Klasično doba Osmanskog carstva

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Klasično doba Osmanskog carstva (tur. Klasik Çağ) odnosi se na period istorije Osmanskog carstva od osvajanja Carigrada 1453. godine do druge polovine šesnaestog veka, otprilike do kraja vladavine Sulejmana Veličanstvenog (vladao: 1520-1566). Tokom tog perioda sistem patrimonijalne vladavine zasnovan na apsolutnom autoritetu sultana dostigao je svoj vrhunac, a carstvo je razvilo institucionalne temelje koji su se u modifikovanom obliku održavali nekoliko vekova.[1] Teritorija Osmanskog carstva je uveliko bila proširena, a neki istoričari taj period nazivaju Paks Osmanika. Proces centralizacije carstva koji je počeo pre 1453. godine dovršen je tokom vladavine Mehmeda II.

Teritorija[uredi | uredi izvor]

Osmansko carstvo na početku druge vladavine Mehmeda II.
Osmansko carstvo nakon smrti Sulejmana Veličanstvenog.

Osmansko carstvo klasičnog doba doživelo je ogromno teritorijalno proširenje. Period koji je započeo Mehmedovim (vladao: 1451-1481) osvajanjem Carigrada 1453. godine. Mehmed II je nastavio da učvršćuje položaj carstva na Balkanu i Anadoliji, osvajajući Srbiju 1454-1455, Peloponez 1458-1459, Trapezunt 1461, i Bosnu 1463. Mnogi mletački posedi u Grčkoj su osvojeni tokom Mletačko-osmanskog rata 1463-1479. Do 1474. godine Osmanlije su osvojile Karamanski emirat u Anadoliji, a 1475 su osvojili Kafu na Krimu, uspostavljajući Krimski kanat kao vazalnu državu. Invazija na Otranto u Italiji pokrenuta je 1480. godine, ali smrt Mehmeda II naredne godine dovela je do povlačenja Osmanlija.[2]

Period vladavine Bajazita II (vladao: 1481-1512) bio je period konsolidacije nakon brzih osvajanja njegovog prethodnika, a teritorija carstva je neznatno proširene. Bajazit 1484. godine pokreće kampanju protiv Moldavije, koja postaje njihov vazal, i pripaja važne strateške luke Kiliju i Akerman. Glavne mletačke luke u Grčkoj i Albaniji osvojene su tokom rata 1499-1503, od kojih su najznačajnije Modon, Koron, i Drač. Međutim, do kraja njegove vladavine, osmanska teritorija na istoku bila je pod pretnjom od novoosnovanog Safavidskog carstva.[3]

Brzo teritorijalno širenje nastavljeno je pod Selimom I (vladao: 1512-1520), koji je 1514. godine porazio Safavide u bici kod Čaldirana, pripajajući veliki deo istočne Anadolije i nakratko zauzimajući Tabriz. Godine 1516. vodio je kampanju protiv Mamelučkog sultanata, osvajajući prvo Siriju, a zatim i Egipat naredne godine. To je dovelo do dramatičnog pomaka u orijentaciji Osmanskog carstva, jer je sada vladalo muslimanskim središtima Bliskog istoka, kao i uspostavljanjem zaštite nad svetim gradovima Meke i Medine. To je povećalo uticaj islama nad carskom vladavinom i omogućilo mnogo veću interakciju između arapskog sveta i osmanskog središta u Anadoliji i na Balkanu. Pod Selimovom vladavinom teritorija carstva se proširila sa oko 883,000 kvadratnih kilometara na 1.494,000 kvadratnih kilometara.[4]

Proširenje je nastavljeno tokom prve polovine vladavine Sulejmana I (vladao. 1520-1566), koji je osvojio Beograd (1521) i Rodos, pre nego što je napao Ugarsku 1526. godine, porazio je i ubio kralja Lajoša II u Mohačkoj bici i nakratko okupirao Budim. Nakon bitke Ugarska je upala u građanski rat zbog sukcesije, a Osmanlije su podržale Jovana Zapolju kao vazalnog princa. Kada su njihovi rivali Habzburzi počeli da stižu sa gornje strane, Sulejman je direktno intervenisao tako što je ponovo osvojio Budim i pripojio ga carstvu 1541. godine. Na drugim krajevima carstva, Sulejman je vodio velike kampanje protiv Safavidskog Irana, osvajajući Bagdad 1534. godine i pripajajući Irak. Osmanska vladavina je dodatno proširena inkorporacijom velikog dela severne Afrike, obala Jemena je osvojena 1538. godine a unutrašnjost je pripojena kasnije.

Nakon pripajanja Budima 1541. godine tempo osmanske ekspanzije usporio se kada je carstvo pokušalo da učvrsti svoje ogromne dobitke na tri fronta: u Ugarskoj, Iranu, i Mediteranu. Dodatna osvajanja su bila marginalna i služila su da poboljšaju osmanski položaj. Osmanska kontrola nad Ugarskom proširena je nizom kampanja, a druga ugarska provincija je osnovana sa osvajanjem Temišvara 1552. godine. Kontrola nad severnom Afrikom povećana je osvajanjem Tripolija 1551. godine, dok su Osmanlije poboljšale svoj položaj u Crvenom moru osvajanjem Masaufha (1557) i proširenjem osmanske vladavine nad većim delom obala Eritreje i Džibutija. Do kraja Sulejmanove vladavine carstvo se prostiralo na teritoriji od 2.273,720 kvadratnih kilometara.[5]

Politička istorija[uredi | uredi izvor]

1451–1481: Mehmed II[uredi | uredi izvor]

Osvajanje Carigrada omogućilo je Mehmedu II da se okrene Anadoliji. Mehmed II je pokušao da stvori jednu političku celinu u Anadoliji tako što je zauzeo turske države, koje su se nazivale bejlicima, i grčko Trapezuntsko carstvo u severoistočnoj Anadoliji i uspostavljanjem savezništva sa Krimskim kanatom. Ujedinjenje Anadolskih bejlika prvi je sproveo sultan Bajazit I, više od pedeset godina pre Mehmeda II, ali je nakon poraza u bici kod Angore 1402. godine, novoformirano ujedinjenje Anadolije se raspalo. Mehmed II je vratio osmansku vlast nad drugim turskim državama. Ova osvajanja su ga udaljila iz Evrope.

Još jedan važan politički entitet na koji se odnosila istočna politika Mehmeda II bio je turkijski Ak Kojunlu. Pod vođstvom uzuna Hasana, ova turkijska kraljevina je stekla moć na istoku, ali zbog svojih snažnih veza sa hrišćanskim silama kao što su Trapenzuntsko carstvo i Mletačka republika i zbog saveza između turkijskih i karamanskih plemena, Mehmed ih je smatrao pretnjom. Vodio je uspešnu kampanju protiv Uzuna Hasana 1473. godine, koja je okončana odlučnom pobedom Osmanskog carstva u bici kod Otlukbelija.

Nakon osvajanja Carigrada, Mehmed je takođe osvojio i Morejsku despotovinu na Peloponezu 1460. godine, i Trapezuntsko carstvo u severoistočnoj Anadoliji 1461. godine. Tako su poslednje dve tekovine vizantijske vladavine pripojene Osmanskom carstvu. Osvajanje Carigrada donelo je ogromnu slavu i prestiž zemlji.

Minijatura Mehmeda II
Mač Mehmeda II
Opsada Beograda (mađ. Nándorfehérvár) 1456. Mehmed beg 1584.

Mehmed II je napredovao u istočnoj Evropi sve do Beograda, gde je pokušao da osvoji grad od Janoša Hunjadija u opsadi Beograda 1456. godine. Mađarski komandanti su uspešno odbranili grad, a Osmanlije su se povukle sa velikim gubicima, ali su na kraju okupirale skoro celu Srbiju.

Godine 1463. nakon spora oko iznosa poreza koji je Kraljevina Bosna plaćala svake godine, Mehmed je napao Bosnu i vrlo brzo je osvojio, pogubivši poslednjeg bosanskog kralja Stefana Tomaševića i njegovog ujaka Radivoja.

Mehmed II je 1462. godine došao u sukob sa Vladom III vlaškim knezom, koji je deo svog detinjstva proveo kao talac na osmanskom dvoru odrastajući zajedno sa Mehmedom.[6] Vlad je napao iz zasede, masakrirao ili zarobio nekoliko osmanskih snaga, a zatim je nabio na kolac preko 23,000 zarobljenih Turaka. Mehmed II je napustio svoju opsadu Korinta da bi pokrenuo kazneni napad na Vlada u Vlaškoj[7] ali je pretrpeo ogromne gubitke u iznenadnom noćnom napadu kod Trgovišta koji je predvodio Vlad, koji je očigledno bio sklon da lično ubije sultana.[8] Suočen sa Vladovom brutalnošću Mehmed II se povukao, ostavljajući svog saveznika Radua III, Vladovog brata, sa malom vojskom kako bi osvojio lokalne boljare koji su bili progonjeni od strane Vlada III. Radu je na kraju uspeo da preuzme kontrolu nad Vlaškom, kojom je upravljao kao beg, u ime Mehmeda II. Vlad je na kraju pobegao u Mađarsku, gde je bio zatvoren zbog lažne optužbe za izdaju svog gospodara.

Godine 1475. Osmanlije su pretrpele veliki poraz od Stefana III moldavskog kneza u bici kod Vasluja. U 1476. godini, Mehmed je ostvario pirovu pobedu protiv Stefana u bici kod Razbojenija. Opkolio je glavni grad Sučavu, ali nije uspeo da ga zauzme, kao što nije uspeo da zauzme i dvorac Targu Njamc. Sa kugom koja se pojavila u njegovom logoru, pored oskudice hrane i vode, Mehmed je bio primoran da se povuče.

Albanski pokret otpora između 1443. i 1468. pod vođstvom Đurđa Kastriota Skenderbega (tur. İskender Bey), albanskog plemića i bivšeg pripadnika osmanske vladajuće elite, sprečio je osmansku ekspanziju na Apeninsko poluostrvo. Skenderbeg je ujedinio Albanske kneževine u borbi protiv Osmanskog carstva u Lješkoj ligi 1444. godine. Mehmed II nije mogao potčiniti Albaniju i Skenderbega, iako je dva puta (1466. i 1467.) predvodio Osmansku vojsku protiv Kroje. Nakon smrti Skenderbega 1468. godine, Albanci nisu uspeli da nađu vođu koji bi ga uspešno zamenio, a Mehmed II je konačno osvojio Kroju i Albaniju 1478. godine. Poslednji čin njegove albanske kampanje bila je problematična opsada Skadra 1478–1479 koju je lično predvodio Mehmed II.

Mehmed II je napao Italiju 1480. godine. Namera njegove invazije bila je da osvoji Rim i "ujedini Rimsko carstvo", i u prvom mahu je delovalo da to može da ostvari lakim zauzimanjem Otranta 1480. godine, ali su već 1481. godine Otranto oslobodile papske snage nakon smrti Mehmeda. Nakon njegove smrti, nasledio ga je njegov sin, Bajazit II.

1481–1512: Bajazit II[uredi | uredi izvor]

Kada je Bajazit II ustoličen nakon smrti svog oca 1481. godine, on je prvo morao da se obračuna sa svojim mlađim bratom sultanom Džemom, koji je zauzeo Inegol i Bursu i proglasio se sultanom Anadolije. Nakon bitke kod Jenišehira, Džem je poražen i pobegao je u Kairo. Vratio se već naredne godine, uz podršku Mameluka, i zauzeo istočnu Anadoliju, Ankaru i Koniju ali je na kraju opet bio poražen i prebegao je na Rodos.

Sultan bajazit napao je Mletačku republiku 1499. godine. Mir je potpisan 1503. godine, a Osmanlije su osvojile poslednja mletačka uporišta na Peloponezu i neke gradove duž jadranske obale. U 16. veku Mameluci i Persijanci pod šahom Ismailom I su se udružili protiv Osmanlija. Rat je završen 1511. godine u korist Osmanlija.

Kasnije te godine, Bajazitov sin Ahmed prisilio je oca da ga učini regentom. Njegov brat Selim bio je prisiljen da pobegne na Krim. Kada je Ahmed trebalo da bude krunisan, janjičari su se umešali, ubili princa i prisilili Bajazita da pozove Selima nazad i proglasi ga sultanom. Bajazit je abdicirao i umro odmah nakon što je napustio tron.

1512–1520: Selim I[uredi | uredi izvor]

Tokom svoje vladavine, Selim I (zvani Hrabri, tur. Yavuz) bio je u mogućnosti da proširi granice carstva u velikoj meri na jug i istok. U bici kod Čaldirana u istočnoj Anadoliji 1514. godine, osmanske snage pod komandom sultana Selima I odnele su odlučujuću pobedu protiv Safavida, nakon čega su zauzeli istočnu Anadoliju i severni Irak. Porazio je Mameluke i osvojio Siriju i Egipat, uključujući sveti grad Jerusalim kao i Kairo, prestonicu Abasidskog kalifata.

1520–1566: Sulejman Veličanstveni[uredi | uredi izvor]

Sulejman Veličanstveni prvo je ugušio pobunu koju je predvodio osmanski guverner u Damasku. Do avgusta 1521. godine, Sulejman je osvojio Beograd, koji je tada bio pod ugarskom kontrolom. Rodos je zauzeo 1522. godine. U Mohačkoj bici 29. avgusta 1526. godine porazio je ugraskog kralja Lajoša II. Sulejman je 1541. godine aneksirao veći deo današnje Mađarske, poznat kao Veliki Alfeld, i postavio porodicu Zapolja da vlada nezavisnom kneževinom Transilvanijom, vazalnom državom carstva. Iako je tvrdio da vlada celom kraljevinom, Ferdinand I od Austrije vladao je takozvanom "Kraljevinom Ugarskom" (današnja Slovačka, severozapadna Mađarska i zapadna Hrvatska), teritorija koja je privremeno fiksirala granicu između Habzburgovaca i Osmanlija.

Šiitski Safavidi vladali su Persijom i teritorijom današnjeg Iraka. Sulejman je predvodio tri kampanje protiv Safavida. U prvoj, osvojen je istorijski važan grad Bagdad 1534. godine. U drugoj kampanji, 1548–1549, osvojene su privremeno teritorije u Tabrizu i Azerbejdžanu, a obezbeđeno je trajno prisustvo u provinciji Van, i zauzeta su neka utvrđenja u Gruziji. Treća kampanja (1554–1555) bila je odgovor na Safavidske akcije u provincijama Van i Erzurum u istočnoj Anadoliji u periodu 1550-1552. Osmanske snage zauzele su Jerevan, Karabah i Nahčivan i uništile palate, vile i vrtove. Iako je Sulejman pretio Ardabilu, vojna situacija je u osnovi bila u pat-poziciji do kraja kampanje 1554. godine.[9] Tahmasp je poslao izaslanike u Sulejmanove zimske kasarne u Erzurumu u septembru 1554. godine kako bi zatražio mir.[10] Pod uticajem vojne pozicije Osmanskog carstva u Ugarskoj, Sulejman je pristao na privremene uslove mira.[11] Formalni Amasijski sporazum potpisan je juna i bio je prvo zvanično priznanje osmanskih osvajanja od strane Safavidskog carstva.[12] Po uslovima sporazuma Osmanlije su prihvatile da vrate Jerevan, Karabah i Nahčivan SAfavidima, a zauzvrat bi zadržali Irak i istočnu Anadoliju. Sulejman je pristao da dozvoli safavidskim hodočasnicima odlazak u Meku i Medinu kao i imamskim grobnicama u Iraku i Arabiji, pod uslovom da šah ukine taburu, bačenu kletvu na prva tri Rašidunska kalifa.[13] Mir je završio neprijateljstvo između dva carstva dugo 20 godina.

Velike teritorije u severnoj Africi su aneksirane zapadno do Alžira. Berberske države Tripolitanija, Tunis i Alžir postale su provincije u osmanskom carstvu. Gusarenje koje su sprovodili berberski gusari iz severne Afrike nakon osmanskog osvajanja korišćeno je u ratu protiv Španije, a osmanska ekspanzija je na kratko povezana sa pomorskom dominacijom na Mediteranu.

Osmanska mornarica je takođe kontrolisala Crveno more, i držala Persijski zaliv do 1554. godine, kada je njihovu flotu porazila mornarica Portugalskog carstva. Portugalci su nastavili da se bore protiv osmanskih snaga za kontrolu Adena. Hair ad Din, poznatiji u Evropi kao Barbarosa, je 1533. godine postao kapetan flote Osmanskog carstva koja se aktivno borila protiv španske mornarice.

Habzburški car Svetog rimskog carstva, Karlo V (Karlos I od Španije) je 1535. godine ostvario važnu pobedu protiv Osmanlija u Tunisu, ali se 1536. godine Osmanlijama pridružio kralj Fransoa I Valoa u borbi protiv Karla. Karlo V je 1538. godine poražen u bici kod Preveza od strane Barbarose, što je obezbedilo istočni Mediteran Osmanlijama tokom narednih 33 godina. Fransoa I je zatražio pomoć od Sulejmana, a zatim je poslao flotu na čijem čelu je bio Barbarosa, koja je pobedila Špance i povratila Napulj Francuskoj. Sulejman je Barbarosi dodelio titulubeglerbega. Kao rezultat saveza bio je žestok morski dvoboj između Draguta i Dorija, koji je ostavio severni i južni Mediteran u rukama Osmanlija.

Galerija[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Şahin 2013, str. 4–5
  2. ^ Heywood, Colin (2009). „Mehmed II”. Ur.: Ágoston, Gábor; Bruce Masters. Encyclopedia of the Ottoman Empire. str. 364–8. 
  3. ^ Ágoston, Gábor (2009). „Bayezid II”. Ur.: Ágoston, Gábor; Bruce Masters. Encyclopedia of the Ottoman Empire. str. 82–4. 
  4. ^ Ágoston, Gábor (2009). „Selim I”. Ur.: Ágoston, Gábor; Bruce Masters. Encyclopedia of the Ottoman Empire. str. 511–3. 
  5. ^ Ágoston, Gábor (2009). „Süleyman I”. Ur.: Ágoston, Gábor; Bruce Masters. Encyclopedia of the Ottoman Empire. str. 541–7. 
  6. ^ „Archived copy”. Arhivirano iz originala 2009-06-24. g. Pristupljeno 2012-07-03. 
  7. ^ Mehmed the Conqueror and his time pp. 204–5
  8. ^ Dracula: Prince of many faces: His life and his times p. 147
  9. ^ Max Scherberger, “The Confrontation between Sunni and Shi’i Empires: Ottoman-Safavid Relations between the Fourteenth and the Seventeenth Centuries” in The Sunna and Shi'a in History: Division and Ecumenism in the Muslim Middle East ed. by Ofra Bengio & Meir Litvak (New York: Palgrave Macmillan, 2011) (“Scherberger”), pp. 59-60.
  10. ^ Mikheil Svanidze, “The Amasya Peace Treaty between the Ottoman Empire and Iran (June 1, 1555) and Georgia,” Bulletin of the Georgian National Academy of Sciences, vol. 3, no. 1, pp. 191-97 (2009) (“Svanidze”), p. 192.
  11. ^ Svandze, str. 193–94
  12. ^ Douglas E. Streusand, ‘’Islamic Gunpowder Empires: Ottomans, Safavids, and Mughals (Boulder, Colo.: Westview Press, c. 2011), p. 50.
  13. ^ Scherberger, str. 60

Dodatni izvori[uredi | uredi izvor]

Ankete[uredi | uredi izvor]

Sulejman Veličanstveni(vladao: 1520-1566)[uredi | uredi izvor]

  • İnalcık; Cemal Kafadar, Halil, ur. (1993). Süleyman the Second [i.e. the First] and His Time. Istanbul: The Isis Press. ISBN 975-428-052-5. 
  • Şahin, Kaya (2013). Empire and Power in the Reign of Süleyman: Narrating the Sixteenth-Century Ottoman World. Cambridge University Press. ISBN 978-1-107-03442-6.