Vlastimir Radivojević
vlastimir radivojević | |||
---|---|---|---|
Lični podaci | |||
Datum rođenja | 1888. | ||
Mesto rođenja | selo Stublenica, kod Uba, Kraljevina Srbija | ||
Datum smrti | 3. decembar 1944.55/56 god.) ( | ||
Mesto smrti | Bingula, kod Šida, Nova Jugoslavija | ||
Profesija | zemljoradnik | ||
Delovanje | |||
Učešće u ratovima | Prvi balkanski, Drugi balkanski, Prvi svetski i Drugi svetski rat | ||
Služba | Vojska Kraljevine Srbije 1912 — 1915. | ||
Čin | pešadijski kaplar | ||
Odlikovanja |
|
Vlastimir Radivojević (Stublenica, 1888 — Bingula, 3. decembar 1944), zemljoradnik i učesnik dva Balkanska rata, kao i Prvog i Drugog svetskog rata. Nosilac je Zlatnog vojničkog ordena Karađorđeve zvezde sa mačevima, nekoliko medalja za hrabrost, kao i ruskog ordena cara Nikolaja - IV stepena.[1][2][3]
Biografija[uredi | uredi izvor]
Vlastimir Radivojević, rođen je u selu Stublenica kod Uba 1888. godine.[4] Otac Ljubomir i majka Rosa, bili su poljoprivrednici srednjeg imovnog stanja. Kao i ogromna većina Vlastimirovih vršnjaka toga doba živeo je u mestu rođenja i bavio se seoskim poslovima (poljoprivredom). Kada je stasao u mladića pošao je na odsluženje redovnog vojnog roka, a potom aktivno učestvovao u oba balkanska rata, zatim i u Prvom svetskom ratu. Kao rezervni pešadijski kaplar posebno se istakao u borbama na Ceru i Kolubari. Jedan događaj iz ovog poslednjeg rata mu je poseban obeležio ratničku karijuru.
Prilikom jednog izviđanja terena, čuo je ljudski žagor i bat koraka pa se sklonio u obližnji šumarak kraj puta. Kad su mu se približili bugarski vojnici izašao je pred njih s puškom na gotovs i naredio im da odlože oružje. Iznenađeni njegovom pojavom i postupkom, a verujući da su sa njim veće naše snage spremne da ih opkole postupili su po toj naredbi. Vlastimir je potom pozvao i druge svoje saborce, koji su bili sa njim u izvidnici, pa su dvanaestorici Bugara pokupili oružje i sproveli ih u svoju jedinicu.
Vlastimirovo zarobljavanje[uredi | uredi izvor]
Tokom oktobra 1915. Centralne sile pokreću novu veliku ofanzivu na Srbiju. Suočena sa borbom na dva fronta, protiv austrougarskih i bugarskih snaga, srpska vojska povlači se ka jugu, preko Crne Gore i Albanije. Zbog iscrpljenosti od borbi, gladi i puta, neke jedinice srpske vojske su često zaostajale za glavninom vojske. One su dodatno bile izložene napadima neprijateljske vojske.
U jednom takvom napadu, negde oko Bijelog Polja 1915. godine zarobljen je i Vlastimir. Odmah nakon zarobljavanja, sproveden je u vojni logor u Austrougarsku, gde je proveo ostatak rata. Iz zarobljeništva se vratio po završetku Prvog svetskog rata.
Život između ratova[uredi | uredi izvor]
Za pokazanu hrabrost na bojnom polju tokom 1914. i 1915. godine „ukazom 11102“, od 15. jula 1915. godine odlikovan je Zlatnim vojničkim ordenom Karađorđeve zvezde sa mačevima. O tome mu je izdata i povelja 104/46, od 15. jula 1927. godine. Pored ovog ordena bio je nosilac i nekoliko medalja za hrabrost, kao i ruskog oficirskog ordena Sv.Anne IV stepena i više spomenica. Bio je u braku sa Milojkom Čanić iz sela Vrela i imao je dva sina i dve kćeri.
Drugi svetski rat i pogibija[uredi | uredi izvor]
Sa početkom Drugog svetskog rata, iako zbog godina nije bio aktivan vojnik, Vlastimir je svakako bio deo mreže podrške i saradnik četničkog pokreta, pod pseudonimom Anić.[5] Dok su njegovi sinovi bili u partizanskim jedinicama. Bez obzira na ove okolnosti, pogibija njegovog sina Živka je i njega koštala života.
Saznavši za pogibiju svog sina Živka, koji je bio partizanski borac Osme crnogorske brigade na Sremskom frontu, Vlastimir je iznajmio zaprežna kola i nastavio da traga za njegovim posmrtnim ostacima po liniji fronta. Negde na obroncima Fruške gore, kod sela Bingula, kola su naišla na postavljeno minsko polje, a on kako je sedeo na njima, stradao je u eksploziji izazvanoj njenim aktiviranjem, 3. decembra 1944. godine.
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ „Tamnavci - Nosioci Karađorđeve zvezde, pp. 138.” (PDF).
- ^ Vlahović, str. 1990, 439
- ^ Radojčić, 2007đ, 53; Petković, 1974; Stanimirović, 2010, pp. 62- 63. i 67;
- ^ „Junaci Tamnave - RADIVOJEVIĆ VLASTIMIR”. Arhivirano iz originala 23. 01. 2015. g. Pristupljeno 09. 06. 2014.
- ^ „III PSEUDONIMI I ŠIFRE ZA KOMANDIO OSOBLjE, SARADNIKE I VOJNE JEDINICE KORIŠĆENI U ORGANIZACIJI ČETNIČKOG POKRETA” (PDF).
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Arhiv Vojno-istorijskog instituta, Beograd, Dosije Vlastimir Radivojević
- Arhiv Jugoslavije, Beograd, Fond Kraljevog dvora, Zbirka podataka nosilaca ordena Belog orla i Karađorđeve zvezde sa mačevima;
- Vlahović, 1990, 439; Radojčić, 2007đ, 53; Petković, 1974; Stanimirović, 2010, pp. 62- 63. i 67;
- Lična arhiva Vlastimira Radosavljevića; Kazivanje Dragoslava Radivojevića, službenika iz Uba (Vlastimirovog unuka); Zapisi sa nadgrobnih spomenika.