Maks Ferdinand Peruc

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Maks Ferdinand Peruc
Maks Ferdinand Peruc
Lični podaci
Datum rođenja(1914-05-19)19. maj 1914.
Mesto rođenjaBeč, Austrougarska
Datum smrti6. februar 2002.(2002-02-06) (87 god.)
Mesto smrtiKembridž, Kembridžšir, Engleska, Ujedinjeno Kraljevstvo
ObrazovanjeUniverzitet u Beču
Univerzitet Kembridž
Naučni rad
Poljemolekularna biologija
kristalografija
InstitucijaUniverzitet Kembridž
Laboratorija za molekularnu biologiju
NagradeNobelova nagrada za hemiju (1962)

Maks Ferdinand Peruc CBE (19. maj 1914 – 6. februar 2002)[1] bio je britanski molekularni biolog rođen u Austriji, koji je 1962. godine sa Džonom Kendruom podelio Nobelovu nagradu za hemiju za njihova proučavanja struktura hemoglobina i mioglobina. Dobio je Kraljevsku medalju Kraljevskog društva 1971. i Kopli medalju 1979. godine. Na Kembridžu je osnovao i predsedavao (1962–79) Laboratorijom za molekularnu biologiju Saveta za medicinska istraživanja, čijih je četrnaest naučnika dobilo Nobelove nagrade. Perucov doprinos molekularnoj biologiji u Kembridžu dokumentovan je u Istoriji univerziteta Kembridž: Tom 4 (1870. do 1990) u izdanju Univerziteta Kembridž 1992. godine.

Mladost i obrazovanje[uredi | uredi izvor]

Peruc je rođen u Beču, kao sin Adele (Goldšmit) i Huga Peruca, proizvođača tekstila.[2] [3] Njegovi roditelji su poreklom bili Jevreji, ali su Peruca krstili u katoličkoj religiji.[4] [5] [6] Iako je Peruc odbacio religiju i bio ateista u poznim godinama, bio je protiv vređanja drugih zbog njihovih verskih uverenja.[7] [8]

Njegovi roditelji su se nadali da će postati advokat, ali hemijom se počeo baviti još u školi. Zanemarujući prigovore roditelja, upisao se na studije hemije na Univerzitetu u Beču i diplomirao 1936. Profesor Herman Mark posetio je Džona.D. Bernala, koji je tražio studenta istraživača koji će mu pomoći u proučavanju rendgenske kristalografije.[9] Peruc o toj temi nije znao ništa, ali Mark je uzvratio rekavši da će uskoro naučiti. Bernal ga je prihvatio u svojoj istraživačkoj grupi za kristalografiju u laboratoriji Kevendiš. Bernal ga je podstakao da koristi metodu difrakcije X-zraka za proučavanje strukture proteina. Kako je kristale proteina bilo teško dobiti, koristio je kristale hemoglobina konja i započeo je doktorsku tezu o njegovoj strukturi. Hemoglobin je bio tema koja će ga zaokupljati tokom većeg dela njegove profesionalne karijere. Doktorirao je kod Lorensa Braga.

Karijera i istraživanje[uredi | uredi izvor]

Odbijen od strane koledža Kingsa i St. Džona, prijavio se i postao član Piterhausa Univerziteta Kembridž. Za počasnog saradnika Piterhausa izabran je 1962. godine. Živo se interesovao za mlađe članove i bio je redovan i popularan govornik u Kelvin klubu, naučnom društvu Koledža.

2. svetski rat[uredi | uredi izvor]

Kada je Hitler zauzeo Austriju 1938. godine, Perucovi roditelji su uspeli da pobegnu u Švajcarsku, ali su izgubili sav novac. Kao rezultat toga, Peruc je izgubio finansijsku podršku. Zahvaljujući sposobnosti skijanja, iskustvu u alpinizmu od detinjstva i poznavanju kristala, Peruc je prihvaćen kao član tročlanog tima koji je proučavao pretvaranje snega u led u švajcarskim lednicima u leto 1938. godine. Njegov članak iz Naučnog časopisa Kraljevskog društva učinio ga je poznatim kao stručnjaka za glečere.[10]

Lorens Brag, koji je bio profesor eksperimentalne fizike u Kavendišu, smatrao je da je Perucovo istraživanje hemoglobina obećavalo i podstakao ga da se prijavi za bespovratnu pomoć Fondacije Rokfeler za nastavak istraživanja. Prijava je prihvaćena u januaru 1939. godine i Peruc je mogao da dovede svoje roditelje iz Švajcarske u martu 1939. godine u Englesku.[10]

Po izbijanju Drugog svetskog rata Peruc je zajedno sa drugim osobama nemačkog ili austrijskog porekla poslat u Njufaundlend (po naređenju Vinstona Čerčila).[11] Nakon nekoliko meseci interniranja, vratio se u Kembridž. Zbog njegovih prethodnih istraživanja promena u rasporedu kristala u različitim slojevima glečera pre rata, zatražili su od njega savet da li bi, ako bataljon komandosa bude sleteo u Norvešku, mogli biti sakriveni u skloništima pod lednicima. Njegovo znanje na temu leda dovelo je do toga da je 1942. godine regrutovan za projekat Habakuk. Ovo je bio tajni projekat izgradnje ledene platforme u srednjem delu Atlantika, koja bi mogla da se koristi za punjenje aviona gorivom. U tom cilju istraživao je nedavno izumljenu mešavinu leda i celuloze poznatu kao pykrete (pajkrit). Izvodio je rane eksperimente na pajkritu na tajnoj lokaciji ispod pijace mesa Smitfild u londonskom Sitiju.

Osnivanje jedinice za molekularnu biologiju[uredi | uredi izvor]

Posle rata vratio se nakratko u glaciologiju. Demonstrirao je kako teku glečeri.[12] [13] [14] [15] [16]

Godine 1947. Peruc je, uz podršku profesora Braga, uspeo da dobije podršku od Saveta za medicinska istraživanja za istraživanje molekularne strukture bioloških sistema. Ova finansijska podrška omogućila mu je da osnuje Jedinicu za molekularnu biologiju u laboratoriji Kevendiš.[17] Nova Perucova jedinica privukla je istraživače koji su shvatili da polje molekularne biologije obećava, među njima su bili Fransis Krik 1949. i Džejms D. Votson 1951. godine.

1953. Peruc je pokazao da se difraktovani rendgenski zraci iz kristala proteina mogu poređati poredeći obrasce iz kristala proteina sa i bez vezanih teških atoma. 1959. godine je ovom metodom odredio molekularnu strukturu proteina hemoglobina, koji transportuje kiseonik u krvi.[18] Ovaj rad rezultirao je njegovom podelom Nobelove nagrade za hemiju za 1962. godinu sa Džonom Kendruom. Danas se molekularne strukture nekoliko hiljada proteina svake godine određuju rentgenskom kristalografijom.

Posle 1959. godine Peruc i njegove kolege nastavljaju da određuju strukturu oksi- i deoksi-hemoglobina u visokoj rezoluciji. Kao rezultat toga, 1970. godine je konačno uspeo da sugeriše kako on funkcioniše kao molekularna mašina: kako se prebacuje između deoksigenovanog i oksigenovanog stanja, zauzvrat pokrećući unos kiseonika, a zatim njegovo oslobađanje u mišiće i druge organe. Dalji rad tokom naredne dve decenije doradio je i potkrepio predloženi mehanizam. Pored toga, Peruc je proučavao strukturne promene u brojnim bolestima hemoglobina i kako one mogu uticati na vezivanje kiseonika. Nadao se da će molekul moći da funkcioniše kao receptor za lek i da će biti moguće inhibirati ili poništiti genetske greške kakve se javljaju kod srpaste anemije. Dalji interes je bio promenljiv molekul hemoglobina od vrste do vrste kako bi odgovarao različitim staništima i obrascima ponašanja. U poslednjim godinama Peruc se okrenuo proučavanju promena proteinskih struktura umešanih u Hantingtonovu bolest i druge neurodegenerativne bolesti.[19]

Peruc sa suprugom Gizelom na Nobelovom balu 1962. godine

Autor[uredi | uredi izvor]

U kasnijim godinama Peruc je bio redovni recenzent/esejista časopisa Njujork rivju of buks za biomedicinske teme. Mnogi od ovih eseja su ponovo objavljeni u njegovoj knjizi iz 1998. godine, Voleo bih da sam vas ranije naljutio.[20] U avgustu 1985. časopis je takođe objavio njegov izveštaj pod naslovom „To je bio rat: neprijateljski vanzemaljac“ o svojim iskustvima interniranog tokom Drugog svetskog rata. Njegov rođak Leo Peruc, ugledni pisac, rekao je Maksu dok je bio dečak da nikada neće biti pisac, što je bila neopravdana presuda, kao što pokazuju Perucova izvanredna pisma koje je napisao kao student. Objavljeni su u časopisu kao Odabrana pisma Maksa Peruca. Peruc je bio oduševljen što je 1997. godine osvojio nagradu Luis Tomas za pisanje u oblasti nauke.

Naučnik-građanin[uredi | uredi izvor]

Peruc je napao teorije filozofa Karla Popera i Tomasa Kuna i biologa Ričarda Dokinsa u predavanju održanom u Kembridžu na temu „Živi molekuli“ 1994. godine. Kritikovao je Poperovu ideju da nauka napreduje kroz proces formiranja i opovrgavanja hipoteza, rekavši da hipoteze nisu nužno osnova naučnog istraživanja i, barem u molekularnoj biologiji, nisu nužno ni predmet revizije. Za Peruca, Kunova ideja da nauka napreduje u promenama paradigmi koje su podložne socijalnim i kulturnim pritiscima nepravedno predstavlja modernu nauku.

Ove kritike odnosile su se na naučnike koji napadaju religiju, posebno na Ričarda Dokinsa. Izjave koje vređaju religijsku veru bile su za Peruca netaktične i jednostavno štetile ugledu nauke. Zaključio je da „čak i ako ne verujemo u Boga, treba da se trudimo da živimo kao da verujemo“.[21]

U roku od nekoliko dana od napada 11. septembra 2001. godine, Peruc je pisao britanskom premijeru Toniju Bleru, apelujući na njega da ne odgovara vojnom silom: „Uznemiren sam američkim vapajima za osvetom i zabrinut da će osveta predsednika Buša dovesti do smrti na hiljade još nevinih ljudi, vodeći nas u svet eskalacije terora i kontraterora. Nadam se da možete da upotrebite svoj ograničavajući uticaj da biste sprečili da se ovo dogodi."[22]

Počasti i nagrade[uredi | uredi izvor]

Peruc je izabran za člana Kraljevskog društva 1954. godine.[1] Pored Nobelove nagrade za hemiju 1962, koju je podelio sa Džonom Kendruom za proučavanje struktura hemoglobina i mioglobina, Maks Peruc je dobio i niz drugih važnih počasti: imenovan je za komandanta Reda Britanske imperije 1963. godine, dobio je austrijsko odlikovanje za nauku i umetnost 1967. godine, Kraljevsku medalju Kraljevskog društva 1971. godine, dobio je Koplej medalju 1979. godine i Orden za zasluge 1988. godine.

Peruc je postao član Nemačke akademije nauka Leopoldina 1964. godine, dobio počasni doktorat na Univerzitetu u Beču (1965) i dobio je medalju Vilhelm Ekner 1967.[23] U članstvo Evropske organizacije za molekularnu biologiju izabran je 1964.

Predavanja[uredi | uredi izvor]

1980. pozvan je da održi božićno predavanje Kraljevske institucije o piletini, jajetu i molekulima.

Knjige Maksa Peruca[uredi | uredi izvor]

  • 1962. Proteini i nukleinske kiseline: struktura i funkcija. Amsterdam i London. Elsevier  
  • 1989. Da li je nauka neophodna? Eseji o nauci i naučnicima. London. Bari i Dženkins. ISBN 0-7126-2123-7
  • 1990. Mehanizmi kooperativnosti i alosterične regulacije u proteinima. Kembridž. Univerzitet Kembridž Press ISBN 0-521-38648-9
  • 1992. Struktura proteina: Novi pristupi bolesti i terapiji. Njujork. Friman ( ISBN 0-7167-7021-0 )
  • 1997. Nauka nije miran život: Razotkrivanje atomskog mehanizma hemoglobina. Singapur. World Scientific ISBN 981-02-3057-5.
  • 2002. Voleo bih da sam vas ranije naljutio. Cold Spring Harbor, Njujork. Cold Spring Harbor Laboratory Press. ISBN 978-0-87969-674-0.
  • 2009. Kakvo vreme imam: Odabrana pisma Maksa Peruca, uredila Vivijen Peruc. Cold Spring Harbor Laboratory Press. Njujork. . ISBN 978-0-87969-864-5.

Lični život[uredi | uredi izvor]

1942. Peruc se oženio Gizelom Klarom Matildom Pajser (1915–2005), medicinskom fotografkinjom. Imali su dvoje dece, Vivijen (rođ. 1944), istoričarku umetnosti; i Robina (rođ. 1949), profesora hemije na Univerzitetu u Jorku. Gizela je bila izbeglica iz Nemačke (bila je protestantkinja čiji je otac bio Jevrejin).[24]

Kremiran je 12. februara 2002. godine u Krematorijumu u Kembridžu (Kembridžšir), a njegov pepeo je pokopan sa roditeljima Hugom Perucom i Deli Peruc u parohiji groblja Vaznesenja u Kembridžu.[25] Njegova supruga je kremirana 28. decembra 2005. i njen pepeo je pokopan u istoj grobnici.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b Blow, David Mervyn (2004). „Max Ferdinand Perutz OM CH CBE. 19 May 1914 – 6 February 2002: Elected F.R.S. 1954”. Biographical Memoirs of Fellows of the Royal Society. 50: 227—256. JSTOR 4140521. PMID 15768489. doi:10.1098/rsbm.2004.0016. 
  2. ^ „Max Ferdinand Perutz facts, information, pictures | Encyclopedia.com articles about Max Ferdinand Perutz”. www.encyclopedia.com. Pristupljeno 9. 10. 2016. 
  3. ^ „Max F. Perutz – Facts”. www.nobelprize.org. Pristupljeno 9. 10. 2016. 
  4. ^ „This Day in Jewish History / Death of a Nobel chemist – This Day in Jewish History”. haaretz.com. Pristupljeno 9. 10. 2016. 
  5. ^ Dickerson, Richard E. (9. 10. 2016). „Max Perutz and the secret of life, by Georgina Ferry”. Protein Science. 17 (2): 377—379. ISSN 0961-8368. PMC 2222719Slobodan pristup. doi:10.1110/ps.073363908. 
  6. ^ „Max Perutz OM”. Telegraph.co.uk. Pristupljeno 9. 10. 2016. 
  7. ^ „Max Perutz Interview 2”. The Vega Science Trust. Pristupljeno 19. 6. 2013. 
  8. ^ „Perutz rubbishes Popper and Kuhn”. TSL EDUCATION LTD. 28. 11. 1994. Pristupljeno 19. 6. 2013. „Dr Perutz, said: "It is one thing for scientists to oppose creationism which is demonstrably false but quite another to make pronouncements which offend people's religious faith – that is a form of tactlessness which merely brings science into disrepute. My view of religion and ethics is simple: even if we do not believe in God, we should try to live as though we did." 
  9. ^ Medawar & Pyke. Page 108.
  10. ^ a b Medawar & Pyke. Page 109.
  11. ^ Fersht, Alan R. (2002). „Max Ferdinand Perutz OM FRS”. Nature Structural Biology. 9 (4): 245—246. PMID 11914731. doi:10.1038/nsb0402-245Slobodan pristup. 
  12. ^ Perutz, Max. Enemy Alien. I Wish I'd Made You Angry Earlier. str. 73—106. 
  13. ^ Perutz, Max (1997). Science is Not a Quiet Life. str. 601—630. ISBN 981-02-2774-4. 
  14. ^ Gratzer, Walter (5. 3. 2002). „Max Perutz (1914–2002)”. Current Biology. 12 (5): R152—R154. doi:10.1016/S0960-9822(02)00727-3. 
  15. ^ Ramaseshan, S (10. 3. 2002). „Max Perutz (1914–2002)”. Current Science. Indian Academy of Sciences. 82 (5): 586—590. Pristupljeno 12. 1. 2008. 
  16. ^ Collins, Paul (2002). „The Floating Island”. Cabinet Magazine (7). Pristupljeno 12. 1. 2008. 
  17. ^ Medawar & Pyke. Pages 110 to 111.
  18. ^ Everts, Sarah (2016). „Information Overload”. Distillations. 2 (2): 26—33. Pristupljeno 20. 3. 2018. 
  19. ^ Perutz, Max (1998). „1–11”. Science is Not a Quiet Life. World Scientific. ISBN 9789814498517. 
  20. ^ Max Ferdinand Perutz OM FRS – Nature Structural & Molecular Biology
  21. ^ Patel, Kam Perutz rubbishes Popper and Kuhn, The Times Higher Education Supplement, 25 November 1994
  22. ^ Max Perutz and the Secret of Life, By Georgina Ferry. 352 pp., illustrated. Cold Spring Harbor, NY, Cold Spring Harbor Laboratory Press, (2008) ISBN 978-0-87969-785-3. p. 283 in UK version
  23. ^ editor, ÖGV. (2015). Wilhelm Exner Medal. Austrian Trade Association. ÖGV. Austria.
  24. ^ Max Perutz And The Secret Of Life ISBN 9781446402658
  25. ^ E-mails from Robin Perutz and Vivien Perutz to Martin Packer, August 2012

Bibliografija[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]