Hronologija radničkog pokreta i KPJ 1928.

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
prethodna celina:
◄ do 1919.
sledeća celina:
1930—1939. ►

Hronološki pregled važnijih događaja vezanih za Radnički pokret Jugoslavije i Komunističku partiju Jugoslavije (KPJ), kao i opšta politička dešavanja koja su se dogodila u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca tokom 1928. godine.


Januar[uredi | uredi izvor]

5. januar[uredi | uredi izvor]

  • U Zagrebu u preduzeću „Sila“ otpočeo štrajk metalskih radnika u znak protesta zbog zabrane održavanja izbora za radničke poverenika i otpuštanja šestorice radnika. Štrajkom je u ime Saveza metalaca rukovodio Josip Broz. Pošto je Oblasna inspekcija stala na stranu poslodavaca, štrajk je završen neuspešno. U toku štrajka, 11. januara došlo je do sukoba grupe radnika sa dvojicom štrajkbrejkera — Stjepanom Mišićem i Ivanom Kezelom, tokom koga je Mišić bio teže povređen, a kasnije je umro u bolnici. Osmorica radnika-štrajkača su bila uhapšena i optužena za ubistvo (suđeno im je u aprilu).[1][2]

20. januar[uredi | uredi izvor]

  • List „Borba“ objavila članak Josipa Broza „Glavnjača u Zagrebu“, u kome je on protestovao protiv postupanja zagrebačke policije prema osmorici uhapšenih radnicika preduzeća „Sila“, koji su bili optuženi za ubistvo Stjepana Mišića. Optuženi su bili radnici — Dragutin Simeoni, Josip Berta, Josip Baus, Ignac Linenber, Vatroslav Šinderić, Andrija Benusi, Vlatko Filipin i Eugen Kolar, a kasnije je bio uhapšen i radnik Ivan Konrad, koji je posebno bio mučen u policiji da je čak pokušao da izvrši samoubistvo. U želji da u ovo ubistvo umeša Nezavisne sindikate i KPJ, policija je raspisala poternice za partijskim aktivistma Antunom Mavrakom, Bartolom Burčulom i Ivanom Geršićem, koji su pobegli u Austriju. Četvorica, od osmoro uhapšenih, radnika su 17. marta oslobođena optužnice i puštena na slobodu, dok su druga četvorica radnika predata sudu gde im je suđeno od 11. do 13. aprila.

24. januar[uredi | uredi izvor]

  • U Beogradu policija uhapsila Ivana Milutinovića, studenta prava i sekretara Udruženja studenata marksista na Beogradskom univerzitetu (u martu je zbog širenja komunističke propagande bio osuđen na šest meseci zatvora).

Februar[uredi | uredi izvor]

12. februar[uredi | uredi izvor]

  • U Banja Luci zvanično registrovano Radničko kulturno-sportsko društvo „Pelagić“, koje je osnovano tokom 1927. godine. Ovo radničko društvo osnovali su sindikalni radnici, koji su bili pod revolucionarnim uticajem KPJ. Društvo je imalo tamburaški orkestar, veliki hor i drmasku sekciju. Kroz kulturu i sport, ovo društvo se borilo za socijalna i radnička prava. U toku NOR-a poginulo je 52 članova „Pelagića“, a njih sedmoro je proglašeno narodnim herojima. Posle oslobođenja Jugoslavije, maja 1945. godine rad društva je bio obnovljen pod današnjim imenom Radničko kulturno-umetničko društvo „Pelagić“.

13. februar[uredi | uredi izvor]

  • U Podgorici povodom raspodele ratnih reparacija održan narodni zbor, kome je prisustvovalo oko 2.000 ljudi. Zborom je prdsedavao komunista Blažo Raičević, a govornici su bili predstavnici opozicionih građanskih partija — Marko Vujačić i Marko Savićević, kao i Nikola Kovačević, sekretar Pokrajinskog komiteta KPJ za Crnu Goru (ubrzo posle zbora Kovačević je 20. februara bio uhapšen i posle desetodnevnog zatvora proteran iz Podgorice u rodno Grahovo).[2]
  • U Beogradu, od 13. do 16. februara, pred Prvostepenim sudom održano suđenje dvadesetpetorici članova KPJ i SKOJ, koji su bili uhapšeni krajem oktobra 1927. godine i optuženi za „širenje komunističke propagande i pripadanje komunističkoj organizaciji“. Optužene je branilo devet advokata, među kojima su bili Svetislav Grebenac, Bora Nikolić i Dragiša Vasić. Posle tri dana suđenja, sud je 16. februara done presudu kojom je 18 optuženih osuđeno na vremenske kazne zatvora, dok su ostali oslobođeni. Zbog pripadanja komunističkoj organizaciji na kaznu zatvora od pet godina osuđeni su — Ivan Brijaček, Pavle Kovačević, Nikola Kotur, Josip Radobolja i Josip Cazi. Za širenje komunističke propagande na kazne zatvora od šest meseci osuđeni su — Aleksandar Zdravković, Otokar Keršovani, Luka Marušić, Koča Mitić, Obren Nikolić, Đorđe Parić, Pera Petrović Praštalo, Gojko Samardžić i Bogosav Todorović, dok su za isto delo na kaznu od tri meseca osuđeni — Danilo Guje, Luka Mađarac, Vasilije Stajkić i Svetislav Stefanović. Ostalih sedmoro optuženih je oslobođeno optužbe i pušteno na slobodu, a među njima su se nalazili — Sima Marković, Laza Stefanović, Grgur Vujović, Savo Medan, Nikola Boljević, Vukota Cvetković i Milosav Urošević.[2]

17. februar[uredi | uredi izvor]

  • U Beogradu pred Prvostepenim sudom održano suđenje dr Slavku Šlezingeru, novinaru i uredniku lista „Novosti“ pod optužbom da je širio komunističku propagandu (uhapšen je 27. oktobra 1927. zajedno sa Otokarom Keršovanijem, ali nije bio uključen u grupno suđenje 25-orici komunista). Usled nedostatka dokaza bio je oslobođen optužnice i pušten na slobodu.
  • U Beogradu pred Prvostepenim sudom održano suđenje dr Labudu Kusovcu, pod optužbom da je član komunističke organizacije (bio je uhapšen u julu 1927. po povratku u zemlju iz Beča). Optuženog su branila trojica advokata — dr Sekula Drljević, dr Radoje Vukčević i Uglješa Jovanović. Usled nedostatka dokaza bio je oslobođen optužnice i pušten na slobodu.

18. februar[uredi | uredi izvor]

  • U Beogradu pred Prvostepenim sudom održano suđenje Radomiru Vujoviću, pod optužbom da je član komunističke organizacije (uhapšen je u toku jula 1927). Optuženog je branio advokat Radoje Vukčević, a osuđen je na devet meseci zatvora zbog širenja komunističke propagande i ilegalnog prelaska granice (novo suđenje održano je 17. marta na kome mu je kazna povećana na pet godina).

19. februar[uredi | uredi izvor]

  • U Beogradu održana protestna Konferencija Saveza poljoprivrednih radnika Jugoslavije, pošto je policija samo nekoliko sati pre početka zabranila već zakazani Kongres Saveza poljoprivrednih radnika. Usled nemogućnosti da održe Kongres okupljeni delegati su u prostorijama Centralnog radničkog sindikalnog veća održali protestnu konferenciju jer ovo nije bila prva zabrani održavanja Kongresa saveza poljoprivrednih radnika.[2]

25. februar[uredi | uredi izvor]

Kuća u Zagrebu u kojoj je 1928. godine održana Osma mesna konferencija KPJ za Zagreb
  • U toku noći 25/26. februar u Zagrebu održana Osma mesna konferencija KPJ za Zagreb, kojoj je prisustvovao 31 delegat. Na Konferenciji je dotadašnji politički sekretar MK Dušan Grković podneo Referat o stanju u partijskoj organizaciji. Na Konferenciji je istupio i organizacioni sekretar MK Josip Broz koji je u svom izlaganju dao kritički analizu dotadašnjeg rada Mesnog komiteta i izneo predloge o osudi „frakcijskih borbi“ i okretnju KPJ životnim problemima radničke klase. On je takođe izneo predlog Rezolucije i tromesečnog plana rada Mesnog komiteta. Iako je bio u manjini, delegati na Konferenciji su posle burne diskusije prihvatili njegove predloge, usvojili Rezoluciju i direktive delegatu zagrebačke partijske organizacije na predstojećem savetovanju u Kominterni o stanju u KPJ. Na kraju Konferencije većina delegata je Josipa Broza izabrala za novog političkog sekretara Mesnog komiteta (veliki značaj ove Konferencije predstavlja to jer je ona bila jedan od prvih uspeha Josipa Broza u antifrakcijskoj borbi koju je vodio unutar KPJ).[1][3][4]

26. februar[uredi | uredi izvor]

  • U Subotici održana Konferencija žena poljoprivrednih radnica organizovanih u Savezu poljoprivrednih radnika Jugoslavije, koji se nalazio u okviru Nezavisnih sindikata. Na ovoj Konferenciji diskutovalo se o položaju žena-radnica, a posebno o položaju žena-poljoprivrednih radnica i o potrebi njihovog većeg angažovanja u sindikalnom i radničkom pokretu.[3]

u toku februara[uredi | uredi izvor]

  • U Beogradu održana Okružna partijska konferencija KPJ, na kojoj je pod uticajem grupe Sime Markovića odbačena preporuka Politbiroa Centralnog komiteta KP Jugoslavije, kao i odluka Četvrtog plenuma CK KPJ (održan novembra 1927. u Zagrebu) da beogradska partijska oragnizacija treba da bude „prvi nosilac politike KPJ u zemlji“ i da treba da bude prva u kampanjama i akcijama Partije. Usled neslaganja, došlo je do podele među 42 delegata ove Konferencije, što se odrazilo na podelu u beogradskoj partijskoj organizaciji, koja se podelila na dva veća dela koja su bila pod uticajem „leve“ i „desne“ frakcije unutar KPJ (ovakvo stanje u beogradskoj partijskoj organizaciji potrajalo je do kraja 1928).[3]


Mart[uredi | uredi izvor]

17. mart[uredi | uredi izvor]

  • U Beogradu Varoški sud osudio zbog širenja komunističke propagande Ivana Milutinovića, studenta prava i sekretara Udruženja studenata marksista na Beogradskom univerzitetu na šest meseci zatvora.
  • U Beogradu Apelacioni sud osudio Radomira Vujovića, zbog pripadanja komunističkoj organizaciji na pet godina zatvora. Vujović, koji je bio uhapšen u julu 1927. godine, bio je 18. februara od strane Varoškog suda osuđen na devet meseci zatvora zbog širenja komunističke propagande i ilegalnog prelaska granice, ali mu je prema Zakonu o zaštiti države zbog pripadanja komunističkoj organizaciji kazna povećana na pet godina zatvora.
  • U Beogradu u Knez Mihajlovoj ulici ispred zgrade Okružnog suda izvršen neuspešan pokušaj bekstva iz zatvora Zlatka Šnajdera. Prema unapred dogovorenom planu, Zlatko je zbog posete oca iz Zagreba, bio dopremljen iz pritvora „Glavnjača“ u zgradu suda. Nakon susreta sa ocem, Zlatko je u pratnji jednog žandarma krenuo ka pritvoru. Na izlasku iz suda, Zlatka je čekao pripremljen automobil za beg. Nakon onesposobljavanja žandarma, Zlatko je potrčao ka automobilu, koji je već bio u pokretu, ali nije uspeo da uskoči i bio je ponovo uhapšen. Jedan od organizatora ovog neuspelog bekstva bio Mijo Oreški.[5]

u toku marta[uredi | uredi izvor]

April[uredi | uredi izvor]

Studentski dom kralj Aleksandar I u Beogradu

1. april[uredi | uredi izvor]

9. april[uredi | uredi izvor]

11. april[uredi | uredi izvor]

  • U Zagrebu, od 11. do 13. februara, pred Okružnim sudom održano suđenje četvorici radnika preduzeća „Sila“ — Dragutinu Simeoniju, Vlatku Filipinu, Vatroslavu Šinderiću i Ivanu Konradu, koji su bili optuženi za ubistvo radnika-štrajkbrejkera Stjepana Mišića, tokom štrajka od 5. do 11. januara. U toku ovog sudskog procesa, kao svedok učestvovao je i Josip Broz, koji je u ime Saveza metalaca rukovodio ovim štrajkom. Posle tri dana suđenja sud je osudio Dragutina Simeonija na osam, Vlatka Filipina na tri i Vatroslava Šindarića na dva meseca zatvora, dok je Ivan Konrad, koji je u toku policijskog isleđivanja bio najviše mučen, oslobođen.

13. april[uredi | uredi izvor]

  • Kominterna uputila „Otvoreno pismo“ svim članovima Komunističke partije Jugoslavije u kome je osuđena frakcijska borba u KPJ — posebno su osuđene razorne tendencije desne frakcije, kao i pogreške leve frakcije. Članstvo KPJ je pozvano u borbu za likvidaciju frakcija i raščišćavanje stanja u KPJ, kako bi ona mogla da krene u mase i pokrene jedinstvo radnika i seljaka, kao i ugnjetenih naroda. Autori ovog pisma bili su Vasil Kolarov i Bohumir Šmeral, a ono je bilo usvojeno na savetovanju predstavnika KPJ u Kominterni. Kao opunomoćenik Kominterne za sprovođenje ovog pisma u Jugoslaviju je krajem maja poslat Đuro Đaković.[6]

19. april[uredi | uredi izvor]

  • U Karlovcu u fabrici „Aleks Podvinec“ izbio štrajk 180 kožarskih radnika u znak protesta protiv produžavanja radnog vremena i izbacivanja sa posla dvojice radničkih poverenika, koji su se protivili otpuštanju radnika. U ime Pokrajinskog odbora Nezavisnih sindikata iz Zagreba u Karlovac je 25. aprila došao Josip Broz, koji je učestvovao u pregovorima oko prekida štrajka. Štrajk je prekinut istog dana, delimičnim uspehom.[6]

30. april[uredi | uredi izvor]


Maj[uredi | uredi izvor]

1. maj[uredi | uredi izvor]

  • Uprkos vladnoj zabrani, Prvi majpraznik rada proslavljen je širom zemlje: u Beogradu (uz učešće preko 2.000 radnika), Zemunu, Sarajevu, Zagrebu, Banjaluci, Tuzli, Kragujevcu, Zenici, Nišu, Čačku i drugim mestima.[6]
  • Tokom proslave Prvog maja u Zagrebu došlo je do sukoba između policije i radnika. Zagrebačka policija zabranila je Nezavisnim sindikatima održavanje prvomajske skupštine u bioskopu „Olimp“, pa su radnici na inicijativu Josipa Broza, sekretara Mesnog komiteta KPJ za Zagreb krenuli u bioskop „Apolo“, gde se održavala prvomajska skupština socijalista. Kada su radnici pokušali da skup socijalista pretvore u skup Nezavisnih sindikata, došlo je do intervencije policije, koja je uhapsila Josipa Broza i Kamila Horvatina. Uprkos policijskoj intervenciji, demonstracije su ipak održane, kada je došlo do sukoba sa policijom i hapšenja još nekoliko radnika.[7][8]

2. maj[uredi | uredi izvor]

  • U Zagrebu Kraljevsko redarstveno ravnateljstvo osudilo Josipa Broza, Kamila Horvatina, kao i još petoricu uhapšenih radnika na 14 dana zatvora, zbog učešća u zabranjenim demonstracijama povodom Praznika rada.[7][8]

11. maj[uredi | uredi izvor]

20. maj[uredi | uredi izvor]

  • U Ralji održan zbor seljaka na kome su govorili predstavnici Zemljoradničke stranke. Na ovom zboru govorio je i Ljuba Radovanović, sekretar PK KPJ za Srbiju. On je prisutnima govorio o poništavanju zelenaških dugova, oslobođenju seljaka od dužnog poreza, ukidanju svih posrednih poreza, rešenju agrarnog pitanja i o potrebi čvrstog saveza i zajedničke borbe seljaka i gradskog stanovništva.[7]

23. maj[uredi | uredi izvor]

  • Vlada Kraljevine SHS odobrila je da se u Narodnoj skupštini ratifikuju „Neptunske konvencije“ sa Kraljevinom Italijom, koju je Vlada zaključila još jula 1925. godine. Ovo je izazvalo oštro nezadovoljstvo u zemlji, a rezultiralo je velikim studentskim demonstracijama u Beogradu i Zagrebu, 28. maja. Na vest da su u Zadru (tada u sastavu Kraljevine Italije) zapaljene jugoslovenske zastave, 25. maja su izbile velike antiitalijanske demonstracije u Šibeniku, koje su prerasle u oštar sukob sa policijom. Istog dana demonstriralo se i u Ljubljani.[7]

28. maj[uredi | uredi izvor]

  • Studenti Beogradskog univerziteta otpočeli demonstracije protiv fašizma i namere Narodne skupštine da ratifikuje Neptunske konvencije sa Kraljevinom Italijom. Studenti su se najpre okupili ispred Studentskog doma „Kralj Aleksandar Prvi“ i tu protestvovali protiv fašizma. Pošto su se građani masovno pridruživali studentima, pa je okupljenih bilo oko 2.000, intervenisala je žandarmerija i rasterala građane, a studente naterala da se povuku u studentski dom. Studenti su se ponovo okupili uveče u Knez Mihajlovoj ulici, kod kafane „Ruski car“ gde su nastavili sa antifašističkim demonstracijama, koje su prerasle u ozbiljan sukob sa žandarmima, koji su pokušavali da spreče demonstracije. Kada su i ove demonstracije rasturene, kasno uveče studenti su se ponovo okupili ispred Studentskog doma, ali je i ovde došlo do sukoba sa žandarmerijom, koja upala i demolirala dom. U sukobima sa policijom, tokom ovog dana, teže su ranjena četiri, a lakše 26 studenata, dok je njih oko 50 uhapšeno.[7]
  • Studenti Zagrebačkog sveučilišta, usled zabrane da protestuju ispred zgrade univerziteta, održali protesni zbor u auli univerziteta. Policija je nakon završetka zbora, rasterala studente, ali su se oni ponovo okupili na Zrinjevcu i Trgu bana Jelačića, gde su održane manje antifašističke manifestacije.[7]

29. maj[uredi | uredi izvor]

  • Uprkos jučerašnjim sukobima sa policijom, studenti Beogradskog univerziteta nastavili sa mirnim antifašističkim demonstracijama ispred Studentskog doma „Kralj Aleksandar Prvi“, a ovim povodom je i nastava na Univerzitetu obustavljena na tri dana. U toku dana, okupljene studente su posetili i neki narodni poslanici iz opozicionih partija.[7]

30. maj[uredi | uredi izvor]

  • U Beogradu u Knez Mihailovoj ulici, kod kafane „Ruski car“ došlo do velikih antifašističkih demonstracija, koje su prerasle u krvavi obračun demonstranata i žandarma. Nakon prvog uspeha žandarma da rastera demonstrante, oni su podigli barikade oko kafane „Ruski car“ i tada je nastala dvočasovna borba demonstranata i žandarma. Demonstracije su ugušene u krvi — poginula su dvojica demonstranata, dok je teško ranjeno 16 demonstranata i 9 žandarma. U toku noći uhapšeno je oko 60 demonstranata.[7]
  • Pokrajinski komitet KPJ za Srbiju dobio pismo Organizacionog sekretarijata CK KPJ u kome se saopštavaju odluke Centralnog komiteta od 27. maja da se uz Otvoreno pismo Izvršnog komiteta Kominterne uputi i pismo CK KPJ svim organizacijama i članovima KPJ u kome se iznosi stav CK KPJ i teze o načinu sprovođenja diskusije o pismu, detaljna uputstva o načinu sprovođenja diskusije i biranja delegata za rejonske, mesne i pokrajinske konferencije i izbor delegata za Četvrti kongres KPJ.[7]


Jun[uredi | uredi izvor]

1. jun[uredi | uredi izvor]

  • U Splitu pokrenut nedeljnik „Radnički odjek”, koji je bio legalni partijski organ sa podnaslovom List radnika i siromašnih seljaka. Vlasnik i odgovorni urednik nedeljnika bio je Ivo Baljkas. Do 15. septembra, kada je list zabranjen, izašlo je ukupno 18 brojeva.[7]

17. jun[uredi | uredi izvor]

  • Na sednici Centralnog komiteta KPJ doneta odluka o razrešenju dužnosti Pokrajinskog sekretarijata KPJ za Srbiju i Okružnog komiteta KPJ za Beograd i o postavljanju novog komiteta u Nišu, koji će obavljati dužnost Pokrajinskog i Okružnog komiteta do Konferencije. Razlog za smenjivanje ovih rukovodstava, bio je njihovo odbijanje Otvorenog pisma Kominterne (na čelu Okružnog komiteta KPJ za Beograd bio je Simo Medan). Za sekretara novog Pokrajinskog sekretarijata za Srbiju određen je Miloš Marković, ali zbog frakcijskih borbi nije stupio na ovu dužnost.[7]

20. jun[uredi | uredi izvor]

Atentat u Narodnoj skupštini 20. juna 1928. godine.

22. jun[uredi | uredi izvor]

  • U Zagrebu, povodom krvavog obračuna policije sa demonstrantima, koji se odigrao 21. juna, Josip Broz u ime Mesnog komiteta KPJ za Zagreb napisao letak u kome je pozvao zagrebačke radnike da 23. juna, na dan sahrane poslanika Radića i Basaričeka, stupe u generalni štrajk. Istog dana, Broz je u ime Pokrajinskog radničkog sindikalnog odbora za Hrvatsku napisao članak u kome je takođe pozvao zagrebačke radnike na generalni štrajk.[10] Do generalnog štrajka zagrebačkih radnika nije došlo, ali je ostvaren niz manjih štrajkova u preduzećima i fabrikama, a najveći je bio u Radionici državnih železnica, u kome je 26. juna učestvovalo 1.200 radnika.[9]

u toku juna[uredi | uredi izvor]

  • U Velikom Bečkereku, pod rukovodstvom organizacionog sekretara SKOJ-a Paje Marganovića, održana Pokrajinska konferencija SKOJ-a za Vojvodinu. Na Konferenciji je posle izveštaja o radu i diskusije, usvojeno više rezolucija. Ovo je bila prva Konferencija SKOJ-a u Vojvodini, a u vreme njenog održavanja SKOJ je u Vojvodini imao 86 članova, svrstanih u 15 partijskih ćelija.[11]


Jul[uredi | uredi izvor]

12. jul[uredi | uredi izvor]

  • Biro Centralnog komiteta KPJ, na predlog Đure Đakovića, doneo odluku o reorganizaciji Okružnog komiteta KPJ u Beogradu i o održavanju Okružne konferencije, koja bi izabrala delegate za Četvrti kongres KPJ. Za privremenog rukovodioca OK KPJ za Beograd bio je imenovan Miloš Marković.[11]

17. jul[uredi | uredi izvor]

  • U Moskvi, od 17. jula do 2. septembra, održan Šesti kongres Komunističke internacionale (Kominterna). Na Kongresu se raspravljalo o opasnosti da buržoaske zemlje pripremaju rat protiv Sovjetskog Saveza i ocenjeno je da su sve komunističke partije dužne da povedu rat protiv buržoazije i pretvore ga u socijalističku revoluciju. Takođe na Kongresu je usvojen novi Program Kominterne.[11]

27. jul[uredi | uredi izvor]

  • Formirana nova Vlada Kraljevine SHS na čijem se nalazio Anton Korošec, predsednik Slovenske ljudske stranke (Vlada je postojala do 6. januara 1929. kada je uvedena „šestojanuarska diktatura“ i formirana Vlada generala Petra Živkovića).
  • U Zagrebu, policija uhapsila Josipa Broza, zbog rasturanja letka Pokrajinskog radničkog sindikalnog odbora od 22. juna. Broz je uhapšen u njegovom stanu u Petrovoj ulici i potom odveden u prostorije Saveza metalskih radnika, na Ilidži, gde je trebalo da prisustvuje pretresu, ali je on uspeo da iskoristi priliku i pobegne kroz prozor toaleta. Nakon bekstva živeo je u ilegalnosti sve do 4. avgusta kada je ponovo uhapšen.[10]

u toku jula[uredi | uredi izvor]

  • Održan Četvrti plenum Centralnog komiteta SKOJ-a na kome je usvojena loša ocena Komunističke omladinske internacionale o Savezu komunističke omladine Jugoslavije. U vreme održavanja ovog plenuma, polovinom 1928. godine Savez komunističke omladine Jugoslavije imao je oko 1.500 članova.[11]

Avgust[uredi | uredi izvor]

2. avgust[uredi | uredi izvor]

  • U Zagrebu održana sednica Biroa Centralnog komiteta KPJ na kojoj je za sekretara Pokrajinskog sekretarijata KPJ za Hrvatsku i Sloveniju imenovan Josip Broz. Pošto je Broz bio uhapšen 4. avgusta, nije ni uspeo da stupi na ovu dužnost, a umesto njega na ovu dužnost je bio imenovan Matija Brezović.[10]
  • U Zagrebu, pokrenut nezavisni nedeljnik za čovečija i građanska prava „Zaštita čoveka”, organ Međunarodne organizacije pomoći revolucionara. Uređivao ga je August Cesarec, kome je ovaj zadatak poverio CK KPJ. List je često bio cenzurisan i zabranjivan, sve do uvođenja šestojanuarske diktature, kada je definitivno zabranjen.[12]

4. avgust[uredi | uredi izvor]

  • U toku noći 4/5. avgusta zagrebačka policija ispred stana u Vinogradskoj cesti u Zagrebu, gde mu je ranije postavila zasedu, uhapsila Josipa Broza. Prilikom hapšenja, kod Broza je nađen pištolj, kao i izvesna količina ilegalnog partijskog materijala. Otkriće pištolja i ilegalnog materijala, policija je iskoristila za stvaranje tzv. „bombaške afere”.[12] Nakon hapšenja, Broz je u znak protesta zbog fizičkog maltretiranja od policije, stupio u štrajk glađu.[10]

polovina avgusta[uredi | uredi izvor]

  • Prebacivanjem u Istražni zatvor, Josip Broz uspeva da se preko zatvorskog čuvara Petra Brčića, koji je bio simpatizer KPJ, poveže sa rukovodstvom KPJ i Đuri Đakoviću pošalje pismo u kome opisuje svoje hapšenje i šta je od ilegalnog materijala pronađeno kod njega. On takođe, obaveštava rukovodstvo KPJ da će na sudskoj raspravi otvoreno nastupiti kao član KPJ, za šta dobija saglasnost rukovodstva. Nakon pokretanja sudskog krivičnog postupka, Đuro Đaković, Nikola Hećimović i Branislav Resimić angažuju dr Ivu Politea za Brozovog advokata.[10]

26. avgust[uredi | uredi izvor]

  • U Beogradu, u organizaciji Akcionog odbora, sastavljenog od predstavnika Centralnog radničkog sindikalnog odbora Jugoslavije, Saveza grafičkih radnika, Saveza bankarskih, trgovačkih i industrijskih činovnika, održan protestni zbor oko 2.000 radnika na kome je doneta Rezolucija u kojoj se protestovalo protiv Uredbe o radnom vremenu, jer su bile u suprotnosti sa Zakonom o zaštiti radnika i zahtevalo se osmočasovno radno vreme za radnike svih kategorija i preduzeća.[12]


Septembar[uredi | uredi izvor]

2. septembar[uredi | uredi izvor]

  • U Slavonskom Brodu u Fabrici vagona počeo radnički štrajk. Štrajk je najpre počeo kao delimični u kome su učestvovali samo limari, koji su bili organizovani u Savez radnika metalne industrije i obrta u okviru Nezavisnih sindikata. U cilju slamanja štrajka policija je 3. septembra zabranila rad podružnice SRMIO. Par dana posle, 5. septembra štrajku limara su se pridružili i tapetarski radnici. Tokom štrajka pregovore sa upravom fabrike vodili su radnički poverenici. Štrajk je završen 5. oktobra povećanjem radničkih nadnica.[12]

10. septembar[uredi | uredi izvor]

  • Na Pašinom Brdu, kod Sarajeva, održana je Druga pokrajinska konferencija KPJ za Bosnu i Hercegovinu, kojoj su prisustvovali — Roman Filipčev, Ognjen Prica, Srđa Prica, Kata Govorušić, dr Vlado Jokanović, Mehmet Kurto, Mehmed Jakubović, Anton Družeta i Pavao Tvrtković iz Sarajeva, Savo Neimarović iz Mostara, Mašo Altumbabić iz Tuzle i jedan delegat iz Brčkog. Na Konferenciji je raspravljano o predstojećim opštinskim izborima, pitanju obnove Nezavisnih sindikata i izabrana su tri delegata za predstojeći Četvrti kongres KPJ.[13]

18. septembar[uredi | uredi izvor]

  • U Beogradu održana Mesna konferencija KPJ za Beograd, kojoj je prisustvovalo 17 delegata. Na Konferenciji je doneta Rezolucija u kojoj su osuđene dotadašnje „frakcionaške borbe” u Beogradu, prihvata „Otvoreno pismo” Kominterne upućeno članovima KPJ i postavljeni zadaci za dalji rad.[13]

20. septembar[uredi | uredi izvor]

  • U Velesu održana Pokrajinska konferencija KPJ za Makedoniju, na kojoj je pored ostalog, za delegata na Četvrti kongres KPJ izabran Kosta Racin.[13]

Oktobar[uredi | uredi izvor]

21. oktobar[uredi | uredi izvor]

  • U Podgorici održana Peta pokrajinska konferencija KPJ za Crnu Goru, uz prisustvo članova PK KPJ i delegata iz Kotora, Bara, Ulcinja, Rijeke Crnojevića, Podgorice, Kolašina, Mojkovca, Nikšića, Grahova, Danilovgrada i Cetinja. Glavni referat o položaju i radu KPJ u Crnoj Gori, podneo je sekretar PK KPJ Niša Milanović. Na kraju Konferencije izabran je novi Pokrajinski komitet i delegati za Četvrti kongres KPJ. U članstvo PK KPJ za Crnu Goru su izabrani — Niša Milanović, Milovan Anđelić, Stanko Dragojević, Adolf Muk, Božo Ljumović, Ilija Milačić, Kosto Ćufka, Boško Lazović i Đoko Čejović. Za sekretara PK je bio izabran Niša Milanović, a za članove Sekretarijata Božo Ljumović i Stanko Dragojević.[13]
  • Održana Pokrajinska konferencija KPJ za Vojvodinu na kojoj je učestvovalo 11 delegata. Pored ostalog, na Konferenciji su izabrana četiri delegata za Četvrti kongres KPJ — Paja Marganović, Andrija Polgar, Andrija Mihajlović i Filip Filipović.[13]

23. oktobar[uredi | uredi izvor]

25. oktobar[uredi | uredi izvor]

  • U Beogradu održan drugi deo Pokrajinske konferencije KPJ za Srbiju, na kojoj su prisustvovali delegati iz Beograda i drugih mesta, a koji nisu prisustvovali prvom delu Konferencije, održanom u Nišu. I na ovom delu Konferencije prisustvovao je sekretar CK KPJ Đuro Đaković, a na kraju Konferencije su izabrani delegati za Četvrti kongres KPJ — Blagoje Nikolić, Milorad Petrović i Žika Pecarski.[14]


Novembar[uredi | uredi izvor]

3. novembar[uredi | uredi izvor]

  • U Drezdenu, od 3. do 15. novembra održan Četvrti kongres KPJ, kome je prisustvovalo 25 delegata i jedan delegat SKOJ-a, kao i dva delegata Kominterne — Palmiro Toljati i Dmitri Manuilski, i jedan delegat KOI. Glavna rasprava na Kongresu je vođena oko ocene političke situacije, likvidacije „frakcionaških borbi” i perspektive borbe. Kongres je zauzeo stav za razbijanje ugnjetačke i militarističke države i tražio nezavisne republike, pre svega Hrvatsku i Sloveniju, kao i nezavisnu i ujedinjenu Albaniju. Srušiti imperijalističku tvorevinu, Jugoslaviju — glasila je odluka Kongresa. Parola o ujedinjenoj Albaniji je značila da se ne ruši samo kapitalistička Jugoslavija, nego i postojeća Albanija i Grčka. Parola o ujedinjenju Makedonije rušila je i Bugarsku, Jugoslaviju i Grčku. Kongres je tražio nezavisne — Sloveniju, Makedoniju i Albaniju, čime bi bio srušen buržoaski poredak u Kraljevini Italiji, Kraljevini SHS, Kraljevini Albaniji, Kraljevini Grčkoj i Kraljevini Bugarskoj — jer se išlo na balkansku revoluciju za stvaranje Balkanske federacije. Za političkog sekretara je bio izabran Jovan Mališić, a za organizacionog sekretara Đuro Đaković.[14][15]

4. novembar[uredi | uredi izvor]

  • U Beogradu desničarska grupa Oblasnog komiteta KPJ za Beograd, pod rukovodstvom Sime Markovića, održala Oblasnu konferenciju na kojoj je izabrala svoje delegate za Četvrti kongres KPJ. Ovim činom je bio izvršen i formalni rascep u beogradskoj partijskoj organizaciji. Nakon održavanja Kongresa, u skladu s njegovim odlukama, Sima Marković je uputio pismo članovima otcepljene beogradske partijske organizacije i pozvao ih dase vrate u KPJ, prihvate i sprovode odluke Četvrtog kongresa.[14]
Josip Broz Tito u zatvoru 1928. godine

6. novembar[uredi | uredi izvor]

  • U Zagrebu od 6. do 14. novembra pred Kraljevskim sudbenim stolom održan proces protiv Josipa Broza i još petoro optuženih za širenje komunističke propagande i neovlašćeno prikupljanje i držanje oružja i municije, poznat kao „Bombaški proces”. Glavna rasprava trajala je od 6. do 9. septembra, na kojoj je Josip Broz izjavio da je član KPJ i da sud ne smatra kompetentnim, već samo priznaje sud svoje partije. Na osnovu Zakona o zaštiti države, 14. novembra sud je Josipa Broza osudio na pet godina, Andriju Božičkovića na dve godine i Franju Novoselića na tri godine zatvora (kazna mu je smanjena na dve godine), dok su ostali bili oslobođeni.[14][10]

Decembar[uredi | uredi izvor]

2. decembar[uredi | uredi izvor]

  • U Beogradu Studentsko udruženje „Progres” održalo na Univerzitetu predavanje na kome je Branko Gavela, direktor Beogradske drame, govorio o svojim utiscima iz Sovjetskog Saveza. Predavanju je prisustvovalo blizu 4.000 ljudi, a prilikom skandiranja „Živela Sovjetska Unija”, policijski agenti su blokirali zgradu Univerziteta i posle završetka predavanja uhapsili određeni broja radnika i studenata.[16]

24. decembar[uredi | uredi izvor]

  • U Jaršama, kod Ljubljane, održana Pokrajinska konferencija KPJ za Sloveniju, kojoj je prisustvovalo 25 delegata. Na Konferenciji je diskutovano o zaključcima Četvrtog kongresa KPJ i naglašena neophodnost borbenih akcija proleterijata protiv opasnosti otvorene diktature. Takođe, na Konferenciji je izabran novi Pokrajinski komitet.[16]


Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b Hronologija Tito 1978, str. 16.
  2. ^ a b v g Hronologija 1 1980, str. 165.
  3. ^ a b v Hronologija 1 1980, str. 166.
  4. ^ Deset kongresa 1974, str. 55—58.
  5. ^ Petrović 1979, str. 121—124.
  6. ^ a b v g d đ Hronologija 1 1980, str. 167.
  7. ^ a b v g d đ e ž z i j k l Hronologija 1 1980, str. 168.
  8. ^ a b v g Hronologija Tito 1978, str. 17.
  9. ^ a b v Hronologija 1 1980, str. 169.
  10. ^ a b v g d đ Hronologija Tito 1978, str. 18.
  11. ^ a b v g Hronologija 1 1980, str. 170.
  12. ^ a b v g Hronologija 1 1980, str. 171.
  13. ^ a b v g d Hronologija 1 1980, str. 172.
  14. ^ a b v g d Hronologija 1 1980, str. 173.
  15. ^ Deset kongresa 1974, str. 59—65.
  16. ^ a b Hronologija 1 1980, str. 174.

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Pregled istorije Saveza komunista Jugoslavije. Beograd: Institut za izučavanje radničkog pokreta. 1963.  COBISS.SR 54157575
  • Deset kongresa — od Prvog do Desetog kongresa SKJ 1919—1974. Beograd: Privredni pregled. 1974.  COBISS.SR 512114088
  • Hronologija revolucionarne delatnosti Josipa Broza Tita. Beograd: Export-press. 1978.  COBISS.SR 50094343
  • Petrović, Slobodan (1979). Sedam sekretara SKOJ-a. Beograd: Rad.  COBISS.SR 21847559
  • Hronologija radničkog pokreta i SKJ 1919—1979. tom I 1919—1941. Beograd: Narodna knjiga; Institut za savremenu istoriju. 1980.  COBISS.SR 1539739342
  • Istorija Saveza komunista Jugoslavije. Beograd: Izdavački centar „Komunist”; Narodna knjiga; Rad. 1985.  COBISS.SR 68649479