Ser (grad)

Koordinate: 41° 05′ 00″ S; 23° 33′ 00″ I / 41.0833333333° S; 23.55° I / 41.0833333333; 23.55
S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Ser
Σέρρες
Pogled na grad
Administrativni podaci
Država Grčka
PeriferijaSredišnja Makedonija
OkrugSer
Stanovništvo
Stanovništvo
 — 2011.76.817[1]
 — gustina127,71 st./km2
Geografske karakteristike
Koordinate41° 05′ 00″ S; 23° 33′ 00″ I / 41.0833333333° S; 23.55° I / 41.0833333333; 23.55
Vremenska zonaUTC+2 (EET), leti UTC+3 (EEST)
Aps. visina50 m
Površina601,49 km2
Ser na karti Grčke
Ser
Ser
Ser na karti Grčke
Poštanski broj621 xx
Registarska oznakaΕΡ

Ser ili Seres (grč. Σέρρες [Sérres]) najveće je naselje i glavni grad okruga Ser, na istoku periferije Središnja Makedonija. Grad je udaljen oko 69 km od najbližeg većeg grada Soluna.

Položaj[uredi | uredi izvor]

Grad je smešten u dolini reke Strume, od koje je udaljen 20ak kilometara ka istoku. u gradskom zaleđu nalaze se planine Rodopi.

Istorija[uredi | uredi izvor]

Grad je pod nazivom Seres ili Serez (lat. Serrae) bio poznat u starorimsko doba, a u doba Vizantije od ovog naselja je izgrađena velika tvrđava za odbranu granica ka severu, ali je u nekoliko navrata padala u ruke Bugara (1230—1258). Godine 1345. grad je postao deo Dušanovog carstva i ostao je pod srpskom vlašću sve do 1371. godine.[2][3][4][5]

Grad se naziva i "Efait" (ili Ifait) po srpskim izvorima u 15. veku. Ime se vezuje za istoimeni grad u Helenopontu, u kojem su bili mučenici Sv. Teodor Stratilat i Sv. Teodor Tirin. Kult tih svetitelja doneo je u Serez i okolinu vladar Teodor Laskar II (1254-1258). U gradu je njima u to vreme posvećena sadašnja sereška saborna crkva.[6] Posle smrti cara Dušana ovim krajem vlada Despot Uglješa do 1371. godine, kada gubitkom Maričke bitke ovo područje pada prvo pod Vizantince, a od 1383. godine je pod Osmanlijskom vlašću koji vladaju gradom sve do 1912. godine.

Pod Turcima grad ostaje sledećih 420 godina. 1903. grad je bio jedno od poprišta neuspešnog Ilindenskog ustanka srpskog stanovništva protiv Turaka. Tokom Balkanskih ratova grad je bio prvo u okviru Grčke, zatim pod bugarskom okupacijom, pa ponovo vraćen Grčkoj. Ove upravne promene dovele su do iseljavanja Srba, Bugara i Turaka u matice i do naseljavanja grčkih izbeglica iz Male Azije. Grad je bio uništen u ovim ratovima, pa se pristupilo izgradnji novog grada.

Objavljen je 1903. godine demografski sastav grada. Najviše je tada bilo Turaka - 11.900, Grka nešto manje - 11.000 dok je "Slovena" (Srba i Bugara) samo 2200. Od ostalih naroda Jevreja je bilo 2500, a Cigana 500 u gradu, dok Cincara nema ni jednoga u mestu sa ukupno 28.100 stanovnika.[7]

Srbi u Serezu i okolini[uredi | uredi izvor]

Srpski kralj Milutin je 1283. godine zauzeo Serez. On je tu osnovao pravoslavni manastir Sv. Jovana.[8]

Arheološka istraživanja do 1927. godine u iskopinama crkve Sv. Nikole na Akropolju u Serezu, pokazala su srpsko prisustvo na tom području. Pronađeni natpisu svedoče o podizanju velike kule 1350. godine, za vreme srpske vladavine, od strane "kastrofilaksa" Orestesa.[9]

Srbi su vladali Serezom za vreme cara Dušana 1336-1356. godine, a on se tu proglasio za prvog cara. Jedno pismo cara Dušana upućeno Mletačkom duždu, napisano je u Serezu, 15. oktobra 1345. godine.[10] U manastiru Sv. Jovana kod Sereza nađene su u 19. veku vladarske hrisovulje pisane na grčkom jeziku, koje je izdavao car Dušan, a odnose se na grad Srez i taj manastir na planini Manikej. Pronašao ih je objavio sadržaj Đorđe Joanid 1856. godine.[11] Posle smrti prvog patrijarha Joanikija predstojao je izbor novog. Drugi patrijarh srpski Sava izabran je na saboru u Serezu i po njegovoj volji morali su svi grčki mitropoliti da odu iz Srbije. Tada je carigradski patrijarh prokleo cara Dušana, patrijarha Savu i srpsko sveštenstvo.[12] U Serezu je posle bilo sedište carevine, carice Jelene, udovice cara Dušana. Uspeo je 1359. godine turski sultan da osvoji Serez i uništi tu malu državu. Carica Jelena se zamonašila i postala monahinja Evdokija. Poslao je 1360. godine srpsku rukopisnu knjigu "Pentikostar" (koji je pisao monah Gavril) mitropolit Serski, Jakov - u manastir na Svetu goru Sinajsku. Kaže se da je to bilo u vreme cara Uroša i njegove majke Jelisavete.[13] Godine 1368. taj grad je uzeo despot srpski Uglješa.[14] Vukašin Mrnjavčević - bivši namesnik srpski od Sereza do Dunava, 1367-1371. godine.[15] Mara kćerka despota Đurđa Brankovića bila je udata 1435. godine za turskog sultana Amurata. Posle njegove smrti živela je u mestu Ježevo kod grada Sera. Ona je koristila naklonost sultana Bajazita, i pomagala pravoslavne manastire, naročito Hilandar i Sv. Pavla, prema njenoj povelji od 1479. godine.[16] Umrla je iste, 1479. godine Mara "despotova ćerka" na Sereškom polju, selo Eževo.[13]

Poznato veliko geografsko delo Vujićevo, pribavio je 1825. godine u Beogradu, Jovan Hadži Batal rodom iz Sereza.[17] Kupac knjige koja nudi familijarne recepte od engleskog autora, uzeo je pretplativši se u Beogradu, 1833. godine trgovac Rista Romi iz Sereza.[18] Kupac jedne srpske knjige bio je sredinom 19. veka Stevan I. Verković starinar "za sebe i svoju zaručnicu Elenu". On je bio "iz Bosne" a bavio se tu poslom. Skupio je pre 1860. godine narodne pesme u Serezu, i to najviše od neke Dafine pevačice iz obližnjeg sela Prosenika. On je 1860. godine objavio knjigu tih pesama na srpskom jeziku u Beogradu. Posvetio je zbirku srpskoj knjeginji Juliji Obrenović. Verković je svoju knjigu nazvao "Narodne pesme Makedonskih Bugara". On ih nije nazvao "srpskim", jer navodno "kad bi kogod makedonskog Slavjanina zapitao: "Što si ti?" odgovarali bi sa - "ja sam Bolgarin!", a svoj jezik zovu bolgarskim - premda mnogi iole pismeni ljudi, svagda sebe nazivaju "Slaveno-bolgarima".[19]

U tom gradu se od 1897. godine javlja srpski Konzulat, pri kojem je "vicekonsul 1. klase" Branislav Nušić, pisac. Kraljevskim ukazom je 1900. godine ukinut srpski konzulat u tom gradu.[20]

Za upravitelja osnovne srpske (prethodno slavjanske 1893) škole u Serezu postavljen je 1898. godine Stojan Damjanović.[21] Srpska škola je tu otvorena po molbi u jesen prethodne 1897. godine.[22]

Stanovništvo[uredi | uredi izvor]

Pre poslednja tri popisa kretanje stanovništva bilo je sledeće:

Demografija
1981.1991.2001.
46.31749.83056.145

Kretanje broja stanovnika u opštini po popisima:

Demografija
2011.
76.817[1]

Privreda[uredi | uredi izvor]

Oblast Sera je razvijen poljoprivredni kraj u državi. Najvažnije poljoprivredne kulture su duvan, žita, a veoma je razvijeno i stočarstvo. Industrija je uglavnom prehrambena i tekstilna.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b „Detailed census results 2011”. Arhivirano iz originala 16. 10. 2015. g. Pristupljeno 7. 5. 2015. 
  2. ^ Škrivanić 1961, str. 1-15.
  3. ^ Ostrogorski 1965.
  4. ^ Živojinović 1967, str. 197-249.
  5. ^ Ferjančić 1994.
  6. ^ "Delo", Beograd 1897. godine
  7. ^ "Delo", Beograd 1. april 1903. godine
  8. ^ Vladimir Ćorović: "Istorija srpskog naroda", prvi deo, Beograd 1997. godine
  9. ^ "Vreme", Beograd 1927. godine
  10. ^ "Sedmica", Novi Sad 1858. godine
  11. ^ "Glasnik društva srpske slovesnosti", Beograd 1869. godine
  12. ^ "Serbske letopisi", Budim 1828. godine
  13. ^ a b Ljubomir Stojanović: "Stari srpski zapisi i natpisi", Beograd 1902. godine
  14. ^ "Glasnik društva srpske slovesnosti", Beograd 1870. godine
  15. ^ Dimitrije Davidović: "Istorija srpskog naroda", Beograd 1848. godine
  16. ^ "Glasnik društva srpske slovesnosti", Beograd 1877. godine
  17. ^ Joakim Vujić: "Novejšeje zemljeopisanije celago sveta...", Budim 1825. godine
  18. ^ "Zlatni izvor domostroiteljstva...", prevod sa engleskog, Beograd 1833. godine
  19. ^ Stefan Verković: "Narodne pesme Makedonskih Bugara", drugi deo, ženske pesme, Beograd 1860. godine
  20. ^ "Carigradski glasnik", Carigrad 1900. godine
  21. ^ "Prosvetni glasnik", Beograd 1906. godine
  22. ^ "Carigradski glasnik", Carigrad 1897. godine

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]