Štokavsko narečje

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Štokavski dijalekti pre Jugoslovenskih ratova.
Štokavski dijalekti pre Jugoslovenskih ratova.
Rasprostranjenost štokavskih poddijalekata pre migracija iz 16. veka.

Štokavsko narečje (takođe štokavica, štokavština) je narečje srpskog jezika, na čijoj osnovi su, pored srpskog, standardizovani nekadašnji srpskohrvatski,[1] a zatim i hrvatski, bošnjački, kao i predloženi crnogorski jezik.

Istorijski prikaz[uredi | uredi izvor]

Prvo je razdoblje, koje traje do kraja 12. veka, doba sporih jezičkih promena, uglavnom na glasoslovnom planu. Zbog nevelikog broja tekstova (povelja Kulina bana, Mihanovićevi fragmenti) stanje se uglavnom rekonstruiše metodama istorijsko-poredbenog jezikoslovlja.

Prostiranje štokavice u predmigracijsko doba[uredi | uredi izvor]

Po hrvatskom jezikoslovcu Josipu Liscu, štokavsko područje bilo je podeljeno na zapadnu i istočnu štokavicu.

Zapadna i istočna štokavica[uredi | uredi izvor]

Zapadna štokavica graničila je pre velikih seoba (uglavnom 16. i 17. vek) s kajkavskim i čakavskim narečjem te s istočnom štokavicom. Prema kajkavcima granica je išla približno od ušća Une u Savu prema severoistoku prilično istočnije od današnje Virovitice i dalje u današnju Mađarsku. Čakavsko-zapadnoštokavska granica očito nije bila oštra, ali se kao njeno prostiranje može uzeti područje neznatno istočno od Une, zatim Dinara, uz izbijanje na more istočno od Cetine. Ostrva su bila čakavska, obala zapadnoštokavska, ali zapadni Pelješac, Korčula i Lastovo su čakavski, istočni Pelješac, Mljet i ostrva pred Dubrovnikom zapadnoštokavski.

Granica između dve štokavice najverojatnije je išla Dunavom pa zatim do područja nešto zapadno od Drine i dalje nedaleko od današnje Foče. Odatle je granica išla prema Neretvi, ali tako da je Neretva s okolinom bila u zapadnoj štokavici; zatim je odvojila zapadnoštokavsko Dubrovačko primorje od zaleđa i izlazi na more u Boki kotorskoj. Bokeljski katolici verovatno su imali govor zapadnoštokavskoga tipa, pravoslavci u Boki govor istočnoštokavske fizionomije.

Istočna štokavica prostirala se od područja zapadne štokavice do područja torlačkog narječja, to jest do zone od Albanije preko Kosova i današnjeg Stalaća do današnjeg Donjeg Milanovca na Dunavu. U navedenom tekstu je izostavljeno protivslovlje koje verovatno nisam autor nije primetio: u istoj se rečenici govor bokeljskih Hrvata proglašava zapadnoštokavskim, kao i najzapadnijim istočnoštokavskim.)

U drugom periodu, 13-14. vek, dolazi do većeg broja promena glasova i oblika, što na kraju ima za posledicu redukciju broja glasova iz fonemskog inventara starocrkvenoslavenskoga jezika. Treće razdoblje, u 14. i 15. veku, svedok je mešanja dijalekata, većih migracija zbog osmanske najezde, nestanka posebnih oblika zapadne i istočne štokavice i stvaranja novoštokavskih dijalekata koji ostaju supostojati s starovoštokavskima.

Podela štokavskog narečja[uredi | uredi izvor]

Štokavsko narečje se klasifikuje prema dva pravila: radi li se o novoštokavskom ili staroštokavskom (katkad nazvanom staroštokavskom) dijalektu, te o refleksu praslovenskog fonema jat, što se često u latinici beleži kao ě.

Staroštokavski[uredi | uredi izvor]

Prizrensko-timočki dijalekt[uredi | uredi izvor]

Staroštokavski ekavski ili prizrensko-timočki govori (poznati kao prizrensko-timočka dijalektska grupa, a pogrešno nazivani i kao torlački dijalekt) su skup dijalekta srpskog jezika, staroštokavske grupe, kojim se govori na prostoru od Prizrena na jugu do reke Timok na severu. Ovaj dijalekt je karakterističan po velikoj sličnosti sa starosrpskim, staroslovenskim, odnosno protoslovenskim jezikom u pogledu glasova, jer je zadržao veliki deo glasova koje su u drugim dijalektima izgubljene. Položaj naglaska je sličan onom u kosovsko-resavskom dijalektu, kao i svim staroštokavskim dijalektima.

Slavonski[uredi | uredi izvor]

Slavonskim dijalektom se govori u delovima Slavonije. Mešanog refleksa jata, ikavsko/ekavsko/ijekavski, u slavonskom dijalektu prevladava ikavski refleks jata. Izvorni govornici su uglavnom Hrvati Šokci.

Istočnobosanski[uredi | uredi izvor]

Istočnobosanski ili šćakavsko-ijekavski je stari bosanski dijelekt kojim se govori na širem području koje uključuje Sarajevo, Tuzlu, deo Posavine i govori u porečju Fojnice, zatim u bosansko-hrvatskim iseljeničkim oazama oko Virovitice, Hrvatske Kostajnice i nekim hrvatskim naseljima u Mađarskoj. Uglavnom je ijekavski, uz pojedinačne ikavske i ekavske reflekse jata. Karakteristika im je izgovorna grupa –šća umesto –šta u novoštokavici (kliješća/klešta). Izvorni govornici su uglavnom Bošnjaci i Hrvati, zatim manji deo Srba na području planine Ozren.

Kosovsko-resavski[uredi | uredi izvor]

Staroštokavski ekavski ili kosovsko-resavski govori se na području dela severnoga Kosova i severoistočne Srbije. Zadržao je i neke arhaične oblike u morfologiji, najviše u promenama po padežima. Izvorni govornici su u velikoj većini Srbi.

Zetsko-raški[uredi | uredi izvor]

Staroštokavski ijekavski ili zetsko-raški govori se u istočnom delu Crne Gore i jugozapadnom delu Srbije, istorijskoj Raškoj koja je za doba turske vladavine dobila ime Sandžak. Jedna od specifičnosti je i dosta često sekundarno jotovanje (npr. đevojka), često uz pojavu novih fonema (/ś/, /ź/). Izvorni govornici su uglavnom Crnogorci, Bošnjaci i Srbi.

Novoštokavski[uredi | uredi izvor]

Bosansko-dalmatinski ili novoštokavski ikavski[uredi | uredi izvor]

Dubrovački dijalekt[uredi | uredi izvor]

Nekad je ovaj dijalekt bio poseban, a danas je deo ijekavskog novoštokavskog dijalekta (članak Josipa Lisca u „Vijencu“ Matice hrvatske).

Istočnohercegovački ili novoštokavsko ijekavski[uredi | uredi izvor]

Istočnohercegovački dijalekat je mlađi štokavski dijalekat ijekavskog izgovora. Njime se govori u istočnoj Hercegovini, zapadnoj Srbiji, kao i u Hrvatskoj. U Hrvatskoj istočnohercegovački dijalekat je maternji govor gotovo svim Srbima, kao i ostalim nacionalnostima u predelima sa izrazito jakim srpskim imigracijama (Vojna krajina, delom Slavonija i Dubrovačko primorje). Ovom dijalektu pripada i većina štokavskih govora Bosne. Prostire se na zapad sve do Čakavskog i Kajkavskog narečja, a na sever sve do Mađarske.

Vojvođansko-šumadijski ili novoštokavski ekavski[uredi | uredi izvor]

Vojvođansko-šumadijski dijalekat pripada grupi mlađih štokavskih dijalekata. Zastupljen je u najvećem delu severozapadne Srbije, u Sremu, Šumadiji, Beogradu, najvećem delu Bačke i Banata. Ovim dijalektom govore i Srbi u Mađarskoj i Rumuniji.

Opšte osobine štokavskoga narečja[uredi | uredi izvor]

Ime potiče od upitne zamenice što/šta. Najrasprostranjenije je narečje tzv. srednjojužnoslovenskoga dijasistema čije se područje u vreme migracija izazvanih osmanskim osvajanjem hrvatskih zemalja (od 15. veka) znatno proširilo na štetu čakavskog i kajkavskog narečja.

Glavne osobine većine štokavskih govora su:

  • zamenica što
  • prelazak /ǫ/ u /u/ (vuk, sunce)
  • zamena slogotvornog /l/ s /o/ na kraju reči ili sloga (pisal/pisao, govoril/govorio)
  • u nekim krajevima /h/ (’oću,’ajde)
  • naglasak »pomaknut« sa poslednjega sloga
  • nenaglašene dužine i drugo.

U delu štokavskih govora, otprilike od 16. veka razvile su se karakteristike zbog kojih se ti govori nazivaju novoštokavskima. Glavne su novoštokavske osobine:

  • novo akcentovanje
    • četvoroakcenatski sistem
    • na unutrašnjim slogovima samo uzlazni akcenti
    • poslednji slog bez akcenta
    • nenaglašena dužina samo iza akcenta
  • umetanje -ov-/-ev- u deklinaciji dela imenica muškoga roda (krajevi/putovi; takozvana duga množina)
  • izjednačavanje padeža u množini (na primer dativ množina selima, lokativ (o) selima, instrumental selima).

Najstariji spomenici[uredi | uredi izvor]

Najstariji jezični spomenici štokavštine sadrže pomešani onodobni štokavski vernakular i starocrkvenoslovenski jezik. Najveći deo otpada na diplomatske i trgovačke ugovore, a manji deo na verske obrednike i u kamenu klesanu epigrafiku. Deo lingvista smatra da je jedan od prvih štokavskih tekstova na vernakularu povelja Kulina bana iz 1189, dok su drugi mišljenja da se radi o starocrkvenoslovensko-štokavskoj mešavini. Do osmanske invazije u 15. veku, većina ranoštokavskih tekstova — sa različitim udelom crkvenoslovenskoga — potiče iz područja sadašnjega Dubrovnika i južne Dalmacije, većega dela Bosne i Hercegovine (istorijski Bosna, Hum, Završje, Donji Kraji,..), južne i zapadne Srbije, Kosova i većega dela Crne Gore. Slavonije je jedno od štokavskih područja iz kojih nema tekstova iz razdoblja pre turske invazije.

Ranoštokavski se spomenici ne mogu jednostavno i jednoznačno podeliti po savremenom nacionalnom »ključu«: iako je deo neosporno srpski, kao pravni propisi srpskih vladara u 14. i 15. veku, a deo isto tako nesporno hrvatski (npr. dubrovački verski obrednici iz 14. veka), velik se deo starijih tekstova, napose bosanske i humske pravne povelje, te prepiska Dubrovnika sa bosanskom i srpskom državom, veoma često klasifikuju kao zajednična hrvatska, srpska, crnogorska i bošnjačka jezično-kulturna baština. Stepen i profil pripadnosti nekoj kulturnoj sferi zavisi o nizu faktora za koje jezikoslovci još nisu usuglasili kriterijume. Nakon turske invazije i izrazitije etno-konfesionalne diferencijacije što je poslužila kao temelj modernima nacijama, hrvatski štokavski tekstovi dolaze iz Dubrovnika, kopnene Dalmacije, Bosne, te, od 18. veka, Slavonije i Srema. Srpski i crnogorski spisi na štokavskom vernakularu potisnuti su reafirmacijom crkvenoslovenskoga u verskoj službi i drugim područjima života, no, prvi se tekstovi — izuzmemo li deo korespondencije raznih srpskih vladara i uglednika u 16. i 17. veku — na narodnom jeziku pojavljuju u prvoj polovini 18. veka. Bošnjačko-muslimanska adžamijska (alhamijado, aljamiado) književnost na narodnom jeziku, pisana modifikovanim arapskim pismom, počinje u 16. veku i traje, promenjiva intenziteta, do sredine 19. veka.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Ivić 1956, str. 25-212.

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]


Literatura[uredi | uredi izvor]