Arhiepiskopija beogradsko-karlovačka
Arhiepiskopija beogradsko-karlovačka Srpska pravoslavna crkva | |
---|---|
Osnovni podaci | |
Sjedište | Beograd |
Država | Srbija |
Osnovana | 13. vek |
Broj manastira | 7 |
Zvanični veb-sajt | |
Arhijerej | |
Arhijerej | patrijarh srpski Porfirije |
Čin arhijereja | patrijarh |
Titula arhijereja | arhiepiskop pećki, mitropolit beogradsko-karlovački i patrijarh srpski |
Vikar | |
Arhiepiskopija beogradsko-karlovačka je središnja eparhija Srpske pravoslavne crkve. Eparhijski katedralni hram je Saborna crkva u Beogradu, a arhijerej je patrijarh Porfirije. Eparhijsko područje obuhvata grad Beograd i neposrednu okolinu, sa Zemunom.[1]
Pod eparhijskom jurisdikcijom Arhiepiskopije beogradsko-karlovačke nalazi se osam manastira, od kojih je jedan stavropigijalni (Pećka patrijaršija).[2] Ostali eparhijski manastiri su: Rajinovac, Rakovica, Slanci, Manastir Vavedenje Presvete Bogorodice na Senjaku, Manastir Svetog arhangela Gavrila u Zemunu, Manastir Svetog Hristofora kod Obrenovca i Manastir Drobnjaci (u izgradnji).[3] Eparhijsko područje Arhiepiskopije beogradsko-karlovačke graniči se sa područjima šest susednih eparhija: Valjevskom, Šabačkom, Sremskom, Banatskom, Braničevskom i Šumadijskom.
Istorija[uredi | uredi izvor]
Antička episkopija[uredi | uredi izvor]
Istorija ranog hrišćanstva u antičkom Singidunumu (današnjem Beogradu) posvedočena je narativnim izvorima i arheološkim nalazima. Početkom 4. veka, u Singidunumu su postradali Sveti Ermil i Stratonik. Tokom 4. i 5. veka, postojala je drevna Singidunumska episkopija, čiji su episkopi Ursakije i Sekundijan bili neposredno uključeni u sporove oko arijanstva.[4] Počevši od 535. godine, ova episkopija je bila potčinjena novoustanovljenoj arhiepiskopiji čije se središte nalazilo u gradu Justinijana Prima. Singidunum je 584. godine teško postradao od Avara, a nedugo potom je došlo i do konačne propasti carske vlasti u čitavoj oblasti, usled čega su početkom 7. veka zapustele mnoge stare episkopije.
Srednjovekovna episkopija i mitropolija[uredi | uredi izvor]
Beogradska eparhija je obnovljena tokom 9. veka. Prvi poznati beogradski episkop iz tog vremena bio je Sergije, koji se pominje 878. godine.[5] Tokom 11. i 12. veka, za vreme obnovljene vizantijske vlasti, Beogradska episkopija je bila u sastavu pravoslavne Ohridske arhiepiskopije.[6] Krajem 13. veka, bivši srpski kralj Stefan Dragutin je od ugarskog kralja dobio na upravu Beograd sa Mačvom. Tada je izvršeno uključivanje Beogradske episkopije u sastav Srpske arhiepiskopije sa središtem u Peći. Pouzdani izvorni podaci o delatnosti tadašnjih beogradskih pravoslavnih vladika potiču iz 1290. i 1315. godine. U to vreme, Beogradska eparhija je nazivana i Mačvanskom.
Na samom početku 15. veka, srpski despot Stefan Lazarević je od ugarskog kralja Žigmunda dobio Beograd sa Mačvom i razne posede širom Ugarske.[7] Tada je u Beogradu uređen novi mitropolitski dvor, a Beogradska eparhija je postala jedna od najznačajnijih eparhija Srpske patrijaršije.[8][9] Srpski patrijarsi su u despotovoj prestonici Beogradu postavljali pravoslavne mitropolite koji su razvili pastirski rad na širem području srednjeg Podunavlja.[10] Tokom 15. veka, broj pravoslavnih Srba u podunavskim i prekodunavskim oblastima se stalno uvećavao usled doseljavanja stanovništva iz južnih srpskih, ratom ugroženih oblasti.[11] Povratkom Beograda pod ugarsku vlast (1427), beogradski mitropoliti su postali neposredni podanici ugarskog kralja i smatrani su duhovnim starešinama svih pravoslavnih Srba u tadašnjoj južnoj Ugarskoj. Njihova nadležnost se vremenom proširila daleko prema severu, sve do oblasti Marmaroša[12] koju su nastanjivali pravoslavni Rusini, što je posvedočeno poveljom ugarskog kralja Matije Korvina iz 1479. godine, koja je dodeljena tadašnjem beogradskom mitropolitu Joanikiju.[13]
Do tog vremena, pravoslavni Srbi su već uveliko postali veoma brojni u oblastima južne Ugarske.[14] Ugarski kralj Matija je 1481. godine posebnom odlukom oslobodio pravoslavne Srbe u čitavoj tadašnjoj Ugarskoj od plaćanja desetka latinskim biskupima. Njegov naslednik, ugarski kralj Vladislav II je novom odlukom iz 1495. godine potvrdio oslobađanje pravoslavnih Srba, Rumuna i Rusina u Ugarskoj od plaćanja desetka latinskom sveštenstvu. Beogradsko-sremski mitropolit Maksim Branković, koji je umro 1516. godine, smatran je duhovnim poglavarom svih pravoslavnih Srba u južnoj Ugarskoj.[13] U Muzeju Srpske pravoslavne crkve u Beogradu nalazi se sačuvana arhijerejska mitra iz 1546—1547. godine, dar despotice Katarine, udovice despota Stefana Berislavića, beogradskom mitropolitu Longinu.[15]
Beogradsko-sremska eparhija[uredi | uredi izvor]
Nakon turskog osvajanja Beograda (1521) i pobede na Mohaču (1526) došlo je do znatnih promena u crkvenom uređenju. Beogradska eparhija je privremeno potpala pod nadležnost Ohridske arhiepiskopije. Upravo u to vreme pada pokušaj smederevskog mitropolita Pavla da obnovi samostalnost Srpske patrijaršije. Iako njegov pokušaj nije uspeo, zamisao nije napuštena i konačno je ostvarena 1557. godine, kada je zaslugom srpskog patrijarha Makarija I izvršena konačna obnova Srpske patrijaršije sa središtem u Peći. Tada je došlo do novog preuređenja jerarhijskih odnosa na bivšim ugarskim područjima. Od tog vremena, Beogradsko-sremska eparhija se nalazila u sastavu obnovljene Srpske patrijaršije, a njeni arhijereji su tokom 16. i 17. veka nosili titulu mitropolita i povremeno su imali pomoćne episkope za oblast Srema.
Tokom Dugog rata (1593—1606) na području srednjeg Podunavlja došlo je do masovnog pokreta pravoslavnih Srba, poznatog kao Banatski ustanak, što je poslužilo Turcima kao povod da u Beograd donesu i na Vračaru spale mošti Svetog Save. Za vreme Bečkog rata (1683—1699) habzburška vojska je 1688. godine preotela Beograd od Turaka. U to vreme, beogradsko-sremski mitropolit bio je Simeon Ljubibratić koji je 1690. godine zajedno sa srpskim patrijarhom Arsenijem III izbegao u Ugarsku. Do kraja rata (1699), eparhija je ostala podeljena na južni deo pod turskom i severni deo pod habzburškom vlašću. Novi srpski patrijarh Kalinik I je na turskoj strani postavio novog beogradskog mitropolita Mihaila,[16] dok je stari srpski patrijarh Arsenije III na habzburškoj strani postavio Stefana Metohijca, koji je najčešće boravio u Sremskim Karlovcima.
Ovaj odeljak bi trebalo proširiti. Možete pomoći dodavanjem sadržaja. |
Beogradsko arhijerejsko namesništvo je novom regulacijom 1934. povećalo broj parohija sa 41 na 56 u samom gradskom ataru, a dodata su mu i susedna sela i grad Pančevo — ukupno 14 crkvenih opština i 64 parohije.[17]
Beogradski jerarsi[uredi | uredi izvor]
Stariji beogradski episkopi i mitropoliti[uredi | uredi izvor]
Portret | Ime i prezime | Vreme službe | Napomene |
---|---|---|---|
Sergije [5] | (oko 878) | episkop beogradski | |
Jovan [18] | (oko 1317) | episkop mačvanski, odnosno beogradski | |
Isidor [19] [20] | (oko 1415—1423) | savremenik despota Stefana Lazarevića | |
Grigorije [21] [22] | (oko 1438—1440) | savremenik despota Đurđa Brankovića | |
Joanikije [13] [23] | (oko 1479) | dobio povelju od ugarskog kralja Matije Korvina | |
Filotej [13] [24] | (postavljen 1481) | savremenik titularnog despota Vuka Brankovića | |
Teofan [13] [25] | (oko 1509) | uspostavio neposredne veze sa ruskim vladarima | |
Sveti Maksim Branković [13] [26] | (umro 1516) | mitropolit beogradski i sremski | |
Roman [27] | (oko 1532) | pod Ohridskom arhiepiskopijom | |
Longin [15] | (oko 1545—1548) | pod Ohridskom arhiepiskopijom | |
Jakov[28] | (1560—1561) | beogradsko-sremski arhiepiskop | |
Serafim[28] | (pre 1588) | mitropolit beogradsko-sremski | |
Makarije [29] | (1588—1589) | mitropolit beogradski i sremski | |
Luka[30] | (oko 1596) | mitropolit beogradski i sremski | |
Joakim [31] | (oko 1607—1611) | mitropolit beogradski i sremski | |
Visarion[32] | (1612), sin roditelja Georgija i Stanačje | mitropolit beogradski i sremski | |
Avesalom [33] | (oko 1631—1632) | mitropolit beogradski i sremski | |
Ilarion [34] | (oko 1644—1662) | mitropolit beogradski i sremski | |
Jefrem [35] | (oko 1662—1672) | mitropolit beogradski i sremski | |
Elevterije [36] | (oko 1673—1678) | mitropolit beogradski i sremski; rodom iz sremskog sela Ležimira; bio u Rusiji 1684.; umro 5. februara 1689. godine u manastiru Šišatovcu[37] | |
Pajsije [38] | (oko 1680—1681) | mitropolit beogradski i sremski | |
Simeon Ljubibratić [39] | (1682—1690) | prešao 1690. u Ugarsku zajedno sa patrijarhom Arsenijem III | |
Mihailo I [16] | (oko 1699—1705) | postavljen od novog patrijarha Kalinika I | |
Mojsije Petrović [40] | (1713—1730) | od 1718. pod habzburškom vlašću, a od 1726. takođe i mitropolit karlovački | |
Vikentije Jovanović [41] | (1731—1737) | mitropolit beogradski i karlovački | |
Sofronije [42][43] | (1739—1745) | Grk, Beogradska eparhija ponovo vraćena pod neposrednu upravu Srpske patrijaršije 1739. | |
Vićentije Stefanović [44][43] | (1746—1758) | Srbin | |
Kalinik [45][43] | (1759—1761) | Grk, bio 1759. i 1766. godine ktitor manastira Kalenića |
Pod Carigradskom patrijaršijom (1766—1831)[uredi | uredi izvor]
Portret | Ime i prezime | Vreme službe | Napomene |
---|---|---|---|
Jeremija Papazoglu [43] | (1761—1784) | Grk, ukinuta Pećka patrijaršija 1766. i mitropolija pripojena Carigradskoj patrijaršiji, ostavku podneo 1784. pravdajući to starosti; ktitor manastira Kalenića 1766. godine | |
Dionisije Papazoglu [43] | (1784—1791) | Grk, kada je došlo do izbijanja poslednjeg habzburško-osmanskog rata (1788—1791), on je još pre pada Beograda prebegao na habzburšku stranu, od početka rata, stavio u službu habzburške ratne propagande. | |
Metodije [43] | (1791—1801) | Grk, uhapšen je i oduzeta mu je sva imovina i zatim je pogubljen 27. februara 1801. godine po (volji dahija) naređenju Hadži Mustafa-paše za njegovo bezakonije i prestupljenije | |
Leontije Lambros [43] | (1801—1813) | Grk, rodom iz Jedrena, bio protosinđel kod mitropolita Metodija, sa ustaničkim vrhom otišao je 1813. godine u emigraciju, gde je umro 1822. godine u Kišinjevu | |
Dionisije II | (1813—1815) | Grk | |
Agatangel | (1815—1825) | Grk[46] iz Jedrena[47], kasnije Carigradski Patrijarh | |
Kirilo [48] | (1825—1827) | Grk,[49] rodom iz Krive Palanke | |
Antim [50] | (1827—1831) | Grk |
Poglavari Beogradske mitropolije (1831—1920)[uredi | uredi izvor]
Puna titula: arhiepiskop beogradski i mitropolit Srbije.
Portret | Ime i prezime | Vreme službe | Napomene |
---|---|---|---|
Melentije Pavlović | (1831—1833) | Srbin, prvi samoupravni arhiepiskop beogradski i mitropolit Srbije | |
Petar Jovanović | (1833—1859) | ||
Mihailo Jovanović | (1859—1881) | 1879. mitropolija je dobila autokefalnost | |
Teodosije Mraović | (1881—1889), | ||
Mihailo Jovanović | (1889—1898), | Ponovo beogradski mitropolit | |
Inokentije Pavlović | (1898—1905), | ||
Dimitrije | (1905—1920), | 1920. izabran za srpskog patrijarha |
Poglavari Srpske patrijaršije (od 1920)[uredi | uredi izvor]
Puna titula: arhiepiskop pećki, mitropolit beogradsko-karlovački i patrijarh srpski.
Slika | Ime | Datum rođenja | Datum smrti | Vreme službe |
---|---|---|---|---|
Dimitrije (Pavlović) | 28. oktobar 1846. | 6. april 1930. | 1920—1930 | |
Varnava (Rosić) | 10. septembar 1880. | 23. jul 1937. | 1930—1937 | |
Gavrilo (Dožić) | 17. maj 1881. | 7. maj 1950. | 1938—1950 | |
Vikentije (Prodanov) | 23. avgust 1890. | 5. jul 1958 | 1950—1958 | |
German (Đorić) | 19. avgust 1899. | 27. avgust 1991. | 1958—1990 | |
Pavle (Stojčević) | 11. septembar 1914. | 15. novembar 2009. | 1990—2009 | |
Irinej (Gavrilović) | 28. avgust 1930. | 20. novembar 2020. | 2010—2020 | |
Porfirije (Perić) | 22. jul 1961. | 2021— |
Manastiri[uredi | uredi izvor]
Pored dva stavropigijalna manastira (Manastir Pećka patrijaršija i Manastir Svetog Save u Libertivilu), Arhiepiskopija beogradsko-karlovačka ima i sedam eparhijskih manastira:
- Manastir Rajinovac,
- Manastir Rakovica,
- Manastir Slanci,
- Manastir Vavedenja Presvete Bogorodice na Senjaku,
- Manastir Svetog Arhanđela Gavrila u Zemunu,
- Manastir Svetog Hristofora u Mislođinu kod Obrenovca,
- Manastir Drobnjaci (u izgradnji).
Crkve[uredi | uredi izvor]
Spisak hramova Arhiepiskopije beogradsko-karlovačke:[51]
- Crkva Rođenja Presvete Bogorodice (Crkva Ružica) i Kapela Svete Petke (početak 15. veka) na Kalemegdanu
- Crkva Prenosa moštiju Svetog oca Nikolaja u Zemunu (1745)
- Crkva Rođenja Presvete Bogorodice (1783) u Zemunu
- Crkva Svetog proroka Ilije (1833) u Mirijevu
- Crkva Prenosa moštiju Svetog oca Nikolaja (1833) u Ostružnici
- Crkva Svete Marije Magdalene u Belom Potoku
- Crkva Svetog despota Stefana Lazarevića na Avali
- Crkva Svetih apostola Petra i Pavla (1834) u Vrčinu
- Crkva Svetog arhiđakona Stefana (1834) u Velikom Selu
- Crkva Svetog arhanđela Mihaila — Saborna crkva (1837—40)
- Crkva Prenosa moštiju Svetog oca Nikolaja (1839) u Višnjici
- Crkva Svete Trojice (1842) u Zemunu
- Crkva Svetih apostola Petra i Pavla (1856) u Vinči
- Crkva Rođenja Presvete Bogorodice (1858) u Velikoj Moštanici
- Crkva Vaznesenja Gospodnjeg (1863)
- Crkva Svete Trojice (1870) u Ritopeku
- Crkva Svetog Dimitrija (1876) u Zemunu (na Zemunskom groblju)
- Crkva Svetog Georgija u Bežaniji (1876) u Bežaniji na Novom Beogradu
- Crkva Uspenja Presvete Bogorodice (1883. obnovljen 1983) u Umčarima
- Crkva Svete Trojice (1883) na Neimaru
- Crkva Svete Trojice (1883) u Grockoj
- Crkva Svete Trojice (1885) u Zaklopači
- Crkva Prenosa moštiju Svetog oca Nikolaja (1893) kod Novog groblja
- Crkva Svete Trojice (1894) u Ripnju,
- hram Svetog mučenika Trifuna (1903) na Topčiderskom groblju
- Crkva Svetog Stefana Dečanskog (1905) u Železniku
- Crkva Svetog cara Konstantina i carice Jelene (1911, ponovo podignut 1971) na Voždovcu
- Crkva Svete Trojice (1924) u Kumodražu
- Crkva Svetog Đorđa (Banovo brdo) (1932) na Banovom Brdu
- Crkva Pokrova Presvete Bogorodice (1929) u Bariču
- Crkva Svetog Aleksandra Nevskog (1930) na Dorćolu
- Veliki hram Svetog Save na Vračaru (još nezavršen)[52]
- Crkva Svete Trojice (1935) u Beogradu
- Crkva Svetog velikomučenika kneza Lazara (1936) na Zvezdari
- Crkva Svetog Vaznesenja Gospodnjeg (1938) u Žarkovu
- Crkva Svetog apostola i jevanđelista Marka (1939) na Tašmajdanu
- Crkva Svetog arhangela Gavrila (1939)
- Crkva Svetih apostola Vartolomeja i Varnave (1939) u Rakovici
- Crkva Svetog Preobraženja Gospodnjeg (1944) u Umci
- Crkva Svetog proroka Ilije (1960) u Malom Požarevcu
- Crkva Svetog Jovana Vladimira u Medaković naselju
- Crkva Svetog apostola i jevanđelista Luke (1965) u Krnjači
- Crkva Rođenja Svetog Jovana Krstitelja (1971) na Centralnom groblju
- Crkva Sabora srpskih svetitelja (1988) na Karaburmi
- Crkva Svete Trojice u Sremčici
- Crkva Rođenja Svetog Jovana Krstitelja na Labudovom brdu
- Crkva Svetog Vasilija Ostroškog na Novom Beogradu
- Crkva Svetog Vasilija Ostroškog na Banjici
- Crkva Svetog Preobraženja Gospodnjeg na Vidikovcu[53]
- Crkva Svetih Prepodobnomučenika đakona Avakuma i igumana Pajsija na Altini
- Crkva Svetog Georgija u Leštanima
- Crkva Vaznesenja Gospodnjeg u Boleču
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ „Arhiepiskopija beogradsko-karlovačka: Početak”. Arhivirano iz originala 03. 01. 2020. g. Pristupljeno 25. 04. 2016.
- ^ „Stavropigijalni Manastir Pećka patrijaršija”. Arhivirano iz originala 23. 02. 2019. g. Pristupljeno 23. 02. 2019.
- ^ „Arhiepiskopija beogradsko-karlovačka: Manastiri”. Arhivirano iz originala 23. 02. 2019. g. Pristupljeno 23. 02. 2019.
- ^ Kalić 1967, str. 18–20.
- ^ a b Kalić 1967, str. 27, 30.
- ^ Bulić 2013, str. 221—222.
- ^ Engel 2001, str. 232–233.
- ^ Tasić 1995, str. 61–62.
- ^ Beogradske priče: Stara duša jednog grada („Večernje novosti”, 3. novembar 2016)
- ^ Kalić 1967, str. 92–93.
- ^ Engel 2001, str. 237, 309.
- ^ Tasić 1995, str. 86.
- ^ a b v g d đ Kalić 1967, str. 310.
- ^ Ćirković 1982, str. 431—444.
- ^ a b Vuković 1996, str. 286.
- ^ a b Vuković 1996, str. 327.
- ^ „Politika”, 8. nov. 1934
- ^ Vuković 1996, str. 239.
- ^ Kalić 1967, str. 92.
- ^ Vuković 1996, str. 208—209.
- ^ Kalić 1967, str. 309.
- ^ Vuković 1996, str. 139.
- ^ Vuković 1996, str. 232.
- ^ Vuković 1996, str. 497.
- ^ Vuković 1996, str. 490.
- ^ Vuković 1996, str. 299—300.
- ^ Vuković 1996, str. 417.
- ^ a b „Glasnik Istorijskog društva u Novom Sadu”, Novi Sad 1940.
- ^ Vuković 1996, str. 297.
- ^ Nebojša S. Šuletić: „Luka, mitropolit beogradsko-sremski”. str. 645, Srpski biografski rečnik, tom 5, Novi Sad, 2011. godine
- ^ Vuković 1996, str. 228.
- ^ „Glasnik Istorijskog društva u Novom Sadu”, Novi Sad 1937.
- ^ Vuković 1996, str. 7.
- ^ Vuković 1996, str. 194.
- ^ Vuković 1996, str. 222.
- ^ Vuković 1996, str. 184.
- ^ „Srpski sion”, Sremski Karlovci 15. jul 1906.
- ^ Vuković 1996, str. 391.
- ^ Vuković 1996, str. 451.
- ^ Vuković 1996, str. 333—337.
- ^ Vuković 1996, str. 70—73.
- ^ Vuković 1996, str. 462.
- ^ a b v g d đ e Radosavljević 2007b, str. 219—234.
- ^ Vuković 1996, str. 73.
- ^ Vuković 1996, str. 273.
- ^ „Vreme”, Beograd 26. oktobra 1929.
- ^ „Srpska revolucija i obnova državnosti Srbije…”, Beograd 2016.
- ^ Radosavljević 2011, str. 57—58.
- ^ „Sion”, Beograd 31. decembra 1875.
- ^ Radosavljević 2017, str. 299—315.
- ^ Spisak je složen prema godini izgradnje hrama; možda nije kompletan.
- ^ Hram Svetog Save
- ^ „Crkva Preobraženja Gospodnjeg — Vidikovac, Beograd”. Arhivirano iz originala 08. 02. 2012. g. Pristupljeno 03. 10. 2007.
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Bulić, Dejan (2013). „The Fortifications of the Late Antiquity and the Early Byzantine Period on the Later Territory of the South-Slavic Principalities, and their re-occupation”. The World of the Slavs: Studies of the East, West and South Slavs: Civitas, Oppidas, Villas and Archeological Evidence (7th to 11th Centuries AD). Istorijski institut SANU. str. 137—234.
- Vlasto, Alexis P. (1970). The Entry of the Slavs into Christendom: An Introduction to the Medieval History of the Slavs. Cambridge: Cambridge University Press.
- Vuković, Sava (1996). Srpski jerarsi od devetog do dvadesetog veka. Beograd: Evro.
- Garić-Petrović, Gordana (2010). „Demografske prilike i mreža parohija u Beogradskoj eparhiji od 1718. do 1739. godine” (PDF). Istorijski časopis. 59: 267—295.
- Garić-Petrović, Gordana (2013). „Mitropolitski namesnici i pridvorni služitelji u Servijskoj eparhiji (1718—1739)” (PDF). Naša prošlost. 14: 87—101. Arhivirano iz originala 23. 02. 2019. g. Pristupljeno 07. 04. 2020.
- Garić-Petrović, Gordana (2017). „Manastiri u Beogradskoj eparhiji od 1718. do 1739. godine”. 600 godina manastira Pavlovac. Mladenovac: Gradska opština. str. 267—295.
- Grujić, Radoslav (1926). „Beogradska episkopija”. Narodna enciklopedija srpsko-hrvatsko-slovenačka (PDF). 1. Zagreb: Bibliografski zavod. str. 155—156.
- Grujić, Radoslav (1939). „Duhovni život”. Vojvodina. 1. Novi Sad: Istorisko društvo. str. 330—414.
- Živković, Tibor (2004). Crkvena organizacija u srpskim zemljama: Rani srednji vek. Beograd: Istorijski institut SANU, Službeni glasnik.
- Engel, Pál (2001). The Realm of St: A History of Medieval Hungary, 895-1526 (na jeziku: engleski). I.B. Tauris. Pristupljeno 6. 11. 2022.
- Ivić, Aleksa (1929). Istorija Srba u Vojvodini. Novi Sad: Matica Srpska.
- Janković, Marija (1985). Episkopije i mitropolije Srpske crkve u srednjem veku. Beograd: Istorijski institut SANU.
- Kalić, Jovanka (1967). Beograd u srednjem veku. Beograd: Srpska književna zadruga.
- Popović, Dušan J. (1935). Beograd pre 200 godina. Beograd.
- Popović, Dušan J. (1950). Srbija i Beograd od Požarevačkog do Beogradskog mira (1718—1739). Beograd: Srpska književna zadruga.
- Popović, Dušan J. (1957). Srbi u Vojvodini. knj. 1: Od najstarijih vremena do Karlovačkog mira, 1699. Novi Sad: Matica srpska.
- Popović, Dušan J. (1964). Beograd kroz vekove. Beograd: Turistička štampa.
- Popović, Radomir V. (1991). „Beogradski mučenici Ermil i Stratonik” (PDF). Bogoslovlje: Časopis Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta u Beogradu. 35 (1—2): 69—81.
- Popović, Svetlana (2002). „The Serbian Episcopal sees in the thirteenth century”. Starinar. 51 (2001): 171—184.
- Radić, Radmila; Isić, Momčilo (2015). Srpska crkva u Velikom ratu 1914—1918. Beograd-Gacko: Filip Višnjić, Prosvjeta.
- Radosavljević, Nedeljko V. (2007a). Pravoslavna crkva u Beogradskom pašaluku 1766—1831: Uprava Vaseljenske patrijaršije. Beograd: Istorijski institut SANU.
- Radosavljević, Nedeljko V. (2007b). „Beogradski mitropoliti od 1739. do 1804. godine” (PDF). Istorijski časopis. 55: 219—234.
- Radosavljević, Nedeljko V. (2009a). Šest portreta pravoslavnih mitropolita 1766—1891. Beograd: Istorijski institut SANU.
- Radosavljević, Nedeljko V. (2009b). „Beogradska mitropolija po popisu iz 1826” (PDF). Istorijski časopis. 58: 231—247.
- Radosavljević, Nedeljko V. (2011). „Kiril, mitropolit beogradski” (PDF). Srpski biografski rečnik. 5. Novi Sad: Matica srpska. str. 57—58.
- Radosavljević, Nedeljko V. (2014). „Autonomija Pravoslavne crkve u Kneževini Srbiji i arondacija episkopija 1831—1836”. Istraživanja. Filozofski fakultet u Novom Sadu. 25: 233—248.
- Radosavljević, Nedeljko V. (2017). „Antim, episkop vračanski, lovečki i mitropolit beogradski” (PDF). Crkvene studije. 14: 299—315. Arhivirano iz originala 30. 11. 2018. g. Pristupljeno 29. 06. 2019.
- Slijepčević, Đoko M. (1980). Mihailo, arhiepiskop beogradski i mitropolit Srbije. Minhen: Iskra.
- Tasić, Nikola (1995). Istorija Beograda. Balkanološki institut SANU.
- Točanac, Isidora (2007). „Beogradska i Karlovačka mitropolija: Proces ujedinjenja (1722—1731)” (PDF). Istorijski časopis. 55: 201—217.
- Točanac, Isidora (2008). Srpski narodno-crkveni sabori (1718—1735). Beograd: Istorijski institut SANU.
- Točanac-Radović, Isidora (2014). „Nastanak i razvoj institucije Srpskog narodno-crkvenog sabora u Karlovačkoj mitropoliji u 18. veku” (PDF). Tri veka Karlovačke mitropolije 1713—2013. Sremski Karlovci-Novi Sad: Eparhija sremska, Filozofski fakultet. str. 127—144. Arhivirano iz originala (PDF) 09. 04. 2021. g. Pristupljeno 23. 02. 2019.
- Ćirković, Sima (1982). „Srpski živalj na novim ognjištima”. Istorija srpskog naroda. 2. Beograd: Srpska književna zadruga. str. 431—444.
- Curta, Florin (2001). The Making of the Slavs: History and Archaeology of th e Lower Danube Region, c.500–700. Cambridge University Press.
- Šuletić, Nebojša (2023). „Beogradska mitropolija u zakupu fanariota (1739-1756)” (PDF). Zbornik Matice srpske za istoriju. 108: 75—91.