Holokaust

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Holokaust
Dolazak Jevreja u Aušvic II u Poljskoj pod nemačkom okupacijom, maj 1944. Većina je odabrana da ide u gasne komore.
MestoEvropa, uglavnom u Poljskoj pod nemačkom okupacijom i Sovjetskom Savezu
Datum1941—1945.
Vrsta napadagenocid, etničko čišćenje, masovno ubistvo, zločin iz mržnje
Ubijenooko 6 miliona Jevreja
UčesniciNacistička Nemačka zajedno sa svojim saveznicima

Holokaust ili Šoa (hebr. הַשׁוֹאָה, HaShoah (haŠōʾā); „katastrofa”, „velika nesreća”) je ime za sistematski državni progon i genocid nad različitim etničkim, verskim i političkim grupama ljudi tokom Drugog svetskog rata od strane Nacističke Nemačke i njenih saradnika.[1][2] U rane primere holokausta uključuju se progon tokom Kristalne noći i Eutanazijski program T-4, što se kasnije razvilo u upotrebu odreda smrti i koncentracionih logora, kao i masovne i centralno organizovane pokušaje da se usmrti svaki mogući pripadnik grupa na koje su ciljali nacisti.[3] Žrtve obuhvataju i 1,5 miliona dece. Holokaustom je obuhvaćeno oko dve trećine od devet miliona Jevreja koji su ranije živeli u kontinentalnoj Evropi. Šira definicija holokausta obuhvata nejevrejske žrtve nacističke kampanje masovnog ubistva,[4] na bazi bioloških faktora, kao što su npr. Romi, Poljaci, članovi drugih slovenskih etničkih grupa, i pacijenti Akcije T4 koji su bili mentalno i fizički onesposobljeni.[5] Jedna čak šira definicija obuhvata Ruse, ratne zarobljenike, homoseksualce, Jehovine svedoke, crnce, političke oponente nacista, i članove drugih manjih grupa.

Od 1941. do 1945. nad Jevrejima je sistematski vršen genocid, što je bio deo šire inicijative koja je obuhvatala progone i ubistva drugih naroda u Evropi. Pod koordinacijom SS, sa uputstvima iz najvišeg rukovodstva Nacističke partije, svaka grana birokratije u Nemačkoj bila je uključena u logistiku i sprovođenje masovnog ubijanja. Ubistva su počinjavana širom Nemačkom okupirane Evrope, kao i u samoj Nacističkoj Nemačkoj, a takođe su počinjavana i na svim teritorijama pod kontrolom njenih saveznika. Druge žrtve nacističkih zločina su obuhvatale Poljake, Ukrajince, i druge Slovene; sovjetske građane i sovjetske ratne zarobljenike; komuniste; homoseksualce; Jehovine svedoke i druge. Oko 42.500 pritvornih ustanova je korišteno u koncentraciji žrtava s ciljem počinjavanja najgrubljih kršenja ljudskih prava. Procenjuje se da je bilo preko 200.000 počinilaca holokausta.

Evropski Jevreji bili su glavne žrtve holokausta, koji su nacisti zvali Konačno rešenje jevrejskog pitanja. Kao posledice Drugog svetskog rata, pa i samog holokausta, prvo je došlo do suđenja u Nirnbergu, gde je istaknutim nacistima suđeno za zločine tokom rata. Kao kulturološka revolucija, došlo je i do entnacifirungadenacifikacije, kao i do dogovora o reparacijama između Izraela i Zapadne Nemačke. Ceo proces prati i poricanje holokausta, kojim se holokaust prikazuje kao sasvim opravdano delo.

Etimologija i definicija[uredi | uredi izvor]

Poreklo reči[uredi | uredi izvor]

Holokaust (grčki: olokauston — „potpuno spaljen“, od prefiksa olo i kauston — „spaljen“)[6][7] je žrtva paljenica bogovima ili dušama pokojnika kod Grka i Rimljana, pri kojoj se obično (za razliku od drugih tipova žrtava) spaljivala cela žrtvena životinja. Kod starih Izraelaca postojao je analogni obred spaljivanja celog jagnjeta (hebrejski: olam kalil — „uništenje ognjem“).[8]

Reč holokaust prvi je za taj genocid (koji sami Jevreji označavaju hebrejskom rečju šoa — „nevolja“, „uništavanje“) upotrebio crkveni sabor protestantskih crkava tadašnje Zapadne Nemačke. Postepeno je ušao u opštu upotrebu i danas je to osnovno značenje reči. Upotrebljen je zbog posebnog značaja i intenziteta mržnje prema Jevrejima i ideološke osude judaizma, koja se izdvaja od postupaka prema drugim nacističkim žrtvama, a ima svoje duboke korene u hrišćanskoj civilizaciji (antisemitizam).

Termin je postepeno ušao u opštu upotrebu u raznim jezicima do 1970-ih godina. Međutim, u Opštoj enciklopediji JLZ, 3. svezak (1977), u članku Holokaust navodi se samo izvorno značenje.

Postoje razlike u opsegu primene pojma. U širem značenju, obuhvata i genocid nad Romima i Slovenima, kao i uništavanje drugih grupa koje je nacistički režim sprovodio: homoseksualaca, duševnih bolesnika, političkih protivnika, poljskih i sovjetskih ratnih zarobljenika, Jehovinih svedoka itd.[4][9][10][11][12]

Definicija[uredi | uredi izvor]

Restriktivna definicija holokausta je da je to bio genocid Jevreja od strane nacista.[13][14][a] Šira definicija holokausta obuhvata neke ili sve nejevrejske žrtve nemačkih kampanja masovnog ubistva. Kolumbijski vodič za holokaust ograničava definiciju holokausta na Jevreje, Rome i pacijente Akcije T4 koji su bili mentalni i fizički invalidi. Njeni autori pišu „sve tri grupe, i samo te grupe, bile su jednake žrtve nacističkog rasizma i genocida“.[5] Oni isto tako nude tri dodatne definicije koje obuhvataju gledišta istoričara koji identifikuju nekoliko dodatnih grupa žrtava. Jedna je da se holokaust odnosi samo na Jevreje, druga je da je bilo nekoliko različitih holokausta, svaki od kojih je pogađao zasebnu grupu, a treća obuhvata sve nemačke rasno motivisane zločine.[21] Timoti Snajder je napisao: „Termin holokaust se ponekad koristi na dva različita načina: da označava sve nemačke politike ubijanja tokom rata, ili da označava sve represije Jevreja od strane nacističkog režima“.[22]

Šira definicija takozvanog „paralelnog holokausta“ obuhvata sovjetske ratne zarobljenike koji su preminuli kao rezultat zlostavljanja uzrokovanog nacističkom rasnom politikom,[23] nejevrejske pripadnike Poljaka koji su umirali od uslova koji su nastali zbog nacističke okupacije Poljske, sovjetske građane koji su umirali zbog sličnih uslova u okupiranim delovima Sovjetskog Saveza,[24] mentalno i fizički nesposobne ljude koji su ubijani u okviru programa eugenike Nacističke Nemačke,[25] Rome, ili Romane i Sinte,[26] homoseksualce, Jehovine svedoke i druge religiozne disidente.[27]

Distinktivna svojstva[uredi | uredi izvor]

Korišteni su getoi u kojima su Jevreji bili zatvarani pre slanja u logore smrti.

Genocidna država[uredi | uredi izvor]

Celokupno nemačko društvo je bilo uključeno u aktivnosti vezane za genocid, pretvarajući Treći rajh u ono što je jedan istraživač holokausta, Majkl Berenbaum, nazvao „genocidnom državom“.[28] Birokrate su učestvovale u pronalaženju evidencije za identifikaciju Jevreja, konfiskaciju imovine i planiranje rasporeda vozova kojima su deportovani Jevreji. Kompanije su otpuštale jevrejske radnike, a kasnije zapošljavale Jevreje kao robovsku radnu snagu. Univerziteti su isključivali studente i profesore Jevreje. Nemačke farmaceutske kompanije su testirale lekove na zarobljenicima; druge kompanije su gradile krematorijume.[28] Pri ulazu zatvorenika u logore smrti, bilo im je naređeno da predaju svu ličnu svojinu, koja je bila popisana i označena pre nego što je poslata u Nemačku za ponovnu upotrebu ili recikliranje.[29] Putem prikrivenih računa, Nemačka nacionalna banka je pomogla u pranju dragocenosti oduzetih žrtvama.[30]

Saul Fridlender piše da „ni jedna društvena grupa, ni jedna verska zajednica, ni jedna naučna institucija ili profesionalna asocijacija u Nemačkoj i širom Evrope nije proglasila svoju solidarnost sa Jevrejima“[31] On piše da su neke hrišćanske crkve „deklarisale da bi konvertovane Jevreje trebalo posmatrati kao deo stada, ali čak i tada s rezervom“.[31] Fridlender tvrdi da to čini holokaust osobenim, pošto je antisemitska politika mogla da se „sprovodi do njenih najekstremnijih nivoa bez uplitanja bilo kakvih značajnih kompenzacijskih gledišta“.[31]

Ideologija i skala[uredi | uredi izvor]

Istoričar Bauer Jehuda tvrdi da je holokaust bio zasnovan na ideologiji i mitovima, a ne na praktičnim razmatranjima.[32] Eberhard Jekel tvrdi da je jedno osobeno svojstvo holokausta bilo da je prvi put neka država stavila svoju punu moć iza deklaracije da ceo narod treba da bude potpuno izbrisan bez izuzetka i to što je pre moguće.[33]

Ubistva su sistematski sprovođena u gotovo svim područjima okupirane Evrope, u više od 20 okupiranih zemalja.[34] Ubijeno je skoro 3 miliona Jevreja u okupiranoj Poljskoj i između 700.000 i 2,5 miliona Jevreja u Sovjetskom Savezu. Stotine hiljada drugih Jevreja je ubijeno u ostatku Evrope pod nemačkom okupacijom.[35] Iz diskusija na Vanzejskoj konferenciji jasno je da je nacističko „konačno rešenje jevrejskog pitanja“ obuhvatalo Veliku Britaniju i sve neutralne države Evrope, kao što su Irska, Švajcarska, Turska, Švedska, Portugalija i Španija.[36] Procenjuje se da je bilo preko 200.000 počinilaca holokausta.[37]

Industrijalizovano ubijanje[uredi | uredi izvor]

Upotreba koncentracionih logora, ili logora smrti, opremljenih gasnim komorama za sistematsko masovno istrebljenje ljudi, bila je jedinstvena karakteristika holokausta. Izgrađeni su za sistematsku svrhu ubijanja miliona ljudi, pre svega pomoću otrovnog gasa.[38] Stacionarni objekti koji su izgrađeni u svrhu masovnog istrebljenja rezultat su ranijeg nacističkog eksperimentisanja sa otrovnim gasom tokom tajnog programa eutanazije mentalnih pacijenata.[39]

Sprovođenje holokausta u Nacističkoj Nemačkoj[uredi | uredi izvor]

Gering izdao nalog Hajnrihu da izvrši "sve potrebne pripreme za celokupno rešenje jevrejskog pitanja u Evropi". Ovim je započeto "konačno rešenje", odnosno, fizičko uništavanje evropskih Jevreja.[40]
— Ratni dnevnik Vrhovne komande Vermahta od 31. jula 1941.
Mapa ubijenih Jevreja u procentima u odnosu na predratni broj
  0% - 1%
  2% - 34%
  35% - 59%
  60% - 79%
  80% - 90%

Iako su antisemitizam i eliminacija Jevreja iz društvenog života bili jedni od temelja nacističke ideologije, te, iako su Jevreji, prvo u samoj Nemačkoj, a potom u okupiranim i satelitskim zemljama, bili izloženi različitim vrstama progona, pa i povremenih pogroma (od kojih je najpoznatija Kristalna noć), fizička eliminacija Jevreja - Konačno rešenje jevrejskog pitanja - kao službena politika Nacističke Nemačke je ustanovljena tek na konferenciji u Vanzeu početkom 1942. godine.

Holokaust je imao različite forme, ali je najčešća i najzloglasnija bilo masovno hvatanje Jevreja i njihovo trpanje u vozove koji su ih dovozili do posebnih koncentracionih logora - logora smrti - u Nemačkoj, Austriji i Poljskoj. Deo njih - najčešće žene, deca i starci - pri dolasku je odmah likvidiran, dok je deo privremeno ostavljan na životu kao robovska radna snaga. Metode likvidacije su postepeno evoluirale u masovno gušenje u gasnim komorama, a leševi su se spaljivali u krematorijumima.

Celi je proces bio u nadležnosti Adolfa Ajhmana, koji je pokazao velike organizacione sposobnosti i bitno doprineo da ubijanje ide što brže i efikasnije. Bez obzira na njegove napore, holokaust je s vremenom ipak počeo crpeti velike logističke resurse Rajha i tako posredno uticati na situaciju na ratištima. Holokaust je nastavljen sve do samog kraja rata, odnosno sloma Nacističke Nemačke.

"Konačno rešenje jevrejskog pitanja"[uredi | uredi izvor]

Adolf Ajhman na suđenju u Izraelu

Pod ovim nazivom je od 1941. (zapis Adolfa Ajhmana od 12. marta 1941, i naredbe RSHA od 29. maja 1941) u Nacističkoj Nemačkoj poznata masovna deportacija Jevreja u koncentracione logore širom Evrope.

Već u antisemitskim diskusijama krajem 19. veka, javlja se pojam fizičkog uništenja Jevreja i njihove kulture na području Nemačke. Prvi predlozi ograničavaju se na oduzimanje građanskih prava i njihovo iseljavanje. Dolaskom Adolfa Hitlera na vlast i nacionalsocijalista, ove misli dobijaju oblik u stvarnosti. Prve mere deportacije počinju se sprovoditi posle napada Nemačke na SSSR, 22. juna 1941. godine. U dnevnoj naredbi za svoje jedinice SD-a, déla nacističke organizacije SS, njen komandant Rajnhard Hajdrih naređuje pogrom nad jevrejskim stanovništvom istočnih provincija. Pored toga, daje naredbu da se Jevreji koji se nalaze u političkim partijama ili na državnim položajima na mestu likvidiraju. Dolazi do masovnih ubijanja muškaraca, i prebacivanja žena u radne logore na zapadu, pogotovo u osvojenim baltičkim zemljama. Da bi se sprečila osveta od strane jevrejskog stanovništva, od avgusta 1941. dolazi do sveukupne deportacije bez obzira na pol. Pored specijalnih jedinica Sigurnosne službe SS (SD) i SS u ove akcije se uključuju i jedinice policije i Gestapoa, uglavnom pod komandom viših oficira SS. Podršku im daju i regularne jedinice nemačke vojske Vermahta, koje za transport daju svoje kamione. Razmere ubistava se mogu videti u izveštajima ovih specijalnih jedinica. EK3 (Einsatzkommando 3 - Specijalna jedinica 3) u svom izveštaju navodi:

Znak SS
  • Od početka jula 1941. do danas (datum izveštaja je 1. decembar 1941) konačnom rešenju je privedeno [likvidirano] 133.346 Jevreja sa područja Letonije i Minska. Daljnih 4.000 je pri akcijama lokalnih policijskih jedinica i pri sprovođenju sigurnosnih mera likvidirano na mestu događaja.

U daljnjem tekstu, šef ove jedinice, SS-Standartenführer Jäger navodi:

  • … cilj rešenja jevrejskog problema na području Letonije može se smatrati dostignutim. U Letoniji sada više nema Jevreja osim radnika-Jevreja. Ove sam takođe želio da eliminiram, ali mi je to onemogućeno od strane vojne uprave Vermahta.
Sledeća tabela istoričarke Lusi Davidovič prikazuje broj ubijenih Jevreja po državama (u predratnim granicama):[41]
Država Broj
Jevreja
pre rata
Ubijeno Ubijeno (%)
Poljska 3,300.000 3,000.000 90
Baltičke zemlje 253.000 228.000 90
Nemačka i Austrija 240.000 210.000 90
Češka i Moravska 90.000 80.000 89
Slovačka 90.000 75.000 83
Grčka 70.000 54.000 77
Holandija 140.000 105.000 75
Mađarska 650.000 450.000 70
Belorusija 375.000 245.000 65
Ukrajina 1,500.000 900.000 60
Belgija 65.000 40.000 60
Jugoslavija 43.000 26.000 60
Rumunija 600.000 300.000 50
Norveška 2.173 890 41
Francuska 350.000 90.000 26
Bugarska 64.000 14.000 22
Italija 40.000 8.000 20
Luksemburg 5.000 1.000 20
Rusija 975.000 107.000 11
Danska 8.000 52 <1
Ukupno 8,861.800 5,933.900 67

Dok se holokaust već nalazio u punom jeku, Gering traži od strane Hajdriha (31. jul 1941) jedan predlog za rešenje ovog problema, te pripremu za celokupnu teritoriju Evrope pod kontrolom Nemačke. Posle završetka plana, Hajdrih 20. januara 1942. poziva sve upućene ministre i vođe relevantnih odseka na konferenciju i prezentaciju u Berlinu (Vanzejska konferencija). Plan je u glavnom predviđao deportaciju i ubistvo Jevreja u koncentracionim logorima, te upotrebu za rad sposobnih u nemačkoj ratnoj privredi. Sa deportacijom nemačkih Jevreja je početo već u oktobru 1941. Oni bivaju sprovedeni u getoe na istoku, pretežno u gradove Minsk, Riga i Lođ koji su na početku iseljavanja nemačkih Jevreja već bili slobodni od Jevreja.

Varšavski geto

Ako na mestu dolaska nije bilo mogućnosti smeštaja, nacisti su ih likvidirali pri dolasku. Od 19. transporta iz Berlina u Rigu, od 1.500 deportovanih muškaraca, ubijeno je 1.440 dok je samo 60 pošteđeno kao radna snaga. Iako je za ratnu industriju bilo neophodno držati vagone slobodnim, nacisti su samo iz Berlina sa 22 transporta prevezli preko 13.000 Jevreja u Lođ, Minsk, Kovno, Travniki i Reval.

Pri izboru mesta za koncentracione logore, istakao se sam šef nemačke policije i СС-a, Hajnrih Himler. Jedno od mesta koja je forsirao bio je koncentracioni logor Aušvic, zajedno sa ženskim logorom Aušvic-Birkenau.

Himlerov leš posle samoubistva

Pri razgovoru sa Himlerom i predstavnicima RSHA, Ajhman se odlučuje za likvidaciju gasom, kao efikasnim i jeftinim sredstvom za masovnu likvidaciju. Ovaj gas, Ciklon-B, od tada se koristi u posebno uređenim prostorijama, gasnim komorama, u skoro svim većim logorima. Jevreji su u ove prostorije uvođeni sa obrazloženjem da će biti posuti sredstvima za dezinfekciju i protiv buva, te je posle zatvaranja komora kroz tuševe umesto vode i sredstava puštan otrovni gas. Leševi mrtvih Jevreja su posle toga bacani u jame ili spaljivani u krematorijumima logora. Pre Ciklona-B korišćen je ugljen-monoksid u pokretnim gasnim komorama. Na ovaj način je u samom Aušvicu ubijeno 145.500 Jevreja. Do 1945. godine u Aušvicu je bilo 7 gasnih komora, tako da se broj ubijenih samo može proceniti. U logoru Treblinka 700.000 leševa je iskopano od strane Jevreja-radnika i spaljeno. 4. novembra 1943, kada se Crvena armija već nalazila na putu prema zapadu, Globočnik javlja Himleru: „19. 10. 1943. završio sam operaciju Rajnhart (uništenje logora i zatvorenika) koju sam vodio na području Generalnog gubernatorstva (Poljska).

Procenjuje se da je u Poljskoj u ovoj akciji ubijeno oko 1,75 miliona Jevreja.

U novembru 1943. je samo iz Lublina u Majdanek deportovano oko 17.000 Jevreja koji su likvidirani sa već zatvorenima. Geto u Lođu je evakuisan u augustu i septembru 1944. pred dolaskom Crvene armije, pri čemu je likvidirano oko 62.000 Jevreja. Pre toga je Himler već 1942. naredio likvidaciju geta Pinsk čime je Ukrajina postala od Jevreja slobodna.

Nemoguće je utvrditi tačan broj likvidiranih Jevreja za vreme Nacističke Nemačke, tako da procene variraju između 4,5 i 6 miliona stradalih.

Ulaz u logor Aušvic

Sprovođenje holokausta na Balkanu[uredi | uredi izvor]

Nacisti i podrška koju su oni dobili na Balkanu doveli su do drastične transformacije etničkog sastava u regionu. Jevrejsko stanovništvo palo je sa 856.000 u 1930. godini na manje od 50.000 u 1950.[42]

Kada su u Grčkoj uvedene mere protiv Jevreja, niz različitih organizacija i institucija, uključujući crkvu, atinsku policiju i komuniste, pružio je efikasnu i jasnu kritiku. Arhiepiskop Damaskin sreo se sa opunomoćenikom Rajha u Grčkoj i uložio snažan prigovor u vezi s merama koje se preduzimaju protiv Jevreja u Solunu.

Narodnooslobodilački front, najsnažnija među grčkim organizacijama otpora, bio je najefikasniji u pružanju pomoći Jevrejima da se sakriju ili da pobegnu i tako prežive. Pripadnici ove organizacije izigravali su planove nacista uništavajući podatke o jevrejskoj zajednici u Atini, a pomogli su i rabinu da prebegne na slobodnu teritoriju. EAM-ova ilegalna štampa redovno je objavljivala pozive stanovništvu da pomaže jevrejskim sugrađanima, dok je sama organizacija omogućavala grčkim Jevrejima da se prebace na Bliski istok ili ih regrutovala kao dobrovoljce u svoje redove.[42]

Posledice[uredi | uredi izvor]

Holokaust je iza sebe ostavio trajne posledice. Računa se da je u njemu ubijeno pet do šest miliona Jevreja, odnosno trećina svih Jevreja koji su pre rata živeli u svetu.[43] Demografska slika u Evropi se bitno promenila, pogotovo u Istočnoj i Srednjoj Evropi, gde su jevrejske zajednice prestale postojati. Najveći deo preživelih je odlučio da emigrira u SAD, odnosno u Palestinu, gde je stvorena jevrejska nacionalna država Izrael.

Romi su druga grupa koja je bila objekt genocida. Broj njihovih žrtava procenjuje se na 220.000 ili više (do 800.000), između četvrtine i polovine njihovog ukupnog broja u Evropi. Sa svim drugim grupama koje su sistematski istrebljivane, broj žrtava holokausta (u širem smislu reči, ne uključujući samo Jevreje) obično se procenjuje na 9 do 11 miliona, iako neke procene idu i do 26 miliona.

Slično kao i Prvi svetski rat, holokaust je predstavljao veliki šok za tadašnju zapadnu civilizaciju. Mnogi su se teško mirili s tim da je ubijanje u takvom opsegu i s takvim nivoom nehumanosti moguće u 20. veku, pogotovo kada dolazi od strane tako napredne, prosvećene i civilizovane države kao što je Nemačka. Još se teže bilo pomiriti s činjenicom da su u svrhu tog projekta korištena najmodernija dostignuća nauke. Zato se holokaust često opisuje kao jedinstven događaj u svetskoj istoriji, odnosno odgovornost za njega se pripisuje ograničenom broju ljudi – najčešće samom Adolfu Hitleru i uskom krugu njegovih pristalica – i specifičnom spletu okolnosti za koje je malo verovatno da će se ikada ponoviti.

S druge strane, u poslednje vreme se sve više iznose teze da holokaust ne bi bio moguć, barem ne u tako masovnom opsegu, da nacisti nisu uživali prećutnu ili otvorenu podršku nejevrejskog stanovništva, čak i u okupiranim zemljama poput Poljske, motivisanu pohlepom i latentnim antisemitizmom.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Napomene[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Dalji primeri obuhvataju Bena Kirnana u Blood and Soil,[15] Stiva Atkinsa u Holocaust Denial as an International Movement,[16] Suzan Zukoti u The Holocaust, the French, and the Jews,[17] Ričarda Evansa u Lying About Hitler,[18] Martina Gilberta u The Holocaust,[19] i Adama Džonsa u Genocide.[20]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Snyder 2010, str. 389, 413, chpt. Numbers and Terms.
    Further examples of this usage can be found in: Bauer 2002, Cesarani 2004, Dawidowicz 1981, Evans 2002, Gilbert 1986, Hilberg 1996, Longerich 2012, Phayer 2000, Zuccotti 1999
  2. ^ Jager, Elliot (2016). „Inside Yad Vashem”. A Zionist memorial to the victims of Hitler’s war against the Jews. Arhivirano iz originala 02. 05. 2016. g. Pristupljeno 26. 02. 2017. 
  3. ^ „The Holocaust: Definition and Preliminary Discussion”. yadvashem.org. Yad Vashem. Arhivirano iz originala 28. 04. 2020. g. Pristupljeno 26. 6. 2015. 
  4. ^ a b Gerlach 2016, str. 14.
  5. ^ a b Niewyk & Nicosia 2000, str. 45, 51–52.
  6. ^ ὅλος in Liddell, Henry George; Scott, Robert (1940) A Greek–English Lexicon, revised and augmented throughout by Jones, Sir Henry Stuart, with the assistance of McKenzie, Roderick. Oxford: Clarendon Press. In the Perseus Digital Library, Tufts University.
  7. ^ καυ-τός, ή, όν in Liddell, Henry George; Scott, Robert (1940) A Greek–English Lexicon, revised and augmented throughout by Jones, Sir Henry Stuart, with the assistance of McKenzie, Roderick. Oxford: Clarendon Press. In the Perseus Digital Library, Tufts University.
  8. ^ Whitney, William Dwight, ur. (1904). „Holocaust”. The Century Dictionary and Cyclopedia. 4. str. 2859. Pristupljeno 1. 6. 2016. 
  9. ^ Snyder 2010, str. 384
  10. ^ Fitzgerald 2011, str. 4
  11. ^ Hedgepeth & Saidel 2010, str. 16
  12. ^ Evans 2015, The Anatomy of Hell harvnb greška: više ciljeva (2×): CITEREFEvans2015 (help)
  13. ^ Snyder 2010, str. 412-413.
  14. ^ Bauer 2002, str. 10–11.
  15. ^ Kiernan 2009, str. 454.
  16. ^ Atkins 2009, str. 11.
  17. ^ Zuccotti 1993, str. 5.
  18. ^ Evans 2002, str. 104.
  19. ^ Gilbert 1985, str. 18.
  20. ^ Jones 2006, str. 147.
  21. ^ Niewyk & Nicosia 2000, str. 51–52.
  22. ^ Snyder 2010, str. 412.
  23. ^ Niewyk & Nicosia 2000, str. 48–49.
  24. ^ Niewyk & Nicosia 2000, str. 49–50.
  25. ^ Niewyk & Nicosia 2000, str. 48.
  26. ^ Niewyk & Nicosia 2000, str. 47–48.
  27. ^ Niewyk & Nicosia 2000, str. 50–51.
  28. ^ a b Berenbaum 2006, str. 103.
  29. ^ Arad 1987, str. 154–159.
  30. ^ Fischel, str. 167.
  31. ^ a b v Friedländer 2007, str. xxi.
  32. ^ Bauer 2002, str. 48.
  33. ^ Maier 1988, str. 53.
  34. ^ United States Holocaust Memorial Museum 1996, str. 7.
  35. ^ Crowe 2008, str. 447.
  36. ^ Gilbert 2001, str. 289.
  37. ^ Stone 2011, str. 109.
  38. ^ Gellately & Stoltzfus 2001, str. 216.
  39. ^ „Gassing Operations”. Holocaust Encyclopedia. United States Holocaust Memorial Museum. 20. 6. 2014. Pristupljeno 25. 1. 2015. 
  40. ^ „Nikola Živković, Srbi u Ratnom dnevniku Vrhovne komande Vermahta”. Arhivirano iz originala 03. 08. 2016. g. Pristupljeno 26. 02. 2017. 
  41. ^ Dawidowicz 1986, str. 403.
  42. ^ a b „Historijska čitanka, Drugi svjetski rat” (PDF). Arhivirano iz originala (PDF) 09. 01. 2014. g. Pristupljeno 26. 02. 2017. 
  43. ^ Dawidowicz 1975, str. 403.

Citirana bibliografija[uredi | uredi izvor]

Literatura[uredi | uredi izvor]

Allen, Michael Thad (2002). The Business of Genocide: The SS, Slave Labor, and the Concentration Camps. London and Chapel Hill: The University of North Carolina Press. 
——— (1989). „Rescue by negotiations? Jewish attempts to negotiate with the Nazis”. Ur.: Michael R. Marrus. The Nazi Holocaust, Part 9: The End of the Holocaust. Walter de Gruyter. str. 3—21. 
——— (1998) [1994]. „Gypsies”. Ur.: Yisrael Gutman; Michael Berenbaum. Anatomy of the Auschwitz Death Camp. Bloomington, IN: Indiana University Press. str. 441–455. 
——— (2002). Rethinking the Holocaust. New Haven, CT: Yale University Press. 
Bennett, Gaymon; Peters, Ted; Hewlett, Martinez J.; Russell, Robert John, ur. (2008). The Evolution of Evil. Vandenhoeck & Ruprecht. ISBN 978-3525569795. Pristupljeno 1. 7. 2016. 
Benz, Wolfgang (2007). Die 101 wichtigsten Fragen- das dritte Reich (2nd izd.). C.H. Beck. 
Berenbaum, Michael (2005). The World Must Know: The History of the Holocaust as Told in the United States Holocaust Memorial Museum. United States Holocaust Memorial Museum, Johns Hopkins University Press. ISBN 978-0801883583. 
Bergen, Doris (2016). The Holocaust: A Concise History 3rd ed. Rowman & Littlefield. 
Berghahn, Volker R. (1999). „Germans and Poles, 1871–1945”. Yearbook of European Studies. 13: 15—36. 
Black, Edwin (2009). The Transfer Agreement: The Dramatic Story of the Pact Between the Third Reich and Jewish Palestine. Washington, D.C.: Dialog Press. str. xiii. ISBN 978-0914153139. 
Bloxham, Donald (2000). Extermination through work: Jewish Slave Labour under the Third Reich. 1. Holocaust Educational Trust Research Papers. 
Brechtken, Magnus (1998). Madagaskar für die Juden: antisemitische Idee und politische Praxis 1885–1945 (2nd izd.). Munich: Oldenbourg Wissenschaftsverlag. 
Breitman, Richard (1991). The Architect of Genocide: Himmler and the Final Solution. New York: Knopf. 
Browning, Christopher (1986). „Nazi Ghettoization Policy in Poland: 1939–41”. Central European History. 19 (4): 343—368. JSTOR 4546081. doi:10.1017/s0008938900011158. 
——— (1992). Ordinary Men: Reserve Police Battalion 101 and the Final Solution in Poland. New York: HarperCollins.  London: Penguin Books (2001).
——— (2004). The Origins of the Final Solution: The Evolution of Nazi Jewish Policy, September 1939 – March 1942. Jerusalem: Yad Vashem. 
Buchheim, Hans (1968). „Command and Compliance”. Ur.: Helmut Krausnick; Hans Buchheim; Martin Broszat; Hans-Adolf Jacobsen. The Anatomy of the SS State. New York: Walker and Company. str. 303—396. 
Buchholz, Werner (1999). Pomern. Deutsche Geschicte im Osten Europas. Berlin: Siedler. 
Burleigh, Michael (2000). „Psychiatry, Society and Nazi 'Euthanasia'”. Ur.: Omer Bartov. The Holocaust: Origins, Implementation, Aftermath. London: Routledge. str. 43–62. 
Burleigh, Michael (2001). The Third Reich: A New History. 
———; Wippermann, Wolfgang (1991). The Racial State: Germany 1933–1945. Cambridge: Cambridge University Press. 
——— (2005). Eichmann: His Life and Crimes. London: Vintage. 
Cooper, Robert W. (2010). The Red Triangle: The History of the Persecution of Freemasons. Bungay: Lewis Masonic. 
——— (2011) [1947]. The Nuremberg Trial. London: Faber & Faber. ISBN 978-0571272730. 
Cornwell, John (1999). Hitler's Pope: The Silence of Pius XII. London: Viking. 
Kornvel, Džon (2000). Hitlerov papa: Tajna istorija Pija XII. Beograd: Službeni list SRJ. 
Czech, Danuta (1989). Kalendarium der Ereignisse im Konzentrationslager Auschwitz-Birkenau 1939–1945. Rowohlt, Reinbek. 
——— (1981). The Holocaust and the Historians. Cambridge, MA: Harvard University Press. 
Dear, Ian; Foot, Richard D. (2001). The Oxford companion to World War II. Oxford: Oxford University Press. 
Diamant, Adolf (1998). Zerstörte Synagogue vom November 1938: Ein Bestandaufnahme. Frankfurt-am-Main: Selbstverlag. 
Domarus, Max (2004). Hitler: Speeches and Proclamations (4 volumes). Wauconda, IL: Bolchazy-Carducci Publishers. 
Dwork, Deborah (1996). Auschwitz, 1270 to the present. New York: Norton. ISBN 978-0-393-03933-7. 
Đurić, Rajko; Miletić, Antun (2008). Istorija holokausta Roma. Beograd: Politika. 
Ehrenreich, Eric (2007). The Nazi Ancestral Proof: Genealogy, Racial Science, and the Final Solution. Bloomington: Indiana University Press. 
Engel, David (2012). The Holocaust: The Third Reich and the Jews. London: Routeledge. 
Evans, Richard J. (1989). In Hitler's Shadow. New York, NY: Pantheon. 
——— (2005). The Third Reich in Power. New York: Penguin. 
——— (2002). Lying About Hitler: The Holocaust, History and the David Irving Trial. London: Verso. 
——— (2008). The Third Reich at War. London: Allen Lane. 
——— (2015). The Third Reich in History and Memory. Oxford University Press. 
Farbstein, Esther (1998). „Diaries and Memoirs as a Historical Source: The Diary and Memoir of a Rabbi at the 'Konin House of Bondage' (PDF). Yad Vashem Studies. 26: 87—128. 
Fest, Joachim (1999). Speer: The Final Verdict. San Diego, CA: Harcourt. 
Finkelstein, Norman G. (2003). The Holocaust Industry: Reflections on the Exploitation of Jewish Suffering (2nd izd.). London: Verso. ISBN 978-1-85984-488-5. 
Fischel, Jack R. (1998). The Holocaust. Westport, CT: Greenwood Press. 
——— (2010). Historical Dictionary of the Holocaust. Lanham, MD: Scarecrow Press. 
Fischer, Conan (2002). The Rise of the Nazis. Manchester: Manchester University Press. 
Fischer, Klaus (1995). Nazi Germany: A New History. New York: Continuum. 
Fleming, Gerald (1987). Hitler and the Final Solution. Berkeley & Los Angeles, CA: University of California Press. 
Fogelman, Edith (1994). Conscience and Courage: Rescuers of Jews During the Holocaust. Doubleday. 
Förster, Jürgen (1998). „Complicity or Entanglement?”. Ur.: Michael Berenbaum; Abraham Peck. The Holocaust and History. Bloomington, IN: Indiana University Press. str. 266–283. 
Frank, Anne (2007) [1947]. The Diary of a Young Girl. London: Penguin Books. 
Friedlander, Henry (1994). „Step by Step: The Expansion of Murder, 1939–1941”. German Studies Review. 17 (3): 495—507. JSTOR 1431896. doi:10.2307/1431896. 
——— (1995). The Origins of Nazi Genocide: From Euthanasia to the Final Solution. Chapel Hill, NC: University of North Carolina Press. 
——— (1997). „Registering the Handicapped in Nazi Germany: A Case Study”. Jewish History. 11 (2): 89—98. JSTOR 20101303. doi:10.1007/BF02335679. 
Friedländer, Saul (1997). The Years of Persecution: Nazi Germany and the Jews 1933–1939. London: Weidenfeld & Nicolson. 
——— (2007). The Years of Extermination: Nazi Germany and the Jews 1939–1945. London: Weidenfeld & Nicolson. 
Fritz, Stephen (2011). Ostkrieg: Hitler's War of Extermination in the East. Lexington: The University Press of Kentucky. 
Gaon, Solomon (1995). „“The Non-European Holocaust: the fate of Tunisian Jewry”. Del fuego : Sephardim and the Holocaust. New York: Sepher-Hermon Press. ISBN 978-0-87203-143-2. 
Garbe, Detlef (2001). „Social Disinterest, Governmental Disinformation, Renewed Persecution, and Now Manipulation of History?”. Ur.: Hans Hesse. Persecution and Resistance of Jehovah's Witnesses During the Nazi-Regime 1933–1945. Bremen: Edition Temmen. str. 251—265. 
Gellately, Robert (2001). Backing Hitler: Consent and Coercion in Nazi Germany. Oxford: Oxford University Press. 
Gellately, Robert; Stoltzfus, Nathan (2001). Social Outsiders in Nazi Germany. Princeton University Press. ISBN 978-0691086842. 
Gerwarth, Robert (2012). Hitler's Hangman: The Life of Heydrich. New Haven, CT: Yale University Press. 
——— (1988). Atlas of the Holocaust. 
——— (1993). The Dent atlas of the Holocaust. London: Dent. ISBN 978-0-460-86171-7. 
——— (2002). The Routledge atlas of the Holocaust (3rd izd.). Routledge. ISBN 978-0-415-28145-4. 
Giles, Geoffrey J. (1992). „The Most Unkindest Cut of All: Castration, Homosexuality and Nazi Justice”. Journal of Contemporary History. 27 (1): 41—61. JSTOR 260778. doi:10.1177/002200949202700103. 
Goldhagen, Daniel Jonah (1997). Hitler's Willing Executioners: Ordinary Germans and The Holocaust. Alfred A Knopf. ISBN 978-0679772682. 
Goldensohn, Leon (2005). Nuremberg Interviews. New York, NY: Vintage. 
Gramel, Hermann (1992). Antisemitism in the Third Reich. London: Blackwell. 
Hagen, William W. (2012). German History in Modern Times: Four Lives of the Nation. Cambridge: Cambridge University Press. 
Hancock, Ian (2004). „Romanies and the Holocaust: A Reevaluation and Overview”. Ur.: Dan Stone. The Historiography of the Holocaust. New York, NY: Palgrave-Macmillan. str. 383—396. Arhivirano iz originala 05. 03. 2016. g. Pristupljeno 26. 02. 2017. 
Harran, Marilyn J. (2000). The Holocaust Chronicles: A History in Words and Pictures. Lincolnwood, IL: Publications International. ISBN 9780785329633. 
Hauner, Milan (1991). „Russia's geopolitical and ideological dilemmas in Central Asia”. Ur.: Canfield, Robert L. Turko–Persia in Historical Perspective. School of American Research Press. ISBN 978-1938645419. „As Turkistanis they joined the so-called "Eastern Legions", which were part of the Wehrmacht and later the Waffen-SS, to fight the Red Army (Hauner (1981), pp. 339–57).. The estimates of their numbers vary between 250,000 and 400, 000, which include the Kalmyks, the Tatars and members of the Peoples of the Caucasian ethnic groups (Alexiev (1982), pp. 33).  Introduction by Robert Canfield.
——— (1980). „The Ghetto as a Form of Government”. Annals of the American Academy of Political and Social Science. 450: 98–112. JSTOR 1042561. doi:10.1177/000271628045000109. 
——— (1995) [1992]. Perpetrators Victims Bystanders: The Jewish Catastrophe 1933–1945. London: Secker & Warburg. 
——— (1996). The Politics of Memory: The Journey of a Holocaust Historian. Chicago, IL: Ivan R. Dee. 
——— (2003). The Destruction of the European Jews (3rd izd.). New Haven, CT: Yale University Press. 
Hildebrand, Klaus (2005) [1984]. The Third Reich. Routledge. 
Hillgruber, Andreas (1989). „War in the East and the Extermination of the Jews”. Ur.: Marrus, Michael R. The Nazi Holocaust. Part 3: The "Final Solution": The Implementation of Mass Murder. 1. Walter de Gruyter. ISBN 978-3598215544.  In Yad Yashem.
Hitchcock, William I. (2009). Liberation: The Bitter Road to Freedom, Europe 1944–1945. London: Faber and Faber. 
Höhne, Heinz (2001). The Order of the Death's Head: The Story of Hitler’s SS. New York: Penguin. 
Jacobs, Neil G. (2005). Yiddish: A Linguistic Introduction. Cambridge: Cambridge University Press. 
Jeffery, Keith (2010). MI6: The History of the Secret Intelligence Service, 1909–1949. London: Bloomsbury. 
Johnson, Paul (1988). A History of the Jews. Harper Perennial. 
Kádar, Gábor; Vági, Zoltán (2004). Self-Financing Genocide: The Gold Train, the Becher Case and the Wealth of Hungarian Jews. Budapest: Central European University Press. ISBN 978-9639241534. 
Kamenetsky, Ihoi (1961). Secret Nazi Plans for Eastern Europe. New College & Univ Press. 
Karski, Jan (2013). Story of a Secret State: My Report to the World. Georgetown University Press. ISBN 978-1589019836. 
Kats, Alfred (1970). Poland's Ghettos at War. New York, NY: Twayne Publishers. 
Kárný, Miroslav (1998) [1994]. „The Vrba and Wetzler Report”. Ur.: Yisrael Gutman; Michael Berenbaum. Anatomy of the Auschwitz Death Camp. Bloomington, IN: Indiana University Press. str. 553–568. 
Kennedy, David M., ur. (2007). The Library of Congress World War II Companion. New York, NY: Simon & Schuster. 
Kermish, Joseph, ur. (1968). „Emmanuel Ringelblum's Notes, Hitherto Unpublished”. Yad Vashem Studies. 7: 173—183. 
Kershaw, Ian (1998). Hitler 1889–1936: Hubris. London: Allen Lane. 
——— (2000). Hitler 1936–1945: Nemesis. London: Allen Lane. 
——— (2008). Hitler, the Germans, and the Final Solution. New Haven, CT: Yale University Press. ISBN 978-0-300-15127-5. 
Klempner, Mark (2006). The Heart Has Reasons: Holocaust Rescuers and Their Stories of Courage. Cleveland, OH: The Pilgrim Press. 
Kogon, E.; Langbein, H.; Rueckerl, A., ur. (1993). Nazi Mass Murder: A Documentary History of the Use of Poison Gas. New Haven, CT: Yale University Press. 
Krakowski, Shmuel (1989). „The Death Marches in the Period of the Evacuation of the Camps”. Ur.: Michael R. Marrus. The Nazi Holocaust, Part 9: The End of the Holocaust. Walter de Gruyter. str. 476—90. 
Krausnick, Helmut (1968). „The Persecution of the Jews”. Ur.: Helmut Krausnick; Hans Buchheim; Martin Broszat; Hans-Adolf Jacobsen. The Anatomy of the SS State. New York, NY: Walker and Company. str. 1—125. 
Kudryashov, Sergei (2004). „Ordinary Collaborators: The Case of the Travniki Guards”. Ur.: Mark Erickson; Ljubica Erickson. Russia: War, Peace and Diplomacy Essays in Honour of John Erickson. London: Weidenfeld & Nicolson. str. 226—239. ISBN 978-0-297-84913-1. 
Kwiet, Konrad (1998). „Rehearsing for Murder: The Beginning of the Final Solution in Lithuania in June 1941” (PDF). Holocaust and Genocide Studies. 12 (1): 3—26. doi:10.1093/hgs/12.1.3. 
——— (2004). „Forced Labour of German Jews in Nazi Germany”. Ur.: Cesarani, David. Holocaust: Concepts in Historical Studies. London: Routledge. 
Lador-Lederer, Joseph (1980). „World War II: Jews as Prisoners of War”. Israel Yearbook on Human Rights. Tel Aviv: Tel Aviv University. 10: 70—89. 
Lang, Berel (2003). Act and Idea in the Nazi Genocide. Syracuse University Press. 
Laqueur, Walter (2001). The Holocaust encyclopedia. New Haven: Yale University Press. ISBN 978-0-300-08432-0. 
Leff, Laurel (2005). Buried by The Times: The Holocaust and American's Most Important Newspaper. New York, NY: Cambridge University Press. 
Lemkin, Raphael (2005). Axis Rule in Occupied Europe: Laws of Occupation, Analysis of Government, Proposals for Redress. New York, NY: Lawbook Exchange. 
Lévy-Hass, Hanna (2009) [1946]. Diary of Bergen Belsen: 1944–1945. Chicago, IL: Haymarket Books. ISBN 978-1-931-85987-5. 
Lewis, Jon E. (2002). The Mammoth Book of Heroes. London: Constable & Robinson. 
Lewis, Jon E., ur. (2012). Voices from the Holocaust. Skyhorse. ISBN 978-1620870631. Pristupljeno 1. 6. 2016. 
Lichten, Joseph L. (1984). „Adam Czerniakow and His Times”. The Polish Review. 29 (1 & 2): 71—89. JSTOR 25778050. 
Lifton, Robert J. (2000) [1986]. The Nazi Doctors: Medical Killing and the Psychology of Genocide. New York: Basic Books. 
Linn, Ruth (2004). Escaping Auschwitz: A Culture of Forgetting. Ithaca, NY: Cornell University Press. 
——— (2010). Holocaust: The Nazi Persecution and Murder of the Jews. Oxford University Press. ISBN 978-0192804365. Pristupljeno 1. 6. 2016. 
——— (2012). Heinrich Himmler. Oxford University Press. 
Lower, Wendy (2006). „The 'reibungslose' Holocaust? The German Military and Civilian Implementation of the 'Final Solution' in Ukraine, 1941–1944”. Ur.: Gerald D. Feldman; Wolfgang Seibel. Networks of Nazi Persecution: Bureaucracy, Business, and the Organization of the Holocaust. New York & Oxford: Berghahn Books. str. 236—256. 
Lukas, Richard C. (2001). Forgotten Holocaust: The Poles Under German Occupation, 1939–1944. Hippocrene Books. ISBN 978-0781809016. 
Lusane, Clarence (2003). Hitler's Black Victims: The Historical Experience of Afro-Germans, European Blacks, Africans and African Americans in the Nazi Era. London; New York: Routledge. 
Maier, Charles S. (1988). The Unmasterable Past. Cambridge, MA: Harvard University Press. 
Majer, Diemut (2003). Non-Germans under the Third Reich The Nazi Judicial and Administrative System in Germany and Occupied Eastern Europe, with Special Regard to Occupied Poland, 1939–1945. Texas Tech University Press. 
Mann, Michael (2005). The Dark Side of Democracy: Explaining Ethnic Cleansing. New York: Cambridge University Press. 
Marrus, Michael R. (1995). „Jewish Resistance to the Holocaust”. Journal of Contemporary History. 30 (1): 83—110. JSTOR 260923. doi:10.1177/002200949503000104. 
——— (2000). The Holocaust in History. Toronto: KeyPorter. 
Mason, Tim (1995). Nazism, Fascism and the Working Class. Cambridge: Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-43212-2. 
Matthäus, Jürgen (2004). „Operation Barbarossa and the Onset of the Holocaust, June–December 1941”. In Christopher Browning. The Origins of the Final Solution: The Evolution of Nazi Jewish Policy, September 1939 – March 1942. Jerusalem: Yad Vashem. str. 244—308. 
Mayer, Arno (2012). Why Did the Heavens Not Darken?: The "Final Solution" in History. London and New York: Verso Publishing. 
Mazower, Mark (2008). Hitler's Empire: Nazi Rule in Occupied Europe. London: Allen Lane. 
Michael, Robert; Doerr, Karin (2002). Nazi-Deutsch/Nazi-German: An English Lexicon of the Language of the Third Reich. Greenwood Press. 
Milton, Sybil (1990). „The Context of the Holocaust”. German Studies Review. 13 (2): 269—283. JSTOR 1430708. doi:10.2307/1430708. 
Mojzes, Paul (2011). Balkan Genocides: Holocaust and Ethnic Cleansing in the 20th Century. Rowman & Littlefield. ISBN 9781442206632. Pristupljeno 1. 12. 2012. 
Montague, Patrick (2012). Chelmno and the Holocaust: A History of Hitler's First Death Camp. London: I.B.Tauris. 
Möller, Horst (1999). Der rote Holocaust und die Deutschen. Die Debatte um das 'Schwarzbuch des Kommunismus'. Munich: Piper Verlag. 
Mommsen, Hans (1993). „The New Historical Consciousness”. Ur.: Ernst Piper. Forever in the Shadow of Hitler?. Humanities Press, Atlantic Highlands. str. 114—124. 
Müller, Rolf-Dieter; Ueberschär, Gerd R. (2002). Hitler's War in the East 1941−1945: A Critical Assessment. New York & Oxford: Berghahn Books. 
Müller-Hill, Benno (1998). Murderous Science: Elimination by Scientific Selection of Jews, Gypsies, and Others in Germany, 1933–1945. Plainview, NY: Cold Spring Harbor Laboratory Press. 
Murray, Williamson; Millett, Allan R. (2000). A War To Be Won. Cambridge, MA: Harvard University Press. 
Naimark, Norman M. (2001). Fires of Hatred. Cambridge, MA: Harvard University Press. 
Neugebauer, Wolfgang (1998). „Racial Hygiene in Vienna 1938”. Wiener Klinische Wochenschrift (Special Edition). Arhivirano iz originala 23. 2. 2007. g. 
Nicosia, Francis R. (2000). The Third Reich & the Palestine Question. New Brunswick, NJ: Transaction Publishers. ISBN 978-0765806246. 
Niewyk, Donald L. (2012). „The Holocaust: Jews, Gypsies, and the Handicapped”. Ur.: Parsons, Samuel; Totten, William S. Centuries of Genocide: Essays and Eyewitness Accounts. New York, NY: Routledge. str. 191—248. 
Noakes, Jeremy; Pridham, Geoffrey (1983). Nazism: A History in Documents and Eyewitness Accounts, 1919–1945. Schocken Books. 
Novick, Peter (1999). The Holocaust in American Life. New York, NY: Houghton Mifflin. 
Pelt, Robert Jan van (2002). The Case for Auschwitz: Evidence from the Irving Trial. Bloomington, IN: Indiana University Press. 
Petrie, Jon (2000). „The Secular Word 'Holocaust': Scholarly Myths, History, and Twentieth Century Meanings”. Journal of Genocide Research. 2 (1): 31—63. doi:10.1080/146235200112409. 
Peukert, Detlev (1987). Inside Nazi Germany: Conformity, Opposition and Racism In Everyday Life. London: Batsford. 
——— (1994). „The Genesis of the 'Final Solution' from the Spirit of Science”. Ur.: David F. Crew. Nazism and German Society, 1933–1945. London: Routledge. str. 274–299. 
Phayer, Michael (2008). Pius XII, the Holocaust, and the Cold War. Bloomington and Indianapolis: Indiana University Press. 
Pike, David Wingeate (2000). Spaniards in the Holocaust: Mauthausen, the horror on the Danube (11th izd.). Routledge. ISBN 978-0415227803. 
Pinkus, Benjamin (1990). The Jews of the Soviet Union: The History of a National Minority. Cambridge: Cambridge University Press. 
Pinkus, Oscar (2005). The War Aims and Strategies of Adolf Hitler. Jefferson, NC: McFarland & Company. 
Piotrowski, Tadeusz (1998). Poland's Holocaust: Ethnic Strife, Collaboration With Occupying Forces and Genocide in the Second Republic, 1918–1947. Jefferson, NC: McFarland & Company. 
Piper, Franciszek (1998) [1994]. „Gas chambers and Crematoria”. Ur.: Yisrael Gutman; Michael Berenbaum. Anatomy of the Auschwitz Death Camp. Bloomington, IN: Indiana University Press. str. 157–182. 
Poprzeczny, Joseph (2004). Odilo Globocnik: Hitler's Man in the East. Jefferson, NC: McFarland & Company. 
Porat, Dina (2002). „The Holocaust in Lithuania: Some Unique Aspects”. Ur.: David Cesarani. The Final Solution: Origins and Implementation. London: Routledge. str. 159—174. 
Proctor, Robert (1988). Racial Hygiene: Medicine Under the Nazis. Cambridge, MA: Harvard University Press. 
Rhodes, Richard (2002). Masters of Death: The SS-Einsatzgruppen and the Invention of the Holocaust. New York: Alfred A. Knopf. ISBN 978-0375409004. 
Ryan, Donna F.; Schuchman, John S. (2002). Deaf People in Hitler's Europe. Washington, DC: Gallaudet University Press. 
Samuels, Simon (2009). „Applying the Lessons of the Holocaust”. Ur.: Alan S. Rosenbaum. Is the Holocaust Unique?perspectives on comparative genocide. Boulder, CO Philadelphia, PA: Westview Press Perseus Books Group distributor. str. 259–270. ISBN 978-0-8133-4406-5. 
Sereny, Gitta (1995) [1974]. Into That Darkness: From Mercy Killing to Mass Murder. London: Pimlico. 
Steinweis, Alan E. (2001). „The Holocaust and American Culture: An Assessment of Recent Scholarship”. Holocaust and Genocide Studies. 15 (2): 296—310. doi:10.1093/hgs/15.2.296. 
Stone, Dan (2011). Histories of the Holocaust. Oxford New York: Oxford University Press. ISBN 978-0-19-956679-2. 
Streicher, Julius (1933). Die Geheimpläne gegen Deutschland enthüllt. Der Stürmer. 
Streicher, Julius (1943). Der Weg zur Tat. Der Stürmer. 
Strous, Rael D. (2007). „Psychiatry during the Nazi Era: Ethical Lessons for the Modern Professional”. Annals of General Psychiatry. 6 (8): 8. PMC 1828151Slobodan pristup. PMID 17326822. doi:10.1186/1744-859X-6-8. 
Suhl, Yuri (1987). They Fought Back. New York: Schocken. ISBN 978-0-8052-0479-7. 
Swiebocki, Henryk (1998) [1994]. „Prisoner Escapes”. Ur.: Yisrael Gutman; Michael Berenbaum. Anatomy of the Auschwitz Death Camp. Bloomington, IN: Indiana University Press. 
Tooze, Adam (2006). The Wages of Destruction: The Making and Breaking of the Nazi Economy. London: Allen Lane. 
Trunk, Isaiah (1996) [1972]. Judenrat: The Jewish Councils in Eastern Europe under Nazi Occupation. Lincoln, NE: University of Nebraska Press. 
Pelt, van Robert Jan (2016). The case for Auschwitz : evidence from the Irving trial. Bloomington, Indiana: Indiana University Press. ISBN 978-0-253-02298-1. 
Vrba, Rudolf (2006) [2002]. I Escaped from Auschwitz. London: Robson Books. 
Wachsmann, Nikolaus; Caplan, Jane, ur. (2010). Concentration Camps in Nazi Germany: The New Histories. New York: Routledge. 
Wiesel, Elie (2002). After the Darkness: Reflections on the Holocaust. New York, NY: Schocken Books. 
——— (2012) [1960]. Night. London: Penguin Books. 
Wood, Thomas E.; Jankowski, Stanisław M. (1994). Karski: How One Man Tried to Stop the Holocaust. New York: J. Wiley. 
Wood, Angela; Stone, Dan G. (2007). Holocaust: The events and their impact on real people. Dorling Kindersley. ISBN 978-0756625351. 
Wytwycky, Bohdan (1981). Other Holocaust: Many Circles of Hell. Novak Report. ISBN 978-9991651958. 
Yahil, Leni (1990). The Holocaust: The Fate of European Jewry, 1932–1945. Oxford University Press. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]