Paleozoik

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Pojednostavljena geološka tabela
ERA PERIOD
Kenozoik Kvartar
Neogen
Paleogen
Mezozoik Kreda
Jura
Trijas
Paleozoik Perm
Karbon
Devon
Silur
Ordovicijum
Kambrijum


Paleozoik (stgrč. παλαιός - palaiós = star + ζωή -zōḗ = život, u smislu drevni život[1][2]) duga je geološka era u razvoju Zemlje koja je počela pre oko 542 a trajala je do pre oko 251 miliona godina, računajući od sadašnjeg vremena. Naziv potiče od grčkih reči „paleo“ (stari) i „zooik“ (život). Paleozoik je prva (najstarija) era eona fanerozoika. Paleozoik je bio najduži i trajao je do mezozoika, a deli se na šest geoloških perioda (od najstarijeg do najmlađeg): kambrijum , ordovicijum, silur, devon, karbon i perm. Paleozoik dolazi nakon geološke ere neoproterozoika proterozojskog eona, a sledi ga era mezozoika.

Podela[uredi | uredi izvor]

Deli se na periode, idući od najstarije ka najmlađoj:

Pregled[uredi | uredi izvor]

Paleozoik je započeo pre 541 milion godina, sa eksplozijom života u kambrijumu, izvanrednom diverzifikacijom morskih životinja, a završio pre oko 252 miliona godina s krajnjim permskim izumiranjem, najvećim događajem izumiranja na Zemljinoj istoriji. Glavni delovi paleozojske ere, od najstarijih do najmlađih, su kambrijum (pre 541.000.000 – 485.400.000 godina), ordovicijum (pre 485,400.000 – 443,800.000 godina), silur (pre 443,800.000 – 419200000 godina), devon (419,2 miliona do 358,9 miliona godina), karbon (pre 358,9 miliona do 298,9 miliona godina), i perm (pre 298,9 miliona do 252,2 miliona godina).

Paleozoik je bio vreme dramatičnih geoloških, klimatskih i evolucijskih promena. Kambrijum je bio svedok najbrže i najraširenije raznolikosti života u Zemljinoj istoriji, poznatoj kao kambrijska eksplozija, u kojoj se prvi put pojavila najmodernija kolena. Pojavili su se Arthropoda, mekušci, ribe, vodozemci, sinapsidi i diapsida. Život je započeo u okeanu, ali je na kraju prešao na kopno, a u kasnom paleozoiku su dominirali su različiti oblici organizama. Velike šume primitivnih biljaka prekrivale su kontinente, od kojih su mnogi formirali ležišta uglja širom Evrope i istočne Severne Amerike. Krajem ere dominirali su veliki, sofisticirani diapsidi i sinapsidi i pojavile su se prve moderne biljke (četinari).

Paleozojska era završila je velikim izumiranjem u zemljinoj istoriji, tzv permsko-trijasko izumiranje. Efekti ove katastrofe bili su toliko pogubni da je za život na kopnu trebalo 30 miliona godina da se, u eri mezozoika oporavi.[3] Oporavak života u moru možda je bio puno brži.[4]

To je duga geološka era u razvoju Zemlje koja je počela pre oko 542[5] a trajala je do oko 251 miliona godina računajući od sadašnjeg vremena. Deli se na kambrijum, ordovicijum, silur, devon, karbon i perm.

U kambrijumu, pre oko 540 miliona godina, na kopnu nije bilo nikakvog života, ali zato su u moru živele svakojake biljke, te životinje mekog tela: mekušci, meduze, spužve. U to doba prva stvorenja s nogama sele se na morsko dno: trilobiti.

Tokom sledećih 160 miliona godina pojavljuju se nove morske životinje: korali i morski ljiljani, kao i neobične ribe bez čeljusti zvane agnati ili „okrugloustaši”. One su ujedno i prvi kičmenjaci. Ubrzo mora i okeane nastanjuju razne vrste riba koje potom kreću u slatku vodu: jezera i reke. Na kopnu, na obalama močvara, počinju da rastu biljke. Sada na tlu ima hrane pa se pojavljuju insekti. Početkom karbona, pre 360 miliona godina, biljke malo-pomalo osvajaju obale. Insekti se menjaju. Prvi kičmenjaci izlaze iz vode: to su vodozemci koji su naučili da udišu vazduh i imaju 4 noge za hodanje. Postaju sve brojniji, a iz njih se razvijaju gmizavci koji su u stanju izvan vode da se izležu iz jajeta.

Paleozojska geografija[uredi | uredi izvor]

Na globalnom nivou, paleozoik je bio vreme kontinentalnog okupljanja. Većina kambrijumskog kopna je formirala Gondvanu, superkontinent sastavljen od današnjih kontinenata Afrika, Južna Amerika, Australija, te Antarktik i indijskog potkontinent. Prostirao se od severnih tropa do južnih polarnih područja. S izuzetkom tri glavna kratona (kopnene mase koje formiraju stabilne unutrašnjosti kontinenata) koji nisu deo početne konfiguracije Gondvane, ostatak Zemlje prekrivao je globalni kraton Laurentija, koga su uglavnom sačinjavali današnja Severna Amerika i Grenland, okrenut za 90° u smeru kazaljke na satu od svoje sadašnje orijentacije i našao se je uz paleoekvator tokom kambrijskih vremena. Laurentija je bila razdvojena od Gondvane Japatskim okeanom. Manji kraton Baltika bio je smešten u okeanu Japetus, na jugu Laurentije i tik uz severnu marginu Gondvane. Baltiku su sačinjavali veći deo Skandinavije i zapadne Evrope. Istočno od Laurentije, nalazio se sibirski kraton, južno od paleoekvatora, između Laurentije i zapadne obale Gondvane. Sve do kasnog karbona, Sibir se rotirao za 180° od svoje sadašnje orijentacije.

Dok je deo Gondvane bio smešten na ili blizu Južnog pola, nema dokaza o pojavi lednika tokom kambrijskog vremena. Dok se malo zna o sitnijim detaljima kambrijske klime, geološki dokazi pokazuju da su margine svih kontinenata preplavile plitka mora. Najveća eksplozija života ikad zabeležena je upravo unutar tih plitkih mora, o čemu svedoče brojni fosili u formirani stenama tog vremana. Do ordovicijumskog perioda, deo Gondvane počeo je da prelazi preko Južnog pola. Raspodela opsežnih ledenih naslaga, koje su se formirale kasnije u paleozoiku, korištena je za praćenje kretanja delova Gondvane preko i oko Južnog pola.

Tokom paleozoika, Sibir, Baltik i Laurentija takođe su se preselili na nove lokacije. Sibir, u suštini veliki azijski deo današnje Rusije, tokom ranog i srednjeg paleozoika, bio je zaseban kontinent, kada je prelazio iz ekvatorskih u severne umerene širine. Za vreme paleozoika Baltika je prešla paleoekvatorsko područje iz južnih hladnih umerenih širina u severne tople geografske širine. Sudarila se s Laurentijom i pridružila joj se tokom ranog devonskog perioda. Počeci takvih planinskih područja, kao što su Apalači, Kaledonidi i Ural nastali kao rezultat paleozojskog sudara litosfernih ploča. Na kraju paleozoika, kontinuirani pokreti tektonskih ploča prisilili su ove kratone da zajedno formiraju superkontinent Pangea. Velike površine svih kontinenata epizodno su preplavile plitka mora, a najveća izdizanja događale su se tokom ordovicijumskog i ranog karbonskog (misisipijskog) razdoblja.

Paleozojske stene su široko rasprostranjene na svim kontinentima. Većina je sedimentnog porekla, a postoje mnogi dokazi taloženja u plitkim okeanima ili u blizini njih. Među korisnijim vodenim fosilima za korelaciju su trilobiti (karakteristični troglavi morski člankonošci), za kambrijum preko ordovicijskih slojeva. Graptoliti (male kolonije planktonskih životinja), vodiči su za stene datirane od ordovicija do silurskih vremena; konodonti (primitivni hordati sa fosilnim ostacima u obliku zuba), karakteristični su za ordovicijske do permske stene; amonoidi (široko rasprostranjeni izumrli mekušci slični modernom bisernom nautilusu), za devon i kredu. Za stene koje potiču od karbona kroz permsko razdoblje obeležavajući su fusulinidi (jednoćelijskii organizmi slični amebi sa složenim školjkama).

Živi svet[uredi | uredi izvor]

Trilobit

Kambrijumska perioda predstavlja periodu začetka života. U kambrijumu, pre oko 540 miliona godina, na kopnu nije bilo nikakvog života, ali su zato u moru živele raznovrsne biljke i životinje mekog tela: mekušci, meduze, sunđeri. Poznato je da su trilobiti imali veliko horizontalno rasprostranjenje, ali i da je veliki broj rodova izumro krajem kambrijuma. Tokom narednih 160 miliona godina pojavile su se nove morske životinje: korali i morski ljiljani, kao i ribe bez vilica (Агнатха ili kolouste). One su ujedno i prvi kičmenjaci. Ubrzo su se morima i okeanima pojavile razne vrste riba koje su potom nastanile i slatku vodu — jezera i reke. Na kopnu, na obalama močvara, počele su da rastu biljke. Time se pojavila hrana na kopnu, pa su nastali i insekti. Početkom karbona, pre 360 miliona godina, biljke su malo pomalo osvojile obale. Prvi kičmenjaci su izašli iz vodevodozemci koji su udisali vazduh i razvili 4 noge za hodanje. Postaju sve brojniji, a iz njih se razvijaju gmizavci (Наосаурус) koji su u stanju da se van vode legu iz jajeta.

Praistorija najranijih paleozojskih oblika počinje o život u moru. Jednostavne gljivice i srodni oblici postojali su verovatno u slatkovodnim okruženjima, a fosilni zapisi pružaju dokaze o tim načinima života. Kopnena sredina ranog paleozoika bila je nepogodna za najjednostavnije životne forme. Kambrijska eksplozija bila je nagli i skokovit porast promena u brzini i divergenciji evolucije. Pre otprilike 541 milion godina, na početku kambrijskog perioda, intenzivna diverzifikacija rezultirala je pojavom više od 35 novih životinjskih kolena; međutim, novija otkrića pokazuju da je „eksplozija“ započela otprilike pre 575 miliona godina, na kraju proterozojskog eona (pre 2,5 milijarde do 541 milion godina), s faunom edijakarijuma. Živi svet se brzo diverzifikovao tokom kambrijuma i ordovicijumskog perioda, sa oblicima života, prilagođenim gotovo svim morskim sredinama. Među brojnim opisanim morskim vrstama, fosili trilobita dominiraju kambrijskim stenama, dokbrahiopodi (školjke svetiljke) prevladavaju u slojevima ordovicijskog razdoblja, a i tokom perma.

Nekoliko različitih vrsta organizama nezavisno su prilagođene životu na kopnu, prvenstveno za vreme srednjeg paleozoika. Lišćarske vaskularne biljke (Psilophyta) i beskičmenjaci (stonoge poput člankonožaca) bili su se pojavili na kopnu barem u silurskom periodu. Vertebrata (kičmenjaci) su prešlu su na kopno nakon evolucije vodozemaca iz krosopterigijskih riba koje su prve udisale vazduh tokom devonskih vremena.

Dalje osvajanje Zemlje postalo je moguće tokom karbonskog razdoblja, kada su biljke i životinje evoluirale u pravcu rešenja za savladavanje zavisnosti od vlažnih okruženja za razmnožavanje: spore, koje su odlagane u vodu, zamenjene su semenom kod biljaka semenjačko-papratiskog porekla, a jaja bez jakog omotača zamenjena su jajima amniota sa zaštitnim slojevima kod životinja reptilskog porekla. Letenje se prvi put pojavilo tokom karbonskog perioda kada su insekti razvijali krila. Permskim izumiranjem, na kraju paleozojske ere, eliminisane su takve velike grupe beskičmenjaka kao što su blastoidi (izumrla grupa ečinodermata u vezi sa modernim morskim krastavcima i morskim ljiljanima), fusulinidi i trilobiti.

Ostale glavne grupe, koji su uključivale amonoide, brahiopoda, mahovnjake (mahovinaste životinje), korale i stare krinoide (čašoliki bodljokošci sa pet ili više paperjastih nožica), teško su desetkovane, ali su uspele da prežive. Procenjuje se da je tokom kasnog permskog razdoblja propalo čak 95% morskih beskičmenjaka. Stope izumiranja bile su mnogo niže među kičmenjacima, kako vodenim, tako i kopnenim, i među biljkama. Uzroci ovog izumiranja ostaju nejasni, ali mogu biti povezani sa promenjivom klimom i izuzetno niskim vodostajima tih vremena. Iako manjeg obima, druga važna paleozojska masovna izumiranja dogodila su se na kraju ordovicijuma i tokom kasnog devonskog perioda.

Kopno[uredi | uredi izvor]

Tokom perma okončalo se stvaranje Laurazije, a Gondvana se uvećala čijim spajanjem se formirala Pangea.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „Paleozoic”. Online Etymology Dictionary. 
  2. ^ Termin "palaeozoik" skovao je britanski geolog Adam Sedgwick (1785–1873) u: Sedgwick, Adam (1838). „A synopsis of the English series of stratified rocks inferior to the Old Red Sandstone – with an attempt to determine the successive natural groups and formations”. Proceedings of the Geological Society of London. 2 (58): 675—685.  ; see p. 685.
  3. ^ Sahney, S. & Benton, M.J. (2008). „Recovery from the most profound mass extinction of all time” (PDF). Proceedings of the Royal Society B: Biological Sciences. 275 (1636): 759—65. PMC 2596898Slobodan pristup. PMID 18198148. doi:10.1098/rspb.2007.1370. 
  4. ^ The Economist
  5. ^ „Paleozoic Era | geochronology”. Encyclopedia Britannica. Pristupljeno 2016-02-19. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]

Era:
Periode: