Fadilj Hodža

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
fadilj hodža
Fadilj Hodža
Lični podaci
Datum rođenja(1916-03-15)15. mart 1916.
Mesto rođenjaĐakovica, Kraljevina Crna Gora
Datum smrti22. april 2001.(2001-04-22) (85 god.)
Mesto smrtiPriština, Kosovo i Metohija, SR Jugoslavija
Delovanje
Član KPJ od1941.
Učešće u ratovimaNarodnooslobodilačka borba
Čingeneral-major u rezervi
U toku NOBkomandant GŠ NOV i PO KiM
Predsednik Narodne skupštine
Autonomne Kos.-Metoh. Oblasti
Period11. jul 194520. februar 1953.
Prethodnikniko
NaslednikIsmet Šaćiri
Predsednik Narodne skupštine
SAP Kosova
Period24. jun 19677. maj 1969.
PrethodnikStanoje Akšić
NaslednikIljaz Kurteši
Heroj
Narodni heroj od6. jula 1953.

Odlikovanja
jugoslovenska odlikovanja:
Orden narodnog heroja Orden junaka socijalističkog rada Orden narodnog oslobođenja
Orden zasluga za narod sa zlatnim vencem Orden bratstva i jedinsta Orden za vojne zasluge sa velikom zvezdom
Orden za hrabrost Partizanska spomenica 1941.
strana odlikovanja:
Partizanski krst
Partizanski krst

Fadilj Hodža (alb. Fadil Hoxha; Đakovica, 15. mart 1916Priština, 22. april 2001), učesnik Narodnooslobodilačke borbe, društveno-politički radnik SFR Jugoslavije i SAP Kosova, junak socijalističkog rada i narodni heroj Jugoslavije.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Rođen je 15. marta 1916. godine u Đakovici, gde je završio osnovnu školu i prvi razred gimnazije. Godine 1929. vlasti su zatvorile gimnaziju u Đakovici, a pošto nije imao materijalnih sredstava da školovanje nastavi u drugom gradu, napustio je školu i zaposlio se kao trgovački pomoćnik. Godine 1932, zajedno sa svojim drugom Eminom Durkaom, otišao je ilegalno u Albaniju, da bi nastavio školovanje na maternjem jeziku.

Za vreme školovanja u Državnoj gimnaziji Skadru, ukučio se u revolucionarni omladinski pokret, zbog čega je 1936. godine isključen iz gimnazije. Potom je upisao učiteljsku školu u Elbasanu, gde je nastavio revolucionarnu aktivnost i postao jedan od rukovodilaca „Skadarske komunističke grupe“. Aprila 1939. godine, prilikom italijanske okupacije Albanije, Fadilj je učestvovao u organizovanju bataljona dobrovoljaca, koji su hteli da se suprotstave fašističkoj agresiji.

Posle okupacije Albanije, organizovao je i rukovodio organizacijama „Skadarske komunističke grupe“ u Elbasanu. Posebno je radio na organizovanju antifašističke omladine u Učiteljskoj školi. Zajedno sa Eminom Durakom, dobio je avgusta 1939. godine, zadatak da odu na Kosovo i uspostave veze sa Komunističkom partijom Jugoslavijom. Po dolasku na Kosovo stupaju u kontakt sa Miladinom Popovićem i Borom Vukmirovićem, članovima Oblasnog komiteta KPJ za Kosovo i Metohiju. Potom je sve do 1940. godine, kada je zbog pogoršanja odnosa između Italije i Jugoslavije zatvorena granica, radio na vezi između KP Jugoslavije i komunističkih grupa Albanije.

Narodnooslobodilačka borba[uredi | uredi izvor]

Sredinom marta 1941. godine, ponovo je dobio zadatak da ode na Kosovo i uspostavi vezu sa KPJ. Pošto ga je dolaskom na Kosovo, zatekao Aprilski rat i okupacija Kraljevine Jugoslavije, odlučuje u dogovoru sa Oblasnim komitetom KPJ za KiM, da ostane na Kosovu i istovremeno održava vezu između KPJ i albanskih komunista. Po dolasku u rodnu Đakovicu, izvesno vreme je radio kao učitelj, i u neposrednom kontaktu s masama, naročito omladinom, razvija antifašističke ideje. Prilikom organizovanja Mesnog komiteta KPJ za Đakovicu, 1941. godine, izabran je za sekretara. Krajem 1941, prešao je u ilegalnost i s terena rukovodio radom Mesnog komiteta, organizovanjem oružanih grupa i dr.

Aprila 1942. godine izabran je u Biro Oblasnog komiteta KPJ za Kosovo i Metohiju, ali je i dalje nastavio da dužnost sekretara MK KPJ za Đakovicu. Posle akcije sečenja telegrafsko-telefonskih veza u Đakovici i rasturanja velikog broja partijskih letaka, početkom maja 1942. godine, uhapšen je, ali 9. maja uspeva sa pobegne iz italijanskog zatvora. Posle toga odlazi u severnu Albaniju gde je radio na formiranju oružanih grupa. Potom po direktivi OK KPJ za KiM, odlazi u okolinu Uroševca, gde se tada nalazio Biro Oblasnog komiteta i zajedno sa ostalim članovaima radi na organizovanju i jačanju Narodnooslobodilačke borbe na Kosovu i Metohiji.

Krajem septembra 1942. godine kada je formiran Partizanski odredZejnel Ajdini“, imenovan je najpre za političkog komesara, a nešto kasnije i za komandanta ovog Odreda. Januara 1943. godine prelazi na dužnost komandanta Partizanskog odredaEmin Duraku“. Od kraja oktobra 1942. godine bio je komandant Privremenog vojnog štaba NOP odreda Kosova i Metohije, a aprila 1943. godine je od starne Vrhovnog štaba NOV i POJ postavljen za komandanta Glavnog štaba Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Kosova i Metohije. Kao komandant Glavnog štaba rukovodio je partizanskim odredima i brigadama na teritoriji Kosova i Metohije, a krajem 1944. godine je učestvovao u koordinisanim akcijama sa divizijama NOV Jugoslavije i NOV Albanije za oslobođenje Kosova i Metohije.

Posle uspostavljanja Vojne uprave na Kosovu i Metohiji, februara 1945. godine, postavljen je za zamenika komandanta.

Posleratni period[uredi | uredi izvor]

Posle oslobođenja Jugoslavije, završio je Višu partijsku školu „Đuro Đaković“ i obavljao je visoke državno-partijske funkicije u pokrajinskim organima Socijalističke Autonomne Pokrajne Kosovo i federalnim organima Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije:

Od 1945. do 1969. godine biran je sa saveznog narodnog poslanika. Bio je član Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije, član Centralnog komiteta i Predsedništva Saveza komunista Jugoslavije. Kao predsednik Pokrajinske skupštine, bio je predsednik Pokrajinske statutarne komisije koja je 1968. godine pripremila Ustavni zakon Socijalističke Autonomne Pokrajine Kosovo, a bio je i član Savezne koordinacione komisije za ustavne promene. Bio je član Saveta narodne odbrane i imao je čin general-majora JNA u rezervi.

Godine 1981. posle albanskih demonstracije na Kosovu i Metohiji, Fadilja Hodžu je rukovodstvo Saveza komunista Jugoslavije kritikovalo „zbog propusta u suzbijanju albanskog nacionalizma“. Posle dolaska na vlast Slobodana Miloševića, iako u penziji, postao je meta brojnih političkih napada koji su ga označavali kao „nacionalistu i pristalicu secesionizma“. Najpre je 1987. isključen iz Saveza komunista, a potom je 1991. uhapšen i izveden pred sud. Umro je 22. aprila 2001. godine u Prištini, a sahranjen je u rodnoj Đakovici.

Knjige i odlikovanja[uredi | uredi izvor]

U toku Narodnooslobodilačke borbe bio urednik i aktivni saradnik listova „Zani i populit“, „Zani“ i „Lirija“. sarađivao je i u drugim listovima Narodnooslobodilačkog pokreta koji su izlazili tokom NOB-a. Posle rata je takođe sarađivao u mnogim časopisima, a pisao je i knjige.

Knjigu „U svojoj smo kući“ (alb. Ne stepine tone) objavio je 1972. godine. Deo svog partizanskog dnevnika objavio je 1980. godine u knjizi „Kad proleće kasni“ (alb. Kur pranvera vonohot). Iste godine TV Priština je po motivima njegove knjige snimila istoimenu televizijsku seriju. Godine 1986. izdao je tri zbirke govora i članka sastavljenih u knjigu „Ovo je naš dom“ (alb. Jemi ne shtepine ton).

Nosilac je Partizanske spomenice 1941. i drugih jugoslovenskih odlikovanja, među kojima su Orden narodnog heroja, Orden junaka socijalističkog rada, Orden zasluga za narod, Orden bratstva i jedinstva i Orden za hrabrost.

Ordenom narodnog heroja odlikovan je 6. jula 1953, a Ordenom junaka socijalističkog rada 1976. godine.

Literatura[uredi | uredi izvor]