Harold Pinter

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Harold Pinter
Harold Pinter
Lični podaci
Datum rođenja(1930-10-10)10. oktobar 1930.
Mesto rođenjaLondon, Ujedinjeno Kraljevstvo
Datum smrti24. decembar 2008.(2008-12-24) (78 god.)
Mesto smrtiLondon, Ujedinjeno Kraljevstvo
ObrazovanjeCentralna škola za govor i dramu, Kraljevska akademija dramskih umetnosti
NagradeNobelova nagrada za književnost
Zvanični veb-sajt
www.haroldpinter.org

Harold Pinter (engl. Harold Pinter; istočni London, 10. oktobar 1930London, 24. decembar 2008) bio je engleski književnik, urednik, pesnik, politički aktivista i akademik.[1] Napisao je preko dvadeset dela, dvadeset i jedan scenario i režirao je dvadeset i sedam pozorišnih produkcija.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Mladost i karijera[uredi | uredi izvor]

Pinter je rođen u londonskoj četvrti Hakni, a roditelji su mu bili Jevreji istočnoevropskog porekla. Njegov otac, Hajman „Džek” Pinter (1902–1997) je bio krojač a majka Franses (rođena Moskovič; 1904–1992) je bila domaćica.[2][3] Nakratko je studirao na Kraljevskoj akademiji dramskih umetnosti (engl. Royal Academy of Dramatic Art, RADA). Kao mladić je objavljivao poeziju, te je počeo da radi u pozorištu kao glumac pod pseudonimom Dejvid Baron. Njegova prva drama zvala se Soba (The Room), a premijerno su je izveli studenti na Univerzitetu u Bristolu 1957.

Rođendanska proslava (The Birthday Party) iz 1958. godine prvobitno je doživela neuspeh uprkos pohvalnoj kritici u listu Sandej Tajms od strane vodećeg pozorišnog kritičara Harolda Hobsona, ali uspešno je zaživela nakon dobro primljene drame Nadglednik (The Caretaker) iz 1960. Ta dva dela, kao i drugi rani radovi poput drame Povratak kući (The Homecoming) iz 1964, ponekad se nazivaju „komedijama pretnje”. Često krenu od naizgled bezopasne situacije i pretvore je u preteća i apsurdna zbivanja zato što se likovi ponašaju na način koji je neobjašnjiv publici, a ponekad i drugim likovima. Taj je stil nadahnuo pridev „pinterovski”. Sva Pinterova dela odaju uticaj Samjuela Beketa, koji je uostalom bio njegov dugogodišnji prijatelj.

Nagrade i aktivizam[uredi | uredi izvor]

Dobitnik je Šekspirove nagrade za književnost (Hamburg), Evropske nagrade za književnost (Beč), Pirandelove nagrade (Paralmo), Dejvid Koen britanske nagrade za književnost, Lorens Oliver nagrade i Molijerove nagrade za životno delo.

Pinterovo interesovanje za politiku je veoma javno. Godinama je otvoreno i snažno govorio o zloupotrebi državne moći u međunarodnoj politici uključujući i NATO bombardovanje SR Jugoslavije.[4]

Harold Pinter je engleski pisac koji je postigao svetski uspeh, to je jedan od najkompleksnijih pisaca nakon Drugog svetskog rata. Njegova dela su zapažena po upotrebi tišine, koja povećava tenzije u korist nedovoljnog razumevanja i kriptičnog razgovora. U istoj meri prepoznatljive su «Pinterove teme»: erotska fantazija, bezimena pretnja, opsesivnost i ljubomora, porodična mržnja i mentalno uznemirenje.

Nobelovu nagradu za književnost dobio je 2005. godine.[5]

U saopštenju Nobelove zadužbine se, između ostalog, navodi je Pinter u svom radu „otkriva bezdane u svakodnevnim pričama“, kao i da je „Pinter vratio pozorište na osnovne elemente: Zatvoren prostor i nepredvidiv dijalog, gde ljudi zavise jedni od drugih, a varke se ruše."

"Njegov slobodni stil, pun pretećih tišina, doprineo je stvaranju prideva 'Pinterovski'."

Harold Pinter je 2. novembra na Izbornoj skupštini SANU 2006. godine izglasan za člana SANU.

Dela[uredi | uredi izvor]

Harold Pinter (skroz desno)

Pozorišni i televizijski komadi[uredi | uredi izvor]

Pozorišni skečevi[uredi | uredi izvor]

Radio drame[uredi | uredi izvor]

Scenariji[uredi | uredi izvor]

Proza[uredi | uredi izvor]

  • Kullus (1949)
  • The Dwarfs (1990) (roman)
  • Latest Reports from the Stock Exchange (1953)
  • The Black and White (1954–55)
  • The Examination (1955)
  • Tea Party (1963)
  • The Coast (1975)
  • Problem (1976)
  • Lola (1977)
  • Short Story (1995)
  • Girls (1995)
  • Sorry About This (1999)
  • Tess (2000)
  • Voices in the Tunnel (2001)
  • The Mirror (2007)

Zbirke poezije[uredi | uredi izvor]

  • Poems (1971)
  • I Know the Place (1977)
  • Poems and Prose 1949–1977 (1978)
  • Ten Early Poems (1990)
  • Collected Poems and Prose (1995)
  • "The Disappeared" and Other Poems (2002)
  • Poems by Harold Pinter Chosen by Antonia Fraser. Warwick: Greville Press Pamphlets, 2002.
  • Six Poems for A. Warwick: Greville Press Pamphlets, 2007. ISBN 0-9555821-1-3 (10). ISBN 978-0-9555821-1-0 (13).

Antologije i druge zbirke[uredi | uredi izvor]

  • 99 Poems in Translation: An Anthology Selected by Harold Pinter, Anthony Astbury, & Geoffrey Godbert (1994)
  • 100 Poems by 100 Poets: An Anthology Selected by Harold Pinter, Anthony Astbury, & Geoffrey Godbert (1987)
  • 101 Poems Against War (2003)
  • War (2003)
  • Various Voices: Prose, Poetry, Politics 1948–2005 (1998)
  • Death etc. (2005)
  • The Essential Pinter (2006)
  • Various Voices: Sixty Years of Prose, Poetry, Politics 1948–2008 (1998 & 2005)

Govori[uredi | uredi izvor]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „Harold Pinter | British dramatist”. Encyclopedia Britannica (na jeziku: engleski). Pristupljeno 2021-02-01. 
  2. ^ Harold Pinter, as quoted in Gussow, Conversations with Pinter 103
  3. ^ Harry Ransom Humanities Research Cente: Harold Pinter Pristupljeno 15.3.2016.
  4. ^ www.haroldpinter.org - Serbia and Kosovo
  5. ^ „The Nobel Prize in Literature 2005”. web.archive.org. 2011-06-04. Pristupljeno 2021-02-01. 
  6. ^ HaroldPinter.org lists this work as a "play", but it is actually a 4-page dramatic sketch; it lasts approximately eight to ten minutes in production. It was first produced as a "curtain raiser" for Death and the Maiden by Ariel Dorfman at the Royal Court Upstairs in London, in July 1991, which went on to Washington, D.C.; its production poster featured on HaroldPinter.org identifies it as a "sketch". "The New World Order" is also identified as a "sketch" in a review of the Royal Court première by Mel Gussow, "Critic's Notebook: On the London Stage, a Feast of Revenge, Menace and Guilt". Online posting. New York Times 31 July 1991. Recent productions and publications do refer to it more generically, as a "play", following the website's "Plays" section.
  7. ^ Harold Pinter's official site lists this in the section for "Prose – Fiction," but it was produced as a sketch on stage in a revue, according to Baker and Ross.
  8. ^ "Voices: Text by Harold Pinter and Music by James Clarke", Through the Night, BBC Radio 3, 10 Oct. 2005, 9:30–10:15 pm (UK), accessed 10 October 2005 (live). (RealPlayer audio no longer accessible.) Repeated more recently, on 30 December 2006; see BBC press office program information. Updated 23 April 2007.
  9. ^ There are discrepancies between the IMDb release and award dates for this film and those provided in scholarly publications. Betrayal na sajtu IMDb (jezik: engleski) lists the film's release in New York as "19 February 1983" and its London release date as "October 1983." According to Steven H. Gale, however, in Sharp Cut: Harold Pinter's Screenplays and the Artistic Process (Lexington: UP of Kentucky, 2003), it was "Released" in both London and New York "in 1982" (256, 415). It was distributed by Twentieth-Century Fox International Classics and first screened in movie theaters in New York in "February 1983," according to Susan Hollis Merritt, Pinter in Play: Critical Strategies and the Plays of Harold Pinter (1990; Durham and London: Duke UP, 1995) 236, 300; the first film reviews of such New York commercial screenings cited by Merritt date from 20 February 1983 on (236–39). The film was nominated for 1983 Academy Awards for "Best Picture" and Pinter for "Writing" in the category "Best Screenplay Based on Material from Another Medium" (Gale 256, 415); cf. Academy Awards Database, accessed 28 June 2007. The IMDb appears to be a year off in listing its Academy Award and BAFTA nominations as 1984 instead of 1983.

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]