Grčki jezik

Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigaciju, pretragu
grčki jezik
Ελληνικά
Ellīniká
Izgovor [eliniˈka]
Države Grčka, Kipar
Regija južna Evropa
Broj govornika 12 miliona[1]
Rang 63.
Porodica indoevropski
Pismo grčki alfabet
Status
Službeni Zastava Grčke Grčka
Zastava Kipra Kipar
Flag of Europe Evropska unija
Priznat manjinski jezik Zastava Albanije Albanija[2]
Zastava Jermenije Jermenija[3][4]
Zastava Italije Italija[2]
Zastava Rumunije Rumunija[3]
Zastava Ukrajine Ukrajina[3]
Reguliše niko
Jezički kodovi
ISO 639-1 el
ISO 639-2 gre (B)
ISO 639-3 različito:
grc – starogrčki jezik
ell – savremen grčki jezik
pnt – pontijski grčki jezik
gmy – mikenski jezik
gkm – vizantijski jezik
cpg – kapadokijski jezik
tsd – cakonski jezik
Područje gde se govori grčki jezik

Grčki jezik (gr. Ελληνικά [Ellini’ka]) je indo-evropski jezik koji se sreće već oko XIV veka p. n. e. u kritskim zapisima poznatim kao Linearno B pismo. Mikenski grčki ovog perioda se razlikuje od kasnijeg klasičnog ili antičkog grčkog iz VIII veka p. n. e. i kasnije, kada su tekstovi već zapisivani grčkim alfabetom.

Savremeni grčki je živi jezik i jedan od najbogatijih jezika današnjice, sa fondom od preko 600.000 reči. Neki stručnjaci prenaglašavaju njegovu sličnost sa hiljadama godina starijim klasičnim grčkim. Razumevanje između ova dva jezika je stvar rasprave. Jezik iz Helenskog i Vizantijskog perioda je mnogo bliži savremenom grčkom. U periodu od 1834. do 1976. pritisak je vršen da se u zvaničnoj upotrebi koristi katarevusa (gr. Καθαρεύουσα [katha’revusa]), 'puristički' jezik kojim su zanemarivani vekovi prirodnih lingvističkih promena i kojim se želelo vratiti grčki na klasični oblik. Ovaj oblik je bio prisutan u zvaničnim dokumentima, kao i u štampanom obliku, ali svakodnevni govor Grka je bio drugačiji. On je napokon prihvaćen kao zvanični jezik 1976. i poznat je kao dimotiki (gr. Δημοτική [Dhimoti’ki]). Ipak, mnoge reči su ostale neizmenjene tokom vekova i ušle su i u druge jezike. Tipični primeri ovakvih reči su astornomija, demokratija, antropologija, teatar...

Istorija[uredi]

Poreklo[uredi]

Postoji mnogo teroija o nastanku grčkog jezika. Jedna od njih govori da je nastao migracijom proto-grčkog stanovništva u današnju Grčku, što se datira između 3200. i 1900. p. n. e. Druga smatra da je jezik evoluirao iz ranog indo-evropskog jezika.

Linearno B pismo[uredi]

Vista-xmag.png Za više informacija pogledajte članak Linear B

Prvo poznato pismo grčkog jezika je linearno B pismo, po prirodi slogovnik, korišćeno u arhaičnom mikenskom dijalektu. Linearno B nije dešifrovano sve do 1953. Nakon pada mikenske civilizacije, u periodu od oko 500 godina pisanje ili nije postojalo, ili su svi zapisi uništeni. Od ranog klasičnog perioda, grčki jezik se piše grčkim alfabetom, za koji se pretpostavlja da je potekao od feničanskog. Ovo se desilo otprilike u Homerovo vreme.

Antički grčki dijalekti[uredi]

U arhaičnom i klasičnom periodu izdvajala su se tri dijalekta grčkog jezika, aeolski, jonski i dorski, što odgovara trima glavnim grčkim plemenima, Aeolijancima (pretežno naseljenim na Egejskim ostrvima), Joncima (naseljenim u današnjoj Turskoj) i Dorcima (stanovnici Peloponeza, kao što su Spartanci). Homerovi Ilijada i Odiseja su pisani vrstom književnog jonskog dijalekta uz pozajmice iz nekoliko drugih dijalekata. Jonski je, stoga, postao primarni književni jezik drevne Grčke sve do uspona Atine u kasnom V veku. Dorski je bio standardni za lirsku poeziju, kao što su horske ode grčkih tragičara.

Atički grčki[uredi]

Atički grčki, subdijalekt jonskog, je bio vekovima jezik Atine. Većina klasične grčke književnosti koja nam je danas dostupna je napisana atičkim grčkim, uključujući tekstove Platona i Aristotela.

Kini grčki[uredi]

Kako su Grci kolonizovali područje od Male Azije do Egipta i od Gibraltara do Srednjeg istoka, tako je i se grčki razvijao u mnogobrojne dijalekte. Aleksandar Makedonski (356. p. n. e.-323. p. n. e.) je bio presudan činilac u ujedinjavanju ovih dijalekata u jedinstveni oblik zvan Kini, arh. Koine (gr. Κοινή [Ki’ni – Koi’ne]), prema grčkoj reči koja znači 'zajednički'. Kini grčki se često naziva i grčkim Novog zaveta jer je njime napisan prvi prevod ovog dela sa aramejskog i koji je bio osnova za većinu drugih, kasnijih, prevoda. Uvođenjem zajedničkog dijalekta, Aleksandrova vojska je lakše komunicirala međusobno. Jezik su učili i stanovnici okupiranih zemalja, čime je grčki postao svetski jezik.

Od Helenskog do Otomanskog perioda[uredi]

Grčki jezik je nastavio da se razvija i nakon Aleksandra, tokom Helenskog perioda (323. p. n. e.281. p. n. e.). Tokom ovog perioda se pojavila Septuaginta, grčki prevod Hebrejske Biblije. Tokom vekova, grčki je bio 'lingua franca' celog Rimskog carstva. Tokom rimskog perioda se pojavila i grčka verzija Novog zaveta. Nakon pada Carstva 476. n. e, grčki je nastavio da se koristi kao zvanični jezik Istočnog rimskog carstva (kasnije Vizantije) sve do pada Carigrada u turske ruke 1453. Tokom Otomanskog perioda, grčki u pisanom i govornom obliku je potisnut i umnogome se promenio. Ovaj period se završio propašću Carstva u I svetskom ratu i formiranjem nove grčke države 1919.

Savremeni grčki[uredi]

Iz ovih osnova je nastao savremeni grčki današnjice. On ima dva oblika, jedan donekle veštački, konzervativni zvan Καθαρεύουσα (koji sadrži mnogo antičkih reči izgovorenih na moderniji način) koji je bio zvaničan do 1976. i drugi, 'narodni' (što mu i ime govori Δημος – 'narod'), Δημοτική, koji je danas zvaničan jezik Grčke.

Gramatika[uredi]

Grčki, kao i mnogi stariji Indo-evropski jezici je vrlo 'izmenjiv' jezik, odnosno, imenice se menjaju u pet padeža (nominativ, genitiv, dativ, akuzativ i vokativ) tri gramatička roda (muški, ženski i srednji rod), tri gramatička broja (jednina, dvojina ili dual i množina). Glagoli imaju četiri gramatička stanja, tri glagolska odnosa (pasiv, aktiv, subjektiv), kao i tri gramatička broja. Grčki je jedan od retkih indo-evropskih jezika koji je očuvao tzv 'sintetički' pasiv. Δημοτική je izgubio dativ, osim u par izraza kao εν τάξει [en ’daxi] što znači 'u redu'. Ostale primetne promene u gramatici su i gubitak infinitiva, duala kao i pojednostavljenje sistema gramatičkih prefiksa.

Fonologija[uredi]

U grčkoj fonologiji postoje odrećena 'sandi' pravila, neka pisana, a neka ne. Tako se, na primer, ν pred bilabijalnim i velarnim suglasnicima izgovara kao m i ng, respektivno, i piše se μ (npr. u συμπάθεια) i γ (npr. u συγχρονίζω) ako do promene dolazi unutar reči. Arhaična reč ἐστὶ [es’ti] sa značenjem jeste, u savremenom jeziku dobija ν u akuzativnom članu (τον i την) koje se gubi zavisno od slova kojim počinje sledeća reč. Ovo pravilo se naziva nepostojano ni. U τον πατέρα, prva reč se izgovara [tom], a s obzirom da se kombinacija m+p čita kao mb, cela ova kombinacija se čita [tom ‘batera].

Istorijske fonetske promene[uredi]

Glavne fonetske promene između klasičnog i savremenog grčkog se ogledaju u pojednostavljenju sistema samoglasnika i promeni nekih suglasnika u frikative. Klasični grčki je imao pet kratkih i sedam dugih samoglasnika, kao i brojne diftonge. Ovo je umanjeno na jednostavan pet-suglasnički sistem. Najočoglednija je promena zvukova i, ē, y i oi u jednostavan samoglasnik i. Suglasnici b, d i g su postali v, dh [ð] i gh [gʰ]. Aspiranti ph, th, kh su postali f, th [þ], kh [χ].

Pismo[uredi]

Grčki se piše grčkim alfabetom koji potiče iz VIII veka p. n. e.. On se sastoji od 24 slova, i to:

Αα Ββ Γγ Δδ Εε Ζζ Ηη Θθ Ιι Κκ Λλ Μμ Νν Ξξ Οο Ππ Ρρ Σσς Ττ Υυ Φφ Χχ Ψψ Ωω

Primer[uredi]

Gospodnja molitva (Oče naš) na grčkom (prema Mat. 6:9-13):

Πάτερ ἡμῶν ὁ ἐν τοῖς οὐρανοῖς ἁγιασθήτω τὸ ὄνομά σου·
ἐλθέτω ἡ βασιλεία σου· γενηθήτω τὸ θέλημά σου, ὡς ἐν οὐρανῷ καὶ ἐπὶ τῆς γῆς·
τὸν ἄρτον ἡμῶν τὸν ἐπιούσιον δὸς ἡμῖν σήμερον·
καὶ ἄφες ἡμῖν τὰ ὀφελήματα ἡμῶν, ὡς καὶ ἡμεῖς ἀφίεμεν τοῖς ὀφειλέταις ἡμῶν·
καὶ μὴ εἰσενέγκῃς ἡμᾶς εἰς πειρασμόν, ἀλλὰ ρῦσαι ἡμᾶς ἀπὸ τοῦ πονηροῦ.

Ὅτι σοῦ ἐστιν ἡ βασιλεία καὶ ἡ δύναμις καὶ ἡ δόξα εἰς τοὺς αἰῶνας·
ἀμήν.

Vidi još[uredi]

Reference[uredi]

Spoljašnje veze[uredi]