Ova stranica je zaključana od daljih izmena anonimnih korisnika i novajlija zbog sumnjivog doprinosa istih, koji treba da se raspravi na stranici za razgovor

Crnogorski jezik

Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Crnogorski jezik
crnogorski jezikcrnogorski jezik
Izgovor[t͡sr̩ˈnɔ̌ɡɔrskiː]
Govori se uCrna Gora
RegionJugoistočna Evropa
Broj govornika
232.600[1] (2011)
ćirilica (crnogorska ćirilica)
latinica (crnogorska latinica)
Zvanični status
Službeni jezik u
 Crna Gora
Priznati manjinski jezik u
RegulišeInstitut za crnogorski jezik i književnost
Jezički kodovi
ISO 639-2cnr
ISO 639-3cnr
{{{mapalt}}}
Crnogorski kao maternji jezik u Crnoj Gori (po naseljima) prema popisu iz 2011. godine
  >50% stanovnika govori crnogorski jezik
  ≤50% stanovnika govori crnogorski jezik

Crnogorski jezik (aut. crnogorski jezik) je endonimski, odnosno autonimski naziv za jezik etničkih Crnogoraca. Svrstava se u grupu južnoslovenskih jezika i pripada dijasistemu štokavskog narečja. Počevši od 2007. godine, crnogorski jezik ima status sužbenog jezika u Crnoj Gori.[4] Status službenog jezika ima i u pojedinim opštinama u Srbiji.[5] Međunarodno je priznat 2017. godine, kada je dobio svoj ISO kod.[6] Prema rezultatima popisa stanovništva u Crnoj Gori iz 2011. godine, 37% stanovnika te države (nešto manje od 230,000 ljudi) izjasnilo da govori crnogorskim jezikom kao maternjim.[7]

Pre 2007. godine, poseban crnogorski jezik nije imao zvaničan status, pošto je službeni jezik u Crnoj Gori do tada bio srpski jezik (ijekavskog izgovora), što je bilo naznačeno u 9. članu Ustava Republike Crne Gore iz 1992. godine, koji je glasio: U Crnoj Gori u službenoj upotrebi je srpski jezik ijekavskog izgovora.[8] Usvajanjem novog Ustava Crne Gore od 19. oktobra 2007. godine, crnogorski jezik je ozvaničen kao službeni jezik (čl. 13).[9] Prvi zahtev za dodeljivanje međunarodnog koda je dostavljen tehničkom odboru ISO 639 u julu 2008. godine, a potpuna dokumentacija je prosleđena u Vašington u septembru 2015. godine. Tokom razmatranja ovog pitanja, među stručnjacima ISO dugo je preovladavao stav da crnogorski jezik predstavlja varijantu srpskog jezika,[10] a slične stavove su zastupali i drugi strani stručnjaci.[11] Međutim, crnogorski zahtev je na kraju ipak odobren, što je učinjeno 8. decembra 2017. godine, kada je crnogorskom jeziku zvanično dodeljen ISO kod [cnr]. U srpskoj javnosti, ova odluka je bila ocenjena kao politička.[12]

Pitanje naziva

Iako etnički Crnogorci svoj jezik nazivaju "crnogorskim jezikom", takav naziv se ne upotrebljava internacionalno, pošto se u većini svetskih jezika kao osnova za opšte imenovanje Crnogoraca koristi strani koren "Montenegr-" te se iz tog korena izvode i odgovarajući nazivi za etničke Crnogorce i njihov jezik (eng. Montenegrin language, nem. Montenegrinische sprache, fra. langue monténégrin, ita. lingua montenegrina, špa. idioma montenegrino). Nasuprot tome, u slovenskim jezicima postoji osnova za upotrebu oblika bliskih domaćem korenu "crnogor-" te su shodno tome nastali i odgovarajući nazivi za jezik etničkih Crnogoraca, a svaki od tih naziva je skrojen prema posebnim jezičkim pravilima koja važe u svakom od dotičnih slovenskih jezika (rus. černogorskiй яzыk, polj. język czarnogórski, češ. černohorština, bug. černogorski ezik).

Pitanje o izboru odgovarajućeg oblika, koji bi u srpskom jeziku trebalo koristititi kao naziv za jezik etničkih Crnogoraca, postavilo se pred srpske lingviste u sklopu širih rasprava o savremenom stanju jezičkih odnosa na prostorima bivše Jugoslavije. Tim povodom je ukazano na neophodnost poštovanja ligvističkih pravila koja važe u srpskom jeziku, a koja nalažu da se nazivi jezika izvode iz naziva naroda. Poznati srpski lingvisti, među kojima je i profesor Miloš Kovačević, ukazali su na činjenicu da se pridev "crnogorski" u srpskom jeziku izvodi iz imenice "Crna Gora", a ne iz imenice "Crnogorci", kojoj odgovara ređe upotrebljavani pridev "crnogorački", iz čega je izveden zaključak da bi u srpskom jeziku kao naziv za jezik etničkih Crnogoraca trebalo koristiti izraz crnogorački jezik. Na važnost tog pitanja je ukazano zbog sličnih rasprava koje su vođene oko naziva za jezik etničkih Bošnjaka, za koji se u srpskom jeziku koristi oblik bošnjački jezik, a ne "bosanski jezik", što srpski lingvisti objašnjavaju izvođenjem prideva "bošnjački" iz imenice "Bošnjaci", uz napomenu da se pridev "bosanski" izvodi iz imenice "Bosna" te stoga ne može biti upotrebljavan kao oznaka za jezik etničkih Bošnjaka. Po istom modelu, pravilan naziv za jezik etničkih Crnogoraca bi u srpskom jeziku glasio: "crnogorački jezik", a ne "crnogorski jezik", tako da se ovo pitanje u srpskim lingvističkim krugovima još uvek smatra otvorenim.[13][14][15][16]

Pitanje o izboru odgovarajućeg termina, koji bi u srpskom jeziku trebalo upotrebljavati kao naziv za jezik etničkih Crnogoraca, nalazi se u nadležnosti Odbora za standardizaciju srpskog jezika (OSSJ), koji je svoje osnovne stavove o jezičkim odnosima u Crnoj Gori formulisao 2003. godine.[17] Nakon ustavnog ozvaničenja (2007) i međunarodnog priznanja (2017) posebnog crnogorskog jezika, pred OSSJ se postavilo pitanje o donošenju odgovarajućih odluka, po modelu koji je svojevremeno primenjen prilikom rešavanja pitanja o nazivu bošnjačkog jezika,[18] ali nikakva zvanična odluka o utvrđivanju odgovarajućeg srpskog naziva za jezik etničkih Crnogoraca još uvek nije doneta.

U međuvremenu, na srpskom jezičkom području je došlo do pojave posebnih žargonskih naziva za jezik etničkih Crnogoraca, od kojih se u javnom govoru najčešće upotrebljavaju pojmovi kao što su: montenegrinski jezik, odnosno novocrnogorski jezik ili novodukljanski jezik, pa čak i milogorski jezik, s tim što je poslednji naziv skovan prema ličnom imenu Mila Đukanovića. Raširena upotreba pomenutih izraza se iz ugla sociolingvistike tumači kao svedočanstvo o postojanju nerešenih identitetskih pitanja u ravni interetničkih odnosa.[19]

Istorija

Rasprostranjenost crnogorskog jezika (crveno), prema rezultatima popisa stanovništva iz 2003. godine
Zastupljenost crnogorskog jezika po naseljima, prema rezultatima popisa stanovništva iz 2003. godine
Zastupljenost crnogorskog jezika po opštinama, prema rezultatima popisa stanovništva iz 2011. godine
Zastupljenost crnogorskog jezika po naseljima, prema rezultatima popisa stanovništva iz 2011. godine

Prve zamisli o konstituisanju crnogorskog jezika kao posebnog jezika etničkih Crnogoraca pojavile su se sredinom 20. veka među pojedinim crnogorskim nacionalistima koji su smatrali da projekat stvaranja posebne crnogorske nacije treba zaokružiti i sa jezičke strane, putem konstruisanja posebnog crnogorskog jezika. Sve do tada, pitanje jezičkog identiteta u Crnoj Gori nije bilo sporno, pošto je jezik koji se govorio na tom području oduvek bio smatran srpskim. Tako se u Zakonu o narodnijem školama iz 1907. godine kaže u članu 1.: „Zadatak je narodnijem školama, da vaspitavaju djecu u narodnom i religijskom duhu i da ih spremaju za građanski život, a naročito da šire prosvjetu i srpsku pismenost“.[20] U istom zakonu se u drugim članovima jasno naznačava da se pohađa srpska škola i da su predmeti srpski jezik i srpska istorija a da djeca ne mogu pohađati strane škole na drugim jezicima dok ne završe školu na srpskom.

Crna Gora je 1946. godine donela ustav u kome se ne navode direktne odredbe o jeziku, ali u poglavlju o sudovima se u članu 113. kaže: „Postupak pred sudovima se vodi na srpskom jeziku“. U Ustavnom zakonu za Crnu Goru iz 1953. godine se ne pominje službeni jezik, a tek u Ustavu SR Crne Gore iz 1963. godine se pominje srpskohrvatski, a to takođe ostaje u Ustavu SR Crne Gore od 1974. godine. U Ustavu Republike Crne Gore od 1992. godine se u članu 9. kaže: „U Crnoj Gori u službenoj upotrebi je srpski jezik ijekavskog izgovora“. U prethodnom popisu, 1991. godine, većina građana se izjasnilo da govore tada zvanični jezik — srpskohrvatski.

Crnogorski jezik je na početku bio samostalni projekat Vojislava Nikčevića koji je u svojoj knjizi Piši kao što zboriš reinterpretirao stav Vuka Karadžića. Koristeći reč „zboriti“ umesto „govoriti“, Nikčević je zastupao stav da je Karadžićev rad u stvari zasnovan na crnogorskom jeziku. Najuočljivija odlika planiranog crnogorskog jezika koji bi ga učinili različitim od srpskog, hrvatskog i bošnjačkog su bila tri nova grafema koja bi označavala posebne crnogorske palatalne suglasnike. [21]

Krajem devedesetih i početkom 21. veka, uporedo sa pokretom za obnovu nezavisnosti Crne Gori, pojavljuje se pokret za priznavanje dijalekata u Crnoj Gori za poseban jezik.[22][23] Zagovornici postojanja posebnog crnogorskog jezika su isticali da „svaka država mora imati svoj jezik“.[24]

Na popisu 2003. godine, 21,53% stanovništva Crne Gore se izjasnilo da im je maternji jezik crnogorski. 63,5% stanovništva Crne Gore se izjasnilo da govori srpski jezik kao maternji jezik. Budući da se 32% populacije izjasnilo da su srpske nacionalnosti, i da je malo moguće da bi se bilo ko od njih izjasnio za neki drugi jezik osim srpskog kao za svoj maternji, može se reći da se 31% stanovništva izjasnilo za srpski jezik kao za svoj maternji a da se nisu izjasnili kao Srbi.

Na posljednjem popisu 2011. godine, 36,97% stanovništva Crne Gore se izjasnilo da im je maternji jezik crnogorski. 42,88% stanovništva Crne Gore se izjasnilo da govori srpski jezik kao maternji jezik.

Vladajuće Demokratska partija socijalista i Socijaldemokratska partija Crne Gore su podržavale ideju prosto preimenovanja službenog jezika Crne Gore u crnogorski. Tome su se usprotivile Socijalistička narodna partija, Srpska narodna stranka, Narodna stranka, Demokratska srpska stranka. Ipak, referendum nije bio potreban, pošto je za usvajanje ustava glasala dvotrećinska većina u skupštini, uključujući vladajuću koaliciju, Pokret za promjene, Bošnjačku stranku i liberale, protiv je bila srpska opozicija, dok su stranke albanske manjine bile uzdržane, pa je crnogorski jezik proglašen za službeni jezik Crne Gore u novom ustavu koji je usvojen 19. oktobra 2007.

U putopisnoj knjizi objavljenoj 1866. godine u Lonodonu, pod naslovom "Putovanje po slovenskim zemljama Turske u Evropi", britanske spisateljice Džordžina Mjur Makenzi i Adelina Paulina Irbi su istakle da "čist srpski jezik kojim Crnogorac brani svoje pravo pred sudom na Cetinju najlepše zveči za uho svojom razgovetnošću i harmonijom".[25][26]

Najstariji zapisani pomen o crnogorskom jeziku desio se u Češkoj u 19.veku. O tome događaju nam piše Čeh Jozef Holeček u knjizi iz 1884.g. „Crna Gora u miru", (izdanje na srpskom: CID Podgorica, 2002.), 200.str. : „Ko je "Kolinskog Crnogorca" vidio tokom njegovog prvog susreta sa Srbima i čuo da on ne zna ni to da su i Crnogorci Srbi i da ne govore "zrnagorski", kako je on rekao, već srpski, ne bi nikada ni primislio šta sve on sebi dozvoljava... Kada smo bili u najljepšem raspoloženju, onaj "Kolinski Crnogorac"je izmolio da zapjeva nešto "Zrnegorsko", što mu je i udovoljeno, jer je tu njegova numera obećavala nesvakidašnju zabavu. Bili smo veoma zahtjevni. Zapjevao je. Šta je pjevao sam Bog zna! Nijedna riječ mu se nije mogla razumjeti, a tu ni pjesme nije bilo." Radilo se o prevarantu, Čehu koji se lažno pretvarao da je Crnogorac da bi dobio novac, a Holeček je znao srpski i poznavao je tadašnje Crnogorce, pa je o njima i napisao dve putopisne knjige "Crna Gora" i "Crna Gora u miru".

U Istoriji Crne Gore jezik se uvek nazivao srpskim, naškim, ilirskim, ali nikada crnogorskim. U vreme ukidanja crnogorske državnosti u Rimu je štampana knjiga crnogorskih emigranata "Nekoliko stranica iz krvavog albuma Karađorđevića", 1921.g., gde se navode podaci o nasilju srbijanskih vlasti u Crnoj Gori, pa se na jednom mestu pominje i nametanje istočnog na mesto južnog dijalekta, čime su najogorčeniji crnogorski emigranti dokazali da ni u emigraciji svoj jezik nisu nazivali crnogorskim imenom, već južnim dijalektom istog, dakako srpskog jezika. U samoj knjizi stoji: "...dijalekat (koji se govorio u Srbiji) uveli su u administraciju i u školama na mjesto južnog."

Gramatika

Godine 2010. Savjet za opšte obrazovanje je usvojio prvu Gramatiku crnogorskog jezika, na čijem su radu angažovani hrvatski lingvisti dr Josip Silić (takođe jedan od autora pravopisa) i Ivo Pranjković. Glavni urednik Adnan Čirgić je tvrdio da u Crnoj Gori nema kvalifikovanih ljudi da bi radili na gramatici, niti interesa za nju, te priznao njene mane, ali istakao da je ona najbolja koja postoji za sada. Samo 2 od 13 članova savjeta su bili jezički stručnjaci (profesor jezika i lingvista) i oba su glasala protiv, oštro se usprotivivši predloženoj crnogorskoj gramatici. Kritikovali su kako prihvatanje dva nova slova za pisma, tako i preveliku arhaizaciju jezika i uvođenje neobrazloženih hrvatizama, koji nemaju uporište u crnogorskom jeziku.[27]

Pravopis

Dana 10. jula 2009. godine predstavljen je prvi pravopis crnogorskog jezika čiji su autori Milenko Perović, profesor iz Novog Sada, Ljudmila Vasiljeva, profesor univerziteta u Lavovu, Ukrajina, i Josip Silić, penzionisani profesor iz Zagreba. Ovaj pravopis crnogorskom alfabetu dodao je dva nova slova — с́ i з́ u ćiriličkoj i ś i ź u latiničkoj verziji — tako da crnogorski jezik sad ima ukupno 32 slova. Uvođenje dva nova slova, sastavljači pravopisa su objasnili stavom da crnogorska standardnojezička norma mora da sadrži sve produkte ijekavskog jotovanja.[28][29]

(U primerima koji slede možda će biti problema sa prikazom zbog izbora fonta i odgovarajuće podrške za Unikod.)

Primeri upotrebe slova (mek izgovor šj): śutra, śever, śeme, ośetiti, śeđeti, śekira, śenka, śenokos, śekirati, śera, śerav, pośekotina, śeći, śetiti, paśi, śekloća (prezime), Paśeglav (toponim), Śenica (toponim), Śata (nadimak)...[30]

Primeri upotrebe slova (mek izgovor žj): iźutra, źenica, iźesti, iźelica, iźljeći, źđeljati, koźiji, koźetina, Źajo (ime), Koźević (prezime), Źale (nadimak)...[30][31]

Vojislav P. Nikčević je takođe predlagao i grafem ѕ[21], za meko slovo z (dz), glas koji ima fonetsku vrednost /dz/. Ipak, to slovo još uvek nije uvedeno u službeni jezik. Primeri upotrebe fonema ѕ: ѕavala, ѕera, ѕanovijetati, biѕin, ѕinѕula, ѕamantati, bronѕin, ѕingani, ѕipati, ѕiѕka, Ѕano (ime), Boroѕan (prezime), Malenѕa (toponim), Miѕa (nadimak).

Međutim, pravopis još uvek nije odobren od strane Savjeta za opšte obrazovanje Ministarstva prosvjete crnogorske vlade.[27]

Klasifikacija

Tvorci crnogorskog jezika svrstavaju ga u grupu južnoslovenskih jezika, a razlika među dijalektima i standardnim jezicima koji se govore u Srbiji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Hrvatskoj je vrlo mala, skoro nikakva. Najviše korišćeni dijalekat u svakodnevnom govoru u Crnoj Gori je zetsko-raški dijalekat srpskog jezika kojim se govori u Cetinju, Podgorici, Danilovgradu, Baru, Budvi, Kotoru, Tivtu, Ulcinju (kod Crnogoraca i Srba), većini Kolašinske opštine, Mojkovcu, Beranama, Bijelom Polju, Andrijevici, Plavu, Rožajama i dijelu Nikšića. Istočnohercegovačkim dijalektom, sličnim onom u Hercegovini, Dubrovniku i Zapadnoj Srbiji se govori u Herceg Novom, Risnu, dijelu Nikšića, u Rovcima kod Kolašina, Šavniku, Žabljaku, Plužinama i Pljevljima.

Zagovornici postojanja crnogorskog jezika favorizuju korišćenje latinice[32] u odnosu na ćirilicu i preporučuju uvođenje slova za dodatna dva glasa (/ɕ/ i /ʑ/), svojstvena nekim dijalektima koji se govore u Crnoj Gori.[traži se izvor]

Kodifikacija

Glavni zagovornik postojanja crnogorskog jezika bio je Vojislav Nikčević, direktor Instituta za crnogorski jezik u Podgorici i redovni profesor Filozofskog fakulteta Univerziteta Crne Gore.

Crnogorski premijer Milo Đukanović pokazao je da podržava formalizaciju crnogorskog jezika izjašnjavajući se da govori crnogorski jezik, u intervjuu datom u oktobarskom broju Politike, 2005. godine.

Godine 2004., vlada Crne Gore je promenila ime obaveznog predmeta „srpski jezik“ u „maternji jezik (srpski, crnogorski, hrvatski, bosanski)“ a kao razlog je naveden davanje jednakog prava svim narodima Crne Gore koji govore lingvistički nesporno isti jezik, da ga nazivaju svojim nacionalnim imenom i da bi se tako zaštitila ljudska prava nesrpskog stanovništva u Crnoj Gori koje želi da svoj jezik naziva drugim imenom, a ne srpskim.

Ova odluka je prouzrokovala da nekolicina srpskih nastavnika proglasi štrajk i da izvestan broj roditelja odbije da šalje svoju decu u školu. Ti nastavnici su dobili otkaz.[33]

Od školske 2010/11. nastavnici u školama obavezni su nastavu da predaju na crnogorskom jeziku.

Zvanični sajtovi crnogorskih institucija nude crnogorsku verziju.

Vidi još

Reference

  1. ^ Uključujući 229.251 u Crnoj Gori (36,97%), 2.519 u Srbiji, 876 u Hrvatskoj
  2. ^ „Serbian”. www.ethnologue.com. Ethnologue. 
  3. ^ „B92 - Vesti - Crnogorski jezik u Malom Iðošu - Internet, Radio i TV stanica; najnovije vesti iz Srbije”. Pristupljeno 17. 4. 2011. 
  4. ^ Crna Gora dobila novi ustav („Politika”, 20. oktobar 2007)
  5. ^ Crnogorski službeni jezik u Malom Iđošu („Politika”, 7. decembar 2010)
  6. ^ Crnogorski jezik međunarodno priznat („Politika”, 12. decembar 2017)
  7. ^ Rezultati popisa iznenadili Srbe („Politika”, 12. jul 2011)
  8. ^ Ustav Republike Crne Gore (1992)
  9. ^ Ustav Republike Crne Gore (2007)
  10. ^ Amerikanci ne priznaju crnogorski jezik („Politika”, 10. jul 2017)
  11. ^ Sussex, Roland; Cubberly, Paul (2006). The Slavic Languages. Cambridge University Press, Cambridge. str. 73. »Serbia had used Serbian as an official language since 1814, and Montenegro even earlier.«
  12. ^ Eksperti: Priznavanje crnogorskog jezika politička odluka („Politika”, 13. decembar 2017)
  13. ^ Miloš Kovačević (2008): Identitet srpskoga jezika u ogledalu lingvistike i politike
  14. ^ Draga Bojović (2008): Opet o preimenovanju (doimenovanju, razimenjavanju) srpskog jezika u Crnoj Gori i još ponečemu
  15. ^ Svetozar Ćiraković (2012): Novocrnogorski falsifikati
  16. ^ Drago Radovanović (2012): Srpski jezik - kratka sinhronija i dijahronija
  17. ^ OSSJ: Odluka br. 33, od 30. aprila 2003. godine: "O jeziku Crnogoraca"
  18. ^ OSSJ: Odluka br. 1, od 16. februara 1998. godine: "Tri pitanja i tri odgovora"
  19. ^ Brborić 2001, str. 60, 63, 274.
  20. ^ „Zakon o narodnijem skolama u Kraljevini Crnoj Gori”. Pristupljeno 7. 5. 2011. 
  21. 21,0 21,1 Voß 2011, str. 767.
  22. ^ „Lasić: Crnogorski jezik- južnjačka ućeha ili jotovanje bez granica? - Vijesti online”. Arhivirano iz originala na datum 03. 04. 2011. Pristupljeno 7. 5. 2011. 
  23. ^ „Osnovan Pokret za priznavanje džiberskog jezika (Mne RSS - Najnovije vijesti)”. Pristupljeno 7. 5. 2011. [mrtva veza]
  24. ^ Pupovac 2013, str. 178.
  25. ^ Muir-Mackenzie & Irby 1866, str. 116.
  26. ^ Mjur-Makenzi & Irbi 1868, str. 89.
  27. 27,0 27,1 „Adnan Čirgić: Ovo je najbolja gramatika crnogorskog jezika, jer druge nema | BICENT - Bošnjački Informativni Centar”. Arhivirano iz originala na datum 21. 6. 2010. Pristupljeno 7. 5. 2011. 
  28. ^ „Dva nova slova u pravopisu - CG Vijesti”. Pristupljeno 7. 5. 2011. [mrtva veza]
  29. ^ „B92 - Vesti - Crnogorski jezik sa 32 slova - Internet, Radio i TV stanica; najnovije vesti iz Srbije”. Pristupljeno 7. 5. 2011. 
  30. 30,0 30,1 „SVEVLAD -D. Bojovic: Opet o preimenovanju srpskog jezika u Crnoj Gori”. Pristupljeno 7. 5. 2011. 
  31. ^ „Vreme 993 - Crna Gora – Novi pravopis: Njegosev je CRNOGORSKI jezik (sic!)”. Pristupljeno 7. 5. 2011. 
  32. ^ „Milan Knežević, čija se kompletna porodica 1991. izjašnjavala kao Crnogorci: „Pozivam sve članove i simpatizere SNP-a da se…. i na popisu se izjasne u duhu svojih predaka da bi osigurali budućnost potomaka. Smatram obavezom da se… na popisu izjasnim kao Srbin koji govori srpskim jezikom…“ (Poslije popisa će reći da nikoga nije nagovarao i nikakvu agitaciju vršio! – 14. mart 2011) « Kampanja SPC i vaskolikog srpstva pred Popis 2011. za pretvaranje Crnogoraca u Srbe”. Pristupljeno 7. 5. 2011. 
  33. ^ „6 profesora u Nikšiću dobili otkaz”. Pristupljeno 7. 5. 2011. 

Literatura

Spoljašnje veze