Predrag Ristić

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Peđa Ristić
Peđa Ristić prima nagradu Princa Čarlsa, Birmingem, 1989.
Puno imePredrag Ristić
Datum rođenja(1931-01-17)17. januar 1931.
Mesto rođenjaBeogradKraljevina Jugoslavija
Datum smrti5. avgust 2019.(2019-08-05) (88 god.)
Mesto smrtiBeogradSrbija

Predrag Peđa Ristić (Beograd, 17. januar 1931 — Beograd, 5. avgust 2019) bio je srpski arhitekta i univerzitetski predavač.

Kućica na drvetu, Ada Međica, Beograd, 1968.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Rođen u Beogradu 17. januara 1931. godine i kršten u crkvi Svetog Petra i Pavla u Topčideru 1. februara iste godine. Otac mašinski inženjer Petar (1896−1974) rođen u Jagodini poreklom iz Hercegovine, i Marija Tabaković (1906−1992) rođena u Aradu poreklom iz Bileće, po čijoj lozi je četvrta generacija diplomiranih arhitekata. Deda po majci mu je arhitekta Milan Tabaković. Ujak Ivan Tabaković, bio je čuveni slikar, a ujak Đorđe Tabaković, čuveni arhitekta.

Bio je oženjen, imao troje odrasle dece i dvojicu unuka. Sin Sava, arhitekta, je vlasnik građevinskog inženjeringa, sa kojim je sarađivao.

Preminuo je 5. avgusta 2019. godine u Beogradu.[1] Sahranjen je 9. avgusta iste godine na beogradskom Novom groblju.[2]

Školovanje[uredi | uredi izvor]

Osnovnu Nemačko-srpsku školu u Beogradu završio 1941, a gimnaziju kralja Aleksandra I 1949. godine. Diplomirao 1956. godine na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu sa ocenom 10 sa projektom Saborne crkve i sopstvenom teorijom akustike, osnovanoj na matematičkoj teoriji skupova.

Doktorirao sa najvećom mogućom ocenom na Univerzitetu u Gracu 1980. sa tezom „Rekonstrukcije preistorijske arhitekture Lepenskog Vira“. Doktorat je nostrifikovan na Beogradskom Univerzitetu. Državni ispit je položio 1979. godine.

Službovanje[uredi | uredi izvor]

Nikada nije bio zaposlen u „društvenom sektoru“, imao je status istaknutog slobodnog umetnika, bio član ULUPUDS-a, i u penziji je bio od 1991. godine do smrti. Od 1977. je bio gost-profesor Univerziteta u Gracu i Beču. Bio je izabran za redovnog profesora na Univerzitetu u Prištini, ali mu je mimo zakona onemogućeno da predaje. Izabran za gosta profesora na univerzitetu u „École nationale supérieure d'architecture de Paris-La Villette“ u Parizu 1999.

Na Akademiji SPC za umetnost i konzervaciju je bio profesor od njenog osnivanja.

Dela i nagrade[uredi | uredi izvor]

Izložbe sa predavanjima[uredi | uredi izvor]

Značajnije izložbe sa predavanjima:

  1. Secesion“ galerija u Beču 1979. 2. Grac 1969, 1974. 1981. 1984. Rim 1972. Od 1956 god svake godine 1 do 5 samostalnih, grupnih izložbi ili javnih predavanja. (Beograd, Zagreb, Ljubljana, Novi Sad, Subotica, Gornji Milanovac, Karataš, Negotin, Ljubljana, Slovenj Gradec, Maribor; Opatija, Sarajevo, Apatin, Banja Luka, Priština, Pariz, Rim, Toronto, Sidnej, Podgorica)

Važniji teoretski članci i kritike[uredi | uredi izvor]

Dugogodišnji ili povremeni saradnik-kritičar časopisa Književne novine, Književna reč, Delo, Polja, Galaksija, Čovjek i prostor, Gradac, Pravoslavlje, Svetigora, Sveti knez Lazar, Politika, i dr

Televizija[uredi | uredi izvor]

Autor i voditelj/učesnik naučnih TV serija „Svet oko nas“, „Izgubljeni Grad“ „Svedoci Otaca“ i drugih brojnih serija i pojedinačnih priloga, intervjua prikaza i kritika počev od 1966. godine.

Najvažnija dela i članci[uredi | uredi izvor]

  1. Teorija akustike 1956.
  2. Savske Tablice 1966.
  3. Rekonstrukcija preistorijskog naselja Lepenski Vir 1968.
  4. Rekonstrukcija preistorijske arhitekture Zlatnih Apatinskih venaca 1987.
  5. Tafepolis 1972. (projekt savremenog groblja).
  6. Projekt rekonstrukcija i revitalizacija Svetih Arhanđela kod Prizrena.
  7. Projekt revitalizacije Novog Brda.
  8. Projekt revitalizacije tvrđave Pale.
  9. Rekonstrukcija Svetih Arhanđela i trg na Palama.
  10. Rekompozicija Crkve u Mušutištu
  11. ia tekstovi o tekstovi drugim srednjevekovnim crkvama i kompleksima...

Nagrade[uredi | uredi izvor]

Društveno angažovanje[uredi | uredi izvor]

Jedan od članova grupe koju danas zovemo Mediala, jedinog srpskog autentičnog pokreta koji je osnovan oko 1950. i traje do danas, a neki od pripadnika su: Leonid Šejka, Vlada Veličković, Ljuba Popović, Dado Đurić, Vukota Vukotić, Olja Ivanjicki....

Osnivač društva „Ljubitelja Save i Dunava 1961.“ Osnivač društva za Obnovu i oživljavanje Svetih Arhanđela kod Prizrena 1989. Osnivač društva „Nemačko-srpske saradnje“ 1994. Sedam godina bio predsednik društva žrtava komunističkog terora „Sveti Đorđe“. Nije nikada bio član nijedne političke partije a bio je više puta hapšen od 1946. godine iz političkih razloga. Osnivač esnafa „Lazar Hilandarac“ za negovanje crkvenih mobilijara 1999.

Restauracije[uredi | uredi izvor]

  1. Vukova rodna kuća u Tršiću 1964.
  2. Dom Jevrema Grujića 1964.
  3. Učešće u restauratorskim radovima na zamku „Malbork” (Marienburg) u Poljskoj 1965.
  4. Rekonstrukcija fasade i enterijera Takovska 17 1968.
  5. Rekonstrukcija fasade i enterijera u Gospodar Jevremovoj.
  6. rekonstrukcija i revitalizacija manastira Svetih Arhanđela kod Prizrena 1989.
  7. Rekonstrukcija Crkve Svetog Nikole u Prištini 1988.
  8. Rekonstrukcija i revitalizacija Novog Brda na Kosovu 1988.
  9. rekonstrukcija manastira Žitomislić 2000.

Značajniji neizvedeni projekti[uredi | uredi izvor]

  1. Dvor Mitropolije u Srbinju 1993.
  2. Crkva Svete Trojice u Skadru.
  3. Saborni hram u Prištini.
  4. Saborni Hram u Valjevu.
  5. Duhovni centar u Valjevu.
  6. Rekonstrukcija Tvrđave Pale.
  7. Ruska crkva u Sarajevu.
  8. Crkva Svetog Fotija u Kikindi.
  9. Uređenje parcele na Novom groblju.
  10. Uređenje obala Save i Dunava i brojni drugi.

Izvedeni objekti narodne i individualne arhitekture[uredi | uredi izvor]

Kao značajniji i uspešniji projekt za primer izdvajamo konak Popovića u Grockoj iz 1964. pored više stotinak drugih porodičnih kuća i kućica za odmor, kao i preko stotinu adaptacija potkrovlja u Beogradu, za što je dobio nagradu ULUPUDS-a za „Životno delo“.

U katalogu „Sigma-projekta“ je 200 tipskih projekata autora PR u srpskom narodnom stilu, koji se svakodnevno prodavale.

Porušene, oštećene ili pokradene crkve u ratu 1991—95[uredi | uredi izvor]

  • Crkva Svetog Georgija u Slavonskom Brodu, (srušena do temelja). Nova crkva se gradi na istom mestu po istom projektu.
  • Crkvica Svetog Georgija u Paučju, (srušena do temelja)
  • Crkva Svetog Ilije u Striježevici, (oštećena)
  • Crkva u Paklenici kod Rajića, (rasturena)
  • Crkvica u Uštici kod Jasenovca,
  • Crkva i crkveni dom Svetog Save u Smoluću kod Tuzle, (srušen do temelja)
  • Svepravoslavni centar i crkvica u Peroju kod Pule, (oštećen i opljačkan.)
  • Muzej SPC u Zagrebu, (miniran.) 9. Crkva u Suhomlaki,(?)
  • Crkva Svete Nedelje u Boviću, (rasturena)
  • Crkvica Svetog Stefana Štiljanovića u Valpovu, (Srušena do temelja.)
  • Crkva u Našicama,(?)
  • Crkva Svetog Spiridona u Drežnici u Gorskom kotaru, (rasturen građevinski materijal),
  • Crkva u Babićima kod Šipova, (oštećena i opljačkana).

Crkve ili crkveni objekti i rekonstrukcije[uredi | uredi izvor]

Knjige[uredi | uredi izvor]

  • Istina Lepenskog Vira, Peđa Ristić, urednik Vesna Pešić, Pešić i sinovi, Beograd 2011.[4]
  • Kolač, Predrag Ristić, urednik Vesna Pešić, Pešić i sinovi, Beograd 2012

Tekstovi[uredi | uredi izvor]

„Biblioteka Predrag Ristić“ na Projektu Rastko

Program za skripta-udžbenik-knjigu Akademije SPC-UK[uredi | uredi izvor]

Zbirno redigovano izdanje već objavljivanih članaka po raznim časopisima.

  1. Teorija rekonstrukcija preistorijskih arhitektura.
  2. Teorija akustike pravoslavnih hramova.
  3. Rekonstrukcija Svetih Arhanđela kod Prizrena.
  4. Logos u domu hleba.
  5. Poreklo stila.
  6. Program za predavanje arhitekture na Akademiji, koji je već priložen 1996.

Galerija[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „Upokojio se arhitekta Predrag Peđa Ristić (1931-2019)”. stanjestvari.com. 5. 8. 2019. 
  2. ^ „Dušu ugradio u crkve”. Novosti.rs. 9. 8. 2019. 
  3. ^ „Predrag Ristić: Ostao nam je još samo duhovni prostor”. pecat.co.rs. 12. 1. 2012. 
  4. ^ „Arhitektura i urbanizam”. svevlad.org.rs. Pristupljeno 6. 8. 2019. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]