvodine i Slavonije u vreme Turaka”. Zbornik za istoriju. Matica srpska. 1: 11—26.
- Ivić, Aleksa (1929). Istorija Srba u Vojvodini od najstarijih vremena do osnivanja potisko-pomoriške granice (1703). Novi Sad: Matica srpska.
- Krešić, Ognjen (2012). „Petrovićev sandžak” (PDF). Istorijski časopis. 61: 129—143.
- Nikolajević, Tihomir (1932). „Novak Petrović, kapetan banatskih Srba (1686-1689)”. Glasnik istoriskog društva u Novom Sadu. 5: 422—427.
- Popović, Dušan J. (1955). Srbi u Banatu do kraja osamnaestog veka: Istorija naselja i stanovništva. Beograd: Naučna knjiga.
Spoljašnje veze
[uredi | uredi izvor]- Zvanični sajt opštine Novi Bečej
- Prezentacija Novog Bečeja Arhivirano na sajtu Wayback Machine (5. avgust 2020)
- Magazin za nacionalnu geografiju, kulturu i tradiciju — Srbija plus
- Mape, aerodromi i vremenska situacija lokacija (Fallingrain)
- Satelitska mapa (Wikimapia)[mrtva veza]
- Gugl satelitska mapa (Maplandia)
- Plan naselja na mapi (Mapquest)
- Pitoma varoš na obali Tise („Politika”, 12. januar 2018)