Pavle Ilić

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
pavle ilić
Pavle Ilić Veljko
Lični podaci
Datum rođenja(1910-04-10)10. april 1910.
Mesto rođenjaBrusnik, kod Negotina, Kraljevina Srbija
Datum smrti16. jun 1964.(1964-06-16) (54 god.)
Mesto smrtiBeograd, SR Srbija, SFR Jugoslavija
Profesijavojno lice
Porodica
SupružnikNadežda Ilić
Delovanje
Član KPJ od2. maja 1942.
Učešće u ratovimaNarodnooslobodilačka borba
SlužbaVojska Kraljevine Jugoslavije
NOV i PO Jugoslavije
Jugoslovenska narodna armija
19321941.
19411964.
Činporučnik JV
general-pukovnik JNA
U toku NOBkomandant Osmog korpusa NOVJ

Odlikovanja
Orden ratne zastave Orden partizanske zvezde sa zlatnim vencem Partizanska spomenica 1941.

Pavle Ilić — Veljko Krajinac (Brusnik, kod Negotina, 10. april 1910Beograd, 16. jun 1964), učesnik Narodnooslobodilačke borbe i general-pukovnik JNA.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Rođen je 10. aprila 1910. godine u selu Brusniku, kod Negotina. Njegovi roditelji Stanislav i Mileve Ilić, imali su pored Pavla još troje dece: Sofiju, Petra i Milivoja. Pavle je gimnaziju učio u Negotinu i Zaječaru, a potom je studirao na Kraljevskoj vojnoj akademiji, koju je završio 1932. godine. Godine 1940. završio je u Beogradu i Višu vojnu akademiju.

Aprilski rat 1941. godine zatekao ga je kao inžinjerskog poručnika. Uspevši da pobegne iz zarobljeničke kolonije, domogao se Beograda i tu se povezao sa skojevskim grupama, koje su ga ilegalno prebacile iz Beograda na područje Kosmajskog partizanskog odreda, avgusta 1941. godine.

Najpre je bio običan borac, ali je veoma brzo došlo do izražaja njegovo vojno umeće i iskustvo u organizovanju mnogobrojnih akcija Beogradskog bataljona u kome je Veljko obavljao dužnost zamenika komandanta. Zajedno sa Beogradskim bataljonom, januara 1942. godine, ušao je u sastav Prve proleterske udarne brigade. Posle Druge neprijateljske ofanzive, Pavle je prebačen u Drugu proletersku udarnu brigadu i 1. maja 1942. godine postavljen za načelnika Štaba brigade. Dan kasnije, 2. maja, primljen je u članstvo Komunističke partije Jugoslavije (KPJ).

Tokom proleća 1942. godine učestvovao je u čišćenju istočne Bosne od četnika i borbama za odbranu Foče, u kojoj je bio smešten Vrhovni štab. Maja 1942. godine „Veljko Krajinac“, kao su ga tada zvali, primio je dužnost pomoćnika načelnika Vrhovnog štaba i u narednih 17 meseci učestvovao u rešavanju najsloženijih pitanja: snabdevanja jedinica, koordiniranja dejstava hrvatskih i krajiških jedinica, formiranja novih jedinica, organizacije rušenje pruge SarajevoMostar i dr. Zajedno sa Kočom Popovićem komandovao je na Grahovskom sektoru i učestvovao u oslobađanju Banije.

General major Pavle Ilić Veljko govori Negotincima ispred Spomenika Hajduk Veljku 1963. godine

Ispred Vrhovnog štaba, prisustvovao je, sa Mošom Pijade, 24. septembra 1942. godine Prvom kongresu partizanskih lekara, u Bosanskom Petrovcu. Posle boravka u Kninu i uspešno izvedenih akcija na popravkama pruge kako bi se ranjenici evakuisali, Veljko je prešao na područje Sutjeske. Maja 1943. godine Veljko je, zajedno sa još šest drugova, unapređen u čin pukovnika, a 1. novembra 1943. unapređen je u čin general-majora. U vreme kapitulacije Italije, kada je bilo očekivano iskrcavanje Saveznika na Jadransku obalu, oktobra 1943. godine, Pavle je postavljen za komandanta Osmog dalmatinskog korpusa NOVJ. Svi kontakti koje su Saveznici održavali sa general-majorom Pavlom Ilićem, u početku su održavani u Livnu, a zatim na jednom ostrvu.

Kao predstavnik istočne Srbije, učestvovao na Drugom zasedanju AVNOJ-a u Jajcu, 29. novembra 1943. godine. Uoči zasedanja AVNOJ-a Pavle je imao nekoliko susreta sa Vrhovnim komandantom NOV i POJ Josipom Brozom Titom. Posle upoznavanja sa Pavlovim zavičajem i nadimkom „Veljko“ rečeno mu je da će biti jedan od delegata na zasedanju.

Već početkom 1944. godine Pavle Ilić je određen za predstavnika Vrhovnog štaba pri Glavnom štabu NOV i PO Srbije, radi pomoći u organizovanju i operativnom izgrađivanju novoformiranih jedinica na Kosovu, Sandžaku, Toplici i Jablanici. Cilj je bio da se stvori slobodna teritorija u slivu Morave i Ibra i dalje prema Makedoniji. Pavle je istovremeno održavao veze sa ruskim predstavnikom, majorom Kovalenkom.

Sredinom juna 1944. godine, Pavle Ilić je ostrva Visa, gde se tada nalazio Vrhovni štab, otišao avionom, sa Svetozarom Vukmanovićem Tempom u Leskovac, gde su se zatim preko planine Radan prebacili u Makedoniju na planinu Kozjak gde se nalazio Glavni štab NOV i PO Makedonije. U Makedoniji je posle sređivanja većih jedinica radio na pripremi konačnog obračuna sa nemačkim i bugarskim snagama u dolini Vardara i likvidaciji balističkih grupa. Pavle je intenzivno radio na obnavljanju mostova i komunikacija, organizovao je nekoliko vojnih kurseva i škola, pred slanje boraca na Sremski front.

Grob Pavla Ilića i njegove supruge u Aleji narodnih heroja na Novom groblju u Beogradu

Posle 1. maja 1945. godine, Pavle Ilić je kao načelnik Štaba Pete armije imenovan je za komandanta inženjerijskih jedinica Jugoslovenske armije. Svoja bogata ratna iskustva prenosio je na mlade kao načelnik Škole taktike Više vojne akademije JNA. Poslednja vojna dužnost bila mu je Komandant graničnih jedinica.

U svojstvu većnika učestvovao je na Trećem zasedanju AVNOJ-a 1945. godine koje je preraslo u Privremenu narodnu skupštinu FNRJ. U veće naroda Ustavotvorne skupštine izabran je novembra 1945. godine, a narodni poslanik je postao 31. januara 1946. godine sa mandatom do 1950. godine.

Pavle Ilić je tokom rata vodio „Ratni dnevnik“, a mnogobrojne ratne karte sa ucrtanim kretanjima partizanskih jedinica i neprijateljskih formacija, koje je on napravio, sačuvane su u Vojno–istorijskim ustanovama. Družeći se, tokom rata, sa Vladimirom Dedijerom, Pavle je često citiran ili opisivan u njegovim dnevničkim zapisima. Poslednjih godina života, Pavle je započeo da piše studiju o Hajduk Veljku Petroviću, ali je nažalost, rukopis ostao nedovršen.

Iznenada je umro 18. jula 1964. godine u Beogradu i sahranjen je u Aleji narodnih heroja na Novom groblju. U braku sa suprugom Natom, imao je kćer Tatjanu i sinove Stanislava i Vladimira.

Nosilac je Partizanske spomenice 1941. i drugih jugoslovenskih odlikovanja, među kojima su — Orden ratne zastave, Orden partizanske zvezde sa zlatnim vencem i dr.

Literatura[uredi | uredi izvor]